Vladimir Vojinović, predśednik NVU Društvo crnogorskih izdavača i koordinator Akademije Milovan Đilas

(foto prilog: Boris Đurović)

Uvaženi akademiče Puleviću, gospođo Uljarević, uvažena ekselencijo Jukiću,

Uvažene panelistice i panelisti, drage gošće i gosti,

Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo da vas sve večeras pozdravim i zahvalim što ste došli da date svoj doprinos radu našega skupa.

Dozvolite na samom početku: najsrdačnije zahvaljujem našim partnerima, odnosno finansijerima Akademije „Milovan Đilas“, Evropskoj uniji i Centru za građansko obrazovanje, kao i drugim partnerima koji participiraju u izuzetno vrijednom M’Base projektu, putem čijeg konkursa je ova donacija realizovana.

Zahvaljujem i našem domaćinu Mirku Đuriću, u čijem smo se objektu skupili, i cijelome kolektivu Hotela Sato, koji čine trenutke i formalnoga pokretanja Akademije nezaboravnim.

Zahvaljujem i dr Aleksi Đilasu, sinu Milovana Đilasa, bez čije podrške ne bismo mogli pokrenuti ovakav skup.

Kao što znamo, Akademija koja nosi ime najpoznatijeg jugoslovenskog disidenta kreće sa radom u Crnoj Gori, svojevrsnom vječitom političkom logoru. Počinje sa radom u zemlji u kojoj, kako je i Milovan Đilas to primijetio, postoje dvije dimenzije: sojska i čojska, ali i ona druga. Počinje tu đe su ljudi gonjeni jer su voljeli ili vole svoju zemlju, tu odakle su deportovani u političke logore ili u smrt, tu đe je brat brata optuživao za izdaju tek neke politike, šaljući ga u mrak.

Savremena Crna Gora danas je zemlja koja je uspjela da sama sebi sveže slobodu. Nikad više priče o slobodi, a nikad manje slobode – u školama, na univerzitetima, u radnim organizacijama, u medijima…

U Crnoj Gori dakle, nijesmo još naučili da se autoritet ne nameće silom i prijetnjom, već znanjem i radom. Naročito oni koji smatraju da su oslobodili Crnu Goru u posljednjim izbornim ciklusima, da su se izborili za slobodu, nameću ovih dana Crnoj Gori najteže negve neslobode – vjersko jednoumlje i obrede srednjovjekovnoga primitivizma.

I nije čudo da i danas nasuprot njima, kao što je i nasuprot njihovim đedovima, stoji Milovan Đilas, ta intelektualna gromada i noćna mora desnih ekstremista.

A kako vrijeme promiče, Đilasu se sve manje ima što prigovoriti. I to ne samo u Crnoj Gori. Jedan od razloga je i taj što je toliko daleko bio ispred svoga vremena. No to još ne znači da je Đilas konačno prihvaćen, i da je postignut naučni i društveni konsenzus o njegovoj pojavi i značaju njegova djela, a razlog za to je sljedeći. Đilas zatvorenim umovima ne ostavlja priliku da se pošteno zagledaju u sebe a da ne prepoznaju ogromne praznine. Većina, naime, nije kadra da slobodno govori uprkos cijeni, i većina se kreće u zonama udobnih eho-komora, sa proklamovanim istinama.

Đilas se kretao između komora. Tragao je za svojim istinama, znajući da ne postoji samo jedna. U tom traganju bio je usamljen, pa mu zato ni robija nije padala toliko teško da je ne bi mogao podnijeti.

Zato je Đilasovo ime okupilo danas autorke i autore, aktivistice i aktiviste, novinarke i novinare, naučnice i naučnike. Iako se svi oni međusobno veoma razlikuju, na ovaj skup dovodi ih zajednička karakteristika. Ovaj skup svjedoči, naime, da Crna Gora ipak ima one koji tragaju za istinama, one koji su željni istina što struje u uskim kanalima između eho-komora. One koji su željni razgovora.

Otvarajući jedno izdanje Internacionalnog sajma knjiga u Podgorici, sajma čiji pośetioci neće upamtiti one što će ga ugasiti, već one koji su ga otvarali, veliki autor iz BiH Dževad Karahasan, usuđujem se reći prijatelj Crne Gore, prijatelj redakcije Fokalizatora i moj prijatelj, citirao je Helderlina.

