Foto: Tone Stojko

U noći 25. septembra 1940. Walter Benjamin je, u sobi Hotel de Francia, u katalonskom gradu Portbou, zaključio da je njegov život stigao kraju i da je samoubistvo jedina stvar koju još treba obaviti na ovome svijetu.

Popio je fatalnu količinu tableta morfija. Tako je skončao jedan od najvećih umova XX vijeka – Jevrejin, marksista, mislilac, onaj koji je čekao da Mesija uđe u povijest kroz malena, jedva otškrinuta vrata.

Benjamin je umro kao izbjeglica. Iz rodne Njemačke je od nacista pobjegao u Pariz. Zato što je bio Jevrej, oduzeto mu je njemačko državljanstvo. Zato što je bio čovjek bez zemlje, francuske su ga vlasti 1939. uhapsile i poslale u logor u Burgundiji. Pušten je nakon tri mjeseca. 

Iako je bio Jevrej koji je izvršio samoubistvo, Benjamin je sahranjen na katoličkom groblju u Portbou. Na njegov grobu uklesana je misao iz „Povijesno-filozofskih teza“:

„Ne postoji dokument civlizacije koji istovremeno nije i dokument barbarstva“.

Baš tako: i sam Benjaminov grob spomenik je evropske kulture, jednog od njenih vrhunaca, kao i evropskog barbarstva, jednog od njegovih najdubljih ponora.

Misao na Benjaminovom grobu je iz njegove VII povijesno-filozofske teze. U njoj još stoji (citat preuzet sa Anarhističke biblioteke, na osnovu prevoda Milana Tabakovića):

„Priroda te tuge biće jasnija ako postavimo pitanje u koga se to, u stvari, uživljava istoričar koji pripada školi istorizma. Odgovor bez ustezanja glasi: u pobednika. Ali, oni koji danas vladaju naslednici su svih nekadašnjih pobednika. Zato uživljavanje u pobednika uvek ide na ruku vlastodršcima. Time je istorijskom materijalisti dovoljno rečeno. Svako ko je ikada, sve do dana današnjeg, izlazio kao pobednik, korača u trijumfalnoj povorci preko tela onih koji su danas poraženi. Kao što je oduvek bilo uobičajeno, u trijumfalnoj povorci se nosi i plen. Taj plen se naziva kulturnim dobrima. Ona će u istorijskom materijalisti naići na distanciranog posmatrača. Naime, ono što on vidi u kulturnim dobrima, bez izuzetka je takvog porekla da se o tome ne može razmišljati bez užasavanja. Svoje postojanje ona ne duguju samo naporu genija koji su ih stvorili već i bezimenom kuluku njihovih suvremenika…“.

Uprkos naizgled jasnim okolnostima, Benjaminova smrt obavijena je velom misterije. Koja se prije svega odnosi na izvještaje da je Benjamin sa sobom u Portbou donio nedovršeni rukopis – koji poslije njegove smrti nije pronađen.

Bez doze misterije nisu ni sačuvani/pronađeni Benjaminovi rukopisi. Neke od njih u Francuskoj nacionalnoj biblioteci godine 1981. pronašao je Giorgio Agamben. Postoji čak urbana legenda da je baš Agamben onaj koji je pronašao “Povjesno-filozofske teze”. Ne: taj rukopis je Benjamin predao Hannah Arendt a ova uručila Adornu, po svom dolasku u Ameriku.

No ako mene pitate, vjerovatno najveća “misterija” (navodnici stoga što, kako ćemo vidjeti, ona to nije) vezana za Benjamina njegovo je pismo Carlu Schmittu, koje je napisao i poslao 1930. Schmitt, koliko se zna, na pismo nikada nije odgovorio, iako je Benjamin izrazio duboko uvažavanje njegovog rada.  Banjamin Schmitta obavještava da će od izdavača uskoro dobiti primjerak njegovog “Porijekla njemačke žalobne igre”. On ističe kako je na njegov rad uticala Schmittova “prezentacija doktrine suvereniteta u 17. vijeku”. Dodaje kako je Schmittova istraživanja filozofije države shvatio kao potvrdu vlastitih istraživanja filozofije umjetnosti. 

Svega četiri godina kasnije, Schmitt će objaviti jezivi članak “Firer štiti zakon”, a 1936. i ogavni rad “Njemačko pravo u odbrani od jevrejskog duha”.

Carl Schmitt je, dakako, bio nacista. Schmitt nikada nije bio predmet intelektualnih igara koje su se igrale oko Heideggera: te je li zaista bio, te je li nacista bio iskreno, potpuno ili sa strane, voljno ili pod prisilom? Schmittov nacizam nije mogao biti negiran, nisu ga osporavali čak ni njegovi učenici.

Nacista, dakle.  I to ne bilo kakav. Zvali su ga Hitlerovim pravnikom. Kako su isticali njegovi neprijatelji, Schmitt je definicijom politike koju je dao u “Konceptu političkog” (1932.), kao i tvrdnjom da svako ko dovodi u pitanje opstanak države mora biti neutralisan te se ne može zaklanjati iza prava koja mu daju ustav ili zakoni, učestvovao u kreiranju pravno-teorijskog terena za Holokaust.

Pa ipak, dva velika jevrejska uma 20. vijeka bila su fascinirana njegovim radom (dakako, ne i biografijom): rečeni Walter Benjamin i Jacob Taubes. Ovaj drugi je čak na kraju svoje “Političke teologije Svetoga Pavla” napisao i dirljivu odbranu Schmittovih zabluda. Čitati Taubesa znači zaviriti u predivan um, u kojem rijetka znanja sijaju kao zvijezde na noćnom nebu, znači izložiti se retoričkoj briljantnosti koja malo zavodi, a malo ponižava čitatelja, poništava našu nadobudnost.

 Schmittov rad je re-aktuelizovala radikalna ljevica šezdesetih godina, naročito njegovu teoriju vanrednog stanja i partizanskog ratovanja. Danas, kada su liberali proglasili kraj istorije, pa se predomislili i priznali novo postojanje istorije, proglasili kraj političkog* pa onda opet povratak političkog, drugi aspekt Schmittove političke filozofije je u središtu pažnje.

Katehon.

Šta je to?

Schmitt pojam preuzima od Svetog Pavla, iz Druge poslanice Solunjanima. Ovako to ide u prevodu sjajnog Marija Kopića (Giorgio Agamben, „Vrijeme koje ostaje: Komentar uz Poslanicu Rimljanima“):

„Neka vas nitko ne obmane ni na koji način. Jer prije mora doći apostazija/otpadništvo i otkriti se čovjek bezakonja, sin propasti, onaj koji se suprotstavlja i uzdiže iznad svega što se zove Bog ili je predmet kulta, tako da će sam sjesti u Božji hram, pokazujući sebe kao da je Bog. Ne sjećate li se da sam vam govorio te stvari dok sam još bio među vama? I sada znate što ga zadržava (to katehon) da bi se razotkrio u svojem vremenu. Tajna je bezakonja naime već na djelu; samo ima tko da je zadržava (to katehon)…“.

(Nastaviće se…)