Foto: Maja Armenko
“Mlada osoba je u teškom i mučnom rvanju sa sobom, okruženjem. Konflikt je unutrašnji i spoljašnji. Nesklad je i između sopstvenih ideja i realnosti. Stoga mlada osoba teži da pomoću znakova, simbola, pitanja o smislu, svrsi, dođe do razrješenja za haos u sebi samom i oko sebe. Teži da ono što otkrije, složi i sklopi, interpretira”, piše, razmatrajući odnos religijskoga diskursa i govora mržnje, doktorandkinja psihologije Tamara Milić.
Svako ljudsko biće, u psihološkom smislu, razvija se tokom cijelog života. Postoje ipak neki periodi i faze kada je ovaj razvoj intenzivniji i značajniji, jer utiče na suštinsku reorganizaciju psihičkog bića, bazičnih osobina i psihičke strukture. Jedan od takvih perioda je doba mladosti, odrastanja, sazrijevanja. Adolescencija je najburniji period u životnom ciklusu jer se dešavaju brojne, intenzivne promjene u svim oblastima razvoja – fizičke (tjelesne), psihološke i socijalne i prelamaju ranije razvojne faze.
Adolescenti treba da ispune četiri glavna, izazovna i složena, razvojna zadatka: individuaciju kao psihološku separaciju, zatim emocionalnu separaciju od roditelja kroz odvajanje od kontrole i dominacije. Slijedi sticanje autonomije, uspostavljanje (samo)kontrole, individualnosti i posebnosti, i konačno uspostavljanje saradnje i povezanosti s drugima. Na tom putu ispoljava značajne i brze promjene raspoloženja. Mišljenje postaje naprednije, djelotvornije i složenije. Oni sve preispituju, provjeravaju, kritikuju, naročito odrasle (svoje roditelje, nastavnike, sve autoritete) i njihova pravila, odluke, sistem vrijednosti.
Smatra se da je najvažniji zadatak adolescencije izgradnja i osvješćivanje svog identiteta. Dobijanje odgovora na pitanje: Ko sam ja? A ovo pitanje neminovno prati i pitanje svrhe, smisla? Umjesto identiteta koji omogućava adolescentu da sebe doživi kao jedinstveno i neponovljivo biće i donese odluke za dalji život, mogu nastati konfuzija identita, izolovanost, strijepnja, neodlučnost, sumnja, nesigurnost u pogledu sopstvene budućnosti, smisla, svrhe.
Vrijeme u kojem svi živimo, a posebno gledano iz ugla mlade osobe, odiše suprotnostima, preokretanjem vrijednosti, uznemirujućim sadržajima, porukama, vapajem za sigurnošću, smislom, ishodom. Postavlja se pitanje smisla življenja, pravca razvoja, opstanka čovjeka. Mlada osoba je u teškom i mučnom rvanju sa sobom, okruženjem. Konflikt je unutrašnji i spoljašnji. Nesklad je i između sopstvenih ideja i realnosti. Stoga mlada osoba teži da pomoću znakova, simbola, pitanja o smislu, svrsi, dođe do razrješenja za haos u sebi samom i oko sebe. Teži da ono što otkrije, složi i sklopi, interpretira.
U odnosu na to religija je ta koja može da se čini da motiviše adolescenta prema otpornosti, vrijednostima i daje odgovore na novonastala pitanja poput “vječnosti”, “besmrtnosti”, “grijeha”. Zato se pitamo je li religija jedino dostupno pomagalo za preživljavanje, servisno sredstvo za prihvatanjem sebe, za smislom? Tako dolazimo do jednog od temeljnih motiva religioznosti. Naime, svi ljudi, posebno mladi, imaju potrebu za redom nasuprot haosu. Dodatno kod njih nije rijedak doživljaj nepravde koja dobija konstrukt mučeništva, žrtve. Svi tragamo, posebno mladi, za smislom. Da dobiju odgovor: Zašto živim? Čemu težim? Religija može da im se čini da daje integrisani sklop uvjerenja, ciljeva i značenja koja se mogu koristiti u objašnjavanju svijeta, pružanju odgovora na pitanja o smislu života i patnje. Da je stabilizirajuća snaga i spoljašnja socijalna podrška u kriznim situacijama u suočavanju sa ličnim situacijama i problemima.
Zato se na ovom mjestu pitamo da li se adolescent snaži i vodi ka individuaciji, separaciji, autonomiji ili postavlja u očekujući i položaj pasivnosti i zavisnosti. Psihološki tumačeno da li mu se razvija unutrašnji ili spoljašnji lokus kontrole? Naime, lokus kontrole je opšti naziv u psihologiji za doživljeni izvor kontrole sopstvenog ponašanja i posljedica koje iz njega proizlaze. Lokus kontrole možemo opisati kao uvjerenje u to koliko je ono što nam se događa unutar ili izvan naše kontrole, odnosno kao način na koji pojedinac percipira kontrolu nad svojim životom i okolinom. Drugim riječima, označava jesmo li sami krojači svoje sudbine ili su drugi zaslužni za ono što nam se događa u životu. Unutrašnji lokus kontrole je sposobnost osobe da bude odgovorna za događaje u svom životu i da vjeruje da rezultati aktivnosti pojedinca zavise upravo od njega samog, a ne od spoljnjih okolnosti. Osoba preuzima odgovornost za sopstvene postupke, ima kontrolu u svom životu, uči i razvija se, jer pozitivne stvari može da pripiše svojim sposobnostima. S druge strane spoljašnji lokus kontrole vrši preusmjeravanja kontrole na spoljnje faktore i nastaje doživljaj osobe da nema kontrolu nad situacijama u kojima se nalazi. Osoba odgovornost za sve što se dešava (svoje uspjehe i neuspjehe) pripisuje spoljnim silama, okolnostima, djelovanju drugih ljudi i sl. Samim tim se možemo pitati što adolescent religioznim iskustvom dobija – trenutno olakšanja, ali na duže pasivnost, umanjenu inicijativu, odgovornost.
Konačno, ako su kod adolescenata prisutne krize, dvojbe, preispitivanja, traganja za smislom dobro je ukazati na pravac u psihologiji nazvan Egzistencijalizam. Prema Viktoru Franklu, psihijatru koji je preživio Auschwitz, čovjek koji vidi smisao u životu može preživjeti i zadržati ljudskost i u najtežim okolnostima. Frankl je bio čvrsto uvjeren da čovek može u svim, pa čak i u najsurovijim okolnostima pronaći smisao: „U najmračnijim životnim trenucima čovjek je kadar da preživi i sačuva dio duševne slobode koju mu niko ne može oteti, čak i tada čovjek može birati“. On smatra da: „Smisao ne može biti dat, smisao se mora pronaći“. On smatra da su ljudi slobodna i odgovorna bića i ističe da čovjeka pokreće volja za smislom. Čovjeka određuju slobodna volja i savjest. U ovome se krije suština slobode. Odnosno, čovjek ima moć da zauzme stav prema svim okolnostima i da se odupre: „Čovjek je aktivno, a ne reaktivno biće koje samo prihvata okolnosti onakve kakve su date“.
