Foto: privatna arhiva

Pojam antropološkog pesimizma počiva na pretpostavci da postoji nepromjenjiva „ljudska priroda“ koju određuju isključivo negativne karakteristike: sebičnost, strah, nesposobnost za solidarnost i empatiju, krvoločnost i sadizam, beskrupolozna politička praksa u borbi za moć, stanje neprekidne borbe sviju protiv svih… Radikalni antropološki pesimizam čovjeka prepoznaje kao zlo i opasno biće, čija je suština kurjačka, dok umjereniji pesimisti čovjeka razumijevaju kao biće koje sopstvenu suštinu ostvaruje u samoljublju samodovoljnog partikulariteta. Teoretičari skloniji religijskom tumačenju čovjeka tvrde da njegova loša priroda svoj korijen ima u „praroditeljskom grijehu“ zbog kojega smo istjerani iz raja, dok oni koji su skloniji prosvjetiteljskom pogledu na stvar tvrde kako je loša priroda samo ispoljavanje onog životinjskog dijela čovjekovog bića, koje se, istina, pomoću vaspitanja i zakona može donekle držati pod kontrolom, ali se ne može u potpunosti odstraniti.

Lalićevo razumijevanje zla u čovjeku lišeno je teoloških narativa, iako autor u svojim romanima povremeno koketira sa hrišćanskim i manihejskim tumačenjima o porijeklu zla, ona u bitnim dimenzijama njegovog djela nijesu određujuća. Zlo nije supstancijalno, ono nema svoju demonsku prirodu kojom upravlja zli demijurg, a opet, nije ni rezultat sotoninog kvarenja onoga što je bog dobrim stvorio, nije, dakle, „dobro u najmanjoj mogućoj mjeri“ kako je govorio Sv. Avgustin. Lalić, shodno tome, ne postavlja pitanje teodiceje (problem opravdanja boga zbog toga što je stvorio svijet sa ovoliko zla) poput Dostojevskog, niti ga razumijeva na metafizički aptraktan način. Ne, njegovo zlo je konkretno, jer je u prvom redu etičko-političko, i kao takvo najličniji proizvod čovjeka.

U svojoj Crnogorskoj tetralogiji – možemo je slobodno nazvati tako, jer je crnogorska i po jeziku kojim je pisana, po temama koje se u njoj obrađuju, a pogotovo po u njoj iznijetim vrijednosno-političkim stavovima autora! – koja obuhvata romane: „Ratna sreća“ (1973), „Zatočnici“ (1976), „Dokle gora zazeleni“ (1982) i „Gledajući dolje na drumove“ (1985), Lalić je izuzetnom snagom svog spisateljskog umijeća stvorio umjetnički snažnu i zrelu, a estetski dovršenu, sliku Crne Gore u prvoj polovini XX vijeka. Vrijeme borbe protiv apsolutizma kralja Nikole, donošenje Ustava i mučni počeci parlamentarizma, crnogorska politička emigracija u Srbiji i Carigradu, Balkanski ratovi, Skadar, Prvi svjetski rat, austrijska okupacija, komitski pokret otpora, ujedinjenje sa Srbijom i gubitak crnogorske državnosti, razočaranje ujedinitelja novostvorenom državom, pojava komunističkog pokreta, Drugi svjetski rat, italijanska okupacija, sukob partizana i četnika… „sve crnogorske istrage i izdaje“, kako sam pisac na jednom mjestu kaže. Narator tetralogije je Petar-Pejo Vučkov Grujović, „ostarjeli Lado Tajović“ – kako je to kritika lijepo primijetila, koji pripovijeda često tužan reflektirajući nad prošlošću i vlastitim zabludama, melanholični cinik bez milosti prema sebi, ali i prema drugima, pogotovo prema onima koji su nepokolebljivo i čvrsto ubijeđeni u vlastitu istorijsku pozvanost da krvlju razriješe sve crnogorske nepravde i političke sukobe. Sa blagonaklonim žaljenjem Pejo posmatra utopijski žar mladih komunista, njihova spremnost na žrtvu podsjeća ga na sopstvenu, i unaprijed tuguje nad onim razočaranjem koje će na kraju neminovno doći kada i oni, u poznim godinama, shvate da su uloženi trud i sva prosuta krv bili uzaludna rabota. Takvu poziciju naratora, možda najbolje opisuju dva uvodna pasusa za knjigu „Gledajući dolje na drumove“:

„S one strane Koturače i u planinama oko Tare grmi, triješti – pregone se zaraćene strane čijim se srdžbama i prijetnjama kraja ne vidi niti se može naslutiti do daleke budućnosti. Ne miruje se ni uz Zetu, muklo tutnji pored Lovćena, prolama se jeka topova i bacača od Orjena do Kovrena /…/ Nije šale: ščepale su se dvije ale istorijske, revolucija i kontrarevolucija, kao nekad krst i topuz, te Crnoj Gori ukazale posebnu počast da na njenim vrletima dijele megdane koji pretenduju da odluče o budućoj sudbini zemlje. Kad se zamore i malakšu, nadlete ih talijanski avioni – okuraže jednu stranu, a time i drugu natjeraju da živahne. Ima i drugih podsticaja, odobrenja, ohrabrenja – ne samo iz Rima, no i iz Londona; po tome se vidi da nijesmo rep svijeta, no katkad i centar događaja, što nam je bila davnašnja želja.

Zbog te slave – potoci su nam puni mrtvih, a krvlju su omašćene i ledine i rupčage po krečnjačkim površima gdje potoka odavno nema, gdje su vode pod zemlju pobjegle da ne gledaju i ne peru ljudske zloće i poganstva. I kao što je već svojstveno svakom ratu – laže se i obećava velika sreća poslijeratna, i obije strane se hvale kako će nas usrećiti kad pobijede. Pobjeda im je zaista nužna, i jednima i drugima, pošto su za nju počinili toliko toga da ih samo ona može oprati i opravdati. Čini mi se, varaju se – niti će ih oprati ni opravdati, jer pobjeda je dvosjeklica i dvolična, gologuza bestidnica i romica i šljepica-prosjačica, ništa bolja od one naše iz godine 1918.“

Autor književni lik Peja Grujovića individualizira i legitimiše kao dobro obaviještenog posmatrača koji u sadašnjim zbivanjima uvijek prepoznaje one prošle, te mu se čini kako im je već prisustvovao, kao da ga savremenost ničim ne može iznenaditi. Svaki je ljudski poduhvat unaprijed osuđen na propast, a svaki izbor jednako poguban. Na kraju svega, čini se, da za Peja Grujevića ne preostaje ništa drugo nego da prigrli poziciju „lijepe duše“ koja se neprekidno zgraža nad zlom i distancira od svijeta sve dok se sama od sebe ne raspline u besplodnom „mudrovanju“. Međutim, Lalić to ne čini, on svom književnom junaku namjenjuje drugačiju sudbinu: postavlja ga u situacije koje od njega zahtijevaju da načini izbor, egzistencijalni i moralni. Kada vjetar sve nosi, onda nigdje nema zavjetrine, u vremenima koja nemilosrdno preispituju same temelje čovječnosti nema mjesta „sveznajućem“ odmahivanju rukom i račundžijskom čekanju da neko drugi riješi stvar umjesto nas. Naposljetku, lik Peja Grujevića je satkan od snažnih političkih strasti i čistog moralnog prepoznavanja dobra i zla, on ne može ostati po strani, ne može se pretvarati da ga ne zanima što se zbiva, jer ga događanja u političkoj zajednici dotiču na najličniji mogući način. U mladosti je učestvovao u borbi protiv apsolutizma kralja Nikole, bio je politički emigrant u Srbiji i Turskoj, docnije je kao progonjeni protivnik Dvora dobrovoljno učestvovao u Balkanskim ratovima, komitovao je tokom Prvog svjetskog rata, bio pobornik Ujedinjenja pa se razočarao, u svakom slučaju nije mu bilo strano da za svoje političke ideale, i vlastito razumijevanje kako treba ispravno postupiti u smutnim vremenima, rizikuje ono jedinstveno i neponovljivo što čovjek ima, sopstveni život. Međutim, Drugi svjetski rat pred njega postavlja novo i drugačije iskustvo: krvavi građanski rat koji se vodi pod okriljem dva totalitarizma, u kojemu najbliži srodnici i dojučerašnji prijatelji postaju najljući protivnici. Trauma građanskog rata u vizuri Peja Grujovića postaje dublja i radikalnija kada se uvjeri da je to rat koji se vodi do potpunog istrebljenja protivnika, u kojemu niko ne pomišlja na milost i viteštvo, a ako, pak, pomišlja, onda je u pozadini neka politička podvala smišljena da ponizi i iskoristi čovjeka. Sukob revolucije i kontrarevolucije, fašizma i boljševizma, patriotizma i izdaje, uz strašnu cijenu u ljudskim životima na koju se niko više ne osvrće, stvara kontekst unutar kojega Pejo Grujović reflektira o poziciji čovjeka u takvom svijetu. Najzad, razmišlja o sopstvenoj poziciji, jer, što čovjek treba da čini u vremenu kada sve što je poznavao nestaje, a ono što postoji neprihvatljivo mu je i strano. Patrijarhalne vrijednosti devetnaestovjekovne Crne Gore su definitivno nestale, viteštvo i visoki moralni standardi čovjekovog ponašanja u ratu daleka su uspomena, a kada kojim slučajem zaiskre u stvarnosti postaju nerazumljiva i zbunjujuća rijetkost koja se uz podsmijeh odbacuje. Ipak, stranu mora izabrati, jer sukob koji se odvija pred njegovim očima nije površnost na koju može prezrivo odmahnuti rukom, on zadire u same temelje čovjeka i vrijednosti njegovog svijeta, on iziskuje nedvosmislen odgovor svakog pojedinca na pitanje u kakvom svijetu želi /ili, ne želi/ da živi i šta je spreman da žrtvuje? Za Peja Grujevića pitanje izbora postaje egzistencijalno fundamentalnije, jer je u njemu, bez obzira na godine, i dalje snažna politička strast koja ga je cijelog života oblikovala. Ali, za razliku od većine svojih savremenika, njegov politički Eros nije zahvaćen patološkim formama ispoljavanja, nije izbezumljen i bolestan.

