Foto: privatna arhiva
Balašević je pjevao o tome kako je tri puta vidio Tita, i pjesmom se provlači zrelost sa jedne vremenske distance, zrelost koja se manifestuje kao emotivno i lijepo śećanje. Za razliku od spomenutog kantautora, ja sam tri pravoslavna puta imao bliski susret s dva popa i jednom igumanijom. Takođe, s jedne pristojne vremenske distance i hladne glave – kao i tada, ośećam naivni strah, gađenje i ogorčenost. Prvi put, kao u spomenutoj pjesmi, bio sam klinac koji je već kao maloljetnik išao za kruhom, i nezreo, neiskvaren, dohvatio se medijskog posla – kad su me nadređeni uputili u Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, da zabilježim jednu od redovnih hrišćanskih prigoda. Naravno, kao u pjesmi, nijesam razumio gužvu, zastave – znao sam samo da je nešto važno, i tudio sam se da to dokumentujem. Međutim (ne kao u pjesmi) užurbano i u tom trenutku, za mene silovito rogobatno, prilazi mi, ne Tito, nego pop: Mrš! Mrš odavde! Mrš, napolje, napolje, brzo! Prvi susret je prošao uz tri pravoslavna Mrš. Zatečen, zacrvenjen, zbunjen, nespašen – izguran sam iz Hrama Hristovog Vaskrsenja. Kasnije su mi objasnili da nijesam kriv ja, nego natpis na mojoj TV opremi: NTV montena.
Drugi put, kao u pjesmi, samo ne s gitarom, već s opet kamerom, tad momak već, stajao sam u dvorištu jednog primorskog manastira. Kao najavljeni gost, uz pismeni blagoslov počivšeg mitropolita Amfilohija, počeo sam da obavljam svoj radni zadatak, kad najednom: Gasi to, bićeš proklet! Proklet ćeš biti ako me snimiš. Prokletinjo jedna, ko te šalje! Eto, i drugi put sam ispraćen s tri pravoslavna predprokletstva, što već ima neku težinu. Ali ne plaši me to. Uzrujala me činjenica da je te riječi izgovorila igumanija, naizgled, jako prijatnog, smirenog, bogobojažljivog i milog lica.
A treći put, ništa nije kao u onoj pjesmi, a kamoli bratstvo i jedinstvo. Već zero, formiran, poznavajući religiju i crkvu kao utočište, većinom grešnih, našao sam se na pragu našeg Cetinjskog manastira, čiste namjere i apsolutne pribranosti, kad me je pop, osuđivani ubica, ćerao, prijeteći da će mi isfašati lice ukoliko se ne sklonim zajedno sa svojom kamerom. Kasnije ću doznati da je zlo pod mantijom našlo vodu za svoje grijehe pod krvom manastira uz blagoslov počivšeg mitropolita Amfilohija. Povukao sam se, bez riječi, oborene glave, zapośednut teretom nevjerice, iznova zatečen (kao da je prvi put) samoogoljavanjem Crkve Srbije.
Kao što rekoh, tri puta sam ih sreo, tri hrišćanska puta, od kojih ću odgovarati sve putnike namjernike, jer tamo đe ti putevi vode, tamo su oni koji vas ne gledaju kao čovjeka, već kao stranicu nekakvog štiva, koje ako ne razumiju – cijepaju. Slični i/ili isti nijesu razumjeli Hrvatsku, nijesu razumjeli Bosnu i Hercegovinu, no izgleda da ne razumiju ni Crnu Goru.
VJERA I „JA“
Retoričko pitanje. Da li vjera (u ovom slučaju religijski pojam) zaslužuje da se provjeri. Da li ta apstraktna potreba zaslužuje da bude sputana za potrebe naučnih ogleda, kako bi se putem određenog tretiranja iste, donio konačan zaključak koji može čovječanstvu da ponudi više od klečanja i gledanja u nebo. Više od pričešćivanja i opela. Vjera kao religijska tekovina nije isto što i vjera u, recimo, sebe. Koje su razlike? Ukoliko konzumirate vjeru kao religijski nektar, dovodite u pitanje svoje duhovno-egzistencijalno „Ja“, koje prirodno očekuje da bude na prvom mjestu, a ne da čvrstinu i produhovljenje dobija putem vještački instaliranih frekvencija, koje nikad ne mogu biti u skladu s vašom nutrinom. Dakle, homosapijens je sklon mitomaniji koja jeste produkt apsolutne težnje savršenstvu, a sve na osnovu jalovih uvjerenja, o tome kako će biti nagrađen kartom za raj. Međutim, kako smo kazali, vjera u sebe jeste jedna od najjačih, pritom jedna od najugnjetavanijih ljudskih moći, koju jednako kao i crkva – poništava i sistem, poturajući svoje mehanizme kao filtere za vaše želje i vaša htjenja. Ovđe dolazimo do Kjerkegorovog ili – ili, koje je jednostavan odabir između dobra i zla. Sudim da ste kadri prihvatiti jedno ili drugo, što je vaše apsolutno pravo, a sve zavisi od toga čime je zadojena vaša nutrina: vjerom ili vjerom u sebe. Filozof Karako govori o tome da je povratak izvoru prvi ljudski zadatak, ali – što je to izvor? Zasigurno nije religijska stajaća voda bola i patnje kao predznak dobrog puta. Izvor – to ste vi. Izvirete iz sopstva, ulivajte se u sopstvo a ne u ustajalu religijsku baru koja iz vas, čak i vašom voljom, usisava vaše „Ja“. Sad bi se i našao nekakav vjerski vođa da demantuje ove riječi, međutim – time bi potvrdio njihovo značenje govoreći da je ono „Ja“ o kojem zborimo – Bog, da je izvor Bog, da je rijeka Bog, i uspjeće taj demagog da vas ubijedi, da vam udari dangu, da vas odvede u slijepu ulicu, da vas odvuče od vašeg „Ja“, govoreći o spoznaji Boga, pritom ne poznajući svoje „Ja“, jer je on bio jedan od vas – odvučenih. Još će taj vođa reći da sam zapośednut, da se odričem nečega čemu se nijesam ni zarekao i da će zbog toga moja duša kušati velike kazne – i evo ogleda: Vođa se odrekao vjere u sebe zarad vjere u Boga. Zar to ne poništava jedno drugo, ako je Bog dizajner?!
No, čovječanstvo se ponaša kao slabašno dijete ostavljeno u šumi, koje pod raznim halucinacijama, izazvanih strahom od života, oko sebe stvara zid, nazivajući ga religija. Dakle, zid koji se više ne može preskočiti, koji se ne može probiti, no i zid koji će se urušiti onoga časa kad se čovjek vrati izvoru – sebi.
