Foto: Fokalizator
“Za svoga dugoga života Novak Kilibarda je možda dugo tražio put. Nema sumnje da ga je našao i tim je putem, pravim putem, dugo hodio makar od 1996. do smrti. Njegovo je književnoistorijsko djelo u temeljima montenegristike. Njegov je politički rad nezaobilazan u svim budućim istoriografskim radovima o Crnoj Gori.”
Ovako je danas govorio prof. dr Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i knjževnost na komemoraciji organizovanoj povodom nedavne smrti, kako je naveo, cijenjenog profesora, pisca, književnog istoričara i političara. Uz njega, na današnjoj komemoraciji govorili su prodekan za nastavu FCJK doc. dr Aleksandar Radoman, te prof. dr Sanjin Kodrić, predśednik Bošnjačke kulturne zajednice „Preporod“ i redovni profesor Filozofskoga fakulteta u Sarajevu.
U nastavku vam integralno donosimo obraćanje prof. dr Čirgića:
Poštovane dame i gospodo,
Okupio nas je još jednom naš uvaženi profesor oko kojega smo se rado kupili još kao studenti, a zajedno s nama, njegovim studentima, nerijetko i oni s drugih studija, kojima je uvijek bilo interesantno čuti neobično sadržajna predavanja profesora Kilibarde, jednoga od rijetkih koji – i onda i danas – masovni dolazak studenata nijesu obezbjeđivali ocjenjivanjem prisustva no zanimljivošću onoga što imaju reći.
Novak Kilibarda rođen je na Božić prije 90 godina u zaseoku Jelići banjskoga sela Tupan. Njegov su život i rad bili takvi da vjerujem da u Crnoj Gori danas nema punoljetne osobe koja ne zna za Novaka Kilibardu.
Bio je po svemu neobična ličnost. Mladi komunista, rano afirmisani mladi proučavalac nekad cijenjene usmene književnosti, direktor Više pedagoške škole u Nikšiću, izbačen iz Saveza komunista početkom 70-ih godina zato što se nije htio odreći pozitivne recenzije knjige u kojoj su štampani apoteozni stihovi tužbalice o crnogorskome heroju Krstu Zrnovu Popoviću, predvodnik velikosrpskoga pokreta početkom 90-ih godina u Crnoj Gori i potonji vatreni borac za obnovu crnogorske državne nezavisnosti, društveni emancipator i afirmator vrijednosti građanskoga i multikulturnog društva te iskreni pokajnik zbog svojih stavova o Dubrovniku i o Bosni i ljuti polemičar i protivnik kleronacionalističkih pokreta i ustanova, prije svega Srpske pravoslavne crkve kao glavnoga propagatora velikosrpske ideologije na Balkanu.
Novak Kilibarda bio je profesor, pisac, književni istoričar i političar. Vjerujem da bi se i sâm složio s datim redosljedom. Kao profesor, već sam pomenuo, ostaće upamćen po neponovljivim predavanjima. Bila nam je čast kad se svim autoritetom svoje ličnosti zalagao kod ondašnjih prosvjetnih vlasti da se osnuje Institut te Fakultet za crnogorski jezik i književnost, a još veća kad je u devetoj deceniji života prihvatio držati predavanja pod krovom ove ustanove. Do profesorskoga ugleda mnogo je držao. I taj je ugled zasluženo nosio, u maniru starih profesora koje je on upamtio. Zato ga je i zaboljelo kad je došlo neko novo vrijeme, novi maniri i novi ljudi koji su mu raskinuli angažman na fakultetu na kojemu je proveo vijek i naložili da oslobodi kabinet. Često je pominjao primjer beogradskog profesora Fehima Barjaktarevića, kojemu su mlađi profesori i bivši asistenti ukazivali čast dovodeći ga u njegov fakultetski kabinet i u već prilično dubokoj starosti. Zato smo se i trudili da mu na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost obezbijedimo tretman koji je zasluživao i ukažemo čast koja mu je pripadala. Znam da se radovao okruglome stolu i zborniku radova koji je bio posvećen njegovu životu i djelu.
