Foto: Tone Stojko
Dane provodim na kauču, u salonu. Tu jedem. Tu i spavam, jer ne vidim smisao odlaska u drugu sobu, u drugi krevet. Nisam još počeo tu pišati – „no tomu je tako“ ne zato što to smatram nepraktičnim, nego zato što bi u tom slučaju sam sebi odveć ličio na domaću životinju zatvorenu u boks. I one, naime, baš kao i ja, u svom boksu jedu, seru i spavaju, pomislio bih.
Ne možeš. Kad te sastavi, stvarno ne možeš ustati. Nekako se pridignem i krenem put kupatila, pa tih pet koraka prelazim, čini mi se, satima. Noge te ne slušaju. Nemaš snage u rukama. Nekad, dok sam gledao televizor i na njemu filmove, iz ruke mi je neprekidno ispadao daljinski upravljač. Pribor za jelo – i to s mukom držim. I svako ga malo podižem sa poda.
Jedno je dobro kod depresije: nije dosadna. Danima, sedmicama, mjesecima sjediš na kauču, ništa ne radiš – i opet, nije dosadno. Kao što nije dosadno ni ljudima vezanim za sprave za mučenje.
Kako bilo, sinoć je poda mnom propala i druga strana kauča. Feder nije izdržao. Jebote, ko će sad zvati salon namještaja… Ko će ustati kada radnici dođu i donesu novi kauč. Ko će, o užasa, s njima pričati. Za dobroga bubnjara palica je ekstenzija ruke, kao što je to za dobroga violinistu gudalo, a za alkoholičara čaša. Kauč je ekstenzija moga tijela. U posljednjih deset godina promijenio sam više kauča nego cipela, pomislim.
Ranije, znao sam se spustiti do grada i na rivi popiti kafu.
Ranije, znao sam se naći s Tomovićem. Pa sam o tome i pisao…
„Nedjeljne kafe s Tomovićem već mi dugo nisu zadovoljstvo. Ipak, održavam tu besmislenu i, povremeno, neugodnu tradiciju. Uz ostalo i zato što mi ništa, već dugo, ne čini zadovoljstvo. Niti meni, niti Tomoviću. Kod koga, usudio bih se reći, postoji ozbiljan potencijal za samoubistvo. Taj potencijal Tomović nije razvio iz istog razloga, ili bi trebalo reći: kompleksa razloga, zbog kojih se kod nas nikada nije razvio ozbiljan fašizam. Ogavan, da. Smrdljiv i glasan, da. Smrtonosan, da. Ali ne i ozbiljan. Na to ćemo se vratiti docnije, jer evo vidim Tomovića da se približava kafeu u kojem ga već pola sata čekam.
Taj čovjek svojoj neodgovornosti i javašluku duguje činjenicu da je još uvijek živ. Samoubistvo zahtijeva određen stepen organizacionih sposobnosti, koji je Tomoviću nedostižan. Samoubistvo zahtijeva i volju, koje Tomović nema, kao što nema ni odlučnosti, još jednoga bez čega nema uspješnog samoubistva. Na to ću se vratiti docnije, jer evo Tomovića, napokon ulazi u kafe u kojem ga čekam već, mora biti, čitav sat.
