Foto: Fokalizator

Doajen jugoslovenskoga teatra i filma otišao je prije tačno 15 godina…

Salon Jugoslovenskog dramskog pozorišta poslije premijere komada Tarelkinova smrt, Suhovo Kobilina, reditelj Branko Pleša. Jedna od najboljih predstava u povijesti Jugoslovenskog teatra. Veselo je u salonu. To su rane sedamdesete. Bekim Fehmiu, oči mu sijaju, uglavnom ćuti. Poodmakla je noć, kažem mu da sam ga gledao u filmu Klakson, Kokana Rakonjca. Svijetla boja njegovog mantila, obala rijeke, nehajna elegancija. Najviše se sjećam: njegova ruka pored ruke Milene Dravić. Lirika prstiju. Podsjetilo me to na scenu iz filma Moderato kantabile Pitera Bruka. Ruka Žane Moro pored ruke Žan Pol Belmonda. Na šanku u praznoj kavani. Dok njen sin igra žmurke sam sa sobom na ulici. I počinje radost prepoznavanja. Bekim F. iznenada počne da govori. Vi ste bili nalakćeni na taj veliki klavir. Između golih grudi pod haljinom. Imali ste cvijet magnolije. –Da…

Ona je neprestano gledala njegove usne što su još jedino bile osvijetljene svijetlom dana. On položi ruku kraj njene, na stolu, na sjenku što je bacalo njeno tijelo.

Znao je Bekim F. naizust taj odlomak iz romana Moderto kantabile Margaret Diras. U njenom pariškom stanu često su držali sastanke najviši rukovodioci francuskog Pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata. Mlada Diras bila je borac za slobodu i pravdu do kraja života. Veliki dio burne mladosti provela je na Dalkom istoku. I jedna velika ljubav tamo se desila…Pri koncu revolucionarnog života i u bolesti imala je strasnu vezu sa jednim tajanstvenim mladićem. U izvrsnoj knjizi Stvarni život (Veselin Masleša, Sarajevo, 1973.) Diras je napisala da je veliki izvor depresije praljava sudopera. Kako će čitalac protumačiti ovu fusnotu, apsolutno me ne zanima.

Bekim Fehmiu bio je u etičkom i estetskom smislu besprekoran građanin. U filmovima DEPS Antuna Vrdoljaka, Pavle Pavlović Puriše Đorđevića, Specijalno vaspitanje Gorana Markovića Bekim F. brani do kraja čistu biografiju likova koje tumači. Igra: Od rođenja do smrti, koliko/dok namigneš na jedno oko.

Volio bih da je Bekim odigrao Ajanta ravnog po junaštvu Ahileju. Bio je to rijedak svat koji odbija očev savjet da pred bitku traži pomoć bogova. Odbio je pomoć boginje Atene: Pomozi drugim ratnicima/ovde gde ja stojim,/protivnik neće proći.

Kad je Ahilej poginuo, Ajant je poželio njegovo oružje. Znao je da po zasluzi njemu pripada. Bogovi su se odlučili za Odiseja. Ajant je pao u jarost, a u ludilo ga je odvela Atena. Njen ljubimac bio je Odisej. Bogovi ne trpe oholost junaka. Pomračenog uma poklao je stado ovaca misleći da su to njegovi neprijatelji. Ovan predvodnik bičevan je kao da je Odisej. Da bi ga posramila Atena mu je vratila razum, da vidi šta je učinio. Svako ostane sam u svom bolu. Prelistavam Antologiju italijanskog pesništva dvadesetog vijeka koje je sastavio Dante Mafija. Prelistavam da bih ukrao neki stih za međunaslov u eseju o romanu Mirka Kovača. I evo pjesme Ajant. Pjesmu je napisao Vinčenco Kardareli koga je dobro poznavao Paolo Mađeli.