Mnogo je držao do toga što je pisac i rado isticao da je od početka svojim književnim djelima promovisao – kako je on govorio – crnogorski narodni jezik. A posebno je naglašavao da ga je na upotrebu toga jezika kao mladoga pisca bodrio ondašnji naučni autoritet Radosav Bošković. Njegovo književno djelo još uvijek čeka na ozbiljnu analizu i vrednovanje. No kakav god bio sud književne istorije, to će djelo ostati leksikografski majdan za buduća proučavanja.
Kao književni istoričar ostvario se Novak Kilibarda kao malo koji Crnogorac prije njega. Jedan je od rijetkih za kojega se može reći da se u potpunosti odužio svojoj struci i dao joj sve što je mogao dati. Dugo je bio i zadugo će ostati sinonim za nauku o crnogorskoj usmenoj književnosti. Bez namjere da nabrajam njegove autorske knjige i studije te antologije usmene književnosti, mogu istaći da sve što je iz nauke o usmenoj književnosti nakon odbrane doktorata napisao – napisao je u vezi s crnogorskom usmenom književnošću.
Kruna je toga rada njegova monografija Istorija crnogorske usmene književnosti (ICJK, Podgorica, 2012), objavljena kao prva knjiga u projektu Istorija crnogorske književnosti koji je inicirao Vojislav P. Nikčević. Iz ogromnoga korpusa južnoslovenske usmene književnosti, nerijetko i danas u romantičarskome maniru Vuka Karadžića nazivane srpskom, Novak Kilibarda je izdvajao značajne crnogorske pjesme i pjesnike-pjevače, među kojima je čelno mjesto davao Starcu Miliju, čiji je zabilježeni repertoar proširio za još jednu pjesmu (Ženidba Milića barjaktara). Kao proučavalac usmene književnosti bavio se i Njegoševim Ogledalom srpskim, za koje je napisao prve komentare 1974. godine. Drugo izdanje komentara toga Njegoševa djela objavio je u ICJK 2011. godine, nakon što ga je iz ideoloških razloga odbila CANU koja ga je bila i naručila, povodom čega je Novak Kilibarda vodio polemiku s ondašnjim predśednikom CANU.
Do svoje političke djelatnosti Novak Kilibarda najmanje je držao, iako je baš u politici ostavio biljeg koji neće moći zanemariti nijedan, makar i krajnje sažeti osvrt na crnogorska društvena kretanja našega doba. Novak Kilibarda nije htio biti Marko Daković svoga vremena. Niti mu se mogu skriti niti je sâm pokušavao sakriti greške, zablude i zastranjivanja s početka 90-ih godina kad se pred velikosrpskim nasrtajima u krvi raspadala Jugoslavija. Zbog tih je grešaka javno tražio oprost i od Dubrovnika i od Bosne, zbog tih je grešaka svjesno tražio da bude prvi diplomatski predstavnik Crne Gore u Sarajevu, te su mu greške bile motivacija da ode u Srebrenicu uprkos procjenama da bi mogao biti izložen neprijatnostima zbog njegova nekadašnjega političkog djelovanja. Za razliku od većine političara svoga vremena, Novak Kilibarda smatrao je da je dužan da greške prizna i da se zbog njih javno pokaje. Oprostili su mu i njegovi Crnogorci i Bošnjaci i Hrvati, ili makar većina Crnogoraca, Bošnjaka i Hrvata, prihvatili su prijateljstvo i zvanična Crna Gora i Bosna i Hrvatska, ali mu nijedan velikosrbin nije oprostio. Nijesu mu oprostili ključnu ulogu koju je imao u drugoj polovini 90-ih godina, kad je kao predstavnik velikosrpske ideologije u Crnoj Gori, napravio radikalni političko-ideološki zaokret i od tada do smrti, 23. maja 2023. bio jedan od predvodnika pokreta za nezavisnu Crnu Goru. Gnusno djeluju današnji „argumenti“ raznoraznih pseudograđanskih političara koji svoju kolaboraciju s kleronacionalističkim partijama pravdaju nekadašnjom koalicijom koju je napravio Liberalni savez s Narodnom strankom Novaka Kilibarde jer je Kilibarda iz te koalicije izašao kao borac za nacionalnu emancipaciju, dok današnje pseudograđanske kolaboracionističke partije i njihovi političari u tim novim savezima prihvataju ideologiju koju su zagovarali otpaci Kilibardine Narodne stranke koja nije prihvatila ondašnju koaliciju. Protiv takvih se Novak Kilibarda borio do kraja života. Jednako protiv univerzitetskih profesora koji su kroz navodnu borbu za crnogorski jezik zapravo zagovarali tzv. srpski jezik ijekavskoga izgovora i protiv deklarisanih velikosrba koji su, poslužiću se njegovim riječima, podizanjem crkve na Rumiji zabili nož u srce multinacionalne Crne Gore. Neki od nas pisali su o tome tekstove, Novak Kilibarda napisao je knjigu Željezna crkva i kosovski mit.