„Slušaj“, kažem mu dok skida kaput i sjeda za sto, „ovo je prevršilo svaku mjeru: sat i po sam te čekao sad i nikad više.“
Želi mi odgovoriti, ali ne uspije u tome, jer su se baš u tom trenu tinejdžeri za stolom do nas uznemirili. Čim sam ih vidio da ulaze u kafe, znao sam da će biti nevolje. Dok ih nesretni slučaj nije nanio na sto pored moga, kafana je bila prazna, jer ljudi ovdje bježe od mora, kao što čitav ovaj grad bježi od mora. Pod prijetnjom strijeljanja oni, ovdašnji ljudi, ne bi kafu popili na obali mora. Ne! Umjesto toga, tiskaju se u kafićima preko puta pijace, gdje satima ispijaju kafe i puše, zureći pritom u pijačne nakupce i njihove gajbe pune kancerogenog povrća prošvercovanog iz Albanije. Čak i u tim okolopijačnim prčvarama gostima su dostupne novine i besplatan internet. Ali ni novine tamo niko ne otvara, kamoli internet. Svi po čitav dan s najvećom pažnjom prate kretanje gajbi s povrćem. Čekaju popodnevne časove, kada se pijaca zatvara, kada nakupci spuste cijenu svog već polutrulog i, svakako, nejestivog povrća. Tada trče na pijacu i jeftino kupuju voće i povrće koje im inače ne treba, koje kupuju samo zato što je jeftino. Tako oni zamišljaju štednju: po naročito povoljnim cijenama kupuješ ono što ti ne treba. Kući se te mrcine koje su čitav dan provele ispijajući kafe i pušeći vraćaju puni bizarnog samozadovoljstva pa ženama, koje ih ne smiju pitati gdje su bili i šta su činili, jer će istoga trena dobiti po zubima, u naručje bacaju svoju trgovinu, koju ove kasnije bace u smeće, jer one su još ujutro kupile sve što je za kuću potrebno.
„U takvom se okruženju razvio naš fašizam“, mnogo sam puta rekao Tomoviću. „Ne u minhenskim pivnicama, nego u okolopijačnim ćumezima, ne među bijesnim, nezaposlenim radnicima, nego među dokonim neradnicima, ne kao ideologija krvi, tla i rase, nego kao ideologija pijačne tezge. Razvio se naš fašizam, dakako, dockan, kada je pijaca ideologija već bila zatvorena, kupljen je iz druge ruke, u pola cijene, pljesnjiv i gnjecav“, govorio sam Tomoviću.
„Oni, ovdašnji ljudi, mogu podnijeti samo skučen prostor“, još sam mu govorio. „More je za njih nesnošljivo, pogled na pučinu ih plaši, na horizontu oni vide samo prijetnju, pred kojom bježe natrag u krtičije rupe u kojima provode živote.“
Kafić pored mora za naše nedjeljne susrete Tomović i ja odabrali smo baš zato što u njemu nikad nema nikoga. Konobari tu obično spavaju oslonjeni na šank. To nam ne smeta. Nije da negdje žurimo. Kad se probude, od srca nam se obraduju, oblijeću oko nas da ubiju dosadu koju jedino naš dolazak nakratko prekida. Jutros je, međutim, u grad stigla ekskurzija. Djecu iz unutrašnjosti doveli su „da vide more“. Izašla su, ta djeca, iz autobusa, ugledala more, u najvećem strahu vrisnula i bezglavo otrčala uzbrdo, put pijace. Dio njih, međutim, nije pokleknuo ni pred morem, pa su riješili svratiti u moj i Tomovićev kafe i tako uništiti moju i Tomovićevu kafu i moju i Tomovićevu nedjelju. Neko su vrijeme mirno sjedjeli i buljili u vodu, a onda su se, kao što sam rekao, pomamili, jer se jednom od njih učinilo da je vidio jato delfina. Ostali su bez uspjeha pokušavali da snime životinje telefonom, ne bi li snimak poslije izložili na društvenim mrežama. Gomila čovjekove mladunčadi trčala je po kafeu s elektronskim napravama usmjerenim ka pučini. Kada su se napokon smirili i sjeli, mladić s piskavim glasom rekao je da delfine treba ubijati jer su štetočine. Njegov stric živi u Budvi, stric je ribar, njemu delfini jedu ribu iz mreža. Djevojkama je isprva bilo žao delfina – tako su slatki! – ali su se na kraju složile: ako ih treba pobiti, šta one tu mogu. Ženke su se isključile iz rasprave i odlučile da na sajtovima za dating sačekaju dok se mužjaci ne vrate iz lova. Mužjaci su, pak, razmjenjivali iskustva: koji je najefikasniji način da se ubije delfin? Počeli su s pojedinačnim ubistvima: sa barke mu se baci riba, pa ga, kada izroni, ustrijeliš harpunom. Potom su se dosjetili masovnih egzekucija: baciš nekoliko štapina dinamita na jato. Za manje od minut stigli su do genocida: kantu fasadne boje od pedeset litara napunjenu ekserima i dvadeset kilograma dinamita s dugim fitiljom uz pomoć konopa spustiš na pedeset metara dubine, delfini su radoznali, jato prati kantu, kada dođe do eksplozije, to je kao da si detonirao manju atomsku bombu, tu više nema žive duše.
