PROUČAVANJE
Savremeno proučavanje narodnog muzičkog stvaralaštva podrazumijeva osvjetljavanje crnogorskog folklora koliko je više moguće neposredno, a na osnovu pojedinih slučajeva stvaranja što je prednost u poređenju s proučavanjima u prošlosti. Takođe, treba imati na umu evidentnu razliku između prošlosti i savremenosti, naročito u činjenici da su okolnosti u kojima se razvijala tradicionalna kultura nekada bile mnogo smirenije, rijetko kada revolucionarne ili naglo mijenjane, premda to ne znači da su onda bile pristupačnije izučavanju u svim smjerovima stvaralaštva, suprotno sadašnjoj situaciji, punoj dubokih promjena, često naglih, ali zato većinom pristupačnih naučnom proučavanju, ostvarivanom različitim sredstvima posmatranja i registracije. To je osnovna razlika između sadašnjih, neposrednih proučavanja ovakvih pojava i analize, na distanci za prošlost u kojoj su stvaraoci uglavnom nepoznati. Posljednjih nekoliko desetina godina interesovanje crnogorskih folklorista i etnologa za istraživanje narodnog stvaralaštva u prošlosti i sadašnjosti nešto je intenzivnije nego prethodnih decenija.
Proučavanje stvaralačke aktivnosti naroda u prošlosti, koje se zasniva na postojećoj pristupačnoj građi ima i neke prednosti. To je paradoks, koji nije teško objasniti; stvaranje i stvaralački polet nalazi se u sadašnje vrijeme kod mnogih evropskih naroda (pa i onih van Evrope) u krizi koja je često fatalna čak i katastrofalna što se tiče vitalnosti stvaranja. Urbanizacija, automatizacija, kompjuterizacija i mnogo toga u svakodnevnom životu širi se ubrzano od strane visoke urbane civilizacije prema negradskom stanovništvu, dakle prema tradicionalnoj seoskoj sredini, potiskujući svojim naglim prodorom, ne samo mnogo elemenata tradicionalne kulture, nego uništava i(li) paralizuje korijenje tradicionalne sadržine i tok tog procesa koji nije uvijek jednak – čas je sporiji, čas brži. Te činjenice zadaju rješavanje dva osnovna problema: prvi je da se prouči opštim i produbljenim postupcima savremeno stanje narodnog stvaralaštva, kakvo god ono bilo, da se mogu shvatiti ti procesi u stanju koje se neposredno može posmatrati, a drugi zadatak je ocijeniti to stvaralaštvo na osnovu kvantiteta i kvaliteta, bilo estetsku ili praktičnu primjenu. Što se tiče ova dva aspekta narodnog stvaralaštva, tj. kvantiteta i kvaliteta stvaranih djela, oba su pristupačna proučavanju i u sadašnjosti i prošlosti.
Proučavanje crnogorskog narodnog muzičkog stvaralaštva u prošlosti nije bilo omogućeno zato što nije bilo dovoljno sakupljenog materijala koji se može podvesti detaljnoj analizi. Ima grana tradicionalne kulture koje su tu imale izrazitu prednost dobrim dijelom zahvaljujući pobudama još iz vremena poznog romantizma. To je prije svega folklor u doslovnom značenju te riječi; narodna poezija svih vrsta, igre/ples i narodna muzika, koji su odavno privlačili pažnju zainteresovanih za narodno muzičko stvaralaštvo a, takođe i naučnika što je dovelo do otkrivanja adekvatne građe. Tu treba dodati i druge grane foklora, kod proučavanja stvaralačke djelatnosti u prošlosti, kao što su muzički instrumenti, narodne likovne umjetnosti i narodne igre, a zahvaljujući prikupljenom materijalu koji već postoji na raspolaganju izučavaocima. Što se tiče izučavanja drugih oblasti tradicionalne crnogorske narodne kulture stanje nije ni iz daleka tako povoljno, a naročito o temama iz daleke prošlosti, jer su dostupni materijali mnogo ograničeniji ili vrlo oskudni.
Interesovanje i proučavanje se često ograničava samo na neke oblasti narodne tradicije (narodna poezija ili muzika), a takva ograničena proučavanja mogu dati samo djelimične spoznaje o stvaralaštvu nekog naroda, ili bilo kakve grupe nekog stanovništva i ne daju nam sveobuhvatnu predstavu njegove kreativne djelatnosti i moći, kao i njihovog opšteg značaja. To znači da se ovakva proučavanja moraju sprovesti podjednako i na sva druga područja: običaj, navike, kao i praznovjerja, običajnog prava itd. Takođe, pri proučavanju narodnog stvaralaštva ne mogu biti isključena ni usavršavanja ili tehničke promjene u narodnoj ergologiji.
