Foto: privatna arhiva
U oblasti ispitivanja tradicionalne muzike širokih slojeva naroda naročito je štetan stav intelektualaca iz XIX vijeka koji se na Balkanu zadržao do danas, a koji se zasniva na ubjeđenju da je muzika visoko razvijene civilizacije Zapada jedina opšte ljudska tonska umjetnost, jer se zasniva na odnosima koje je fizika otkrila u prirodi zvuka, pa prema tome jednako otvorena svakom kultivisanom čovjeku, dovoljno razvijene muzikalnosti. Prisvajajući sebi pravo da sudi iskljućivo sa pozicija svojih apsolutnih estetskih mjerila, oni su u muzici drugih civilizacija čuli samo zbrku nečistih intervala i nekultivisanih zvukova. A, ako je neko to isto pomislio o njihovoj muzici onda je, po istoj logici, to bilo samo zato što je taj neko bio primitivan i „bez sluha“. Zato su neki melografi (tada i sada), koji nijesu mogli da se oslobode takvih predrasuda, smatrali gotovo patriotskom obavezom da u svojim radovima o narodnoj muzičkoj praksi ispravljaju „nečiste“ tonske odnose ili da dotjeruju „nepravilne“ ritmove. Evropski stručnjaci su jednostavno izbrisali tonove koje nijesu čuli čime je nanijeta nenadoknadiva šteta crnogorskom narodnom vokalnom stvaralaštvu, jer napjevi više nijesu izvođeni sa sedam, već sa tri tona (!). To je odmah prihvaćeno od balkanskih muzičara i kvalifikovano čuvenom krilaticom da su „Crnogorci nemuzikalni“. Razloge nalazimo u shvatanju zadataka koje je bilo i ostalo nejednako, pa samim tim i nejednaki pristupi; jedni se u svom radu oslanjaju na intuiciju, drugi na ukus, treći na iskustvo. Neki na crnogorskom terenu traže potvrdu svojih prepostavki i postavljaju kazivačima sugestivna pitanja, drugi osporavaju melografu pravo da interveniše u bilo kom vidu zahtijevajući da samo posmatra i bilježi što se spontano javi i u obliku u kome se pojavi. Ima mišljenja da je najbolje bilježiti sve što kazivač ponudi vjerujući da „sve može biti korisno za nauku“ odn. naučnika koji će potom sam izvršiti analizu prikupljenog materijala. Naravno, kada dođe do tog momenta naučnik ne može izvjesti nikakav pouzdan zaključak iz nepouzdane ili nepravilno prikupljene građe. Tradicionalni napjev treba da se bilježi dok se pjeva, ili tokom igre (uz pjevanje) jer znamo kako se kvare stihovi i melodija kada se bilježe naknadno, nezavisno od napjeva i onim brojnim nepravilnim stihovima koji su rezultat pogrešno primjenjene metode. Dovoljno je pogledati zapise nekadašnjih folklorista L. Kube, St. Mokranjca, M. Milojevića, F. Kuhača, V. Vujovića i mnogih drugih. Nažalost, to je jedina literatura za oblast crnogorskog muzičkog folklora pomoću koje se već dugo, a i danas, obučavaju nove generacije profesionalnih muzičara. Paralelno sa tim izučavanjem sve češće se organizuju kratkoročni kursevi za ljubitelje folklora kojima predaju poluprofesionalci. Nakon završene obuke dobijaju sertifikat da obučavaju druge (!), a u kombinaciji sa novonastalim „profesionalnim“ folkloristima jasno je šta se može očekivati od daljeg izučavanja narodnog muzičkog stvaralaštva u Crnoj Gori.