Ja sam iznerviran, a Tomović prijatno iznenađen onim što je čuo. „Ova djeca, dragi moj, pokazuju ozbiljan talenat“, kaže. „Ako se s njima bude radilo kako treba, oni bi se mogli do posljednjega poubijati“, kaže, „a ne kao mi, i svi prije nas, ostaviti posao međusobnog istrebljenja nedovršen, tako da ga moraju nastaviti neke buduće generacije koje će, opet, oboljele od javašluka kao i sve prije njih, krvave nenamirene račune u nasljeđe ostaviti nekima koji će na ovaj svijet biti pozvani nakon njih. Ova djeca mogla bi ići do kraja, do potpunog istrebljenja. Ako pretpostavimo da i Srbi, Hrvati i Albanci imaju slične mlade talente, buduća će kasapnica, nadajmo se, biti i posljednja. Jer stanje je, složit ćemo se, nesnošljivo: računi od Kosovske bitke nisu još nemireni, kao ni oni od Prvog, dakako ni Drugog svjetskog rata, o balkanskim i građanskim ratovima da ne govorim. Ubijanje na veresiju, eto šta je nama došlo glave: navika da se vlastiti računi ne namiruju, da se živi i ubija na kredit, da se dugovi ostavljaju djeci u nasljeđe.“
„Ponekad pomislim da je tvoja jedina zamjerka našem fašizmu to što je krajnje neefikasan, takoreći šlampav“, kažem Tomoviću.
„Naš je fašizam, naravno, sramota za fašizam“, kaže Tomović. „Negdje sam čitao o skupini balkanskih neonacista koji su se obratili pismom onima koje su smatrali starijom braćom, njemačkim neonacistima, pa im predložili saradnju. Nijemci im odgovorili da su za njih, oni, Balkanci, niža bića, da je za njih uvreda to što se ovi usuđuju nazivati nacistima i obratiti im se, te da će svakako doći vrijeme kada će im ovi za tu uvredu krvlju platiti. Šta su našim kretenima, zapravo, saopštili kreteni iz Njemačke? Balkanci ne mogu biti nacisti. Tek fašisti. Tako je i otac Nikolaj Velimirović, kojega je Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, mlatio protiv Jevreja i veličao Hitlera, upoređujući ga sa Svetim Savom. Pa ga nacisti svejedno, kao Slavena, dakle pripadnika ‘niže rase’, strpali u Dahau. Fašizam, čak i kada je bijedan kao naš, zauvijek prlja. Biti fašista nije isto što biti panker, rejver ili metalac: ne možeš, kada ti stvar dosadi, skinuti poderane farmerice, oprati kosu i ostaviti to iza sebe. Ne može se biti bivši fašista, kao što se ne može biti ni bivši ubica.“
„Postoji, međutim, soj koji prezirem više od balkanskih fašista“, kaže Tomović. „To su balkanski ljevičari. Pogledaj, recimo, cirkus koji su napravili s Gavrilom Principom i Sarajevskim atentatom. Da ti oči iskopaju ako pomeneš da je Princip bio terorist. Čovjek se usudi reći da je Sarajevski atentat bio teroristički čin i, već sutra bude ustrijeljen u dnevnoj štampi od ljevičarskih crnih trojki. Iz potaje ispale u tebe čitav šaržer etiketa: autokolonizator, reakcionar, sluga Imperije… Pri tome oni ni najmanje ne mare za činjenicu da je Princip sām sebe smatrao teroristom. Pa on je na suđenju na pitanje kako je naumio ostvariti ujedinjenje Južnih Slavena i njihovo oslobađanje od Austrije, odgovorio: ‘Terorom’. Ali neće valjda Princip naše filozofe, pisce i filmadžije učiti šta su bile njegove namjere. Čovjek bi, suočen s enormnom Principovom popularnošću među ovdašnjim