Zato ću, jer ne umijem ljepše od Karahasana, i ja to učiniti.

Taj stih glasi: otkako smo razgovor.

Dame i gospodo, jedna nova društvena epizoda u Crnoj Gori počinje upravo na ovom mjestu, tu đe započinjemo razgovor.

I zato mi je velika čast što ste svi ođe i što baš pred vama mogu otvoriti prvi skup Akademije Milovan Đilas.

Želim Vam uspješan rad i inspirativne razgovore!

Živjeli!

---

Pozdravni govor

Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje

Zahvaljujem na ovim lijepim riječima o Centru za građansko obrazovanje.

Meni lično je izuzetno zadovoljstvo što smo danas u prilici biti svi zajedno ovdje i što nas je okupila Akademija Milovan Đilas. I veliko mi je zadovoljstvo što smo mi bili u prilici da podržimo jednu vrijednu i potpuno drugačiju ideju Društva crnogorskih izdavača, na čelu sa Vladimirom Vojinovićem u okviru jednog projekta kroz koji je do sada podržano više od 80 različitih nevladinih organizacija. Ali, moram istaći da je ovo bila jedna drugačija ideja oko koje se komisija vrlo brzo saglasila upravo zbog te inovativnosti, ali i nečega što je veže za jedan lijepi dio tradicije.

Napraviću jednu vrstu ličnog osvrta zašto mislim da je danas u Crnoj Gori važno uspostavljanje Akademije Milovan Đilas. Zato što neke važne lekcije mi kao društvo još nismo naučili. Upravo smo ih mogli naučiti od Milovana Đilasa, od onoga što je on bio u svom djelovanju i od onoga što je on pisao i ostavio kao svoju zaostavštinu te vrste. Suština izazova sa kojima se suočavamo, ali i jedan od crnogorskih paradoksa je u tome što u Crnoj Gori iz koje je potekao Milovan Đilas i zbog kojeg je smišljen termin „disident“, zdrava kritička misao danas ne živi u punom kapacitetu. Namjerno naglašavam ovo „zdrava“ kod „kritička misao“ da bismo razlikovali kritiku od „krikova“ kojima smo izloženi i mislim da smo ponekad i zaglušeni njihovom neartikulisanošću i prizemnošću.

Političar Milovan Đilas je izabrao nekonformizam, demonstrirao spremnost da zbog uvjerenja izađe iz sigurnosti sistema i funkcija, snosi konsekvence tog slobodnog uvjerenja, uključujući i zatvorsku kaznu. Političarima u Crnoj Gori su uvjerenja i principi opterećujući u borbama koje oni najviše vode, a to su borbe za funkciju za svaki dan, za svaki mjesec više uživanja privilegija ili trgovina uticajem.

Đilas je bio jedan od onih koje su nekad zvali „ljudima posebnoga kova“, intelektualac, čovjek koji se nije plašio da misli i gleda naprijed. Naši su političari, na žalost, vrlo skromnog formata, nerezistentni na razne uticaje, lako se opijaju pozicijom, a teško dalje od svog hlada.

„Nova klasa“ Milovana Đilasa je u SAD rangirana među sto knjiga koje su promijenile svijet. Uz Tita, samo je Đilas imao globalnu ulogu u istoriji. Ironija je da njegova knjiga, ni lični primjer nisu uspjeli da mijenjaju Crnu Goru, jer oni ne postoje u našem obrazovnom sistemu, ne postoje ni u neformalnim programima, pa je samim tim mnogo značajnije – i nadam se dugotrajnije – uspostavljanje ove Akademije.

Još jednom se zahvaljujem Društvu crnogorskih izdavača i Vladimiru Vojinoviću na ovoj ideji, Fakultetu za crnogorski jezik i književnost koji su kao saradnici u ovom projektu i nadam se da će ovo biti samo početak jedne Akademije iz koje će izlaziti mnoge zdrave kritičke misli.

---

Pozdravni govor

Anatolij Demeščuk, sekretar u Ambasadi Ukrajine u Crnoj Gori

U ime ambasadora Ukrajine u Crnoj Gori, Oleha Herasimenka srdačno vas pozdravljam i prenosim njegove najbolje želje svim učesnicima ovog lijepog skupa.

Hvala na pozivu i zaista mi je mnogo drago da prisustvujem naučnom skupu koji je posvećen, prije svega, pitanju slobode govora, kao jedne od ključnih komponenti ljudskih prava.

