Nikada, nikada se ne ponašati po diktatu sopstvene ličnosti – ponavljala je tu rečenicu u sebi kao mantru, neprekidno i ozbiljno, skoro pa preteći, kao da će na taj način više da joj se utisne i kao da je moguće da sama sebi bude strogi roditelj koji će da se prevaspita, jer je sama sebi dete koje nema drugog izbora nego da se posluša. Takođe, smatrala je da se sa tom strogom duševnom intonacijom savršeno slaže neudobnost, tako da je ostajala zamrznuta u neudobnom položaju kao da joj je telo tuđe a ne sopstvena kuća od mesa u kojoj makar uvek ima prava da se razgaći. Umesto toga, prebacila je težište na levu stranu dok joj se sedalna kost žuljala o tvrdo sedište, a jakna namestila tako da je ostavljala prolaz tankom snopu promaje koji joj se neprijatno zavlačio oko bedara.

Vožnja je bila dovoljno duga da je mogla sebi da priušti da proba da se opusti, da omogući sebi nešto kao „kućicu“, gde može na kratko da se pravi da ne postoji u svojoj realnosti. A realnost van ovog vakuum-kupea je uglavnom podrazumevala – neprijatnost. Konstantnu neprijatnost i nelagodu. Izjedajući osećaj neadekvatnosti koji joj je stalno natrljavan na nos. Otud i ovaj pokušaj samodresure. Da makar pokuša da u sebi probudi osećaj da nije dužna da se ponaša po diktatu straha koji ju je ledio. Znala je da nema tu moć. Mogla je da pretpostavi da na svojoj duševnoj pozornici odigrava manje-više neuspešan pokušaj simboličkog iskupljenja – ok, kriva sam, evo kazniću se sama, može? Nije imala nade da će molba biti uslišena. Verovatno jer je nije uputila na pravog adresanta.

Mantranje nije urodilo plodom tako da je konstatovala kako je utihnulo i nestalo kao reka ponornica pa se konačno prenula iz neudobnog položaja i počela da posmatra scenografiju u kojoj se nalazila. Atmosfera je bila SFRJ meet Bronx – metalni zadah voza, ofucana sedišta i lascivni grafiti. Saputnika jedva da je bilo, svi strateški zrakasto raspoređeni tako da budu najudaljeniji moguće jedni od drugih.

Počela je da se zabavlja tako što je zamišljala kako izgledaju životi ljudi okolo. Svakako su jednostavniji, lakši i srećniji od onog koji se dešavao njoj. Oni su, bila je ubeđena, svi bez ikakvog tereta. Evo, na primer, ova žena koju godinu starija od nje sa izrastkom i velikom kesom. Mora da je neka službenica. Vraća se sa posla. Ima radno vreme. Ima svoju kuću u koju će da uđe, izuje čizme i odahne. Službenica sa izrastkom, velikom kesom i jeftinim čizmama nema stegnut stomak. I to je u njenim očima čini Kraljicom, neprikosnovenom vladarkom sopstvenog života. Sve ono što ona, sa dna svoje rupe, gleda kao nedostižno.

Ili, na primer, ovaj mladić. Uz njegovu pojavu se savršeno slaže kliše večiti student. Ali i on, tako fucnut, bio je neko s kim bi se menjala kada bi mogla. Njegove neuspeh je njegov izbor a ne sateranost u ćošak. Što ga, u njenim očima, čini neuporedivo uspešnijim od nje.

Toliko se zanela u ta svoja maštanja da joj je to skoro pa donelo olakšanje sve dok je preko stomaka nije ošinula notifikacija sa telefona.

On šalje poruku.

Nešto zahteva.

Koordinate, odgovornost i izvinjenje.

Za šta tačno – nije razumela. Ono što jeste dobro razumela to je da je za nešto kriva.

Pokušala je da sroči poruku kao odgovor ali zapinjala je već oko prve reči jer nije znala kakav ton da zauzme, da li vedro-izvinjavajući, ili da to bude spremno prihvatanje krivice ali opet, bez primesa patetike, jer u tom slučaju ne bi bilo dovoljno uverljivo. Da li da rečenicu počne sa pa ili ma. Sve su to bile finese koje su bile ključne a koje nije mogla da razluči. Dodatni pritisak joj je pravila misao da treba na poruku da odgovori u „razumnom roku“, tj. odmah jer je tako reagovala na ono što je projektovala kao vakuum očekivanja suprotne strane.