ljevičarima, pomislio da ovdje po čitav dan u vazduh lete zapadne ambasade, da se američki i evropski ambasadori ne usuđuju izaći na ulicu u strahu od ljevičarskih atentatora, Principovih branitelja. A šta, umjesto da kao Princip ubijaju okupatore, rade naši borci protiv zapadne hegemonije? Žderu i loču na prijemima koje organizuju zapadne ambasade! Apliciraju za EU fondove! Idu na studijska putovanja po Evropi! Ne propuštaju na promocije svojih knjiga i premijere svojih komada i filmova pozvati zapadne ambasadore! Fukara.“
„Postoji i soj koji prezirem još više od balkanskih fašista i balkanskih ljevičara: to su balkanski liberali. Ko su balkanski liberali? To su ovdašnji fašisti i ljevičari koji su najdirektnije finansijski vezani za evropske i američke, što javne što tajne fondove i službe. To su balkanski fašisti i ljevičari koji su miljenici zapadnih ambasadora. Kao što psa ili mačku možeš naučiti da ne sere po kući, tako i balkanski fašisti i balkanski ljevičari nauče da ne budu fašisti i ljevičari dok jedu iz ruke zapadnim ambasadorima. Fukara!, Fukara!“, kaže Tomović i poskoči. „Nešto sam danas nervozan, ti ovo plati“, kaže i napusti me praktično bez pozdrava. Ispratim ga pogledom.
Učini mi se da je, kada je mislio da ga više ne mogu vidjeti, Tomović potrčao ka pijaci.
Drugi put Tomović stiže u naš kafe s tri sata zakašnjenja. S vrata vikne: „Dobro jutro, dobri ljudi“, probudi i mene i konobare. Na sto baci primjerak dnevne štampe.
„Šta jutros čitam, šta jutros čitam“, veli. „Podsjećanje da je godine 1938. Homes & Gardens objavio na tri stranice reportažu pod imenom Hitlerov planinski dom“, počinje svoju tiradu Tomović. „Tu, u časopisu o tapetama i cvijeću“, kaže pa konspirativno naglasi, „danas u vlasništvu Home Warnera, piše sve što trebaš znati o fašizmu. Autor, Ignatius Phayre, vidno je ushićen domaćinom i kućom za koju je Hitler novac zaradio tako što je ‘njegova čuvena knjiga Mein Kampf postala bestseler zapanjujuće moći’.“
„Čuj šta dalje piše smrdljivi Phayre“, kaže Tomović dok glavu naginje ulijevo, ne bi li jasnije vidio slova u novinama čiji je rub umočio u svoj kapučino, „‘Svijetlom, vazdušnom kolibom dominira boja zelenog žada. Firer je sām obavio sve arhitektonske, dekoraterske i dizajnerske poslove, čak je sām odabrao namještaj.’ U toj kući Hitler je uživao u ‘druženju s briljantnim strancima, osobito slikarima, muzičarima i pjevačima. Kao domaćin, oduševljava anegdotama koje pripovijeda’.“
„Kod Hitlera se, siguran sam da nisi znao“, diže glas vidno uzbuđen Tomović, „dobro krkalo. Slušaj šta piše: ‘Kafa, kolači, voće i sitni slatkiši posluženi su za njih na stolovima u voćnjaku. Potom su gospođe Goebbels i Göring, u ljupkim bavarskim nošnjama, izvodile narodne pjesme i plesove, dok su hrabriji duhovi pozvani da uživaju u vožnji Herr Hitlerovim privatnim avionom.’ Hitler je, saznali su čitaoci britanskog štampanog smeća, čovjek od mjere, kojem je strana razmetljivost. Pazi ovo: ‘Nema ničeg pretencioznog u vezi s Firerovim malim imanjem. Svaki trgovac iz Minhena i Nirnberga mogao bi kupiti isto takvo, u ovim ljupkim brdima’.“