Kako pjesnik između toliko bogova i junaka, poslije toliko stoljeća vraća dug slavnom ratniku? Ajant se ubio tačno u podne, prkoseći bogovima. Želio je da ode u carstvo sjena kad nije imao sopstvenu sjenku. Vinčenco Kardareli bira najpravednijeg, nemilosrdnog i najmoćnijeg sudiju. Stih: Nikakav bog da te štiti/ni slava bez premca da ti se osmehne,/samo te junaštvo tvoje pratilo/Grci ti je onu jednu što požele nagradu uskratiše.,/oružje Ahila/vešta varalica Odisej preote ga/ali more njemu ga uze. A milostivi talas,/ talas nestalne ćudi, ali kadar da mirnije sudi od ljudi,/da traje/duže no sreća,/na tvoju humku najzad ga položi.

Volio bih da je Ajantova humka na obali njegove Salamine. I volim što Zevs ne može pomoći Ateni, koja je pala u božansku jarost. Možda pređe na bromazepam. Atena je ugašen vulkan, Ajant je smrt koja živi. Ostavio je svoje snove i svoju pravdu u Bekimovim venama. Na Ajantovoj humci more svira na usnoj harmonici. Prah Bekimov nosi rijeka Bistrica, blizu carskog Prizrena.

Tiho sam rekao da on, da Bekim, u kadar unese neku posebnu boju, scensku napetost, tako da scena uzlebdi. I još svijetao, otvoren glas i hod koji kazuje, gdje god da uđem, u sobu na Mansardi, u dvorište sa guskama, u školsku učionicu, periferijsku kafanu, cigansku kuću, na zaleđenu rijeku, u vašarište konja, mondenski salon, to postaje moj prostor, moje kraljevstvo. Otvorile su se Bekimove zenice, oko čisto, tajanstveno kao pun Mjesec. Nije se Bekim nasmiješio. Al shvatio sam da sam pogodio u sridu. Postali smo prijatelji…

Dugo su mi u mladosti bili vidljivi ožiljci na dlanovima, pogotovo na lijevoj ruci. Jedne ljetnje noći u bašti kafane Znak pitanja učinio sam omažBekimovoj sceni iz Skupljača perja. To je scena koja je osvojila Kan. Beli Bora u kafani, uz zvuke pjesme Olivere Katarine ustane iznad stola. Polomi do pola dvije staklene čaše. I onda u bijelom odijelu sa bordo košuljom iz sve snage lupi po razbijenim čašama. A krvave šake uzlete prema nebu. Budu ogledalo strasti i duše i prema životu i prema smrti. Kako je mali svijet, kako je mali bol, kad na dlanove tvoje stane.

 U Skupljačima perja, remek djelu Aleksandra Petrovića i Tomislava Pintera, presudnu ulogu ima Bekim Fehmiu. U tom vrtlogu boja, u tom čudu, koje podsjeća na platna Brojgela, Konjovića, Hegedušića, na kadrove iz filma Boja nara Paradžanova blista lice i tijelo Bekima Fehmia. Glumac, ponekad i bos, stazu punu blata u vojvođanskom selu pretvara u renesansni vrt, u mediteranski trg, u petrogradsku ulicu…Tijelo vaja kostim, a kostim tijelo.

Zauvijek mi je ostala u sjećanju borba noževima Belog Bore i Mirte, Bate Živojinovića. Borba surova kao u predgrađu Palerma. U Buenos Ajresu. Borba ciganskih trgovaca guščijim perjem. U Mirtinoj štali, u veliki talas perja urone sa noževima Beli Bora i Mirta. Traje ta borba u čudesnoj pjeni i onda prvo izađe Bekim,  a Bata se samo nazire sa tragovima krvi i tiho potone u bjelinu smrti. Sukob je bio zbog perja, ali prije zbog mlade, lijepe Tise (Gordane Todorović), pastorke surovog Mirte. Odvuče Bora tijelo Mirte i gurne u zaleđenu rijeku.

