Foto: Maja Armenko

“Ne čudimo se što mladi mogu da bježe pod okrilje religije. Što im se ona nudi kao pribježište. Što kroz izvorno značanje riječi „religare“ kreću na ponovno uspostavljanje neke izgubljene veze”, saopštava u prvom dijelu studije o uticaju religijskoga diskursa na mlade naša urednica za psihologiju mr Tamara Milić

Živjeti danas za čovjeka predstavlja značajnu tegobu. Svi doživljavamo da se izgubila opšta i idejna orijentacija, vrijednosni sistem. Današnje je vrijeme, uopšteno govoreći, vrijeme krize, iskušenja, izazova. Nezadovoljstvo je opšteprisutno, snažno, a pojačano kod adolescenata. Posebno je ovo važeće za adolescente koji nemaju sigurnost okruženja već stalne izazove razvojnog, vrijednosnog, etičkog diskursa. Oni su kod adolescenta pojačavaju prirodnu razvojnu krizu.

Zbog čega? Teorijski, naučno, iskustveno je dokazano da je adolescencija najburniji period u životnom ciklusu jer se u njemu prelamaju ranije razvojne faze. Ono je i rekapitulacija prethodnog razvoja, odnosa i iskustva. Dijete tj. mlada osoba prolazi kroz različite brojne, burne, intenzivne promjene u svim oblastima razvoja – fizičke (tjelesne), psihološke i socijalne. One nameću brojna pitanja, intra i interpersonalno nerazumijevanje. Jedno od uobičajenih i očekivanih pitanja koja postavljaju je: Da li je “normalno” ovo što mi se dešava, što ośećam?

Da li su tjelesne promjene normalne, iste svima? Vlastiti izgled postaje glavna preokupacija, a tjelesne promjene, posebno sekundarne polne karakteristike. izazivaju nesigurnost i manjak samopouzdanja. Dodatni izazov za sopstveno i prihvatanje od strane drugih jesu

Kad je u pitanju psihološki razvoj, adolescencija donosi promjene kako u intelektualnom, tako i u emocionalnom razvoju. Na planu intelektualnog razvoja, mišljenje postaje naprednije, djelotvornije i složenije. Mladi sve preispituju, provjeravaju, kritikuju, naročito odrasle (svoje roditelje, nastavnike, sve autoritete) i njihova pravila, odluke, sistem vrijednosti.

Istovremeno nastaje i/ili jača nesigurnost, nelagoda, uzbuđeno stanje, neki novi nagoni i želje. Zato je emocionalna promjenjivost dio odrastanja i adolescentne zbilje. Emocije se smjenjuju naglo, mijenjaju svoju jačinu. Najizraženija ośećanja kod mladih osoba su strah, bijes i ljubav. Strah je od novog/nove sebe – da li su novi izgled, potrebe i želje normalne. Bijes zbog prepreka da ostvare sve što imaju na umu i žele.  Često je miješanje ośećanja – zaljubljenost, uzbuđenje, želja da ih drugi prihvate ili za romantičnim i seksualnim iskustvima. Suočavaju se sa ličnim potrebama i ośećanjima, kako ih razumjeti, regulisati, balansirati, razdvajati u odnosu na sopstveno i ponašanje drugih osoba. Napetost se ogleda u emocionalnoj presenzibilnosti, nestabilnosti, promjenljivosti, impulsivnosti, a koja ima težnju za ravnotežom, mirom.

Socijalne promjene se ogledaju u promjeni odnosa sa roditeljima i vršnjacima. Adolescenti se prirodno udaljavaju od roditelja, teže autonomiji. Sukobi sa ranijim identifikacionim uzorima (roditeljima) neminovniji su. Adolescent često smatra da ga niko ne voli, da ne pripada, da ga niko ne razumije. Slika o sebi zavisi od drugih. Rastu potrebe za grupnom pripadnošću, pa vršnjački uticaj i grupa sa kojom se identifikuje postaju izuzetno važni uz dominantan ośećaj za pripadanjem.

Smatra se da je najvažniji zadatak adolescencije izgradnja identiteta. Dobijanje odgovora na pitanje: Ko sam ja? Umjesto identiteta koji omogućava adolescentu da sebe doživi kao jedinstveno i neponovljivo biće i donese odluke za dalji život, mogu nastati konfuzija identita, izolovanost, strijepnja, neodlučnost, sumnja, nesigurnost. Rezultat zavisi od toga s kim ili s čim, kako i na koji se način eksperimentiše, preispituje, za što i za koga se vezuje.