Da privodim kraju. Novaka Kilibardu upoznao sam prije 25 godina kao student. Iako je tada bio širom Jugoslavije poznat kao političar, iako smo ga znali po skupštinskim nadgornjavanjima prije svega s poslanicima Liberalnoga saveza, političar Novak Kilibarda u učionici je bio samo profesor, i to vrhunski profesor. U isto to doba upoznao sam i Vojislava Nikčevića čiji je univerzitetski angažman u zlim 90-im godinama zavisio od suda Novaka Kilibarde, koji je uspio preskočiti nepremostivi jaz i, na zaprepašćenje mnogih koji su se tada radovali otkazu „crnogorskoga nacionaliste“ Nikčevića, napisao o Vojislavu Nikčeviću pozitivan referat zahvaljujući kojemu je zadržao univerzitetsku katedru. Suviše je dobro Novak Kilibarda poznavao Crnu Goru da bi trebalo provjeravati iskrenost njegova ideološkoga zaokreta. Kao student pitao sam Vojislava Nikčevića kako to da on i Novak mogu biti prijatelji kad ih je koliko juče dijelio civilizacijski ambis. „Zamisli da je svaki Novak iz 90-ih danas onđe đe i Novak Kilibarda, zaviđela bi nam i Švajcarska“.
Novak Kilibarda prezirao je priučene mediokritete i kolaborante. Znam da ga neki tekstovi koje su ovih dana povodom njegove smrti pisali neki takvi ne bi dotakli.
Za svoga dugoga života možda je dugo tražio put. Nema sumnje da ga je našao i tim je putem, pravim putem, dugo hodio makar od 1996. do smrti. Njegovo je književnoistorijsko djelo u temeljima montenegristike. Njegov je politički rad nezaobilazan u svim budućim istoriografskim radovima o Crnoj Gori.
Poželio bih mu da počiva u miru, ali Novak Kilibarda nije volio mir, mir mu je bio dosadan. Neka tamo slavodobitno okonča započete bitke s našim dušmanima. Neka im ni tamo ne da mira.
Slava mu!
O Kilibardi je zatim govorio doc. dr Aleksandar Radoman:
Poštovana familijo, uvaženi prijatelji i poštovaoci profesora Novaka Kilibarde,
Pod krovom ove ustanove profesor Kilibarda je održao svoja posljednja predavanja. Danas nas je još jednom okupio da odamo počast njegovu djelu.
Književni istoričar, folklorista, pisac i esejista Novak Kilibarda pripadao je krugu stvaralaca širokih interesovanja i bogatoga repertoara tema kojima je posvetio pažnju. Prisutan na naučnoj, književnoj, društvenoj, ali i političkoj sceni Crne Gore i bivše Jugoslavije duže od pola vijeka, Kilibarda se kao malo koja ličnost, makar iz crnogorskoga miljea, ostvario i kao homo poeticus i kao homo politicus. Iako neodvojive od njegova habitusa, te dvije izražene komponente njegove ličnosti nijesu bile smetnja da ostavi znatnoga traga kako u crnogorskoj književnosti i nauci o književnosti, tako i u savremenoj crnogorskoj istoriji.