Sloboda govora, uz kritičko mišljenje, je neodvojiv element savremenog, civilizovanog, evropskog, demokratskog društva. Ukrajina visoko cijeni i baštini slobodu govora, jer je u svojoj prošlosti – na žalost – u potpunosti iskusila sve užase totalitarizma sovjetske, staljinističke vrste. Zahvaljujući drugu Titu u svoje vrijeme, vaši prostori su izbjegli takvu sudbinu.

Mi, Ukrajinci, sada možda kao niko drugi znamo cijenu slobode i ljudskih prava. Svaki dan naši borci prolivaju krv za te vrijednosti. Naša sadašnja borba protiv ruskog agresora nije samo borba za fizički opstanak Ukrajine, ukrajinske nacije i za našu nezavisnost, nego se radi o borbi protiv autokratije, o borbi za vrijednosti, slobode, demokratije i dostojanstva, o borbi za prava i slobode čovjeka.

Na žalost, sloboda košta skupo. Sloboda mora uvijek da bude odbranjena, ali mi nemamo drugi izbor.

Poštovani i poštovane, srdačan pozdrav za sve naše slobodarske prijatelje. A prije svega bih htio da pozdravim Fakultet za crnogorski jezik i književnost koji je od početka ruske sveobuhvatne invazije u februraru prošle godine, prvi pokrenuo svakodnevne šetnje podrške Ukrajini na Cetinju. Mi ovo nikada nećemo zaboraviti. Hvala na solidarnosti. Slava Ukrajini! Da je vječna Crna Gora!

---

Panel 1: Nesavršeno društvo – autocenzura kao posljedıca pritiska na slobodno umjetničko izražavanje

Panelisti: Aleksandar Radunović, Ognjen Spahić, Stefan Bošković, Melida Travančić i Andrej Nikolaidis

Moderatorka: Sanja Vojinović

VOJINOVIĆ: Dame i gospodo, dragi prijatelji, u ime Akademije Milovan Đilas, želim vam dobrodošlicu na prvi panel Akademije naslovljen Autocenzura kao posljedica pritiska na slobodno umjetničko izražavanje. Tema našeg današnjeg razgovora je, čini se, nekako prisutna u umjetnosti uopšte kulturi, kako ranije, tako i u današnjim vremenima, ali je kakvo potrebno ukazati na neke stavke koje se tiču cenzure, kao dva oblika. Jedan je spoljašnja maninfestacija kao oblik i patološko stanje društva koje neminovno nekako dovodi do autocenzure. Drugi oblik cenzure je sopstvena cenzura, odnosno autocezura koja se odnosi na čitanje sopstvenog teksta tuđim očima, kada pisci preuzimaju ulogu čitaoca, kritičara kao što je to, recimo, Kovač u svom romanu Gubilište ili pjesnikinja u poeziji Marine Cvetajeve. Za početak, pitanje je: Kakav je vaš odnos prema napisanom, na koji način pokušavate da sagledate valjanost i kvalitet teksta i da li je samokontrola dobra i loša. Recimo, imamo primjer Andrića i Kovača, oblikovanja i nekoliko popravaki djela do konačnog objavljivanja. Aleksandre, izvoli.

RADUNOVIĆ: Hvala za pozivu. Zaista je lijepo biti na jednoj ovakvoj manifestaciji. Ja ću sve da vas pozdravim prije nego što odgovorim na pitanje. Pitanje je odnosa prema tekstu – s obzirom na činjenicu da se ja ne bavim književnošću koja duboko zadire u neke socio-političke procese, tako bih rekao, iako se naravno svaki tekst bavi time – takav je da se u prvom redu bavim onim što bi tekst trebalo da sadrži dominantno: pričom, karakterima, strukturom. I, barem do sada, nisam imao problem te vrste. Mislim da je svima jasno da govorimo o autocenzuri. Ali, rekoh već, možda je to zbog prirode teksta. Moguće da je u pitanju i karakter koji me prati i koji mi je sudbina, ali se uglavnom bavim neopterećen ovim stvarima. Kažem, moguće da nijesam u situaciji… Evo, sad mi pada na pamet – reći ću pa ću s tim pokušati da završim: zapravo mislim da je to prirodno stanje stvari, da je cenzura nešto što je potpuno imanentno čovjeku. Dakle, kad ste na nekoj poziciji moći i vlasti, logično je da vas – koliko god da ste liberalni, iako ja ne vjerujem u tu vrstu ljudskog refleksa kad odlučujete o nekim stvarima – nerviraju drugačiji glasovi. I onda vam se čini da vam to ugrožava poziciju… Čini mi se da je stvar koja je prirodna i da, mi koje to nervira, s pravom se bunimo protiv toga, ali recimo da smo – s druge strane – na pozicijama moći, vjerujem da bi u jednom trenutku počelo da nam smeta isto što smeta tim ljudima koji odlučuju. Čini se da je to stvar ljudske prirode.