Upravo zbog toga što vlastite političke strasti drži pod kontrolom razuma i morala Pejo Grujević privlači pažnju raznovrsnih mešetara koji ga nastoje privući na svoju stranu. U drugoj knjizi Tetralogije „Zatočnici“ Peja Grujevića nastoji „vrbovati“ Đukan Vojvodić: „Bio je i on u emigraciji, ali na onoj suprotnoj strani, u Gaeti, u Italiji, gdje je dobio čin poručnika kralja Nikole – valjda su mu zato sad dali punomoćje da sastavi nekakav komitet u Doganji i da tako preuzme vlast. Uručili su mi pismeni poziv da se javim u kancelariji komesara, mislio sam da će to biti nečija greška ili kleveta – a tamo me Đujo dočeka. Umjesto vike s prijetnjama, koje bi mi sljedovale od njegovog djeda, srete me Đujo s osmijehom i odmah poče da me hvali: kako se nijesam zamjerio njegovoj stranci dok je bila progonjena, pa kako sam se ’otmeno’ držao prema ’srbijanskoj okupaciji’ i kako su u našoj kući odmetnici vazda bili dobro primljeni i ugošćeni. Pamte oni to i cijene, kaže, i sad im se pružila prilika da nagrade… Jednom riječi, nudi mi mjesto potpredsjedničko u njegovom komitetu. Izvlačim se slabim zdravljem, a on se čudi: ’Nema tu zdravlje nikakvog posla, nema ništa da se radi! Ne moraš ti ni da sjediš u kancelariji, svratiš samo da potpišeš ili će ti donositi kad zatreba. Ne volim ti ni ja rada, znaš ti mene, ama će se naći za to pravnika i sekretara, više no što treba. Hoću samo tvoj pristanak, i da udariš potpis ovdje, i to ćemo u novine da se štampa! Plata će ti se isplatiti za dva mjeseca, plus penzija.’ Od plate sam se odvikao, kažem mu ja, a penzije odricao… ’Znam, znam da si se odricao, ali od beogradske, zato sad treba da ti nadoknadimo, i hoćemo…’ Nekakva mu sumnja nadođe i preli se preko lica. Oči mu se zakrvaviše: ’Ili se ti ne slažeš s nama?’ ’Pa svako zna: ne slažem se!’“

