Foto: Pera Knežević

Zovem se Ana, kaže.

Voli duge šetnje po Neusatzu, uz i niz Dunav, preko mosta, oko tvrđave. Opuštaju me, kaže. Iako nije neosetljiva na promene vremena, a to je nervira, ta meteoropatija koja joj se uvukla u kosti, ipak se prešetava i kad sija sunce i kad pada kiša. Nekad je magla toliko gusta da se ne vidi druga obala. Tad zamišlja da te druge obale nema. Ili gleda veliki beli most koji nestaje u magli kao u gustoj pređi. Ili rečne galebove koji su nekad načičkani na površini reke koja se giba, koja na mahove kao da jurne sa svojim virovima koji plešu, a galebovi ostaju nepomični zajedno s divljim patkama. Onda najednom odlete, ti beli galebovi, a smeđe patkice ostanu. Ne zna da li su rečni galebovi plašljivi kao fazani. Prolaznicima se ne javlja, od toga se davno odvikla. U Neusatzu se nikom ne javlja, u tom gradu ona živi inkognito, kao da nije tu. Ipak, nekad bi se javila čoveku kojeg sreće skoro svaki dan, vitalni starac bez desne ruke. Često nosi tamnosmeđi karirani sako, pa Ana gleda desni rukav iz kojeg zjapi praznina, gleda u ruku koje nema. Ta praznina kao da krene prema njoj, pa ustukne. Ustuknem li ja ili ustukne praznina?, zatreperi pitanje. Ako duva košava, taj se rukav razmaše na sve strane i starac ga ne umiruje, onom drugom rukom drži štap kojim se ne poštapa, taj štap više lebdi nego što dodiruje tlo. Razni su joj se strahovi rastočili, otekli su, ali pomisao na sakaćenje i dalje je izbezumljuje. I dalje kad pomisli na to, povremeno pljune tri puta ili se počeše po guzici, za svaki slučaj. Voli svoje staro telo, staro ali celovito. Bude dana kad hoda i preko 15 km. Hodanje joj umiri treperave misli. Nekad podigne ruke, kao da bere jabuke. Neke od prolaznika to začudi, neki se uplaše, a neki se sigurno, čim je prođu, prekrste. Primećuje sve više ljudi koji se svako malo krste. Njoj to nije bitno, ona to radi da bi bila zdravija, da bi pospešila cirkulaciju, jer dobra cirkulacija je važna za život.       

            Onaj rukav bez ruke setio ju je na jedan takav karirani rukav u Deutschlandu, rukav s rukom, rukav sakoa za koji je mislila, verovala – da je to ljubav.

            Oleg, tako se zvao. Dolazili su iz iste zemlje, bili približnih godina koje tad nije doživljavala kao mladost, a koje su joj iz ove tačke, četrdesetak godina kasnije, sve u pluskvamperfektu, to je sad pogled na iskričavu mladost koju skoro da je i zaboravila. Ali dovoljan je samo jedan rukav i sve joj se otvori, zakotrlja, tu je.

            Oleg, s bademli očima, tankovijast ali mišićav, blistavog osmeha, plavušan – oborio ju je s nogu na kojima je jedva stajala nakon celog radnog dana. Putzfrau. Frau. Putz. Zapucketalo joj je pod stopalima onog kasnog popodneva kad su zajedno čekali voz za predgrađe. I ti si naša?, pitao ju je, iako je znao odgovor, ili ga je bar slutio. Otuda tolika samouverenost u glasu i pogledu. Da, naši smo, odgovorila je šeretski. Primetila je da joj gleda u noge, u njene dobre noge, o da, što možda i nije bilo za očekivati – da jedna higijeničarka ima tako dobre noge. Svakako, u tom trenutku o tome nije razmišljala. A i on je imao noge za pamćenje, nekako preplanule a leto se još nije raspalilo, možda su tako izgledale zbog kratkog, prekratkog belog šorca koji je nosio. Te noge kao da su bile izdepilirane, a možda i jesu bile izdepilirane, ko zna, toga sad više ne može da se seti. Imaš neobično lepe noge za jednog muškarca, izgovorila je iznenadivši samu sebe. On se nasmejao i dodao, Biće još lepše ako ih ukrstimo. Kad je to izgovorio kroz telo mu je prostrujao blagi strah, kao propuh. Možda je tim glupim komentarom zapečatio razgovor koji je tek počinjao da pupi. Nije zapečatio razgovor. Ana se nasmejala na taj njegov komentar, utom je došao voz, a oni su iste večeri završili kod nje u stanu.

