Foto: privatna arhiva
Svijet će se ispod ukradenog automobila
skupiti u jednu istinu, a onda ću ohrabriti
metak koji sam ti pljunula u plućno krilo.
Godinama, tijela su samo tonula u cestu.
Iskrenost je asfaltirana, ali ja znam gdje može
probiti trava.
Sad kad je novi obrok izrastao iz mog bedra
i pažljivo je serviran, dijete koje ne zna
da sam mu majka reći će da nije gladno. Ono
gricka udove nježnog surogata.
Ako je pečenje preslano, djedova jetra vrištat
će masne imperative
u moje stisnute oči i skinuti me do saharozne
dječje kože.
Onda batine.
Onda večera.
Brat kaže da dolaze iskusni pauci koji dlakavim nogama čiste mrak ispod kreveta.
Samo moram reći da nemam sjećanje, da nemam ime, da nemam brata.
Onda utonem.
Onda doručak.
Dva metka, šest, devet njih. Ako se omlet jutarnje svjetlosti ohladi,
dijete koje je jelo iz mene počet će težiti k beskonačnosti,
onda se pokratiti s deset i opet otići.
Jača žena
Uvijek je tako kad se ne razumijemo.
Tijelo se skuplja u jedninu
i čahura je premala da zadrži nemir
koji se nazire u ljetnim danima
po jarcima čela.
Jača žena izlegne se u slabijoj kao kornjača
u danima kad kiša preduhitri djevojčice u ženama.
Plutam kao mrtvi jelen od otoka do otoka
reciklirajući putanje rakova koji
su pobjegli mreži
kao Emmina struktura muškarcima.
Hajde, znaš kako je već to s poledicom u laktu, oklizneš se
na spavanje i onda ruka klepeće riječi koje treba razgraditi, slova probijaju kožu.
A trebalo je uhvatiti se ukoštac s pojmom ženske poezije,
razgraditi metaforu ozbiljno kao mesni masni obrok i reći
vegetarijanstvo je potreban odmor. Čišćenje.
Hajde, znaš kako je, pjesma ima jak korijen,
čemu se praviti da možeš napisati nešto bitno
kao:
u mom plućnom krilu jedna djevojčica u zubima skriva divlju svinju
koja štiti mladunče
i ona će te pojesti živa kad zaspeš
kao:
moj muž rastavit će se u tuđe muževe
i kad ga ponovno sastavim
pronaći ću samo dno
neizgovorene negacije
Herina soba
Kad otvari vrata, potres zarazi mišićno tkivo,
frižider nekvarljivu dušu presadi u dojke,
one su sad u ledenom hropcu i mlijeko puno smrtnih minusa,
zdravo i punomasno, iščekuje vrenje s korakom.
Kad se preseli iz automobilske gužve u gužvu tek izbijajućih dlačica,
pećnice zaiskre patke i obećaju da će sutra pečeni let
posuditi mom pomno planiranom bijegu koji je uvijek dvokorak:
otvranje prozora i skok u nepropusno odijelo žene.
Iz topota koščica u stopalima termiti se razliju po kosi brže nego itko zatvori oči.
U stvari, ne mogu tvrditi da itko osim mene ima zatvorene oči.
Jednom su elektroni iz televizora obećali da ću moći
biti istovremeno
zgnječena krvnim srodstvom
i otvorene glave pune propuha u tetivi ceste.
Nitko ne moze spasiti zatvorene oči, unutra ne silazi promet.
Istvremeno mogu samo mrziti jelene i voljeti jelene i njihove napučene proljećem rogove.
Mrziti mačke i voljeti mačke, njihove pripadanjem neopterećene kandže. Ponekad satima promatram
raskrižja da vidim
kad će mačja duša ispariti iz ubrzanja.
Preparirana lisičja glava je obećala,
čim je načeta prvi puta moja kora,
da ću uvijek iznova moći biti
mrtva, a lijepa izvana kao ona.
Pozvala sam u to ime televizijske programe na slavlje, da svjedoče
srećom u boji kad
iz sebe izvadim najfinije meso.
Nosim mu kožu punu ujeda i tumora.
Jer čim iz mene izađe kao noć iz zadimljene sobe,
pod mojom kožom zaspu male lasice i božje djevojčice
i prije nego se oderem.
Reinkarnacija Jyoti Singh pije kavu kraj mene i upozorava
me na promatrača iz kojeg može izrasti šipka
I zabiti se, kao u mene. Zapravo se probijala kroz mene.
Udarana zaprepaštenim organima, nezaustavljiva.
Bilo je nadrealno preživjeti,
makar i samo nekoliko dana gledati u kovanicu sunca,
a osjećati isparavanje svijesti.