Kilibarda je rođen 7. januara 1934. godine u Banjanima. Završio je univerzitetske studije i doktorat nauka u Beogradu. Radio je u Višegradskoj gimnaziji, na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, na Univerzitetu Crne Gore, Univerzitetu Donja Gorica, te kao profesor Crnogorske usmene književnosti na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, od njegova osnivanja 2014. godine. Iz oblasti književne teorije i istorije objavio je jedanaest knjiga. Pripremio je i tri antologije: Bugarštice (1979), „antologiju tužnih pjesama“ pod naslovom Puti nedohodi (1987) i antologiju usmene poezije Viša je gora od gore (2010). Kilibarda je i autor prvih komentara i objašnjenja Ogledala srpskoga izdatoga u okviru Cjelokupnih djela Petra II Petrovića Njegoša (1974), a zatim kao zasebna publikacija u izdanju Instituta za crnogorski jezik i književnost u Podgorici (2011). Priredio je i knjigu Pjesme Starca Milije (2012). Autor je i prve istorije crnogorske usmene književnosti objavljene kao prvi tom trotomne Istorije crnogorske književnosti pod naslovom Usmena književnost u izdanju Instituta za crnogorski jezik i književnost iz Podgorice 2012. godine. Autor je većega broja proznih djela, za koje je dobio brojne nagrade, među kojima i Trinaestojulsku nagradu. Kilibarda je i autor književno-polemičkih studija: Od mita do politike (2002), Književno-političke rasprave (2003) i Željezna crkva i kosovski mit (2006, u izdanju iz 2012. godine knjiga je preimenovana u Amfilohije i kosovski mit). 2017. godine publikovana su Izabrana djela Novaka Kilibarde u četiri knjige. Pored plodnoga književnoga i naučnog rada, Kilibarda je obilježio i crnogorsku političku istoriju s kraja XX i početka XXI vijeka. Bio je poslanik u Skupštinama SFRJ, SRJ, SCG, SRCG i RCG, potpredśednik crnogorske vlade, diplomata, a bio je i osnivač i cijelu jednu deceniju predśednik Narodne stranke. U savremenoj crnogorskoj istoriji Kilibarda je postao metonimija za dramatičnu političku transformaciju koju je Crna Gora proživjela između Antibirokratske revolucije 1989. godine i referenduma o državnoj nezavisnosti 2006. godine: od slijeđenja unitarističke politike Beograda do nacionalne i državne emancipacije u osvit XXI vijeka. Kilibarda je krajem 90-ih godina XX vijeka odigrao jednu od najznačajnijih uloga u političkome zaokretu koji je omogućio obnovu crnogorske državnosti i utemeljenje Crne Gore kao građanske, sekularne i multikulturne države. Preminuo je u Podgorici 23. maja 2023. godine.