„A jesi li znao da Firer“, skače na noge lagane Tomović, koji sada već viče, iako ga i konobari i ja savršeno čujemo, „nije bio gospodar, nego brat malog čovjeka. Slušaj ovo, možeš li povjerovati: ‘Svako jutro u devet, Hitler svoje baštovane uputi u njihove dnevne obaveze. Ti ljudi, kao i njegov šofer i pilot, nisu toliko posluga, koliko njegovi lokalni prijatelji’.“
Tomović napokon sjeda i spušta ton: „Hitler je, to je slika koju minuciozno o njemu iscrtava autor članka, prije svega čovjek umjetničke duše i visoke kulture. Ne samo da su čitaoci obaviješteni o njegovim akvarelima, koje je bio prisiljen budzašto prodavati da bi se prehranio; ne samo da je bio uspješan pisac nego je bio i vlasnik impresivne biblioteke u kojoj su ‘barem polovina knjiga one o istoriji, slikarstvu, arhitekturi i muzici’. Na njegovoj terasi stajao je klavir, na kojem su se, nakon večere, izvodili koncerti, tokom kojih je i ‘lokalnim talentima’ bilo dozvoljeno da na violini i čelu muziciraju ‘komade Mozarta i Brahmsa’. U trenutku dok Homes & Gardens izvještava o seoskoj idili Hitlerovog ‘planinskog doma’ i njegovom sofisticiranom, upravo nježnom ukusu, taj je čovjek već anektirao Austriju i dao se na okupaciju Čehoslovačke, on polira tenkove armije koja će zgaziti Evropu. A šta o njemu veli Phayre, autor s okom za detalje: ‘Firer, mogu dodati, voli cvijeće u vazama.’“
„Sve u Homes & Gardens opisu Hitlera je kič: sve je, dakle, prilagođeno ukusu mediokriteta iz srednje klase koji su činili čitalačku publiku tog magazina. Poenta je jasna: Hitler je ne samo čovjek nego evropski čovjek. Možemo imati politička neslaganja u vezi s njim, no mi ipak pripadamo istoj civilizaciji i istom sistemu vrijednosti, vrišti ovaj besprizorni tekst: sa svim svojim manama, Hitler stoji između nas i komunističkih hordi sa istoka“, zaključi Tomović i srkne gutljaj kapučina.
Prisjetim se, no zadržim to za sebe, jer ne želim govoriti i želim da Tomović ne govori: decenijama kasnije, tokom takozvane „povjesničarske polemike“ u njemačkim medijima, isplivat će isti argument opasnosti sa istoka i nacizma kao odbrambenog refleksa evropske srednje klase. Tada se u njemačkim medijima moglo pročitati da je nacizam bio reakcija na komunizam: srednja se klasa uplašila da će ih komunisti klasno istrijebiti pa su pristupili rasnom istrebljenju – da ne bi Rusi njih, oni su Jevreje, molim vas.
Prisjetim se, još, pa i to zadržim za sebe, kako je kod nas, ne bi li se, je li, preduhitrilo vlastito istrebljenje od muslimana koji su stizali „Zelenom transferzalom“, počinjen genocid u Bosni. Klasa, doduše, više nije igrala ulogu: da bi bilo sprovedeno vjersko i etničko čišćenje igralo se na strah od vjerskog i etničkog. Podržavajući zločin u Bosni, srednja klasa u Srbiji i Crnoj Gori pristala je na vlastito uništenje: najprije kroz sankcije, potom kroz tranziciju. Te 1992. nije postojala cijena koju prosječni građanin Srbije i Crne Gore nije bio spreman platiti, samo da bi u Bosni bilo pobijeno što više muslimana.
„Kad pomislim da su ti skotovi, na koncu, kao pacovi skriveni u bunkeru, digli ruku na sebe, isti me čas prođe volja za suicidom. Prokleti nacisti: čak su mi i samoubistvo ogadili“, ipak progovorim.