Folklorista mora znati šta mu je zadatak
Osporavati melografu pravo intervencije je besmisleno i njegova intervencija je neophodna naročito prilikom izbora kazivača i redosljeda kazivanja. Dobar pjevač je rijetko kada dobar izvor za upoznavanje lokalne tradicije jer on više naginje repertoaru što se u većim skupovima pjeva radi zabave, pjesmama koje imaju širi domet rasprostiranja i koje su, zbog toga, više izložene kontaminaciji sa elementima drugih tradicija. Njegov repertoar rijetko kada sadrži pjesme koje je, sticajem okolnosti, on jedini uspio da sačuva od zaborava, već obično novije tvorevine ili one koje su daleko odlutale od svog izvora. Takvi pjevači često ne obraćaju dovoljno pažnje na tekst a napjev rado opterećuju ukrasima i ritmički tako slobodno interpretiraju da se pjesma jedva može prepoznati. Redosljed ispitivanja je veoma važan i treba započeti od građe koja može sadržati elemente lokalne tradicije u najautentičnijem obliku. Od uspjeha tog početka mnogo će zavisiti da li će se i koji dio repertoara uspjeti dozvati u sjećanje ljudi. Nažalost od ovih pravila se dosta odustajalo od raznih melografa, te je dosta radova ostalo beskorisno. Realno je da odlazak u neko selo ili oblast treba dobro pripremiti a ne ići kao na izlet kojom prilikom se može nešto audiovizuelno snimiti „za uspomenu“. Najvažnije je obezbijediti „vodiča“ koji će melografa uputiti na prave kazivače i mještane koji o svom kraju i običajima znaju više od ostalih. To podrazumijeva da folklorista prethodno mora precizno znati šta je zadatak i šta sve mora uraditi da bi istraživanje bilo u potpunosti uspješno. Nije dobro da mu drugi određuju šta će ispitivati, ko će mu pjevati, i šta kazivati. To je neminovno kada etnomuzikolog dolazi iz druge države i pokušava sve da završi za kratko vrijeme uz pomoć nestručnih ljudi bez obzira na stručnost i iskustvo na koje se poziva tokom obrazlaganja pojedinih nelogičnosti u svom radu.
Ne treba zanemariti činjenicu i da sama struktura tla, koja svojim geomorfološkim granicama određuje veličinu i konfiguraciju pojedinih cjelina, veličinu i strukturu naselja, omogućava saobraćaj između jednih a otežava između drugih, što je uticalo (i utiče) na obrazovanje zajedničkog i posebnog shvatanja, navikama pa i u tradicionalnoj umjetničkoj djelatnosti ljudi. Svakome ko nije iz Crne Gore nevjerovatan je podatak da enklave koje su vazdušnom linijom veoma bliske, zbog neprohodnosti vijekovima stanovnici nijesu imali (stalne) kulturne kontakte dok su sa drugim, udaljenijim krajevima bili stalno u vezi. Zato ćemo primjetiti kako narod ponekad po samom napjevu iz daleka, i kad ne vidi pjevača, pouzdano pogađa odakle je, da li iz istog, susjednog ili veoma udaljenog područja. Pa i ako ne umije da kaže jezikom muzičke teorije po čemu tako sudi, on tačno zna gdje se tako pjeva i može da bude od velike pomoći pri određivanju područja lokalne tradicije. Ove činjenice su unijele mnogo nedoumica i problema kod zapisivača koji su amateri/ljubitelji ili iz drugih država, te su otuda njihovi zaključci u radovima veoma opasni s obzirom da negiraju stvarno stanje na terenu. Prepoznavanje tuđih primjera nije uvijek lako ni jednostavno, te greške, već na terenu, treba da otkloni sam kazivač na intervenciju melografa. Ako tako ne postupi, greške će ostati na audio snimku, preći u zapis i postati, prilikom analize, kamen spoticanja i konstantnih sporenja među stručnjacima ili će zauvijek ostati, pa čak i biti prenešeni u udžbenike.
Hitno osnovati institut za crnogorsko narodno stvaralaštvo
Sve što ljude sjedinjuje ili razdvaja, nekada je to bio način sticanja osnovnih dobara, narodnost, klasa, vjera ili drugo, vremenom se odrazilo na njihovo kulturno nasljeđe. Zato je veoma bitno da etnograf (melograf) građu crpi iz dobrih izvora, da je provjeri i tako zabilježi kako bi se elementi strukture mogli jasno razabrati. Zato profesionalac ne smije da se oslanja na svoj ukus, pa da građu propušta kroz filter vlastitih estetskih kriterijuma, već da u crnogorskoj narodnoj tradiciji otkriva estetske kriterijume koje u njoj djeluju. Svaka njegova intervencija radi „dotjerivanja“ crnogorske tradicije značila bi iznevjerivanje zadatka da se viševijekovna tradicija određene oblasti prikaže istinito i vjerno. Na kraju, kada je riječ i o novijim pjesmama (nepoznatog) narodnog stvaraoca primjetićemo novinu u sadržaju ali ne i u sredstvima izražavanja odnosno oblicima stiha i napjeva koji uglavnom ostaju isti. Kako bi se sve navedene (ne)namjerne greške izbjegle, poželjno je što hitnije osnovati institut za crnogorsko narodno stvaralaštvo jer će jedino tako, sa brojnijom grupom stručnjaka, istina o crnogorskom narodnom stvaralaštvu dobiti naučnu verifikaciju. Za sada, originalno crnogorsko narodno stvaralaštvo sve više nestaje u „naučnim radovima“ a sve više se ubacuju elementi stranog narodnog stvaralaštva za koje se tvrdi da je crnogorsko.