            Ukrstili su te zgodne noge, ukrštali su se kako se Ana nikad pre i nikad posle toga ni sa kim nije ukrštala. Dovodio ju je do ludila. Njegovo telo, celo lepo, njegovi mišići, njegov miris, sav taj sklad, njegov izvajani ud, najlepši penis koji je ikad videla i koji nije želela da vadi iz sebe, koji je želela ceo i do kraja, u sebi, zauvek. Dok ih smrt ne razdvoji. Ali nema smrti, smrt im ne može ništa. Njeno gipko telo, njene grudi koje nikoga pre toga nisu znale da usreće kao njega sada. Oleg, vezani orgazmi, ljubav. Njihov zajednički miris, njihove zajedničke tečnosti, njihov dah.

            Ona je čistila, on je iseljavao i useljavao ljude, o poslu nisu razgovarali, to im nije bilo bitno.

            Oleg je radio da bi skupio dovoljno novca za malu kuću pored Tise. Samo to mi treba, mala kuća i ta reka, cvetanje Tise, to je sve, govorio je. Ostvarenje tog sna mu je bilo nadohvat ruke.

            Dolazio je iz gradića uz gornji tok Tise. Ana mu nije rekla da je ona iz Chomakle, a i zašto bi. Zašto bi pred njega sručila svoju životnu priču, storiju od koje zastaje dah? Više je volela njihovo zajedničko ostajanje bez daha. Neće mu ništa reći, jer to bi im sigurno razvezalo njihove vezane orgazme od kojih su, i za koje su, činilo joj se, živeli. Uostalom, to je prošlost, to se dogodilo, to je završeno, tempi passati. Otac, majka i Mišika sad već uveliko plove nebeskim prostranstvima, na pamet joj je pala ta glupa slika, plovidba, iako zna da oni nisu otišli na nebo. Oni i dalje lebde nad Ljubljanskom 9, njenom nekadašnjom adresom, zarobljeni traženjem odgovora koje nikad neće naći. Možda je jedino Mišika zaplovio, zaplivao, možda će jedino on uspeti da otpliva na drugu stranu.

            Olegu je rekla da joj je otac umro kad je bila mala i da majka sad živi u gradiću na severnom Primorju, da je sretno udata. Priča je imala smisla i Oleg nije postavljao dodatna pitanja.

            Nakon skoro pola godine vezanih orgazama Ana je ostala u drugom stanju. Drugo stanje jednako nije volela kao i nebeska prostranstva. To saznanje bilo joj je kao hladan tuš. To dete će poremetiti, uništiti sve, baš sve, ono će rastočiti njihovu sreću. To će dete biti vinovnik njene nesreće. Osetila je kako mržnja počinje da joj se razliva po utrobi i to ju je uplašilo. Nikad pre toga nije osetila takvo žarenje u celom telu.

            Abortus je, dakle, jedino rešenje. Ništa drugo ne dolazi u obzir. Ali to neće reći Olegu. Bolje da ne zna. To je ionako samo njena stvar, ili više njena nego njegova. Zaustavila se dok se nije saplela o čvor pitanja.

            Javiće samo Maruški, svojoj najboljoj prijateljici. Zamoliće je da dođe u gradić na severnom Primorju, onaj u kojem je park Angiolina, njen omiljeni. Provešće u tom gradiću nekoliko dana i to je to. Otići će u bolnicu, neće ići da je bodu iglama za pletenje, da joj vezuju čvorove kojim će joj masirati trbuh. Neće grickati arganovo drvo, Argania spinosa, jedno od najstarijih na planeti, za koje se veruje da, osim što njegovo ulje podmlađuje, ono pomaže da se ženka reši neželjenog ploda. Ona nije ta ženka, zato će otići u bolnicu, kao što je išla i Maruška već nekoliko puta. Olegu će reći da ide da poseti majku. Eto, sve kockice posložene. Abortus. Kiretaža. Čišćenje.