Evo, sad ću se prisjetiti… Jedan od najvećih filozofa svih vremena, Sokrat, osuđen je na smrt upravo od strane demokratije. Dakle, oni su njemu rekli da kvari omladinu, da je priča protiv ondašnjih bogova i vjerojatno je i to jedan od razloga, da ulazimo sad u širinu i dubinu, zbog čega je Platon – koji je bio njegov učenik, doživljavajući vjerojatno jedan užasni šok jer su osudili čovjeka na pravdi boga – ušao u taj idealizam i govorio sve ono što je kasnije izrodilo ove organizovane religije: da je ovaj svijet jedna replika tog idealnog svijeta i da u ovom nesavršenom svijetu uglavnom pravda strada i da pravednici stradaju. Meni se čini da je naše da se bunimo, naravno, ali da je onih drugih da pokušavaju na sve načine da nas ućutkaju. I ne bih ja od toga pravio neki veliki problem.

Sjetićemo se Bulgakova koji je prvu verziju Majstora i Margarite uništio, pa je onda, po sjećanju ponovno pisao nekih 10 godina, a bio je zabranjen i nikad ništa nije objavljeno za njegovog života. Mislim da je taj roman prvi put objavljen tek 20 i kusur godina poslije njegove smrti, trebalo je da umre Staljin.

Dakle, pitanje je samo koliko je sistem autoritaran i koliko ima sloboda da uništi stvaraoca, ali svaki je isto nastrojen prema slobodnoj i kritičkoj misli.

NIKOLAIDIS: Imam vrlo specifičan odnos prema autocenzuri zato što moja politika, da je tako nazovem, počiva na pretjerivanju. I, ukoliko bih primijenio autocenzuru na ono što radim, ja ne bih imao teksta. Dakle, ja sve pišem sa punom sviješću da pretjerujem i pišem sa puno sviješću da to može biti uvredljivo za neke ljude: Dapače, nadam se da je uvredljivo za što veći broj ljudi. Prosto je takva igra. Ukoliko bih ukalkulusao posljedice, to ne bi vodilo ka skraćenju teksta nego ka anihilaciji. Jednostavno, tog teksta ne bi bilo. Mislim da, srećom po sve nas, živimo u vremenu u kojem više nije moguće bilo da koja vlast obrati, pa i najmanju pažnju na roman. Književnost, jednostavno, nije bitna. Možete pisati šta god hoćete, to se nikoga ne tiče. Svakako ne ljudi koji su na poziciji moći. Ono što određuje sadašnjicu je u punoj mjeri tehnologija. Ne više ideje, ne više bilo kakve ideologije, ne više – govorim o zapadnom svijetu – čak ni religija. Samo tehnologija. I to je ono što je briljantni zagrebački filozof Žarko Paić sažeo u petoknjižju koje broji nekih pet hiljada stranica i koje se zove Tehnosfera. Kodovi, programeri, spin doktori su oni koji oblikuju stvarnost. Naše – a pod naše mislim umjetničke refleksije – jednostavno nemaju više nikakvu, ali nikakvu moć da mijenjaju stvarnost. Stvarnost postoji nezavisno i od same stvarnost. Ona je posve digitalizovana i mi smo tek komentatori koji na marginama teksta pišu limunovim sokom. To je danas književnost.

Još 1968. godine su ljudi su vjerovali u to da jedna pjesma može promijeniti svijet. Stvari su se ekstremno brzo promijenile. Danas se niko ne vjeruje u to. Uostalom, pokušaju se sjetiti koji je u posljednjih 30 ili 40 godina, veliki, prevratnički roman, koji je toliko kulturno relevantan da je uspostavio, kako se to nekad govorilo, kulturnu paradigmu ovog vremena. To ne postoji. Ne postoji čak ni takav film. Uostalom, više ne postoji ni film; postoji serija kao format.

