Foto: Tone Stojko

Riječ je, dakle, o sili koja zadržava Antihrista i odlaže Apokalipsu, sili koja sputava zlo i odlaže kraj istorije. Za Schmitta je ta sila sama suština istorije. On na jednom mjestu piše: „Vjerujem u Katehon, za mene kao kršćana, to je jedina mogućnost da se shvati povijest i spozna njezin smisao“.

U Političkoj teologiji, super-uticajnoj knjizi iz 1922. Schmitt piše kako su „svi bitni pojmovi modernog nauka o državi sekularizovani teološki pojmovi“. Schmitta, dakle, zanima kako teološki pojam Katehon prevesti u pravo i Ustav države koja će biti sila koja zaustavlja zlo. To će ga odvesti u nacizam.  

Stvari sa Pavlovom Poslanicom Solunjanima i Schmittovim tumačenjem Katehona nisu, dakako, stripovske, crno-bijele, good vs. evil…  Pavlov tekst vrlo je nezgodan za tumačenje. Svetac ruži hrišćansku zajednicu u Solunu, koja pati i priziva Apokalipsu. Polako, poručuje im Pavle – strpite se. Ono što odlaže kraj istorije je, po Schmittovom i tumačenju Crkvenih otaca, gle čuda – Rimsko carstvo. Paradoks je očit: Katehon je carstvo koje je pagansko, carstvo u kojem muče hrišćane. Ne bi li se onda hrišćani trebali nadati padu toga carstva? Ne, jer upravo to carstvo obuzdava Antihrista. Pavlova je poruka dalekosežna. Rim će, zaista, u vjekovima koji će doći biti hristijanizovan i na njegovim temeljima biće stvorena hrišćanska Evropa, koja će na svoja pleća preuzeti teret Katehona.

Jasno je da Tanzanija ili Urugvaj, kao ni Slovenija, ne mogu biti Katehon. Samo imperija to može biti: veliko je zlo, pa se samo velika državna sila može uspješno boriti protiv njega. Zavodljivost Schmittova tumačenja Katehona leži upravo u činjenici da Katehon ne mora nužno biti dobar – napokon, nema dobre niti čiste države. Katehon može biti zlo koje se uspješno suprotstavlja zlu. Tako da bi, ko je spreman u to povjerovati, sila koja odlaže kraj svega mogla biti – recimo Amerika, kao što vjeruju američki desničari. Ili Putinova Rusija, kao što misli sve više evropskih desničara. Ili nacistička Njemačka, kao što je mislio Schmitt.

Napokon, insistirajući da vjeruje u Katehon Schmitt zapravo saopštava da ne vjeruje u Otkrovenje Jovanovo.

Kao što znamo, u tom tekstu (drugi) dolazak Mesije najavljuje Jovan sa Patmosa, gdje je prognan i gdje ima viziju. Ta vizija, Apokalipsa, srž je sveg hrišćanskog vjerovanja. Bez Apokalipse, sve je uzalud, jer nedostaje eshatološki hepiend, potvrda da je učenje ispravno. Novi zavjet završava Jovanovom vizijom Apokalipse, riječima: “Da, dođi”.

Ko dođi, šta dođi? Dođi Hriste drugi put, dođi Apokalipso. Jovanova Apokalipsa nije nikakvo nesretno uništenje i tragedija, nego čisti hepiend – najveći u povijesti. Hepiend, zapravo, čitave povijesti.

Katehon odgađa dolazak Antihrista, ali odgađa i dolazak Hrista. Katehon odlaže eshaton. Schmitt je radikalno antiapokaliptičan mislilac.

Jovanova vizija je puna metafora, zvjeri, vatre i spektakla. Suština je ovo: Hristovim  Drugim dolaskom počinje velika bitka za Zvijeri i njegovom vojskom. Centar bitke je brdašce u sjevernom Izraelu. Ime bitke je na Armagedon.  Izvedeno je iz imena poprišta bitke, Har Meggido, planina Megid.

Evagelistički protestanati njeguju verziju Apokalipse koja podrazumijeva bitku Isusa protiv Kraljeva Zemlje koji napadnu Izrael. To je teološki temelj bespogovorne podrške Izraelu od strane republikanske hardcore baze. Čak i kada je antisemitska, ta će baza podržati Izrael jer smatra da je to njena vjerska obaveza u slučaju Apokalipse, što je vrlo zanimljiva pozicija, zar ne?

Nego, da se vratimo na izvorni tekst. Hrist pobjeđuje i uspostavlja Novi Jerusalim. Tako počinje Milenijum: hiljadu godina blaženstva na zemlji. No potom slijedi još jedna bitka, jer se zlo opet uzdigne. Tek nakon toga pobjeda je potpuna.

Sve ovo praćeno je Sudnjim danom, procesom u kojem Bog sudi svim živima i svim mrtvima, što podrazumijeva naknadnu uspostavu pravde u čitavoj istoriji – čak bi se moglo reći kako Bog Sudnjim danom ispisuje jedinu istinitu i konačnu verziju povijesti.

Schmittovom terminologijom, Hristov Drugi dolazak znači ukidanje Zakona (uključujući i Dekalog) te uspostavu vanrednog stanja, koje je permanentno. Znači, takođe, da je Hrist istinski Suveren – jer suveren je, uči Schmitt, onaj ko uvodi vanredno stanje.

Jovanova Apokalipsa je i per excellence politički koncept. Jovan nesumnjivo aludira na Rim, tada neprijateljski prema hrišćanstvu, kao na ovozemaljsko carstvo koje će Isus srušiti. Otkrivenje Jovanovo je, dakle, vrlo revolucionaran spis, najava sveopšte anti-Rimske revolucije.

Zbog radikalnosti Jovanovog koncepta (vizije) crkva će kasnije ponuditi deradikalizovano tumačenje: neće biti nove Apokalipse, jer se ona već desila, a ona, crkva, Milenijum je na zemlji.

Zašto se to desilo?

Zato što (kao što ćemo vidjeti mnogo puta do danas), moć (Rim), kada se suoči sa revolucionarnom idejom (hrišćanstvo), pribjegava aproprijaciji ideje i, dakako, izmijeni je. U Otkrivenju Jovanovom jasno je da je sveopšta antirimska revolucija, Apokalipsa, najavljena za vrlo skoro vrijeme – tu se ne radi o čekanju u beskraj. Ali se obećanje revolucije/Apokalipse najprije relativizuje, potom tretira kao benigna, društveno-politički neupotrebljiva metafora. Sam Sveti Pavle u poslanicama Solunjanima kritikuje one nestrpljive, one koji su odveć doslovno shvatili najavu skore revolucije i dolazak slobode. U prvoj poslanici Solunjanima kaže: “A o vremenima i rokovima, braćo, nije potrebno da vam se piše; jer vi sami dobro znate da će Dan Gospodnji doći kao lopov u noći“. U drugoj, pak, direktno kaže da Apokalipsa neće doći tako brzo kao što su mislili.

Istinska nevolja za Jovanov koncept Apokalipse nastaje kada Crkva i Rim postanu jedno, stope se. U trenutku kada Konstantin Rim učini hrišćanskim, Apokalipsa je, navodno, okončana, Hristovo carstvo je uspostavljeno. No siromašni su i dalje siromašni, crkva je bogata pa još bogatija, nepravda je i dalje na svakom koraku, svijet je isto govno koje je i bio i koje će dovijeka biti. To je bila Apokalipsa? To je bilo – to?

Kao što znamo, sve je okončalo tako što je Crkva, podignuta na ideji totalne revolucije i potpunog preoblikovanja svijeta nepravde i laži, završila kao ultimativna konzervativna institucija, dosljedna u odbrani svijeta koji se Jovanu sa Patmosa toliko gadio, da ga je vidio kako nestaje u plamenu i to objavio čovječanstvu. Koje i danas grca, okovano u iste lance koji su žuljali i Jovana.

Benjaminova politička teologija radikalno je drugačija. On bira stranu poraženih, a ne stranu sile, carstva i Katehona.

Za Benjamina, istorija je neprekinuti niz katastrofa za kojima ostaju ruševine što padaju jedna na drugu, sve do nebesa, kako piše u svojoj znamenitoj „IX povijesno-filozofskoj tezi“. U povijesti nema napretka. Povijesti nema pomoći. Niz katastrofa, čitamo kod Benjamina, ne može prekinuti ni sami Anđeo povijesti.

(Nastaviće se…)