Foto: privatna arhiva
“Tri puta sam ih sreo, tri hrišćanska puta, od kojih ću odgovarati sve putnike namjernike”, piše Boris Đurović, u eseju koji je dio projekta Govor mržnje i religijski diskurs…
ZABRANJENO JE OBRAĐIVATI I DALJE OBJAVLJIVATI TEKST, BEZ PISANE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKALIZATORA.
Balašević je pjevao o tome kako je tri puta vidio Tita, i pjesmom se provlači zrelost sa jedne vremenske distance, zrelost koja se manifestuje kao emotivno i lijepo śećanje. Za razliku od spomenutog kantautora, ja sam tri pravoslavna puta imao bliski susret s dva popa i jednom igumanijom. Takođe, s jedne pristojne vremenske distance i hladne glave – kao i tada, ośećam naivni strah, gađenje i ogorčenost. Prvi put, kao u spomenutoj pjesmi, bio sam klinac koji je već kao maloljetnik išao za kruhom, i nezreo, neiskvaren, dohvatio se medijskog posla – kad su me nadređeni uputili u Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, da zabilježim jednu od redovnih hrišćanskih prigoda. Naravno, kao u pjesmi, nijesam razumio gužvu, zastave – znao sam samo da je nešto važno, i tudio sam se da to dokumentujem. Međutim (ne kao u pjesmi) užurbano i u tom trenutku, za mene silovito rogobatno, prilazi mi, ne Tito, nego pop: Mrš! Mrš odavde! Mrš, napolje, napolje, brzo! Prvi susret je prošao uz tri pravoslavna Mrš. Zatečen, zacrvenjen, zbunjen, nespašen – izguran sam iz Hrama Hristovog Vaskrsenja. Kasnije su mi objasnili da nijesam kriv ja, nego natpis na mojoj TV opremi: NTV montena.
Drugi put, kao u pjesmi, samo ne s gitarom, već s opet kamerom, tad momak već, stajao sam u dvorištu jednog primorskog manastira. Kao najavljeni gost, uz pismeni blagoslov počivšeg mitropolita Amfilohija, počeo sam da obavljam svoj radni zadatak, kad najednom: Gasi to, bićeš proklet! Proklet ćeš biti ako me snimiš. Prokletinjo jedna, ko te šalje! Eto, i drugi put sam ispraćen s tri pravoslavna predprokletstva, što već ima neku težinu. Ali ne plaši me to. Uzrujala me činjenica da je te riječi izgovorila igumanija, naizgled, jako prijatnog, smirenog, bogobojažljivog i milog lica.
A treći put, ništa nije kao u onoj pjesmi, a kamoli bratstvo i jedinstvo. Već zero, formiran, poznavajući religiju i crkvu kao utočište, većinom grešnih, našao sam se na pragu našeg Cetinjskog manastira, čiste namjere i apsolutne pribranosti, kad me je pop, osuđivani ubica, ćerao, prijeteći da će mi isfašati lice ukoliko se ne sklonim zajedno sa svojom kamerom. Kasnije ću doznati da je zlo pod mantijom našlo vodu za svoje grijehe pod krvom manastira uz blagoslov počivšeg mitropolita Amfilohija. Povukao sam se, bez riječi, oborene glave, zapośednut teretom nevjerice, iznova zatečen (kao da je prvi put) samoogoljavanjem Crkve Srbije.
Kao što rekoh, tri puta sam ih sreo, tri hrišćanska puta, od kojih ću odgovarati sve putnike namjernike, jer tamo đe ti putevi vode, tamo su oni koji vas ne gledaju kao čovjeka, već kao stranicu nekakvog štiva, koje ako ne razumiju – cijepaju. Slični i/ili isti nijesu razumjeli Hrvatsku, nijesu razumjeli Bosnu i Hercegovinu, no izgleda da ne razumiju ni Crnu Goru.