Dakle, mi govorimo o vremenu u kojem recipijent književnosti, a to su mladi ljudi, nemaju koncentraciju za format duži od „tiktoka“. Mi govorimo o ljudima koji razmišljaju „u loopu“, 15 sekundi je vrijeme koje suvremeni čovjek može posvetiti bilo čemu. Roman od tri hiljade stranica ne samo da neće promijeniti ništa, nego neće biti ni pročitan.

Naravno, postoje džepovi na univerzitetima, postoje ljudi koji se bave tim stvarima…“

VOJINOVIĆ: Šta je sa pozorištem?  

NIKOLAIDIS:  Pozorište ne gledam i prema njemu osjećam najdublje prezrenje. Izvini, ali ja sam pogrešna osoba. Za to postoji književnost i postoji film. Ali mislim da ni jedna umjetnička forma više nema tu moć koju mi pretpostavljamo i kada pretpostavljamo da bi neko želio da nas cenzuriše. Problem nikada nije cenzura, jer na cenzuru možete pristati ili ne pristati. Ukoliko ne pristante, bilo je vremena kada za to plaćate strašnu cijenu. Na ovaj ili onaj način, cenzura se uvijek manifestuje kao autocenzura.

Meni nikada neće biti jasno nekoliko stvari koje se tiču savremene književnosti. Prvo: budući da, ali niko ako nije Stiven King, ne možeš živjeti od svoje takozvane književnosti, nije mi jasno čemu potreba da se dopadneš publici. Jer ako se dopadneš publici, prodaćeš 1.500 knjiga i zaradićeš 1.500 eura. A ako se ne dopadneš publici, prodaćeš 1.000 knjiga i zaradićeš 1.000 eura. Je li to zaista vrijedno makar i pokušati da se dopadneš? A kada je već tako, što nas da eksperimentišemo, što nas sprječava da ta književnost bude radikalna, beskompromisna? Budući da finansijska dimenzija ne postoji, što nas sprječava da književnost shvatimo kao prostor apsolutne slobode, da tako kažem? To je stvar koja meni nije jasna u takozvanoj savremenoj književnosti.

Razgovarao sam sa tim ljudima koji radi u velikim izdavačkim kućama na Zapadu. To je stvarno jezivo. Ovo je insajderski uvid. Prvo treba da uzmete u obzir da izdavačke kuće koje objavljuju knjževnost, književnost ne tretiraju kao književnost. Ne postoji više institucija urednika, ne postoji radno mjesto urednika. Ono što je nekad bio urednik, danas se zove content manager. Književnost, dakle, nije književnost. Ona je sadržaj. I prva linija ljudi s kojima vi radite, s kojima „sarađujete“ i kada radite s velikim izdavačkim kućama na Zapadu, su marketinški stručnjaci koji vaš tekst apsolutno ne mjere književnom dioptrijom. Njih zanima tržišna vrijednost tog teksta. To su veća tržišta pa tu ipak ima nekoga novca – u odnosu na onih 1.000 -1.500 eura o kojima sam govorio, a što je ipak sudbina svih balkanskih pisaca. Nakon što dobijete upute od njih, idete kod content manager-a koji onda radi na tom sadržaju. Dakle, vi više niste pisac. Vi ste čovjek koji proizvodi sadržaje. To je prosto proizvod, i to je prosto tako.

Cenzurisati književnost danas ima smisla koliko i cenzurisati kocku šećera. I jedno i drugo je proizvod, o tome se radi.

BOŠKOVIĆ: Nemam baš ovako pesimističan stav o književnosti danas i književnosti u budućnosti kao Andrej. S jedne strane, čini mi se da nikad nije knjiga više objavljivano u svijetu, čak i u regionu – ili ja ne pamtim prošla vremena. Mislim da je književnost, kao proizvod, promijenila oblik i da je to suština umjetnosti – da reaguje na vrijeme na promjene. I kadgod se desi neki veliki i ne samo globalni događaj, vidite kako bilo koja umjetnost prati prije svega tematski, a onda i strukturalno i u načinu izvedbe.

Čini mi se da sadašnjost i budućnost romana naravno da nije – i nije normalno – da bude kao što je bila prije nekoliko decenija, a da ne pričamo o vjekovima. Pritom, ne zato što riječ više nema tu snagu, nego više nije dominantan medij kao što je nekad bio. Odavno je to audio-vizuelni medij i vidite kako se i književnost na taj način mijena, preuzima iz drugih medija, i čini mi se da na taj način opstaje.