Da je Lalić na ovom mjestu prekinuo dijalog svojih likova, Pejo Grujević bi lako mogao da bude prikazan kao mučenik ili svetac, ali autor to nije učinio: na ovom mjestu tek počinje stvarno ubjeđivanje. Dijaloške strane su jasno odredile vlastite pozicije i ona suptilna igra političkog nadmudrivanja u čijoj pozadini uvijek postoji prijetnja nasiljem i moć koja zahtijeva poslušnost, može da počne. Zanimljivo je da u toj igri ubjeđivanja najveću opasnost za Peja Grujevića predstavlja politička naivnost, i skoro glupost, njegovog sagovornika, jer Đukan je iskreno uvjeren u ispravnost onoga što zastupa, pa jedan dio te naivne iskrenosti uspijeva da prenese i na svog sagovornika. Tako da se u jednom trenutku, Pejo Grujević nalazi na samoj ivici da poklekne i prihvati ponudu: „Za nas nema privlačnijeg iskušenja od mogućnosti da spasavamo il’ pomoć pružamo. U tom trenutku da mi je pružio pero i hartiju – ja vjerujem da bih potpisao, jer ničega više nije bilo na šta bih otpor oslonio. Onda se prestraših od te svoje kolebljivosti: kad me ovako preorijentisa maniti Đujo s njegovom tiradom, kako li ću se odbraniti od prepredenih šampiona prevođenja? I zaista će u ovom ratu, što se tu nastavlja drukčijim sredstvima prije no se preobliči u nešto treće, čovjek teško održati ne samo riječ, no i pamet.“ Srećom, koncentracija „manitog Đuja“ je bila slabija od Pejovog opreza, pa zanesen uživanjem u sopstvenim riječima Đujo nije ni primijetio koliko je bio blizu ostvarenju cilja, jer da je bio manje zabavljen sobom u pravom trenutku bi zategao namaknutu omču, ne bi dopustio plijenu da se oslobodi. A Pejo je upravo to uspio, oslobodio se sačuvavši i riječ i pamet.

Stvar postaje mnogo opasnija kada se u romanu „Gledajući dolje na drumove“ završnoj knjizi Tetralogije, Pejo Grujević sukobljava sa „prepredenim šampionom prevođenja“ u liku Ljubana Rudaša, saradnika italijanske OVRE i engleskog Intelidžensa, jednog od ključnih ljudi četničkog pokreta, i Pejovog rođaka. Rudašev lik Lalić gradi sa posebnom pažnjom: značajnije ga uvodi u priču u romanu „Ratna sreća“, kao izbjeglicu iz Beograda u Aprilskom ratu, dok ga u romanu „Zatočnici“ vidimo kao čovjeka koji se, poput Mefistofela, nalazi u blizini opštenarodnog ustanka, posmatra učesnike, iskusnim okom obavještajca procjenjuje slabosti njihovog vođstva, produbljuje njihove međusobne i plemenske zađevice, kontaktira i povezuje ljude, za koje smatra da će mu jednom koristiti, ali ne odaje svoje krajnje namjere. One će tek u završnoj knjizi Tetralogije postati očigledne: saradnja sa Italijanima i nemilosrdni progon partizana. Kontekst susreta sa Pejom Grujevićem oslobađa Ljubana Rudaša potrebe da u razgovoru sa njim demonstrira moć koju posjeduje, ona je već demonstrirana, jer Peja po Ljubanovom naređenju puštaju iz zatvora i dovode ga na razgovor. Uz to, razgovor se ne zbiva u službenim prostorijama, nego u kafani, što s jedne strane treba Peju da pruži osjećaj slobode koja se nalazi tu, na dohvat ruke, a s druge, kafana se nalazi u samoj blizini zatvora, i samo od volje Ljubana Rudaša zavisi hoće li se Pejo ponovo naći u njemu ili ne. Ljuban je učinio sve da Peja „omekša“: smjestio ga je u zatvor iz kojega po noći izvode ljude na strijeljanje, učinio ga je svjedokom torture i poniženja, i bio je ne malo iznenađen činjenicom da je očekivani efekat izostao. To obojici postaje jasno u prvih nekoliko riječi: „Začudi se što ga ne preklinjem da me pakla oslobodi.