Fundus Kilibardina naučnog interesovanja u domenu crnogorske usmene književnosti je obiman i raznorodan. Prepoznatljivi naučni stil i pristup Novaka Kilibarde lako se detektuje, bez obzira na širok repertoar tema s kojima se hvatao u koštac. Bilo da propituje kakav uži problemski fenomen, traga za autorstvom, raščlanjuje udio nacionalnoga i internacionalnoga u pjesmama, piše o pojedinim usmenoknjiževnim žanrovima ili pak propituje istorijske i političke nanose u usmenoj epici te odnose usmene i pisane književnosti, Novak Kilibarda se očituje kao tumač s finim ośećajem kako za imanentne probleme književnoga teksta, tako i za mjesto teksta u kontekstu istorijskih, kulturnih ili političkih prilika. Kao ne manje važnu karakteristiku Kilibardina naučnog opusa valja uzeti i to što – izuzev doktorata i knjige o Andriću – u svim njegovim knjigama u fokusu njegova naučnoga interesovanja su crnogorske književne i istorijske teme. Crnogorsku je nauku i kulturu Kilibarda osobito zadužio kapitalnom monografijom o crnogorskoj usmenoj književnosti Istorija crnogorske književnosti knjiga I. Tom je knjigom zaokružio izuzetno bogat i raznovrstan korpus kojem je posvetio cijeli svoj poluvjekovni naučni rad. Riječ je o knjizi koja s jedne strane čini autorovo životno djelo u oblasti u kojoj se naučno u potpunosti ostvario, no, s druge strane, i djelu koje sublimira ukupna saznanja o crnogorskoj usmenoj književnosti generacija istraživača koji su u potonjih vijek i po dali vidnoga doprinosa njenu proučavanju. Nema sumnje da je Novak Kilibarda, što po svome profesionalnome angažmanu što po urođenome daru, bio najpogodnija ličnost da crnogorskoj usmenoj književnosti podari adekvatan književnoistorijski opis.
Profesora Kilibardu upoznao sam prije gotovo dvije i po decenije na predavanjima iz Narodne književnosti na Filozofskome fakultetu u Nikšiću, kad je valjalo poraniti na nastavu kako bi se zauzelo mjesto u sali jer su Kilibardina predavanja uvijek privlačila pažnju i onih kojima njegov predmet nije bio na popisu obaveznih ispita. Eruditu izuzetnoga retorskoga dara, iz čijih predavanja nijesmo samo učili o usmenoj književnosti već mnogo više od toga, u to vrijeme ni obaveze koje je imao kao potpredśednik Vlade Crne Gore nijesu spriječile da svako predavanje održi u predviđenom terminu poneđeljkom ujutro i s predanošću koja krasi samo rijetke znalce i posvećenike. U godinama koje su uslijedile, s njegovim povlačenjem iz aktivnoga bavljenja politikom, s Kilibardom sam se sve češće srijetao i sarađivao. Kao neko ko je vidio dalje i više od svojih savremenika, Kilibarda je nakon obnove nezavisnosti uporno upozoravao da je taj čin označio izgradnju temelja i da se ne smije na tome stati, pa se u postreferendumskome periodu posvetio angažmanu na naučnoj i kulturnoj emancipaciji Crne Gore. Rezultat toga njegova rada su na desetine tekstova, intervjua, javnih nastupa, knjige i studije u kojima je razobličavao mitove i falsifikate iz crnogorske istorije i kulture te upozoravao na opasnosti koje prijete opstanku crnogorske države. Rezultat toga rada je i njegovo životno djelo objavljeno kao prvi tom Istorije crnogorske književnosti 2012. godine. Znao je profesor Kilibarda koji je značaj formiranja naučnih i obrazovnih institucija u Crnoj Gori pa je bio jedan od onih koji su dali svesrdnu podršku utemeljenju prvo Instituta za crnogorski jezik i književnost 2010. godine, a potom i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost 2014. godine, na kojem je bio profesor Crnogorske usmene književnosti od osnivanja pa sve do 2020. godine. Isto tako, dragocjena je bila i njegova podrška