Baveći se proučavanjem savremenog narodnog stvaralaštva u Crnoj Gori trebalo bi se jednako pozabaviti i sljedećom temom: pitanje kriterijuma po kome se ocjenjuje kvalitet stvaranih djela. U ovom konkretnom slučaju trebalo bi se uspostaviti sljedeće mjerilo vrijednosti – upoređivanje savremenih narodnih stvaralačkih djela, savjesno registrovanih i svestrano analiziranih sa odgovarajućim djelima zabilježenim u prošlosti. U svakom slučaju takvo upoređenje može pružiti dragocjenu spoznaju kako to potvrđuju do sada poznati slučajevi. Na primjer, pojedini stihovi žive narodne poezije nastali u novije vrijeme, upoređeni s analognim stihovima iste pjesme zabilježenim prije više desetina godina. Ili, na osnovu takvog poređenja mogu se otkriti inovacije kod detalja na narodnoj nošnji, jer ovo značajno pitanje u cjelini tradicionalne seoske kulture ne bi smjelo biti zapostavljeno. Riječ je o veoma suptilnoj, premda često, evidentnoj razlici. U posljednje vrijeme inovacija može biti jednostavno pasivno preuzimanje nekog elementa iz savremene civilizacije, preuzeto ili primjenjeno valom mode ili industrijske proizvodnje ili bilo kakve propagande. Naravno, tu se ne radi o inovaciji u narodnom stvaralašttvu već o surogatu.
Korišćenje rezultata proučavanja treba da omogući sve preciznije vrednovanje našeg narodnog stvaralaštva, podjednako njegovih dekadentnih stanja kao i njegovog uspona ili napretka. Poređenje dobijenih rezultata o stvaralaštvu u prošlosti sa onim u savremenom stvaralaštvu pružiće značajne podatke i neće zasigurno biti promašeno ako predvidjeni rezultat potvrdi već postojeći utisak da se narodno stvaralaštvo prošlosti razlikuje od savremenog naročito što se tiče kvaliteta novonastalih folklornih djela.

ANTIPROUČAVANJE
O brojnim pitanjima vezanim za način prikupljanja i vrijednovanja u oblasti narodnog muzičkog stvaralaštva u Crnoj Gori nedovoljno se pisalo i raspravljalo, a u svrhu pronalaženja puta da se postavljeni zadatak što bolje obavi. Konkretno, osnovni zadatak melografa (zapisivača ili obrađivača) je da pronalazi i što vjernije zabilježi tradicionalnu muzičku praksu određene enklave. Tom prilikom njegov zadatak nije samo da zapisuje muzičku tradiciju u svim vidovima i oblicima u kojima se ona manifestuje što je praksa kod pojedinih foklorista, već da traga i za građom koja predstavlja tradiciju te enklave u kojoj se najpotpunije ogledaju specifična lokalna obilježja i one opšte karakteristike po kojima se ta tradicija uključuje u šira područja i oblasti kulturnog nasljeđa. Što je teren nepoznatiji to je težina zadatka za melografa još veća, jer treba pouzdano razlikovati što je u njoj lokalno, narodno, tradicionalno, a što je slučajno zatečeno, tuđe, što pripada njenom užem, a što širem području. Nasuprot navedenom pristupu proučavanja, posljednjih decenija objavljuju se radovi etnomuzikologa na osnovu kojih se može zaključiti kao da narodno muzičko staralaštvo pojedinih geografskih oblasti u Crnoj Gori (Kotor, Grbalj itd.), ima dodirne elemente sa crnogorskim folklorom a ne da je tradicionalno crnogorsko stvaralaštvo. Naime, pojedine tvrdnje ne odgovaraju istorijskim činjenicama; Crnogorci su na tom prostoru živjeli milenijumima i postoji viševijekovna tradicija koja se posljednjih decenija narušava agresivnim uvođenjem novih običaja koji nijesu svojstveni mediteranskom načinu života. Što je teren nepoznatiji to je težina zadatka za melografa još veća, jer treba pouzdano razlikovati što je u njoj lokalno, narodno, tradicionalno, a što je slučajno zatečeno, tuđe, što pripada njenom užem, a što širem području. Sve navedeno posebno otežavaju različiti stavovi melografa koji se bave bilježenjem tradicionalne muzičke prakse a dolaze iz drugih država ili sredina i to izučavanje traje u kratkom vremenskom roku. Postavlja se pitanje – da li je dovoljno nekoliko mjeseci da se upozna narod sa svim opštim i posebnim karakteristikama na osnovu kojih se može napisati seriozan naučni rad? Različiti stavovi nijesu smetnja kada su zasnovani na radnom iskustvu i doprinose svestranijem ispitivanju pojedinih pojava, ali su problematični kada izviru iz nedovoljno osnovanih pretpostavki, pa traganja skreću na pogrešan teren ili zatvaraju pristup materiji.
