Foto: Fokalizator
Sanja Vojinović piše o jednoj od najznačajnijih crnogorskih književnica, Bosiljki Pušić. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Ne ponire samo rijeka. Poniru i riječi i ljudi i vrijeme. Samo ono što posjeduje izuzetnu snagu može izroniti na osunčanu stranu svijeta.
Svojim talentom, upornošću, hrabrošću, maštom, izvanrednom psihološkom karakterizacijom likova, Bosiljka Pušić je zauzela važno mjesto u crnogorskoj književnosti druge polovine XX i početka XXI vijeka. Jedna od prvih asocijacija kada pomenete ime Bosiljka Pušić, jeste fluidno stvaralaštvo. Jer, ona je pisala i poeziju i prozu, eseje, bavila se slikarstvom, pisala je i za đecu.
Romani Bosiljke Pušić obuhvataju neobično obične ljude, stanovnike Boke Kotorske kroz čiju sudbinu autorka iznosi kako ljepotu, tako i težinu prošlih vremena, uz tek poneđe umetnute istorijske elemente, kroz koje čitalac može naslutiti o kojim godinama i kojim istorijiskim događajima je riječ.
Prozu Bosiljke Pušić karakteriše pripovijedanje koje u prvi plan ne nudi radnju, već unutrašnje stanje likova i njihove misli. Bosiljka Pušić je iz svog doma u Herceg Novom mijenjala crnogorsku književnost, tako što je patrijarhalne obrasce života crnogorskog naroda smještala u lirske prikaze sa glavnim likovima koji se kreću i djeluju u skladu sa tim obrascima, a opet drugačije od njih. Kroz unutrašnje stanje likova, poetične opise i prikaze kritičnih trenutaka u životu likova nudila je razrješenje u svim “dramskim” situacijama koje je u svojim djelima opisivala.
Jedna od izuzetnih pripovjednih odlika autorke Bosiljke Pušić jeste ispovjedni ton likova njenih djela koji je nekada i ličan jer proističe iz traumatičnih iskustava koje je autorka čula ili o kojima je saznala od mještana. Pišući o takvim iskustvima žene ili žena iz pozicije autorke, u crnogorskoj književnosti značilo je novinu, odražavalo je hrabrost, duboku empatiju i saosjećajnost. Bosiljka Pušić ne osuđuje, ne kritikuje tadašnje društvene norme, ona ih u svoja djela normira i kodifikuje dajući im jednu sasvim drugu dimenziju. Vještim pripovjednim formama, Bosiljka Pušić pretvara takve društvene obrasce u humorne scene u kojima ženski likovi gotovo pa “mangupski” bivaju prikazani. Ona je feminističke teme vješto i uspjelo kombinovala sa svojim pripovjedačkim talentom. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je autorka namjeravala da svojim djelima utiče i na brojne ideologije, ali sasvim sigurnom možemo zaključiti da je svojim pripovjedačkim talentom, sa toplinom i ljubavlju pisala o crnogorskom biću trudeći se da i najmanji, sporedni detalj života crnogorskog bića zapiše, zabilježi, da ostane zapisan i da se ne zaboravi. Na sličan se način odnosila i prema jeziku, koji nije bio njen maternji jezik, ali ga je autorka zapisala, unijela u svoja djela, dala mu život kroz likove, autentične, nekada nedovršene ali snažne i upečatljive toliko da nam ostaju u svijesti dugo nakon čitanja proznih djela Bosiljke Pušić.
Djela Bosiljke Pušić zapravo se mogu okarakterisati kao iskustvo života u patrijarhalnom okruženju i društvu koje je dominantno “muško”, u kojem žene nemaju pravo na mišljenje, zanemarene su, ućutkivane, ponižavane. Sa tih pozicija Bosiljka Pušić “progovara” smatrajući obavezom da jedan model ustaljenog ponašanja raskrinka, ne dajući generalizovanu sliku društva i neprestano ukazujući da postoji i drugačiji model ponašanja i ophođenja prema ženi, ali i da se žena mora boriti za svoju poziciju u društvu. U tom smjeru je i modelovan lik Eve (a odabir imena za ovaj ženski lik više je nego simboličan i ukazuje da je Bosiljka Pušić svojom stvaralačkom poetikom, jednim dijelom opusa pripadala postmodernistima). Bosiljka Pušić je ozbiljno prihvatila zadatak da se književnošću bori za ravnopravan glas u literaturi. Sa dubokom sviješću o književnosti i njenoj emancipatorskoj ulozi u društvu, Bosiljka Pušić je pristupila pisanju. Njena književnost nastaje pod jakim uticajem osviješćenosti žene, sa teretom ženskih predaka i saznanjem da je njena poetika odraz ženske suštine.
Na sličan način su svoju poziciju u regionalnim književnostima, ali i šire izgradile autorke poput Dubravke Ugrešić, Svetlane Slapšak, Senke Marić i drugih. Tako je književnost Bosiljke Pušić zapravo ženska perspektiva u crnogorskoj literature kraja XX I XXI vijeka, ali i borba protiv literarnog patrijarhata o čemu, u nekim svojim esejima Bosiljka Pušić i piše.
Književna kritika nije sa dovoljnom pažnjom tumačila poetiku ove autorke. Riječ je o izuzetnoj ličnosti, snažne i jasne misli, lijepe rečenice, stilizovane, precizne i jasne. Može se kazati da je Bosiljka Pušić majstor dijaloga i dijaloških proznih scena. Njena bujna, metaforična i emocionalno brutalna proza uticaće i na novije generacije crnogorskih autorki i autora.