Kako ti je, upita me.

Bolje no što sam zaslužio.

Kako bolje kad se svi žale?

Ja ne, no mi je svanulo. Nema Obra da me špelja, i nema Jusa da me tužaka, ni zaštitnika što bi htio da mu se klanjam, ni komšija da bockaju. U ova vremena za mene nema bolje kuće od zatvora.

Ne budali, reče Rudaš i naljuti se na toliku nezahvalnost. Ne mogu ja dopustiti, i ne smijem od plemena, da i ti umreš u bajbokani kao Janko.

Ako me pustiš da idem kući, zaradiću da me opet vrate u bajbok. Zato je bolje da me ostaviš o jednom trošku, no da me opet dovode ka mladu.

Onda smo se upustili u raspravljanje oko naše vječne teme – izdaje i ne-izdaje.“

/…/

I ti, znači, s komunistima, optužuješ me za izdaju?

Drugoga joj imena nema.

/…/

Znaš li što je Novak Martinov iz Kuča pisao Vladici Njegošu?

Znam, otprilike: ako mu dođe opasnost za narod Kučki, pokloniće se pred vezirom, iako zna da će poslije glavom platiti… On je, dakle, pomišljao na plaćanje, a vama to ne pada na um.

Ne, zaista, kaže Rudaš pošto je malo promislio, nama plaćanje ne pada na um. Naša je saradnja s okupatorom, i izdaja, i odbrana klasnog interesa odobrena s viših mjesta i preporučena…

Od Čerčila?

Vjerovatno i od Čerčila, ali tamo su kralj i vlada.

Treba li ja da se složim da izdaja nije izdaja, ako tako kaže Čerčil, kralj i vlada?

Treba, jer tako kaže i narod…“

Razgovor Ljubana Rudaša i Peja Grujevića obilježava razmjena oštrih argumenata, od kojih su mnogi na ivici uvrede, osporavaju jedan drugom polazne premise i zaključke koji su iz njih izvedeni, povremeno napuštaju svoja prethodna tvrđenja, da bi im se kasnije vratili još čvršće ubijeđeni u njihovu ispravnost. U stvari, njihov razgovor skoro da i nije dijalog kojim se namjerava ubijediti sagovornik, to je gnjevna rasprava nekadašnjih istomišljenika (na jednom mjestu će Pejo za Ljubana reći da je bio prvi od njegovih sljedbenika i prvi otpadnik), između kojih postoji nepremostiv jaz nastao razlikom u razumijevanju ne samo patriotskih obaveza građanina čija je domovina pod okupacijom, nego, razlikom u razumijevanju samog pojma čovjeka i njegovog odnosa prema političkom zlu.