Pitanje autocenzure i autocenzure mislim da i ono, kao i sve drugo, samo zavisi od konteksta. Sad kada bi pričali i našli tekstove koji su pisani o autocenzuri i cenzuri eseja su uglavnom isti tekstovi koji su pisani prije nekoliko stotina godina, u prošlom vijeku i danas. Samo je pitanje konteksta kada se to dešava, gdje se dešava i zbog čega se dešava.

Kada je u pitanju Crna Gora, koja je jedna država od 600 i nešto hiljada stanovnika, upitno je pričati o cenzuri i autocenzuri. Čini mi se da je Kiš to napisao, o toj „prijateljskoj cenzuri“ koja se nalazi između autocenzure i cenzure, a to je da vam neko na prijateljski način kaže da možda ne bi trebalo da pišeš o nekim stvarima – kao što mi nećemo, ni naše kolege, pisati o njima na neki pogrdan način, iako se možda ne slažemo s tim, ni što su rekli ni što su napisali, niti kakvog je kvaliteta njihovo djelo.

Cenzura je nekako… Problem sa cenzurom je vrlo jasan. To je, ako bih uporedio, kao sa desnicom. Cenzura ja jasna, kao što je desnica jasna, kada ima neprijatelja koji je direktno usmjeren protiv vas, znate što su njegove zle karakteristike, znate kako se boriti s njim, i ta borba i uvijek podvig i nešto herojsko. Mnogo veći problem za mene je autocenzura jer o njoj niko ništa ne zna. Niko ne zna kako sam ja autocenzuirsao, kako sam sebe cenzurisao dok sam pisao tekst, niti iko može da zna da li sam to htio da napišem ili sam nekakvu cenzuru napravio u svom tekstu. To mi nekako više liči na tu lažnu, licemjernu ljevicu – s njom više imam problem. Na taj način i s autocenzurom nekako više imam problem nego sa cenzurom. S njom uđete u direktan rat, a ovo je jedan odnos sa sobom koji morate nositi nakon toga cijeloga života. Najgore je kad se čovjek ponizi pred sobom i kad mora da istraje u tome.

Mislim da možemo u drugom krugu pitanja da pričamo iz pozicije, s obzirom da se bavim i filmom i pozorištem, potpuno su drugačiji načini djelovanja i kako funkcioniše tekst i to kao proizvod koji izlazi pred publiku.

TRAVANČIĆ: Ja vas pozdravljam i broj publike večeras nekako nam govori koliko su ovo važne teme. Cenzura, posebno autocenzura u današnjem, našem – kako volim da kažem – post-postmodernom društvu, potpuno raz središtenom svijetu je više ništa i niko nije važan. Na neki način, meni je književnost prije svega suočavanje sa stvarnošću, se svijetom oko mene. Ja sam, prije svega, pjesnikinja, pa onda sve ostalo, i uvijek volim kazati: poezija se najmanje čita danas. Nažalost. Zašto je to tako, evo pokušavamo odgonetnuti, nasuprot romana i kratkih priča koji su najčitanija forma. U tom suočavanju sa sobom prije svega, u smislu poetskog diskursa, u tom su slučaju sa sobom, zatim i sa svijetom oko mene, nekako dolazim iz te dvostruke margine. Prije svega – što sam žena i što je ženama nekako mnogo teže danas u represivnom muškom književnom kanonu nešto napraviti. Mada, imamo uvijek, pa i posljednjih godina, izuzetno snažne i hrabre značajne ženske glasove koje svojim pisanjem značajno mijenjaju sve ovo dosad na što smo navikli i što učimo. Žene pregovaraju o tijelu, seksualnosti, o borbi sa bolešću, i tu se ne zaustavljaju. To zapravo znači ogoliti se do potpuno pred publikom i dotaći se nekih od najznačajnijih tema.

Mi kada kažemo danas cenzura, autocenzura, onda se sjetimo totalitarnih režima. Ima mnogo tema na kojima je nekako stavljen veto da se o tome ne piše. Ko danas piše ljubavne romane – prave, fine, lijepe, a ne patetične romane? Toga nema. Ko danas govori o vojsci, o policiji? Imamo li toga u romanima?