„Nemoj tako“, tješio me je Tomović, „i mnogi dobri, po svemu uzoriti, takoreći čestiti ljudi počinili su samoubistvo. Kako ono kažu: u svakom žitu ima kukolja. Napokon: sereš. Hitler je i jeo, po svemu sudeći svakodnevno, pa ti to nije ogadilo hranu.“
Šta reći: Tomović je bio vrli polemičar, čije je argumente bilo teško pobiti. Bilo je, zaključio sam, vrijeme da promijenim temu. „Slušaj, Tomoviću. Naslušali smo se teze kako se fašizam budi u vremenu ekonomske krize; kako ekonomski slom prethodi usponu fašizma. Kada nas uče da se ljudi hvataju za fašizam tek onda kada osiromaše, to obično ilustruju takozvanim ‘njemačkim primjerom’ – dolaskom Hitlera na vlast. Je li tako? Jeste. A šta ćemo s našim, jugoslavenskim primjerom? Naši nacionalizmi rascvjetali su se u crne, smrdljive fašizme ne u vremenu krize, nego naprotiv: baš u trenutku kada se u Jugoslaviji živjelo najbolje u njenoj istoriji. U Njemačkoj je bilo: siromaštvo pa fašizam. Kod nas: fašizam pa siromaštvo. Za vrijeme Ante Markovića, je li tako, jeste, prosječna plata je bila oko 1.000 tadašnjih njemačkih maraka – što je vrijedjelo značajno više od današnjih 1.000 eura. Kurs našeg dinara bio je stabilan: sedam za jednu njemačku marku. Privatizacija koju je sprovodio Marković bila je značajno drugačija od privatizacije koju su sproveli oni koji su, za razliku od njega, na izborima dobili podršku naroda. Marković je, za razliku od njih, sprovodio privatizaciju, a ne pljačku u produženom trajanju. Zaposleni u preduzećima su, po Markovićevom zakonu o privatizaciji, bili privilegovani: zakon je podrazumijevao izdavanje internih dionica i popuste za menadžment i radnike, dok je sa druge strane otežavao prodaju udjela u preduzećima inostranim investitorima. Šta je na to rekao narod? Sočno je, ljigavo i smeđe pljunuo na blagostanje pa zaključio: pusti sad to, daj da se mi prvo pokoljemo.“
„I sve si mi to ispričao da bi rekao: narod je kriv? It goes without saying“, veli Tomović.
Pa nastavi: „A ono tvoje: u Njemačkoj prvo siromaštvo pa fašizam, kod nas prvo fašizam pa siromaštvo?
To ti je kao ono: šta je prije, kokoš ili jaje. Ti si, koliko sam ti puta rekao, šampion banalnosti. Kako, uprkos tome, još nisi postao fašist, nije mi jasno. Ili bih trebao reći: nije mi jasno kako se, uprkos tome, još nisi izjasnio kao fašist.“
Odavno ne marim za išta što Tomović govori. Odavno me ništa što on kaže ne može razljutiti, kamoli učiniti da se postidim. Platim konobaru i Tomoviću kažem: „Prošetajmo.“
Kišni je dan, a samo takvim danima nas dvojica ophodimo gradom: manje je zagađen ljudima.
„Je li, Tomoviću, kako to da se još nisi ubio?“
„Vidiš“, rekao je, „isto sam ja htio pitati tebe.“
Neko smo vrijeme šetali nedovoljno pustim ulicama. Onda mi Tomović reče: „A da se ubijemo zajedno? Da nađemo neki način da ja pomognem tebi da se ubiješ, a da istovremeno ti u samoubistvu asistiraš meni?“
„Vidjet ćemo“, rekao sam, „mada: meni je to nekako gay.“
„Aha, i meni“, rekao je Tomović kraj kojega je upravo prošao naš susjed.
„Dobro jutro. Kako si, šta se radi“, rekao mi je komšija i potapšao me po ramenu.
Zašto nije pozdravio Tomovića, zapitao sam se; mora da ga je ovaj gadno uvrijedio, kao što ima običaj.
Uto sam se osvrnuo oko sebe i konstatovao da se Tomović, i to mu je običaj, bez pozdrava nekamo izgubio.