Lalić u lik Peja Grujevića upisuje mnogo komponenti iz antičke filozofije: rimski stoicizam Epikteta, Seneke i Marka Aurelija, Ciceronov republikanizam, ali, čini se da s najviše emocija svog junaka modelira prema Sokratovom liku. U Platonovom dijalogu „Gorgija“ (482 b-c) Sokrat izgovara glasovitu rečenicu, koju je slobodno mogao izgovoriti i Pejo Grujević, a da čitaocu bude jednako uvjerljiva: „I tvrdim da bi mi bilo milije da moja lira ne bude uglašena i da ne zvuči skladno, i da hor kojim bi trebalo da upravljam bude bez muzike, i da se većina ljudi ne slaže sa mnom i da mi se protivi, nego da se ja sâm sa sobom ne složim, i da moram sâm sebi protivrječiti.“ U ovoj rečenici Hana Arent ne vidi samo stabilni identitet ljudske ličnosti, nego i prvi stepenik u načinu na koji mišljenje kondicionira čovjeka u susretu sa zlom i borbi protiv njega. Sokrat je prvi filozof, smatra Arentova, koji je jasno uočio da u procesu mišljenja čovjek nikada nije u jednini, već da je to nečujni dijalog koji vodi sâm sa sâmim sobom, istovremeno preispitujući sebe kao što preispituje i predmete sopstvenog mišljenja. Za Peja Grujevića, kao i za Sokrata, čovjekovo „sopstvo“ nije iluzija koju modelira zaborav i nedostatak savjesti, nego pouzdani oslonac sa kojim mora biti u neprekidnom i čistom odnosu najintimnije bliskosti. Naposljetku, jedino pod tim uslovom održavane bliskosti Sokratov argument protiv zla ima smisla: ne mogu počiniti zločin, jer ne smijem sebe osuditi na život sa sobom zločincem! To jeste izraz osobene ljubavi prema sebi, koja govori da smo na sebe upućeni na način jedinstva koje je dvojstvo, („ja“ jeste identično sebi, ali ga tvorim ja sa samim sobom) što se u bitnome razlikuje od odnosa koji uspostavljamo vlastitom upućenošću na svijet i druge ljude, ali je sa njim u vezi. Drugim riječima, mi nikada ne možemo voljeti druge kao same sebe, ali ono što postižemo djelujući u svijetu ljudi bitno određuje naš odnos unutar sebe samih. Tako postaje razumljiviji i onaj Sokratov stav da je „bolje trpjeti zlo, nego ga činiti“, međutim, taj stav podrazumijeva i određenu pasivnost: „ja ne mogu“, „ja ne smijem“, dok ono što Peja Grujevića zanima jeste: „šta mogu“ i „šta moram“ iz razloga što u svijetu po temelju podijeljenom, za čovjeka, jednostavno, nema mjesta uzmicanju. Zbog toga Pejova rasprava sa Ljubanom Rudašem (za razliku od, recimo, njihovog skoro prijateljskog susreta na Jezeru u romanu „Ratna sreća“) okončava potpunim razlazom i suštinskim nerazumijevanjem koje uništava i posljednji trun nekadašnje bliskosti. Njih dvojica, prosto, više ne mogu ni da razgovaraju, sama mogućnost bilo kakve razmjene ljudskog spontaniteta među njima je ukinuta, ne postoji više ni najmanja mogućnost da jedan drugom pristupe čistih namjera i otvorenog uma. A upravo to je ona tačka u kojoj zlo stupa na scenu. Unutar svojega sopstva, u neprekidnom sokratovskom dijalogu koji vodi sâm sa sâmim sobom, Pejo Grujević ne dozvoljava prisutnost spoljašnjih autoriteta: jednako su mu neprihvatljivi Rudaševi kralj i vlada u Londonu, Cetinje i kraljevina Crna Gora pod fašističkom Italijom Đukana Vojvodića, Kominterna i Staljin u koje se slijepo zaklinju komunisti, a takođe i narod u kojega se zaklinju svi… On pouzdano zna, to ga je životno i političko iskustvo naučilo, da ne postoji autoritet koji čovjeka može osloboditi dužnosti da misli, da sumnja i kritički preispituje svijet u kome živi i ideje koje ga dominantno određuju. Ali, takođe, Pejo zna da čovjek u svijetu mora i djelovati, jer ništa nije unaprijed dato kao sigurno, rizik borbe i pogrešnih odluka je uvijek otvorena mogućnost, čija pogubnost može biti ublažena ili izbjegnuta samo čvrstim pridržavanjem vlastite moralnosti, odnosno istrajavanjem u razumijevanju sebe kao prvenstveno moralnog bića koje je uvijek sposobno da načini jasnu razliku šta je ispravno ili pogrešno, dobro ili zlo, i da se ispravnog i dobrog pridržava u svom djelovanju među ljudima. Naravno, nikada nije toliki problem u znanju šta je dobro a šta nije, već kao i uvijek u ljudskom svijetu, mnogo je veći u djelovanju shodno principima dobra.