            Jedva je čekala da taj nadirući problem otkloni, taj zametak nesreće. To ionako nije dete, to je zametak.

            Ubrzo nakon što je s Maruškom dogovorila datum i mesto susreta, počela je da primećuje promene u Olegovom ponašanju. Isprva nije obraćala pažnju na to. Blagu sivu senku koja mu se navukla preko lica i sve češći odsutan pogled kad su bili zajedno pripisivala je umoru od selidbi. Ali to nije bila istina i toga je bila svesna.

            Polako ali sigurno, u tih nekoliko dana, zajednički vezani orgazmi su se sve češće razvezivali, ili do njih ne bi dolazilo. Pukli su i rasuli se kao niska bisera. Strast je iscurila, razmazala se i nestala negde u prljavoj posteljini.

            Jedne večeri nakon nezavršenog vođenja ljubavi, dok su ležali jedno kraj drugog u tišini, Oleg je uzeo svoj mlitavi sluzavi ud i rekao joj, Šta ako sam neplodan? Nije mu ništa odgovorila, već je pokušala da oživi njegov ud, da ga probudi, u želji da opet bude u njoj. Ali nije išlo. Zamislio sam malu kuću pored Tise, zamislio sam cvetanje Tise i nas kako stojimo uz obalu, sami. I to me je uplašilo i rastužilo. Zamislio sam da se naša deca nikad neće roditi i od tog trenutka ne mogu da udahnem do kraja, pričao je i pričao, nije se zaustavljao. Ali tu ga je Ana prekinula, Misliš da ti i ja nismo dovoljni? Nismo, kratko je odgovorio.

            Taj je odgovor izbio ciglu iz temelja male kuće pored reke, i ona se ubrzo urušila.

            Bez ijedne reči polako su utonuli u san.

            Za dva dana Ana stoji ispred parka Angiolina, Maruška uskoro dolazi. Sutradan je sve gotovo. Zametka više nema.

            To je to, Oleg je prošlost, kaže Maruški. Ona je zagrli ne izgovorivši ništa.

            Za nekoliko dana se vratila u Deutschland. Pozvala je Olega kod sebe. Kad je došao rekla mu je za svoj postupak, oslobodila ga je straha da je jalov i rekla da sad može dalje miran. Iz njegovih bademli očiju zakotrljale su se krupne suze, možda od tuge, a možda od sreće. Ana se nada da i danas, negde pored Tise, Oleg ponekad zaplače od sreće.

„U poravnatim nizovima rastu male sadnice, sadnice ljudi, vitke i tanane, čvrsto sapete opnom. Njišu se u srebrnom mraku. Kao noćne gljive, krhke i bezbojne, još neoformljene, ruke srasle s telom, još nerazlučene, zameci ruku. Na tankim vratovima uspavane glavice. Lica još uvek nema, sami obrisi, sklopljene oči, kapci srasli s obrazima. Nikakve misli, nijedne žalosti i brige, snovi možda, možda prosta čula, unutrašnji život sveden na proste tropizme – ispitivati pokret vetra, upijati vlagu, tražiti svetlo. Dok rastu, nemaju brige; nemaju šta ni da vide. A i da mogu, videli bi samo krupnjanje sveta, kako buja i ugolemljuje se, pretiče čoveka. Tih lejica ima na hiljade, ravnih, na stotine i na hiljade lejica.”

            U redu je, Olga, zaustavi se, dosta, kaže. Prošlo je skoro četrdeset godina.

            Ana zastane i podigne ruke uvis, kao da bere jabuke. Oseća cirkulaciju u celom telu, prokrvljena je, oseća život. Pušta vetru da je šiba.