Zbog toga mladi prolaze fazu opozicije – prkos, buntovno ponašanje, suprostavljanje. U osnovi je potreba za pažnjom, poštovanjem, dobijanjem priznanja, željenog predmeta, uticaja. Slijedi potreba za nezavisnošću, slobodom, dokazivanjem, potvrđivanjem. Finalno je ulazak u svijet odraslih, bolje prihvatanje uloge odraslih, formira se polni i profesionalni identitet.

Kada se suočimo sa svim ovim, razmislimo i prenesemo na plan aktuelnog životnog, opšteg društvenog ambijenta, ako se decentriramo u ulogu današnjeg adolescenta postaje jasno koliko su im otežani i iskomplikovani razvojni zadaci.  A možemo se zapitati i što im se uopšte na tom putu nudi? Koliko im se uopšte pomaže? Da li im se olakšava ili otežava? Složićemo se (ipak) da im se konfuzija samo pojačava, produbljuje. Da im se razvojni posao samo otežava.

I što oni onda mogu? Jedino mogu da se brane! Među najčešćim mehanizmima odbrane od spoljašnje, unutrašnje napetosti su intelektualizacija konflikta sa sklonošću filosofiranju, psihlogiziranju, transcedentnim razmišljanjima, buntovnošću, radikalnim idejama. Sve iz potrebe za stabilnošću, sigurnošću, umirenju. A koja je narušena, zar ne? Dozvoljeno je, kreirano stanje, okolnosti i ambijent da mladi ljudi budu na granici „izgubljenih generacija“. Da traže načine borbe protiv primitivizma, vulgarnosti, agresije, izostanka sigurnosti, topline koja sve nas obasipa, a na njih dotatno utiče jer ih na sve prirodno pojačano dodatno pojačava. I uznemirava.

Stoga se ne čudimo što mogu da bježe pod okrilje religije. Što im se ona nudi kao pribježište. Što kroz izvorno značanje riječi „religare“ kreću na ponovno uspostavljanje neke izgubljene veze. Ono što pokušavam da interpretiram iz ugla današnjih adolescenata jeste sljedeće. Čini im se da dobijaju sigurnost pred bezbroj emocionalnih turbulencija i/ili opravdanje za neke narasle, potisnute emocije (tuge, depresivnosti, gnijeva). Čini im se da nadilaze intrapsihičke konflikte i integriše opozitne ideje, emocije. Čini im se da dobijaju pripadnost, ljubav, mir. Čini im se da se bore protiv laži, nepravde, patnje, potlačenosti. Čini im se da dobijaju kognitivni okvir kroz koji mogu sagledati svijet i u njega uvesti red. Čini im se da dobijaju smjernice za moralno ponašanje. Čini im seda se suočavaju s teškim i stresnim životnim situacijama. Čini se da im pomaže u psihološkoj integraciji. Čini se da im pomaže u prihvatanju patnje. Čini se da im pruža ośećaj kontrole u različitim životnim okolnostima. Čini im se da su dio zajednice koja pruža podršku i pomaže u smanjenju izolacije, samoće, uplašenosti i tjeskobe. Čini im se da dobijaju ośećaj sigurnosti i samopouzdanja. Čini im se da im se kaže Ko su?

Za kraj se zamislimo i zapitajmo što im nije pruženo? Što im nije dato? Što im fali? Što smo im ostali i dalje jesmo dužni? I da li treba da se utapaju u kolektivizam ili da se ohrabruje njihova autonomija, autentičnost, jedinstvenost, cjelovitost, ljepota i unikatnost ličnosti? Da li da im se snaži snaga ličnosti, percepcija o sebi samom kao različitom biću ili da se gubi i prikriva u masi. Da li da se vode ka tome da budu u skladu sa sobom,  ili mjera drugoga? Da li da se vode ka integraciji sebe ili integraciji u i za druge?  Da li da se zadovolji ljudima imanentna potreba da budu različiti od drugih ili njihov sastavni dio?

Individualnošću možemo graditi novu stvarnost i ne dozvoliti prevagu i utapanje u kolektivno nesvjesno.