standardizaciji crnogorskoga jezika, kad je autoritetom vrhunskoga filologa stao u odbranu ne samo prava na imenovanje crnogorskoga jezika, već i potrebe da bude kodifikovan u skladu s jezičkim stanjem u Crnoj Gori. U izdanju Instituta/Fakulteta pored njegove Istorije crnogorske književnosti, objavljen je i izbor iz njegova naučnoga opusa pod naslovom Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti, potom njegovo izdanje Njegoševa Ogledala srpskog te izdanje pjesama Starca Milije, kojim je taj, po njegovu mišljenju najznačajniji južnoslovenski pjesnik-pjevač, izdvojen iz anonimnosti „narodnog stvaralaštva“ i dobio zasluženo mjesto u plejadi vrsnih stvaralaca crnogorske književnosti i kulture. Kilibarda je tim svojim izdanjem prokrčio put i za publikovanje izdanja pjesama Tešana Podrugovića, Starca Raška i Đura Milutinovića, koje je pod krovom Instituta priredio Adnan Čirgić. Dug Crne Gore prema Starcu Miliji nedavno je djelimično vraćen zahvaljujući upravo Kilibardinoj upornosti i inicijativi da se tom autoru podigne spomenik u rodnome Kolašinu. U izdanju Fakulteta objavljena je i vrijedna knjiga Kilibardinog saradnika i prijatelja Božidara Miličića Rječnik književnoga djela Novaka Kilibarde, a u njegovu čast na FCJK je 2016. godine održan i naučni skup „Novak Kilibarda: književnik, profesor i naučnik“, s kojega je objavljen i zbornik radova. Nekoliko generacija studenata Fakulteta za crnogorski jezik i književnost imale su privilegiju da saznanja o crnogorskoj književnosti i kulturi stiču slušajući predavanja koja je profesor Kilibarda i dalje držao u starom terminu poneđeljkom ujutro i s jednakim elanom, nadahnućem i do u minut preciznom satnicom. Privrženost ustanovi u čijim je temeljima njegov ukupni naučni rad, Kilibarda je pokazao i prije neku godinu kad je dio svoje vrijedne biblioteke poklonio Biblioteci Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Zajedno s unukom Filipom, na kojeg je bio neizmjerno ponosan, profesor Kilibarda je pažljivo sortirao, kategorizovao i pripremio za transport dragocjeni fond knjiga koje danas čine Legat Novaka Kilibarde u Biblioteci FCJK i dijele prostor s legatima Krsta Pižurice, Milorada Nikčevića i Vojislava Vulanovića. Kilibarda je i jedan od prvih dobitnika Povelje za poseban doprinos montenegristici FCJK koja mu je uručena na prvim Cetinjskim filološkim danima 2017. godine.
Viješću o smrti Novaka Kilibarde kao da se okončala cijela jedna epoha ne samo crnogorske nauke i kulture, već i istorije. Djelom koje je ostavio za sobom, i onim naučnim i onim književnim i onim političkim, Novak Kilibarda nesumnjivo ide u red najznačajnijih ličnosti crnogorske istorije u proteklih pola vijeka.
Neka mu je vječna slava i hvala!
Komemoraciju je obraćanjem “Novak Kilibarda – crnogorski Willy Brandt” zatvorio prof. dr Sanjin Kodrić:
Zahvaljujem se na izuzetnoj mogućnosti da se u ovom času i na ovom mjestu obratim prije svega u ime Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, temeljne i najstarije institucije kulture i identiteta Bošnjaka, odnosno bošnjačke kulturne matice, osnovane daleke 1903. godine. Obraćajući se u ime ove institucije, institucije od jedinstvenog značaja i posebne vrijednosti za Bošnjake, a koja ove godine obilježava svoju veliku – 120. godišnjicu, obraćam se, pritom, ne samo kao pripadnik već i kao svojevrsni predstavnik bošnjačkog naroda, barem u onoj mjeri i na onaj način koliko čelnik jedne narodne institucije to može biti. Imam potrebu i obavezu to istaći iz iskrenog i dubokog poštovanja prema Novaku Kilibardi, profesoru, intelektualcu i političaru koji je imao svijest, savjest i snagu