 I kao daleko finale te scene, Beli Bora na karoseriji punoj vreća perja. Pipka on to bijelo zlato, i uz zvuke pjesme Đelem, đelem, lungo nedromeja, išao sam dugim putevima, sreo sam i srećne cigane, a, oj, cigani. A, oj, ljudi. Pogledom bludi po vlažnoj vojvođanskoj cesti dok kamion nekud hita. Onda Bora izvadi veliki blistavi nož kao da će da recka nokte, da provjeri oštrinu. A onda silovitim pokretom raspori vreću i počne da razbacuje perje po cesti. Pretvori se to u poeziju bjeline kao kod Edgara Alana Poa. Ili su to pahulje snijega u stihovima mladog Borisa Pasternaka. Ne, to je iz nehaja, iz duše Belog Bore, rez. Kod sudije za prekršaje (Janez Vrhovec), kome Bora ćapi cigaru iz kutije. Jednu pa drugu, a sudija ga pita-zašto si narušavao javni red? A Bora…onako…ciganska posla,  a kad ga pustiš, kao krila da ima. To je mogao odigrati samo Bekim Fehmiu. A njegova definicija igre nalazi se u stihovima Artura Onofrija: Evo ga ritam neobuzdan u krvi/kada plavetnila bez prestanka grme,/i nema te boje što plamen ne biva/slepoočnice kad vrisnu/evo ga srce u divljoj pomami da oblike bića na slobodu pusti/zanos da povrate u vrtlogu igre/evo lica nalik na zlaćane bajke/i na tihane orgulje…

Ne bi Skupljači perja bili veliki film da Bekimu nijesu bili partneri Mija Aleksić, Rahela Ferari, Gordana Todorović, Mića Tomić…

I još jedna fusnota o mladoj glumačkoj zvijezdi Aljbanu Ukaju. Davno na Cetinju, Dino Mustafić režirao je dramu Hrista Bojčeva Hanibal podzemni, igrao je i njegov prijatelj iz Sarajeva Dragan Jovičić. Pitam mladog Ukaja viđa li za vrijeme ferija Bekima u Prištini ili u Prizrenu. Mladi glumac ćuti. Blaga je nelagodna stanka-i? Pa pitao me koliko znam monologa. Ja kažem 27. A Bekim na to, gledajući me pravo u oči, ja znam 224. Tako mi je sugerisao da učim monologe i koje nikad neću odigrati. Mladi se Ukaj sjetio dva monologa, Puka iz Šekspirove drame San ljetnje noći. Te monologe izgovorio je Bekim Fehmiu. Prvo ide kraći: Premijera bez reprize: dvojica za jednom šize!/Darmar, zbrka, perje, furda/Ništa, šefe, bez apsurda!

I Pukov monolog (publici sa kraja drame San ljetnje noći) : Ako smo vas mi, senke samo/uvredili nečim, tamo/da bismo stvari izgladili:/Zamislite da ste snili i da ste sve opsene tu/videli samo u svom snu./Ne kudite, jer s malo volje drugi/drugi put će biti bolje./Ako zvižduk Puk ne čuje,/o sreći će on da snuje/i reč će vam ovde dati/da će sve na noge stati./Nije li mu ta reč časna -/lažovčina Puk je masna./Laku noć vam želim svima/vaš pljesak se rado prima: dajte mi sad ruke-dlan o dlan-/ako vam drugarstvo nije san!