Ako Pejo Grujević odbija mogućnost da bilo koji politički centar moći pomoću ideja koje propagira od njega načini fanatika i instrumentalizuje ga za svoje ciljeve zamračujući njegovu sposobnost samostalnog mišljenja i kvareći njegov „moralni kompas“ – zbog čega su mu, ipak, najbliži komunisti? Dobro je Pejo svjestan njihovog revolucionarnog razumijevnja pravde koja bez suda izvodi ljude na gubilišta, ta „lijeva skretanja“ – kako će docnije biti eufemistički nazvana – za njega će biti predmet moralne osude i zgražanja nad zvjerstvom, neprihvatljiva mu je i njihova zaslijepljena vjera u Kominternu i Staljina kojoj su spremni podrediti svaki ljudski bljesak individualnog spontaniteta, kritikuje njihovo, često besmisleno, junačenje i žrtvu, a sa zabrinutošću ocjenjuje njihovu okrutnost u međusobnim obračunima i neprekidne frakcijske borbe u dokazivanju pravovjernosti… On to sve vidi, ali i pored toga pristaje, bez posebnog ubjeđivanja, da bude član Narodnog odbora u kojemu komunisti imaju odlučujuću ulogu.

Na pitanje zbog čega to čini možda bi najlakše bilo odgovoriti pozivanjem na njegove rodbinske obaveze prema sinovcima Veljku i Ivu, djeci svog brata Obra, koji su istaknuti pripanici komunističkog pokreta, pa je Pejo zabrinut, kako sam na jednom mjestu kaže: „da im neko od drugova ne prebaci kakvog imaju strica strašljivca“. A možda se, opet, u trenutku zanesen borbom i mladošću koja juriša na neprijatelja, prisjetio svojih borbi i ubjeđenja, one političke strasti koja ga je oblikovala kao čovjeka, pa unatoč godinama nije mogao da odoli a se još jednom ne priključi ljudima u njihovom poduhvatu. Sve to pojedinačno može učestvovati u Pejovom izboru, ali sigurno nijesu odlučujući razlozi, njih je potrebno tražiti na drugom mjestu.

Za Peja Grujevića odlučujuća karakteristika koja ga opredjeljuje da mu komunisti postanu politički najbliži od svih učesnika opštenarodnog ustanka jeste u prvom redu njihova borba protiv okupatora. On, kao stari republikanac, jednostavno ne može da prihvati bilo kakav oblik političkog poigravanja sa patriotizmom. Odanost i ljubav prema domovini za njega nijesu prazne riječi, nego suštinski sadržaj političke vrline bez koje je svaka djelatnost u zajednici opasno lišena smisla i do pogubnosti sklona kvarenju. Neprihvatljivi su mu politički projekti Đukana Vojvodića i Ljubana Rudaša, jer za svoje ostvarenje zahtijevaju blisku saradnju sa italijanskim fašistima, a Peja je njegovo iskustvo naučilo da cilj ne opravdava sredstva, nego upravo suprotno: sredstva i metodi koje koristimo za postizanje cilja, njega jedino mogu legitimisati kao prihvatljivog. Možda bi i on – kao uostalom i mi danas! – više volio da su borbu protiv fašista vodili socijaldemokrati i liberali, građanski intelektualci i demokrate, a ne komunisti staljinističkog naboja, ali to nije bio slučaj. Upravo zbog te borbe su mu bliski, odnosno jedino njih može politički podržati, jer zna da saradnja sa okupatorom nije opcija, najzad, nije za njega bila ni u Prvom svjetskom ratu, nego komitovanje i oružani otpor.

Još jedan momenat približava Peja Grujevića partizanima, a taj je što su njihovi identiteti – zasnovani na ideološkom, ljevičarskom i komunističkom opredjeljenju, to jest na težnji ka socijalnoj pravdi, kao i na antifašizmu – bili jači od njihovih etničkih osjećanja. Shodno tome, pokušavali su da izgrade jedan republikanski oblik patriotizma u kome solidarnost ljudi unutar zajednice neće počivati na pripadnosti određenoj naciji, a pogotovo ne na nacionalizmu koji u doba rata poprima forme šovinizma i lako okončava u zločinu.

U raspravi sa Ljubanom Rudašem jasno se identifikuje tačka raskola koja postoji između njih: sve ideološke obmane i političke strategije odjednom postaju prozirne kada se suoče sa razlikom koja odvaja patriotizam i izdaju. Fenomen izdaje Pejo interpretira kao karakteristiku „zle ljudske prirode“: „…glavni uzrok tome je što je zloj prirodi ljudskoj ovdje bilo ponajbliže i najlakše, najkraći put, da se izrazi u tom obliku. Zavist, kivnja, sadizam i srebroljublje, svi oblici sebičnosti, vlastoljublje, pohlepa, požuda, kukavičluk – sve su to bili potočići u strmini koji se ulivaju bez prepreke u veliki slivnik Izdaje.“ Ali i kao obilježje Crne Gore: „… kod nas je ima proporcionalno više nego kod drugih naroda: što manja zemlja, to više granica; što više granica, tim više izdajica.“ Međutim, za njegovo razumijevanje ni „zla ljudska priroda“, ni mala Crna Gora sa mnoštvom granica i neprijatelja, ne mogu biti opravdanje za izdaju, pogotovo ne za onu u čijoj pozadini kao osnovni motivi stoje politički dobitak i računica. Pejo shodno svom iskustvu i tumačenju „ljudske prirode“ može da razumije da čovjek pod torturom i u strahu za vlastiti život oda svoje saborce, odrekne se ideje i čak postane vatreni progonitelj svojih dojučerašnjih drugova, sve je to već imao prilike da vidi, ali da se zarad ostvarenja svojih političkih ciljeva, svojevoljno, ničim gonjen osim nezajažljivom ambicijom, odrekne ljudskih vrlina, i patriotizam, kao jednu od temeljnih, baci pod noge, to Pejo ne može da razumije, a još manje da opravda i prihvati. I upravo tu, nedvosmisleno odbacujući izdaju, Pejo sa njom odbacuje i osporava „zlu ljudsku prirodu“ kojoj je izdaja najviši izraz postojanja. Još jedan razlog koji Peja približava komunistima jeste njihova borba za stvaranje novih društvenih uslova unutar kojih će biti ukinuti odnosi ekonomskog tlačenja i političke nejednakosti. To, naravno, ne čini dijeleći sa njima ideološku ubijeđenost u apsolutnu ispravnost dijalektičkog materijalizma i neupitnu poslušnost naređenjima koja stižu iz Moskve, već je njegova podrška uzrokovana antropološki dubljim razlozima. Pejo vjeruje u pobunu čovjeka, i njegovo pravo da nastoji stvoriti pravednije društvo. Činjenica da je Pejo pokušao da ga stvori, pa nije uspio, i razočarao se u ono što je dijelom i njegovim zalaganjem i žrtvom stvoreno, ne implicira nužno da će zauzeti negativan stav prema pokušajima mlađih generacija. On zna da se svakim pokušajem nešto novo stvori, možda ne u mjeri koja je priželjkivana na početku poduhvata, ali svijet nikada više ne bude isti kakav je bio. Njega, istina, zabrinjava fanatičnost revolucionara koji se često ponašaju u skladu sa onom poznatom Robespjerovom rečenicom: „Vladavina revolucije jest despotizam slobode protiv despotizma tiranije“, i njihov jakobinski „teror vrline“ mu je mučan i neprihvatljiv, ali zbog toga ih niti u jednom trenutku ne obeshrabruje i ne sprječava. Pejo radi suprotno, njegova podrška komunistima kao da je na tragu one glasovite misli Semjuela Beketa: „Pokušaj ponovo. Pogriješi ponovo. Pogriješi bolje.“, jer u protivnom, ako ljudi u strahu od greške odustanu od pokušaja da svoj svijet učine boljim mjestom za život svih, tek onda možemo sa punim opravdanjem govoriti o antropološkom pesimizmu i ljudskoj prirodi koja neminovno (p)ostaje zla. Naposljetku, čovjek u svijetu ne postoji u jednini, već sa drugim ljudima, dijeleći zajedničke ciljeve, postoji u množini, a čovjek, kako kaže Arentova, „može biti apolitičan, ali ljudi ne mogu“, zbog toga je sfera politike istovremeno okvir za ostvarenje ljudske slobode, ali i ljudskog zla, ukoliko politika nije čvrsto povezana sa etikom. Što će biti ne zavisi od „ljudske prirode“ koju pesimisti shvataju kao unaprijed datu, nego od onoga što ljudi čine u svom naporu da prošire polje slobode. Najzad, što kaže Kant: „Mi ljudi na kraju nemamo nikoga osim nas, dakle učinimo najbolje od toga.“