ne samo ustati protiv politike koja – kako je to sam kazao – „vonja na ljudsku krv“ već i suočiti se bespoštedno sa samim sobom bivšim, pogledati se u vlastito lice i vlastite ruke i sa strane zla okrenuti putem dobra. To je, između svega ostalog, i npr. onaj Kilibarda koji je svojim insistiranjem postao prvi crnogorski diplomat u Sarajevu, u kojem je tokom četverogodišnje teške opsade ubijeno više od 11.500 ljudi, među njima i više od 1.600 djece. Kilibarda koji se javno i bezrezervno stidio svojih predratnih gorljivih govora u svakim novim ratom uvijek zakrvavljenoj Foči, a u kojoj je u posljednjem ratu na najbrutalnije načine ubijeno više od 3.000 Bošnjaka, uz brojne žrtve drugih ratnih zločina, uključujući i zločine masovnog silovanja žena i djevojčica. Kilibarda koji je, osjećajući strašnu težinu tereta i vlastite prošlosti, u Srebrenici, među nišanima više od 8.000 žrtava genocida ubijenih u julu 1995. godine, žalio što se u srpskom narodu još uvijek nije javio njegov Willy Brandt…
Novak Kilibarda, očito, bio je čovjek kompleksne životne sudbine. Kao profesor i intelektualac, iza sebe je ostavio impozantno naučno, književnohistorijsko, a onda i književno djelo, uključujući i publicistički rad, koje sam, kao također historičar književnosti, pratio i tragom svojih naučnih interesa, ali i tragom svojih nekadašnjih učitelja kakvi su bili veliki sarajevski folkloristi Đenana Buturović i Munib Maglajlić, pri čemu je Maglajlić imao poseban odnos s Kilibardom i kao kolega profesor, ali i kao moj prethodnik, nekadašnji predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, što je Kilibardi bilo izuzetno važno, naročito u vrijeme njegove diplomatske misije u Sarajevu. No, ma kako ono bilo i istinski jeste važno u naučnom i književnom smislu, golema vrijednost Kilibardina naučnog i književnog djela odlazi u posve drugi plan spram veličine njegove političke, odnosno šire društvene pojave i njegova društvenog djela, i to upravo onog koje je uslijedilo nakon njegova obračuna s politikom koja „vonja na ljudsku krv“, a posebno nakon njegova obračuna s bivšim sobom. Pa ipak, čini mi se da između Kilibardina naučnog i književnog te političkog i društvenog djela kojeg se danas sjećamo s posebnim pijetetom postoji naročita veza, veza kojom barem sebi pokušavam objasniti njegovu očito složenu ličnu i društvenu sudbinu.
Cijeli svoj naučni život Novak Kilibarda posvetio je proučavanju južnoslavenske usmene tradicije, koja je, kao i književnost uopće, svojevrsna „intima naroda“, kako to tačno primjećuje libansko-francuski pisac Amin Maalouf, rekao bih – čak vjerovatno i najintimniji izraz narodne duše, a koja je kao takva sigurno na ključno važne načine oblikovala i sliku svijeta Novaka Kilibarde, kako to pokazuje i njegov književni rad. Kilibarda se naročito bavio epskom tradicijom, koju, pored svega drugog, posebno karakterizira – kako to kaže i naslov jedne njegove knjige – „epska mjera (h)istorije“, a koja, između ostalog, podrazumijeva i goleme i zamamne kolektivne zanose, nerealnu, mitsku, u osnovi antihistorijsku interpretaciju prošlosti te uvijek i nužno Drugog – dehumaniziranog stranca i neprijatelja s kojim je sukob neminovan, sve do njegova poraza i istrebljenja, sve to s ciljem projiciranog interesa vlastitog kolektiva. Ovakva „epska mjera (h)istorije“ bila je jedan od temeljnih narativa predratnih i ratnih devedesetih godina 20. st., suštinski pokretač i opravdanje sukoba i rata, a potom i zločina, zanosni zov kolektiviteta koji će na svoj put kooptirati mnoge, među njima u početku i Novaka Kilibardu kao baštinika „intime naroda“ i „epske mjere (h)istorije“.