Fusnota je neophodna u eseju ali često odvede u stranputicu. Mene naročito. Dragan Jovičić, bio je dio ekipe koja je radila u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju u predstavi Hanibal podzemni. Jedne tihe prohladne noći sarajevski glumac ispričao mi je jednu etidu u kafani Talija kod Đonovića. Žestoki su dani zločinačke opsade Sarajeva. Uspio je Dragan J. Da ćerku i ženu prebaci u Mađarsku…Bio je u herojskoj ekipi pozorišnika koji su u vrijeme opsade Sarajeva stvarali predstave od antike do Beketa. Bez ijedne propagandne predstave. Čekali su Godoa sa Suzan Zontag, Harisom Pašovićem, Dinom Mustafićem…Dragan je živio na visokom sedmom spratu i čuje, u predvečerje korake uz stepenište. Čini mu se da su to zloslutni koraci, možda dolaze da ga odvedu. Otvaraju se vrata i dolaze komšije sa najsiromašnijom tortom i jednom upaljenom svijećom. Dolaze da mu čestitaju ćerkin rođendan. A on je na to bio zaboravio. Zasuzio sam. Ima i u najtežim trenucima ljudi Bekimovog kova. Soj je to, kako bi mi u Crnoj Gori rekli.

Dostojanstvenost je prvi utisak kada je riječ o igri Bekima F. Dostojanstvenost kao likovnost, kao apsolutna koncentrisanost u zenicama. Dostojanstvenost, ili nikad ne odustati. Makar bio i ostao žrtva. Dostojanstvenost ili prosijava iskra u srcu oblutka. Kao oblutak Vaska Pope.

Bekim Fehmiu, dok je učio italijanski, volio je da čita poeziju Margarite Gvidači: Od bola do radosti mogao je reći/ja sam prostor i svjetlost jesam./Ja sam polet i spokoj./Gnezdo i krilo. Posebno je volio stih Elene Klementeli: Ištem da budem od svoje muke jači. I bio je. Život Bekima Fehmia i glumačka sudbina staje u distih: I na jednom pronalazim/novu stazu do vodopada. Trebalo je proći nabujalu planinsku rijeku u čamcu sa jednim veslom. Da bi se konačno ostvario taj veličanstveni let niz vodopad. Ili Rejmond Karver i Bekim u četiri ruke: ”Da li bih svoj život ponovo živio?/Počinio iste, neoprostive greške?/Bih, da je i pola prilike. Bih.”

Bekim je samom sebi dao besu da će ostati častan. I tako čist otići u smrt kao Boris Davidovič Danila Kiša. Sve je učinio da bi odbranio svoju biografiju. Da bi mogao reći: Bio sam i jesam.

Krajem osamdesetih zbog šovinističke propagande i Miloševićevog agresivnog nacionalizma Bekim Fehmiu rekao je zbogom glumi. I to u najboljim filmskim i pozorišnim godinama. U to doba mogao je igrati cara Edipa u Jugolovenskom dramskom pozorištu. Ali odlučio se na Krležin interpunkcijski znak!!! Znak otpora i pobune. Osjećao je kako Srpska pravoslavna crkva i nacionalizam koračaju ruku pod ruku.

 Kao što je Puriša Đorđević u filmu Pavle Pavlović precizno nagovijestio, prije otkrio kako će primitivizam i kič u liku Lepe Brene krenuti da razaraju socijalističku Jugoslaviju. Pavle Pavlović, koga igra Bekim Fehmiu, lijep kao Apolon i Dionis zajedno suprostavlja se primitivizmu. Zna, vidi da će kič pjevačica osvojiti svaki bogovetni krupni kadar. U ulozi te pjevačice izvrsna Milena Dravić. Posle ovog filma veliki Puriša Đorđević nije snimio dugometražni film sedamnaest godina. Ali njegovi filmovi Jutro, San, Devojka ostaće zavijek. Držao se Bekim F. kao Pavle Pavlović gesla: Samo se aristokrata bori za izgubljenu stvar. Reagovao je na svaku nepravdu. Ubija ga, na kraju filma, iz lovačke, trofejne puške, izvrstan glumac, moj prijatelj Faruk Begoli.