U oblasti ispitivanja tradicionalne muzike širokih slojeva naroda naročito je štetan stav intelektualaca iz XIX vijeka koji se na Balkanu zadržao do danas, a koji se zasniva na ubjeđenju da je muzika visoko razvijene civilizacije Zapada jedina opšte ljudska tonska umjetnost, jer se zasniva na odnosima koje je fizika otkrila u prirodi zvuka, pa prema tome jednako otvorena svakom kultivisanom čovjeku, dovoljno razvijene muzikalnosti. Prisvajajući sebi pravo da sudi iskljućivo sa pozicija svojih apsolutnih estetskih mjerila, oni su u muzici drugih civilizacija čuli samo zbrku nečistih intervala i nekultivisanih zvukova. A, ako je neko to isto pomislio o njihovoj muzici onda je, po istoj logici, to bilo samo zato što je taj neko bio primitivan i „bez sluha“. Zato su neki melografi (tada i sada), koji nijesu mogli da se oslobode takvih predrasuda, smatrali gotovo patriotskom obavezom da u svojim radovima o narodnoj muzičkoj praksi ispravljaju „nečiste“ tonske odnose ili da dotjeruju „nepravilne“ ritmove. Evropski stručnjaci su jednostavno izbrisali tonove koje nijesu čuli čime je nanijeta nenadoknadiva šteta crnogorskom narodnom vokalnom stvaralaštvu, jer napjevi više nijesu izvođeni sa sedam, već sa tri tona (!). To je odmah prihvaćeno od balkanskih muzičara i kvalifikovano čuvenom krilaticom da su „Crnogorci nemuzikalni“. Razloge nalazimo u shvatanju zadataka koje je bilo i ostalo nejednako, pa samim tim i nejednaki pristupi; jedni se u svom radu oslanjaju na intuiciju, drugi na ukus, treći na iskustvo. Neki na crnogorskom terenu traže potvrdu svojih prepostavki i postavljaju kazivačima sugestivna pitanja, drugi osporavaju melografu pravo da interveniše u bilo kom vidu zahtijevajući da samo posmatra i bilježi što se spontano javi i u obliku u kome se pojavi. Ima mišljenja da je najbolje bilježiti sve što kazivač ponudi vjerujući da „sve može biti korisno za nauku“ odn. naučnika koji će potom sam izvršiti analizu prikupljenog materijala. Naravno, kada dođe do tog momenta naučnik ne može izvjesti nikakav pouzdan zaključak iz nepouzdane ili nepravilno prikupljene građe. Tradicionalni napjev treba da se bilježi dok se pjeva, ili tokom igre (uz pjevanje) jer znamo kako se kvare stihovi i melodija kada se bilježe naknadno, nezavisno od napjeva i onim brojnim nepravilnim stihovima koji su rezultat pogrešno primjenjene metode. Dovoljno je pogledati zapise nekadašnjih folklorista L. Kube, St. Mokranjca, M. Milojevića, F. Kuhača, V. Vujovića i mnogih drugih. Nažalost, to je jedina literatura za oblast crnogorskog muzičkog folklora pomoću koje se već dugo, a i danas, obučavaju nove generacije profesionalnih muzičara. Paralelno sa tim izučavanjem sve češće se organizuju kratkoročni kursevi za ljubitelje folklora kojima predaju poluprofesionalci. Nakon završene obuke dobijaju sertifikat da obučavaju druge (!), a u kombinaciji sa novonastalim „profesionalnim“ folkloristima jasno je šta se može očekivati od daljeg izučavanja narodnog muzičkog stvaralaštva u Crnoj Gori.