Ali svejedno, šlajfovala je. Jer, realno, šta odgovoriti na pitanje koje laje:

Zašto si pojela  puter?

Zato što sam bila gladna. Zato što ga je bilo u frižideru. Zato što ljudi često jedu puter za doručak.

I umesto da zdravorazumski i drsko, u „razumnom roku“, odgovori mogla je samo da posmatra kako se povlači oseka trezvenosti i ostavlja za sobom entitet koji je  drhturav, uznemiren i nesiguran.

Dakle, ovaj put je probala da se udubi u pitanje – zašto je pojela puter?

Zato što je sebična. Samoživa. Jednom rečju ona je proždrljiva proždiračica putera. Tako je. To će mu napisati. Samo da izabere prave reči. Da svoju nameru u izvinjenju učini nedvosmislenom i neupitnom. Paradoksalno, delovalo je da je tolika rešenost zaslepljuje. Nije bila u stanju da sastavi najjednostavniju rečenicu iako joj je bilo jasno šta treba da kaže. Zamišljala je tri tačkice koje se talasaju na displeju njegovog telefona što ju je dodatno napinjalo. On čeka.

Voz ulazi u tunel tako da se signal gubi. Dakle, sada je objektivno onemogućena da pošalje poruku, čak iako on to ne zna, ona je makar u ovoj svojoj polovini realnosti u nekakvom skloništu. Zatvara oči i prepušta se tutnjanju kompozicije, stavlja sebe i uznemirenost na hold.

Voz sa reskim piskom izlazi iz tunela. Nju zaslepljuje svetlost spoljašnjeg sveta. Šalje poruku:

Izvini što sam pojela sav puter.

Nalazi nešto kao privid olakšanja, istina samo kratkotrajnog, u tome što je na pitanje odgovorila i možda time sebi kupila nekoliko sekundi predaha. Ali voz neumitno guta kilometre i približava je odredištu. Ponovo  se vraća u hibernaciju, duševno manje uspešno nego telesno, jer se u sebi i dalje žulja na strah i strepnju. Automatska vrata voza se otvaraju i nju zapljuskuje talas hladnog vazduha dok mehanički korača, kao teledirigovani projektil kome su koordinate fabrički upisane pa se kretanje sprovodi samo od sebe. Istina je da diše plitko i da joj je stomak slepljen uz kičmu. Ne suočava joj se. Ne priča joj se o puteru, iako zna da će morati.

Izbegava pokretne stepenice i bira obične, iako joj od uspinjanja ponestaje dah. Izbija gore, u svet i prometnu ulicu.

Bira da otpešači nekoliko stanica umesto da čeka tramvaj, brže će stići. U stvari, nada se da će tako lakše da sagori strepnju koja joj se penje uz grudi kao gorušica. Mimoilazi se sa ljudima. Oni svi imaju svoje živote i svi su srećni. Tako joj se bar čini sa dna rupe iz koje gleda. Hoda brzo kao da će time da postigne obrnut efekat, kao da će žustrina njenih koraka napraviti nekakav alhemijski salto mortale pa će, umesto da je dovede do njega uraditi upravo suprotno i odvesti je od njega. Mašta, jasno joj je. Ali makar je to ostao neprikosnoven prostor njene slobode.

Kapija. Zastala je. Sigurna je da već uveliko čeka ali nema veze, odložiće još koji trenutak. Prilazi joj ulični pas. Zna ga iz kraja, mota se tu već godinama, vole se oduvek. Kako i ne bi kada je predirljiv sa svojim obličijem šnaucera u pokušaju. Toliko je bila obuzeta strepnjom zbog predstojećeg susreta da se nimalo nije iznenadila kada joj se obratio:

  • Tebi je jasno da nisi normalna?
  • Jeste mi jasno, gde nije, mada nemam ništa od toga.
  • Ko je tebe začarao da misliš da moraš tako da se ponašaš?

Naherio je glavu malko nalevo i zalajao na nju svom snagom. Valjda je pokušavao da gromoglasnim lavežom razbije zatvor u kome se nalazila. Jer tako je videlo njegovo pseće srce –  žena u zatvoru. Nije bila tamo onda kada bi njega mazila. Voleo ju je dovoljno da bi, da ume, i na dupe progovorio ako bi je time dozvao. Na svu sreću, pa ga je čula i ovako.