Cajtnot je, zna to Branko Rosić, i zato drugi put o izvrsnom filmu Jovana Živanovića Uzrok smrti ne pominjati. U kom Bekim igra bojara Mihajla. Strašno je vrijeme izdaje i zločina u Prvom svjetskom ratu. Godinu dana poslije Skupljača perja Živanović preuzima za svoj izvrstan film Bekima Fehmia, Batu Živojinovića, Oliveru Katarinu za glavne junake. U tom filmu Bekim ponovo ubija Batu Živojinovića koji igra Mitra Velimirovića, izdajnika i gazdu. Ovog puta na još suroviji način, džakom punim šljiva. U filmu DEPS Bekim igra lopova koji je 15 godina proveo po zatvorima. Ali u filmu Deps lopov se pokazuje kao plemenit čovjek koji brani svoju čast i svoju biografiju. To je najbolja filmska uloga Bekima F. Mislim da će se sa ovim složiti Branka Petrić. Bekimovu majku i djevojku igra izvrsna Milena Dravić. Kakvi su to dijalozi između Bekima i Milene, Bekima i inspektora policije Fabijana Šolagovića. Drugi put o filmu Roj Miće Popovića u kom igra Bekim Fehmiu sa Mirom Stupicom.

Drugi put o Bekimovoj knjizi Blistavo i strašno. Roman-memoari. Nije to jedna knjiga u dva toma, to je knjiga vrijedna kao čitav opus odličnog pisca. Tu caruje iskrenost Bekima F. Iskrenost ne trpi suvišne riječi. Igra dupli pas sa čitaocem. Blistavo i strašno je u dosluhu sa romanom Semper idem Đorđa Lebovića. Vidim u prologu romana da je Bekim rođen u znaku Mefista. Rođen je u Sarajevu 1936 u 6 i 30. popodne, u ulici Nova Mahala broj 6. Čitavog svog života Bekim se rvao sa đavolom i nokautirao Mefista u petnaestoj rundi. Bio je to klasičan nokaut. Sve u ovoj knjizi je u harmoničnom rasporedu. Evo, na prvoj strani Bekim podsjeća da su te 1936. frankisti strijeljali Garsija Lorku. I da je Džesi Ovens na Berlinskoj olimpijadi 1936. osvojio četiri zlatne medalje. Hitler je bio u svečanoj loži sa Gebelsom. Snimila je sve to Leni Rifenštal i znala je da jedna tek rođena beba, da je ubrzanje, Ovensovim krilima. U uvodu romana pripovijeda se i o Bekimovoj prvoj ljubavi. O djevojci Bukuroše u Skadru. Ta bi priča mogla ravnopravno ući u Kišov porodični cirkus, u zbirku priča Rani jadi. A priča nosi naslov Bukuroše i ljute guske.

Bukuroše se vragolasto smeje. Uzima me za ruku i vodi prema senari…ogromna je, lepo uređena i čista. Puna je prigušene, treperave svetlosti i hladovine. Na sred senare se nalazi ogroman sanduk, svetloplave boje, do pola napunjen senom. Ulazimo u sanduk. Ležeći, tonemo. Dugo se gledamo. I jedino se čuje šuštanje sena. Nešto nam se steglo u grlu.

Podižem joj šiškice i milujem po licu. Skidam joj naramenice. Ona se svuče potpuno gola. Svučem se i ja. Ležim preko njenog toplog tela…Ne znam koliko je to trajalo…Odjednom obasja nas jaka svetlost. Vidim kako se približava neka prilika. Pretrnuli smo od straha. Bukurišin brat stoji preneražen…Ne znam kako sam navukao gaćice, a već sam bio izvan senare, izbezumljen, i to ne od pljuske koja me još peče, već od ogromnog jata ljutih gusaka koje se našlo predamnom…One jure za mnom. Ne znam kako sam se dokopao kapije…šta li će mi raditi kod kuće?!

I na kraju stihovi Pitera Sinfilda o kojima smo Bekim i ja često pričali: Mačje šape i gvozdene kandže/ neurohirurška nezajažljiva dreka/na otrovnim dverima paranoje/šizik 21. veka/krvava rešetka i bodljikava žica/političare lomača čeka…

Bekime, dragi prijatelju, pobjeđuju studentske brigade.