Osporavati melografu pravo intervencije je besmisleno i njegova intervencija je neophodna naročito prilikom izbora kazivača i redosljeda kazivanja. Dobar pjevač je rijetko kada dobar izvor za upoznavanje lokalne tradicije jer on više naginje repertoaru što se u većim skupovima pjeva radi zabave, pjesmama koje imaju širi domet rasprostiranja i koje su, zbog toga, više izložene kontaminaciji sa elementima drugih tradicija. Njegova repertoar rijetko kada sadrži pjesme koje je, sticajem okolnosti, on jedini uspio da sačuva od zaborava, već obično novije tvorevine ili one koje su daleko odlutale od svog izvora. Takvi pjevači često ne obraćaju dovoljno pažnje na teskt a napjev rado opterećuju ukrasima i ritmički tako slobodno interpretiraju da se pjesma jedva može prepoznati. Redosljed ispitivanja je veoma važan i treba započeti od građe koja može sadržati elemente lokalne tradicije u najautentičnijem obliku. Od uspjeha tog početka mnogo će zavisiti da li će se i koji dio repertoara uspjeti dozvati u sjećanje ljudi. Nažalost od ovih pravila se dosta odustajalo od raznih melografa, te je dosta radova ostalo beskorisno. Realno je da odlazak u neko selo ili oblast treba dobro pripremiti a ne ići kao na izlet kojom prilikom se može nešto audiovizuelno snimiti „za uspomenu“. Najvažnije je obezbijediti „vodiča“ koji će melografa uputiti na prave kazivače i mještane koji o svom kraju i običajima znaju više od ostalih. To podrazumijeva da folklorista prethodno mora precizno znati šta je zadatak i šta sve mora uraditi da bi istraživanje bilo u potpunosti uspješno. Nije dobro da mu drugi određuju šta će ispitivati, ko će mu pjevati, i šta kazivati. To je neminovno kada etnomuzikolog dolazi iz druge države i pokušava sve da završi za kratko vrijeme uz pomoć nestručnih ljudi bez obzira na stručnost i iskustvo na koje se poziva tokom obrazlaganja pojedinih nelogičnosti u svom radu.
Ne treba zanemariti činjenicu i da sama struktura tla, koja svojim geomorfološkim granicama određuje veličinu i konfiguraciju pojedinih cjelina, veličinu i strukturu naselja, omogućava saobraćaj između jednih a otežava između drugih, što je uticalo (i utiče) na obrazovanje zajedničkog i posebnog shvatanja, navikama pa i u tradicionalnoj umjetničkoj djelatnosti ljudi. Svakome ko nije iz Crne Gore nevjerovatan je podatak da enklave koje su vazdušnom linijom veoma bliske, zbog neprohodnosti vijekovima stanovnici nijesu imali (stalne) kulturne kontakte dok su sa drugim, udaljenijim krajevima bili stalno u vezi. Zato ćemo primjetiti kako narod ponekad po samom napjevu iz daleka, i kad ne vidi pjevača, pouzdano pogađa odakle je, da li iz istog, susjednog ili veoma udaljenog područja. Pa i ako ne umije da kaže jezikom muzičke teorije po čemu tako sudi, on tačno zna gdje se tako pjeva i može da bude od velike pomoći pri određivanju područja lokalne tradicije. Ove činjenice su unijele mnogo nedoumica i problema kod zapisivača koji su amateri/ljubitelji ili iz drugih država, te su otuda njihovi zaključci u radovima veoma opasni s obzirom da negiraju stvarno stanje na terenu. Prepoznavanje tuđih primjera nije uvijek lako ni jednostavno, te greške, već na terenu, treba da otkloni sam kazivač na intervenciju melografa. Ako tako ne postupi, greške će ostati na audio snimku, preći u zapis i postati, prilikom analize, kamen spoticanja i konstantnih sporenja među stručnjacima ili će zauvijek ostati, pa čak i biti prenešeni u udžbenike.
Sve što ljude sjedinjuje ili razdvaja, nekada je to bio način sticanja osnovnih dobara, narodnost, klasa, vjera ili drugo, vremenom se odrazilo na njihovo kulturno nasljeđe. Zato je veoma bitno da etnograf (melograf) građu crpi iz dobrih izvora, da je provjeri i tako zabilježi kako bi se elementi strukture mogli jasno razabrati. Zato profesionalac ne smije da se oslanja na svoj ukus, pa da građu propušta kroz filter vlastitih estetskih kriterijuma, već da u crnogorskoj narodnoj tradiciji otkriva estetske kriterijume koje u njoj djeluju. Svaka njegova intervencija radi „dotjerivanja“ crnogorske tradicije značila bi iznevjerivanje zadatka da se viševijekovna tradicija određene oblasti prikaže istinito i vjerno. Na kraju, kada je riječ i o novijim pjesmama (nepoznatog) narodnog stvaraoca primjetićemo novinu u sadržaju ali ne i u sredstvima izražavanja odnosno oblicima stiha i napjeva koji uglavnom ostaju isti. Kako bi se sve navedene (ne)namjerne greške izbjegle, poželjno je što hitnije osnovati institut za crnogorsko narodno stvaralaštvo jer će jedino tako, sa brojnijom grupom stručnjaka, istina o crnogorskom narodnom stvaralaštvu dobiti naučnu verifikaciju. Za sada, originalno crnogorsko narodno stvaralaštvo sve više nestaje u „naučnim radovima“ a sve više se ubacuju elementi stranog narodnog stvaralaštva za koje se tvrdi da je crnogorsko.