Foto: Thanos Gogos
Posuti se pepelom,
kakva radosna misao nakon stoljeća sna
u amfori,
pod teretom teškog radovanja.
Teškog, jer čekanje,
prsnuti kao kesten u peći i ležati razrovanog trbuha,
tek tada početi sanjati.
Sanjati o početku masline,
modrici na bedru neba koju je vrana
kljunom izvukla iz vlastita gnijezda,
nit po nit,
dok nije ostalo ničega
osim sna o mršavosti i miru, redukciji,
leđima-keramici,
vratima.
Pojaviti se u sunčevoj pregači.
Kao lebdjeti u obrasloj kočiji,
izdići se u stup koji zrači iz otvora zdjele.
Obična drvena posuda –
– tvrda je koštica našeg pozdrava,
a mlohav je njezin gard.
Otvoriti oči,
pozvati vojsku da okupira grad
i smjestiti čelo u udolinu,
naličje zgloba.
Riba
Kaže mi: ovako se lovi riba.
Postaviš dlanove tako da čine malenu barku
i onda u taj tanjur plačeš.
Riba se čisti tako da joj otvoriš kožu jezikom noža,
izvadiš organe i staviš na stol.
Zatim za svaku svoju ranu zatakneš udicu,
rane su tu od prije,
u tome je stvar.
Pobrineš se da je pećnica toplija od sunca
i brzo staviš unutra ostatak ribe.
Ribu se mora ispeći brzo,
inače će zaboraviti da je riba.
Pritom svoj pogled treba čuvati u posudi
i posudi reći ti si riba, ti si riba,
ti si riba.
Mamac
Ujutro, kad tvoje oči usišu moj izgled
i rastoče ga na komade,
tvoja su usta usta mrtvaca,
glava koja još nije odsječena
i u trenu kad pomislim, srce mi je truplo,
crna muha sleti na tvoje rame
Popodne, cipele su mi grobovi za putovanja
Cipele su ti gluhe uši za dozivanje
istinitih kukaca, bivših brodova čija krila gaziš
i prsti su ti previše kratki za moj vrat
Predvečer, kad valovi sviraju krljušti usnulih riba,
odlaziš samo da bi se vratio
Odlaziš da bi zaboravio kako se vratiti i onda se sjetio
Vraćaš se da mi pokažeš kako dobro izvesti povratak
Noću, kad se ponovno sastavim
upisuješ zubate školjke u vene na mom vratu
Provlačiš moju kosu kroz udice
koje ti strše iz prsne kosti
i navlačiš tanku, bijelu rukavicu
da ne dotakneš mamac koji si jutros
ostavio na mojoj koži
Porez na dobit
Lakoma misao uzela je torbu pod ruku
i zaputila se do tvojih zjenica.
Zjenice se šire,
šarenice skupljaju,
elastični, sklopivi mehanizmi
temelji su čovječjih susreta.
Lom jednog rebra,
a umjesto drugoga izostanak,
ili,
poskliznuo se o moju ljubav
i sletio mi na šake.
Volim te iako previše piješ.
Voljet ću te još više kad prestaneš.
Okoštali prst, nalik na rep škorpiona,
kuca o moju lubanju iznutra,
ali nitko ne otvara.
Pomisao da kažem nešto poput
krava je nazubljeni otvor u nebu,
ili,
pravda je nedostižni atavizam
viteške etike,
buket je porez na dobit.
Poskliznuo se na moju ljubav
i savio koljena.
Voljet ću te i kad me zaboraviš.
Pramen
Izašla je šuma, listopadska,
iz pramena kose kad sam ga odrezala,
otpustilo se mikrolišće iz proreza.
Volim te i kad vičeš u snu,
kad govoriš da smo brojevi
i da nas netko čeka iza vrata
pa mi zatim kažeš najljepše riječi
kojih se ujutro ne sjećaš.
Bilo je nešto poput
želio bih da mi se kičma spoji
s linijom koja razdvaja more i kopno
i da mi koža postane plaža
i umjesto sunca, ti da po meni hodaš
Ili sam to sanjala ispucalih vrhova,
a ti si bio budan
i uzela sam škare i stavila ih u tvoju ruku
i gledao si me kako se u snu
tvojom rukom šišam
A ruku sam isto sanjala,
i tebe sam sanjala,
i nije bilo ničega osim tebe,
gledala sam se u ogledalu spremajući se da izađem
kako bih mogla gledati svijet isključivo kao ogledalo
I zlatni je pramen pao na parket kao popucale kapilare
u oku koje je previše gledalo
I umjesto da je reklo, ono je šutjelo,
A umjesto da je šutjelo, ono je trepnulo
I listopadski vjetar prosuo je šumu po mom obrazu
s linije koja ti razdvaja lice i bradu,
A nijedan list nije otpao
I svaka je grana čitava
Umjesto na suncu, ležim na tebi
Toliko me toplina boli i koža mi je slana
Ne sjećam ni ja riječi jer premalo spavam,
u snu sanjam nesanicu koja mi kuca na prozor
i čeka me iza vrata
Pramen kose koji leži između dva ruba škara:
