Foto: Tone Stojko

Benjamin, ipak, nije nihilista. Naprotiv. U „Teološko-političkom fragmentu“ on kritikuje svjetsku politiku težnje prirodi, politiku „čija se metoda zove nihilizam“.

Da ne bi potonuo u nihilizam, Benjamin u igru uvodi „slabu mesijansku nadu“, uvodi budućnost u kojoj „svaka sekunda male su dveri kroz koje može ući Mesija“.

Po Taubesu, VIII povijesno-filozofska teza najznačajniji je tekst polemičkog dijaloga između Benjamina i Schmitta.

“Ovaj tekst, jedna vrsta testamenta Waltera Benjamina, stoji oči u oči s tezama Carla Schmitta. Tradicija potlačenih poučava nas da je vanredno stanje u kome živimo zapravo pravilo. Mi moramo doći do jednog pojma historije koji će tomu biti odgovarajući. Tada će nam kao naš zadatak uvođenja stvarnog vanrednog stanja pred očima stajati; i kroz to će se takođe naše stajalište u borbi protiv fašizma poboljšati. Ovdje imamo primijenjen temeljni vokabular Carla Schmitta prihvaćen od strane Waltera Benjamina i preokrenut u njegovu suprotnost, vanredno stanje koje kod Carla Schmitta diktatorski visi, koje je odozgo diktirano, kod Waltera Benjamina je postalo učenje o tradiciji potlačenih. Vrijeme onog sada, ogromna skraćenica mesijanskog vremena, određuje iskustvo historije, i to kako Waltera Benjamina tako i Carla Schmitta, obojici je svojstveno mistično shvaćanje historije, njihov suštinski poučni komad se tiče odnosa svetog poretka prema poretku profanog. Poredak profanog, međutim, ne može se izgraditi na ideji carstva Božijeg. Stoga teokratija za njih, Waltera Benjamina, Carla Schmitta i Ernesta Blocha nema politički, već samo religiozni smisao”, piše  Taubes u eseju “Carl Schmitt, apokaliptičar protivrevolucije”.

Za Schmitta, budućnost znači strah. Za Benjamina, znači nadu. Zadatak Schmittovog Katehona je da odloži budućnost. Zadatak Benjaminove revolucije je da dolazak budućeg ubrza. Schmitt je na strani zakona, države i crkve, Benjamin je izdanak duge loze evropskih milenarista, koja je rodno mjesto ljevice.  

Zanimljvo: Schmitt svoje utemeljenje vladavine prava,  (možda) zla koje nas treba sačuvati od ultimativnog Zla sa velikim “Z” (u izvjesnom smislu, Schmittov Katehon je očito varijacija Hobbsovog Levijatana) temelji na Svetom Pavlu i njegovoj riječi Katehon (koja se samo jednom – u Drugoj poslanici Solunjanima – pojavljuje u Novom zavjetu). I milenaristi su svoju doktrinu radikalnog odbijanja zakona – odbacivanje zakona ubrzaće dolazak Mesije, vjerovali su – temeljili na (drugom) citatu Svetog Pavla: „Za čistoga sve je čisto“. Zakon, htjeli su reći, od zla neće napraviti dobro, niti će bilo kakvo ogrješenje o zakon, uključujući tu i seksualne transgresije, čak i ubistvo, uprljati ono što je čisto. (Vidi najbolji pregled evropskih milenarističkih pokreta: Norman Cohn – „The Pursuit of the Millennium: Revolutionary Millenarians and Mystical Anarchists of the Middle Ages“).**

Benjaminova politička teologija je, dakle, mesijanska. Obratimo pažnju na manje poznatu dimenziju Benjaminove kritike kapitalizma.

Na jednom predavanju u Zagrebu, kojem sam na moje veliko zadovoljstvo prisustvovao, protestantski teolog Boris  Gunjević (sa Slavojem Žižekom napisao knjigu Bog na mukama: obrati Apokalipse) podsjetio je na Benjaminovu tezu: kapitalizam je oblik religijskog kulta, koju ovaj iznosi u fragmentu „Kapitalizam kao religija“ iz 1921.

„1) Kapitalizam je čisti religijski kult, jedan od najekstremnijih u ljudskoj povijesti.

2) Permanentno trajanje kulta uokvireno je nesputanim slavljenjem bez sanjanja i milosti.

3) Kapitalizam je jedini kult koji umjesto pokajanja i oprosta nudi beskrajno pojačavajući osjećaj krivnje (dakle beskrajna akumulacija duga, op A.N.).

4) Religijske strukture kapitalizma Boga žele prikazati kao onog koji snosi odgovornost i krivnju za sve ono što se govori i čini”, rekao je Gunjević.

On podsjeća da Benjamin upućuje na igru riječi “kamata” i “krivnja”, a odnos te dvije riječi naziva demonskom ambivalentnošću. Nadalje je, kaže se, nužno primijetiti kako je ne samo kapitalizam religija, nego je i sama religija postala kapitalizam, kako u oblicima religijskog fundamentalizma, tako i new age gnosticizma.

Ovim dolazimo do ključne Gunjevićeve teze: “Ukoliko je kapitalizam religija kako je to rečeno, onda je potrebno napraviti još jedan dodatni korak i navedenu Benjaminovu tezu pokušati zaoštriti. Ukoliko je kapitalizam religija onda bi vjerojatno jedino religija mogla ponuditi radikalnu kritiku kapitalizma. Kako je to moguće? Benjamin je ustvrdio kako se je kapitalizam poput parazita razvio unutar kršćanstva, to jest kršćanskog zapada, stoga je povijest kršćanstva ujedno i povijest parazita koji su iz njega nastali”.

Kapitalizam se, na koncu, kroz figuru naciste (a fašizam i nacizam, nikada ne treba zaboraviti, tek su modeli reakcije kapitalizma u krizi) dokopao Benjamina. Koji je Schmittu pružio ruku duhovne bliskosti. Schmitt je odgovorio tako što je napisao zakone u bijegu od kojih je Benjamin digao ruku na sebe.

Priča o dvojici mislilaca, Njemcu i Jevreju, nacisti i ljevičaru, može se tumačiti  i ovako. Vjera u crkvu, državu i pravo Schmitta je odvela u jednu od najznamenitijih etičkih katastrofa XX vijeka. Slaba mesijanska nada, vjera da budućnost može biti bolja, shodno Lacanovoj opasci da vjera u bolje sutra vodi u samoubistvo, Benjamina je odvela u Portbou gdje se svojeručno ispisao iz povijesti i budućnosti.    

Ako mene pitate, ja sam na strani Benjamina i njegove slabe mesijanske nade: svaki trenutak, zaista, može biti vrata kroz koja će, neopažen kao lopov u noći, doći Mesija i donijeti kraj istorije.

Što se mene tiče, dajte mi kraj. Ne vidim niti jedan razlog za odlaganje, produženje. Mnogo puta sam podržao takozvano „manje zlo“, nadajući se da će ono spriječiti dolazak većeg zla. Vjerovatno bih i sutra učinio isto: to je pitanje slabog karaktera. Činio sam tako, a istovremeno razumio i uvažavao razloge onih koji odbijaju vagati između dva zla. Tako se, kroz kompromise, popuštanja, puno straha i malo nade, odvija istorija.

Kako se onda ne nadati onome što nas može izbaviti od nje?

*

Notorno, za Schmitta politika počinje razlikovanjem prijatelja i neprijatelja. Počinje, još preciznije, trenutkom „u kome se neprijatelj u kristalnoj (jas)noći (zagrada A.N.) prepoznaje kao neprijatelj“. Danas je popularno upravo taj Schmittov uvid ismijavati kao nešto što je očito pogrešno. Meni se pak čini kako je – očito tačno. Čak ni liberalna demokratija, nipošto, ne ukida figuru neprijatelja: ona samo ima druge neprijatelje (i svoje neprijatelje ne šalje u konc logore i gulage – moglo bi mi se prigovoriti. Ne, ali svejedno, bilo bi zanimljivo doznati broj žrtava liberalne demokratije, kao što taj broj znamo za komunizam i fašizam, Ili su žrtve liberalne demokratije, iz nekog razloga, recimo zato što ih je pregazio pobjednički stroj progresa, a kajgane, kao što znamo, nema bez razbijenih jaja, manje vrijedne od žrtava fašizma i komunizma). Napokon, naslov Popperovog klasika liberalne političke misli glasi “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji”.

**

Neka kao ilustracija veze između hrišćanskih milenarista i ljevice posluži primjer Thomasa Müntzera.

Engels je u figuri Thomasa Müntzera prepoznao lik proto-revolucionara. Ako je i koristio religiozni jezik, Müntzer je, po Engelsu, to činio zato što je to bio jedini način da svoje poruke učini prihvatljivim seljacima tog vremena. Trag divljenja koje je za Müntzer osjećao Engels mogli smo pratiti i u Njemačkoj Demokratskoj Republici, gdje je 1975. štampana novčanica od 5 maraka sa Müntzerovim likom na njoj. Müntzer ovo nasljeđe vidljivo je i na svakom gay pride skupu. Zastava sa bojama duge pod kojom se borio Müntzer, ona koja označava jednakost svih i pod kojom je vođen njemački Seljački rat, prepoznatljivo je obilježje gay zajednice.

Šta je, onda, za svoga života učinio Thomas Müntzer? Šta sadrži njegovo za mnoge tako dragocjeno nasljeđe?

Müntzer je karijeru udarnika apokalipse započeo kao teolog, isprva blizak Lutheru. Vremenom, on odlazi daleko od Lutherovog učenja: njegov antiintelektualizam postaje sve izraženiji. Briljantni teolog, uvijek žedan znanja, počinje da vjeruje kako su sve knjige i svo ljudsko znanje ne samo izlišne, nego i đavolski teret na leđima čovječanstva. Znanje nas, misli on, sprječava da čujemo Boga, da čujemo jasnu božiju poruku. On piše: “Bible, Babil, Babel (Biblija, brbljarija, Babilon), sve to treba ostaviti po strani i obraćati se direktno Bogu. Dovoljno je, misle učeni, da sve bude napisano u knjigama, pa da to mogu ispljunuti isto onako okrutno kao roda kad ispljune žabu svojoj mladunčadi u gnijezdu”.

U Pragu, on piše Praški manifest, o kojem možemo pročitati i da je to “bijesni, antiklerikalni, apokaliptički tekst”. Po odlasku iz Praga, luta Evropom. Njegov sukob sa Lutherom narasta. Godine 1523. Luther ga poziva na svojevrsni intelektualni dvoboj o pitanjima vjere. Luther želi raspravu u četiri oka; Müntzer želi što brojniju publiku i odbija ponudu. Naredne godine Luther u Pismu princezi otvoreno napada Müntzera: rat između njih i formalno počinje.

Na koncu, Müntzer napušta Luthera i postaje sljedbenik i inovator taborićanskog učenja. Taborićanska protokomunistička zajednica uvjerena u Hristov Drugi dolazak i Apokalipsu, nakon koje više “neće biti gospodara i neće biti robova” poprimila je vremenom mitski oblik u usmenim predanjima evropske sirotinje.     

Müntzer i taborićani nisu dočekali apokalipsu i Mesiju, ali su učinili sve da pripreme njegov dolazak. Za to im je trebalo – nasilje. Müntzer oko sebe okuplja sirotinju i postaje jedan od ustaničkih vođa u Seljačkom ratu.

Müntzer, kojega su očevi komunizma proglasili za Apostola Revolucije, bio je, kako primjećuje Haddad, “Apostol Neukosti”. On stvara Ligu Izabranih, svoju verziju Izabranog naroda, u koju su pristup imali samo nepismeni ljudi. Klasa nepismenih izabrana je da stvori raj na zemlji. Ali ne prije nego se prolije krv. Müntzer sebe proglašava “Ilijom, istrebljivačem Baalskih sveštenika”. Svjedoci pišu da ga “sve manje zanima priroda budućeg društva, a sve više istrebljenje koje mu treba prethoditi”. Novi svijet rodiće se iz krvi, misli Müntzer. Stoga on veliča patnju koja, kao pri porođaju, prethodi rođenju novog svijeta. Za rođenje nečeg tako velikog kao što je savršeni svijet, nužne su i velike porođajne muke.

U bitci kod Frankenhausena,  Müntzerova vojska je poražena, a on se pred smrt, popustivši pod strašnim mukama, povinovao autoritetu katoličke crkve. U divljačkom ritualu, pobjednici su njegovo tijelo i odrubljenu glavu bacili pred svjetinu, kao upozorenje svim novim mesijanskim pokretima.

(Kraj)