Foto: FB stranica Ratkovićevih večeri poezije

Bijelo Polje (izvor: Pobjeda) – Zbirka pjesama „Mesarske nježnosti“ crnogorskog pjesnika, novinara Pobjede i urednika za poeziju u Fokalizatoru Andrije Radovića predstavljena je u okviru 56. Ratkovićevih večeri poezije, u Parku pjesnika u Bijelom Polju.

Knjiga je štampana kao prvonagrađena na konkursu RVP za najbolji rukopis autora do 27 godina. Radović se najprije zahvalio Ratkovićevim večerima poezije jer su prepoznali kvalitet njegovog rukopisa, kao i recenzentu Petru Matoviću.

– Svaki priziv klasične mudrosti, mita, biblijske priče ili detalja iz istorije umjetnosti u zbirci predstavlja samo pokušaj da se haos privede poretku, da se besmisleni pad u tvar preobrazi u čin višeg, gotovo tragičnog saznanja. Velika kultura se oduvijek napajala iz tog prastarog, surovog izvora, jer bez susreta sa žrtvom i sječivom – katarza je nepotpuna. Umjetnost nema luksuz da bude nevina – istakao je Radović.

Osim Radovića, o zbirci je govorio književni kritičar, profesor književnosti i publicista Elijas Rebronja, a razgovor je moderirala Azra Mulić.

ORIGINALNOST

– Kada mi je direktor Ratkovićevih večeri poezije Kemal Musić poslao knjigu, moj prvi utisak je bio. Bože, zašto mene ovo zapada, evo ga još jedan ludi pjesnik! Jer, istina je da su svi pjesnici pomalo ludi; da nisu ludi, ne bi se razlikovali od drugih niti bi bili pjesnici – kazao je Rebronja, dodajući da ga je naslov „Mesarske nježnosti“ u prvi mah prepao.

– Kakva sad nježnosti u mesari, s kukama, nožem, krvlju, ništa mi nije bilo jasno. Međutim, kada sam zaronio u taj svijet poezije, mogu vam reći da je ova knjiga Andrije Radovića, da mi se ne naljute ovi pjesnici malo stariji, moji prijatelji, nešto najbolje što sam pročitao u posljednjih dvadeset godina – kazao je on, dodajući da je autor bez sumnje stvorio potpuno novo i originalno djelo.

– Originalnost ove poezije ne upućuje na mladog pjesnika koji počinje, već na onoga koji je sazreo i koji poeziju živi, što je u ovom dobu skribomanije rijetkost – istakao je on, fokusirajući se potom na naslov zbirke.

– Toliko je čudan, toliko je neobičan, toliko je originalan da ne vjerujem da je igdje u svjetskoj književnosti nešto slično napisano. Kod Radovića se vidi da je studirao, da je to što je studirao proučavao, da je dobro naučio, da je čitao, da je kroz antiku prošao i cijelu svjetsku književnost upio i da je iz njega to izašlo na jedan sveobuhvatan i izuzetno originalan način – kazao je Rebronja.

Sam naslov „Mesarske nježnosti“, kako je kazao, predstavlja paradoks.

– Mesarstvo podrazumijeva krv, rezanje, nasilje, smrt i komadanje, dok nježnost pripada sasvim drugom semantičkom polju: ljubavi, saosjećanju, bliskosti i zaštiti. On upravo na tom sudaru gradi gotovo cijelu zbirku. Mesar nije samo mesar. On postaje metafora umjetnika. Kao što mesar uzima čitavo tijelo i razdvaja ga na dijelove, umjetnik uzima haotičnu stvarnost i razdvaja je, imenuje, oblikuje i pretvara u umjetničko djelo. Zato je naslov mnogo dublji od provokacije. Nježnost se kod Radovića ne nalazi uprkos brutalnosti, nego upravo unutar nje – rekao je on.

33 PJESME

Osvrćući se na numerološki sloj knjige, Rebronja je kazao da 33 pjesme u zbirci nisu slučajnost.

– Zbirka ima 33 pjesme raspoređene u tri ciklusa: „Kuhinjski psaltir“, „Zapisi iz mesarskog notesa“ i „Atelje pod kožom“. U knjizi je posebno važan odnos umjetnosti, nasilja, tijela, religije i propadanja. Mislim da taj broj 33 nije slučajan. Kao što nijedan stih kod ovog pjesnika nije slučajan – rekao je Rebronja.