No, usmena tradicija uopće, a naročito epska, junaštvo kao kolektivnu vrlinu nikad suštinski ne razdvaja od također kolektivne vrline čojstva, jer junaštvo nikad ne može biti stvarno, istinsko herojstvo bez najviših etičkih standarda, što posebno karakterizira upravo (i) crnogorski epski kod. Zato duboko vjerujem da je baš ovaj aspekt „intime naroda“ i „epske mjere (h)istorije“, kao vrlina duboko usađena u ličnosti Novaka Kilibarde, bio onaj vjerovatno i presudni nutarnji poticaj da se Kilibarda najprije odvoji i okrene od politike koja „vonja na ljudsku krv“, odnosno da joj se potom i otvoreno suprotstavi i započne borbu protiv nje, ali i da se kritički dokraja razračuna sa samim sobom nekadašnjim, što je vjerovatno sve bilo moguće posebno onda kad se uz baštinika tradicije u Kilibardi pobunio i eruditski obrazovani moderni evropski intelektualac koji je naslijeđene tradicijske kodove, po nužnosti svojeg bića, interpretirao ne više tradicionalistički konzervativno već savremeno humanistički. Tako – čini mi se barem – Novak Kilibarda doživljava svoju ličnu i društvenu katarzu i tako potiče još širu katarzu – katarzu crnogorskog naroda i crnogorskog društva u cijelosti, spasivši od nepovratnog posrnuća i sebe, ali i omogućujući isti spas i crnogorskom narodu i crnogorskom društvu kao cjelini.
No, sve to vjerovatno ne bi ipak bilo dokraja moguće bez naročitog katalizatora lične i društvene katarze Novaka Kilibarde, a to su bili upravo Crna Gora i crnogorstvo, tim prije što je Kilibarda bio najdublje svjestan da „Crna Gora ima više slojeva koje je produkovala, s jedne strane, geografija, s druge strane istorija nagomilana u vjekovima, s treće strane susret različitih civilizacija i vjera kroz istoriju“, kako je to svojevremeno nadahnuto elaborirao u Skupštini Crne Gore, odričući se aveti prošlosti i otvarajući mogućnosti za budućnost unutar istinski demokratskog i pluralnog, otvorenog i inkluzivnog društva moderne Crne Gore. U tom i takvom crnogorskom društvu za koje se snažno zalagao Novak Kilibarda pronalazio je svoju svijest, savjest i snagu za nužni preokret, pri čemu je i otvarao i tražio mjesto i za Bošnjake, i to baš kao takve – kao Bošnjake, čiju je slobodnu identitetsku realizaciju bezrezervno poticao i pomagao, uradivši za bošnjaštvo u Crnoj Gori ako ne više, onda sigurno ne manje od mnogih crnogorskih bošnjačkih političkih i društvenih predstavnika. Bilo je to posve prirodno jer crnogorski Bošnjaci bili su i ostali vjerni i posvećeni svojoj kući – svojoj domovini Crnoj Gori i s njom suštinski najprisnije povezani, ne suprotstavljajući je ni na koji način s Bosnom i Hercegovinom kao svojom kulturno-identitetskom i nacionalnom maticom, kako to i treba biti.
Novak Kilibarda proživio je život kao rijetko ko. Umjesto zanosa koji su njega, njegov narod i njegovu državu mogli odvesti u nepovratnu propast izabrao je u konačnici zanose u korist bolje i sretnije budućnost cjeline složenog crnogorskog društva, ali i šire zajednice. Na tom putu, putu koji je nesumnjivo bio mučan i težak koliko možda i ne možemo zamisliti, sve što je uradio uradio je kao Crnogorac, iz duboke vjernosti i ljubavi prema Crnoj Gori i stvarnim crnogorskim vrijednostima, kao i iz njihova istinskog razumijevanja, uključujući i njihovu savremenu i univerzalnu civilizacijsku interpretaciju. Tako je, naposljetku, Novak Kilibarda postao i ono što vjerovatno nikad nije ni slutio da će biti – crnogorski Willy Brandt, ali i više od toga – sinegdoha kolektivne katarze, a onda i rađanja i uzdizanja jedne nove Crne Gore upravo iz katarzičnog osvještenja i preobraženja koje je kao pojedinac svojim životnim putem prošao upravo Novak Kilibarda, mapirajući tako i put cijele zajednice i dajući primjer i ohrabrenje i drugima.
Hvala mu na tome i u ime Bošnjaka i neka mu je lahka zemlja crnogorska!