Imaš kćeš, imaš program za pohranu sebe na neobrijanom licu svijeta,
neobrijanom kažem jer mu osjetih tvrde dlačice kralježnicom
dok sam pripitomljavala nasrtaj smrti.
Ja imam pjesmu za tebe:
Iz upeklog kapitalizma iskaču sverezive muške čeljusti.
I već su cijeli ekosustav ti brižni očevi, muževi, djedovi, braća, prijatelji, susjedi, učitelji,
spremni u trkaćem startu. Ispod dobroćudne množine nazire se opasnost brža od zvuka.
Izrežu i prerežu
odrežu, porežu, narežu
te čeljusti žilavu žensku prirodu
mameći refleksivnom pristojnošću.
Suton, naoružan bukom. Ja, opremljena slanim zanosom iz filma,
u autobus sjedam naivna kao dnevno svjetlo,
Situacija je brzo bolna poput gušenja.
Nataknu mi povjerenje na farove i polako,
minutu po minutu, čupaju
sunčevu krošnju iz tijela.
Kraj ceste me ostave golu
da na mene nalegne ponoć
i ponovno me oplodi mokrim jutrom,
sjemenkom nemoći u svakoj masnici.
Mary Jane Kelly
promišlja oštricu
Mogla bih biti dugonoga antilopa i preskočiti krvotok grada,
kada bih se dovoljno dugo izmišljala vjerojatno bih
pobjegla rutinskom namještanju ramena u tjedan, bolno je
kad ti izrežu proljeće iz slabine
Što se može sve ružno dogoditi
kad slučajno peglom probušiš rupu na tkanju nedjelje:
Nož je samouvjeren kao crna rupa u centru Mliječne staze, ali možda ruka zadrhti
Možda zaključiš da ti se jutros neka neimenovana žalost kondenzirala,
u mojoj sobnoj djevici Mariji koja uzgaja koštice da ne izumre mogućnost biljke
Paukovo strpljenje je dobar objekt za promatranje; ako je muha ušla na stražnje noge u kuću,
možda će skinuti prokletstvo
Vjerujem da božja štucavica ponekad aktivira tektonske ploče, ali ne vjerujem u boga
kojeg interesiraju mravi
Tako je i ulica već posuta nažuljanim koracima, iščekujem da će svaki rez moje kore
biti umjetnički čin. Život se nastanio u meni slučajno kao Temza u podrume, ja sam i
crvenokosa i brineta i svekosa, privlačan prostor za provesti raskuhavanje podneva, hoće li
koštica iz jabuke ikada prerasti žutu vreću za smeće, bezgrešno začeće neradnih dana u trbuhu
godine, nitko ne pita kakav kruh ima okus plastike, ili plastika okus ženske čarape,i tko hrani
ptice kad se noć smrzne u neonskoj lampi
Što se sve lijepo može dogoditi ako je rupa simetrična:
Nož će prekrojiti tijelo i onda ću, opet, usnuti da
majka presađuje kućnu radost iz jedne tegle u drugu dok joj ona dovikuje
da treba više
više vode.
Tijelo
Povjerenje je narušeno, dječaci lažu djevojčicama da će ih zauvijek voljeti ako samo jednom
podignu majice i pokažu punjenje tijela.
Reci im, moje je tkivo kao savitljiva hobotnica.
Moje su grudi mali nezreli buseni u kojima spavaju dvospolni ježevi.
Bodlja, bodlja. Tako sam jedinstveno definirana. Žena je kao pravac, duljina koja prolazi kroz
dvije točke.
Zbilja, tko je žena bez dojki?
Kad su nosili tijelo prve susjede, postale smo svjesne inverzije. Iz umrle kože pobjegle su
mirisne stanice, jata muških dodira ispraznila su mlohava bedra. Zamišljam da su ovalna i
šuplja kao metalni trbuh vlaka iznutra, bedra nekad prokrvljena svježim masnim udarcima.
Jeka nam udara u lica kad pjevamo o prvom cvjetanju.
Nitko ne govori o ženama koje cijelu trudnoću povraćaju planete, do iznemoglosti.
Nitko ne govori o natučenom tkivu kroz koje više nitko ne može prodrijeti.
Taj dan sunce je pljuštalo kao da će eksplodirati.
Pažljivo sam ulaštila cipele umjetnim suzama da mogu vidjeti kad po njima lete golubovi i
isprane duše kućanica.
Znakovnim jezikom žena pred istkekom roka trajanja dojavljujem im sa sigurne udaljenosti:
Ostanite tiho i ne prilazite.
Iz dvorišta vrebaju divlje mačke.