Mislila je da je nemoguće da je išta izbavi iz duševne stisnutosti u kojoj se nalazila ali se čudo ipak desilo. Ne samo da ju je razgalio nego joj je bilo smešno to kako mu se trese njegova kvazi-šnaucerska brada i kako ljutito belasa svojim ugalj-crnim očicama ispod ućebanih šiški. Čučnula je, iako je bole kolena, stavila mu njušku u ruke, zagnjurila se u crno krzno i poćutala se. On je zauzvrat šumno uzdahnuo u njen dlan. Trenutak je bio savršeno zaokružena večnost dok ih oboje nije trgao Glas, prek i naredbodavan.

  • Hej! Čekam te onoliko, gde si bre ti?!

Pas je zašiljio uši i iskezio zube a ona je, teledirigovana, Glasu krenula u susret.

Suđenje je moglo da počne iako nije bilo baš najjasnije ko je tu porota, ko sudija, jedino je bilo jasno ko je krivac.

Uhvatio je zalet i sručio se na nju kao bujica. Obrađivao je „slučaj“ sa svih strana i aspekata. Povremeno bi postavio pitanje na koje i nije očekivao odgovor, pre je to bio manevar kojim bi je gurnuo da same ivice provalije napetosti s koje bi je nanovo vratio vrativši se u sopstveni tok. Igrao je taj samozadovoljni ples sam s sobom kao da pleše oko šipke. Ona je, naravno, bila šipka, on gracilna plesačica.

Puter.

Mislila je, ako još jednom u životu čuje tu reč – povratiće.

Naravno, nije posustajao. Delovalo je da nije nameravao nikad ni da prestane. Samozadovoljstvo koje je osećao u njenom psihološkom tranžiranju bilo je svojevrsni perpetum mobile. Međutim, u njoj je polako narastala plima iritacije. Njegove reči su počele da ulaze u njen zvučni i duševni prostor kao peckava buka koja se pojačavala. Tome se pridružilo resko i uporno lajanje psa koji je ostao napolju. Želela je da Glas zaćuti, smesta. Želela je da istrči napolje da zagrli psa, da oseti njegov topli dah u dlanu. Želela je tim istim dlanom da drmne usta koja se nisu zatvarala. Umesto toga, usta su izgovorila:

  • Idi zatvori prozor, ona kretenčina od psa ne prestaje da laje, zvaću šintere sutra.

Nešto u njoj je u tom trenutku puklo. Zašiljila se i rekla mu, glasom koji je bio okamenjena agresija:

  • Ćuti. Ćuti, ili ću te ubiti.

Za trenutak je bio toliko šokiran da nije mogao da reaguje. Naravno, sledećeg sekunda se pribrao i zamahnuo rukom ka njoj. Dočekala je njegovu pesnicu spremna i istom tom silom koja je krenula na nju grunula na njega. Sila njenog besa satrla ga je u prah, njena žestina ga je sažgala u hrpicu vrućeg pepela. Konačno, bila je slobodna i mogla je da se okrene i otrči daleko, u susret crnom psu. Možda i da ga zajaše, šta zna, možda tako brže i odlete…

Ne, ništa se od toga nije desilo.

U svetu van njene glave jedino što je odletelo bilo je njen pogled. Kroz prozorsko staklo u susret osunčanom danu i slobodnim ljudima. Napad progutanog besa osetila je vrlo fizički. Sila koja nije izašla napolje vratila joj se kao energetski jo-jo u povratku joj ledeći organe, kao crna skrama koja se hvatala po njihovim ivicama. Duševna otupelost koja ju je obuzela barem je učinila da iritirajuća oštrica njegovog neprekinutog pričanja postane tupa i daleka, kao dosadno zujanje zunzare koja pokušava da odleti kroz zatvoren prozor. Na spolja je održavala privid toga da ga i dalje sluša. U stvari je tavorila iza tog nameštenog izraza lica kao iza posmrtne maske. Po načinu na koji mu se lagano zaobljavao ton znala je da mu polako ponestaje snage i da će uskoro završiti  tiradu. Mada, nekako joj je već sve bilo svejedno. Lavež je polako jenjavao. Vatra nepristajanja koja za trenutak u njoj rasplamsala se zgasla.

Pas je prestao da laje.