On je pojasnio da u islamskom kontekstu ovaj broj podsjeća na tespih (brojanicu) sa 33 kuglice i ponavljanje Božjeg imena. Hrišćanska simbolika ga direktno vezuje za Isusove godine, odnosno životni vijek u kojem je završio zemaljsku misiju, bio raspet i vaskrsao. Istorijska ravan obuhvata i biblijski motiv cara Davida koji je vladao Izraelom 33 godine, kao i zakon o očišćenju majke nakon 33 dana, što u zbirci simbolizuje pročišćenje stiha i temeljno vezivanje za rađanje.

– Radović čak i u svom najcrnjem svijetu ostavlja mogućnost preobražaja. To je veoma važno. Zbirka nije samo nihilistička. Ispod krvi postoji nada da se nešto može napraviti drugačije. Ne znam šta će u ovom svijetu dalje biti sa pjesnikom Radovićem, kako će ga objesiti na to drvo, jer on je izazvao cijelu civilizaciju i ovo naše društvo svojim pjevanjem. Toliko je lijepo zapjevao da ne znam šta će učiniti književna kritika s njim, šta će učiniti društvo i da li će mu ovo oprostiti. Svoj pjesnički usud moraće da nosi cijeloga života nakon ovakve knjige – rekao je Rebronja.

IZOKRENUTI HRAM

Prvi ciklus, „Kuhinjski psaltir“, kako je kazao Rebronja, najviše je vezan za prostor mesare, klanice i hladnjače.

– Taj prostor Radović pretvara u neku vrstu izokrenutog hrama. Umjesto oltara imamo panj. Umjesto svetaca imamo mesara. Umjesto zvona – kosti. Umjesto svetog pisma – krvave tragove. Umjesto religijskog obreda – klanje. Zato je posebno važna riječ „psaltir“ u naslovu ciklusa. Psaltir je knjiga molitava i religiozne poezije, dok je „kuhinja“ potpuno prizemni, svakodnevni prostor. To je prvi veliki paradoks zbirke – rekao je Rebronja.

Prema njegovim riječima, u drugom ciklusu različiti tekstovi, poput biblijskih (Postanje, Jevanđelje po Jovanu, Pjesma nad pjesmama i Otkrovenje Jovanovo), stavljeni su u neočekivani mesarski kontekst, čime se osnovna ljepota i nježnost ne gube, već se dobija nova vrijednost.

– Treći ciklus mijenja perspektivu. Više nismo samo u mesari. Sada ulazimo u istoriju umjetnosti – kazao je Rebronja, pojašnjavajući da su u centru ovih sedam pjesama Ticijan, Mikelanđelo, Rembrant, Haim Sutin, Miodrag Dado Đurić, Marina Abramović i Bekim Fehmiu.

Smrt Vlatka Gilića zaključila stvaralački proces, „In continuo“ donio katarzu

Andrija Radović ispričao je svoje katarzično iskustvo na kraju stvaralačkog procesa.

– Tog dana kad sam poslao tu posljednju verziju zbrke – umro je Vlatko Gilić. Tog dana sam ,,kopao“ intervjue Vlatka Gilića u arhivi Pobjede, podsjetio se njegovih filmova i napravio, nadam se, priču dostojnu tako velikog reditelja. I ostao mi je jedan detalj jako upečatljiv iz intervjua, gdje ga pita novinar šta je navelo tako mladog čovjeka napravi film kakav je ,,In continuo“. Ja taj film nisam gledao i Vlatkov odgovor me nije zadovoljio, jer nisam shvatio o čemu se radi u filmu; on je samo rekao da ga je inspirisalo bombardovanje Podgorice 1944. godine koje je jako dobro zapamtio.

Kad sam stigao kući – pošto znam da Vlatkovi filmovi postoje na YouTube-u – otvorio sam taj ,,In continuo“ i vidio sam da je to zapravo kratki film o klanici i u klanici, ali začuđujuće poetički blizak sa mojom knjigom – da nema rezova, nema klanja, nema ničega toliko strašnog, zapravo se ta krv konstantno spira, čovjek stoji raspet u Vlatkovom filmu na onoj kuki i sve je toliko slično mom rukopisu. Baš istog dana kad sam završio knjigu sam pogledao prvi put taj film, i taj osjećaj olakšanja, katarze, da nisam uradio ništa loše, da je sve to završeno kako treba i u pravo vrijeme, me pratio sve do ovog momenta.