A što se tiče cenzure, ona je nekad stvarno i dobra. Trebalo bi mnogo toga danas cenzurisati: od sadržaja na internetu, preko bilborda… Vozim se deset sati danas od Bosne do Crne Gore i bilbordi su me „ubili“. To je ona najstrašnija naša stvarnost sa kojom se suočavamo, a onda i ova novokomponovana muzika, i tako dalje. Ja nikad nisam nešto pravila zazore.

Ova druga marginalnost: dolazim iz patrijarhalne sredine – a koja to sredina danas nije i u Bosni, a i u Crnoj Gori, upravo je koleginica na promociji govorila o tome. Ta patrijarhalna sredina nekako guši umjetnički čin. Sa 23 godine u takvoj sredini sam objavila erotsku knjigu poezije. Novine su pisale da je poezija Melide Travančić – kulturološki šok. Eto, to je ono o čemu bi mogli da govorimo: zašto je uopšte kulturološki šok suočavanje žene sa svojim tijelom, seksualnošću, sa erotskim koji nije ni blizu toga da pređe u pornografiju, a što je strašno u tim diskursima. Petnaest godina kasnije više niko u toj sredini ne reaguje na ono što sam do sada napisala, pa kažem: ili su se navikli, ili smo kao društvo napredovali. Mislim da nisu i da se tu upravo javlja ta tiha cenzura, prešućivanje i ignorisanje, kako se često danas događa. Autocenzura, sada nekako više sa teorijskog aspekta: i Pekić i Kiš kažu da je autocenzura bolest, rak samog autora. Ne možemo i ne smijemo dopistiti da se i sami zaustavljamo. Treba kazati, treba ogoliti ovu stvarnost, prikazati onakvom kakva ona zaista jeste.

Dva su najvažnija činioca toga: prije svega je stid, ono što se – recimo iz pozicije žena – mnogim ženama događa stid od toga kako će društvo reagovati na ono što mi pišemo. Često su me pitali: Kako te nije stid pred porodicom? Čita li tvoja porodica tvoju poeziju? S druge strane je i taj naš strah, zapravo, kako će društvo reagirati na ono što pišemo kada cenzurišu naša djela. Pa najčitanija su na djela koja su zabranjena. Naravno, i taj pjesnik koji je zabranjen – njega svi čitaju.

Otvara se mnogo tema… Možda ćemo govoriti i o pozorištu… I institucionalna cenzura je isto tako strašna. Kada ste vi u sklopu jedne institucije i kada vas zaustavljaju, kada zaustavljaju vaš rad ne samo na polju književnosti, nego na polju kulture, a to se događalo sa mnogim pozorišnim rediteljima.

Možda je to dovoljno za prvi krug, da sad ne idem mnogo o čemu se može govoriti.

SPAHIĆ: Ranije sam vjerovao da je književnost tu, oko nas, da bi svijetu bilo bolje. Na moju sreću, shvatio sam da književnost postoji samo da bi meni bilo bolje. Zato sam i nastavio da pišem kroz jedan krajnje autističan princip odnosa prema tekstu, prema životu, kompromisima na koje smo svi prinuđeni svakog dana. Ali, onda u nekom trenutku odlučite da postoji jedan mali džep, jedna sfera, jeda aura u kojoj te kompromise nećete praviti. U mom slučaju, u slučaju kolega pretpostavljam, to je taj književni izraz od kojeg do dana današnjeg ne odustajem. Rezime zapravo, zvuči paradoksalno, ali želio bih da živim u društvu u kojem postoji knjižena cenzura. Senzorski princip i dalje prisutan, a upravo fonu marginalizacije književnosti koja je jedna perfidna cenzorska konstanta koja se dešava posljednjih decenija kao posljedica poraznih civilizacijskih činjenica kojima svi svjedočimo. Autocenzura je, s druge strane, hajde da kažemo – neki čin pristojnosti. Vojislav Šešelj siguran sam da nema nikakve autocenzorske impulse dok piše svoja ukoričena sranja. A autocenzura kao princip – koliko god to svako od nas želi da prizna sam sebi – postoji kao neka vrsta kontrole mišljenja, kontrole razmišljanja, uz odnos prema estetskoj viziji svijeta u koji vjerujemo. Na taj način može da postane čak i dominantan izraz koji želim da predstavim sebi i svijetu. Đilas, kao čovjek koji nas gleda sa ove crvene fotografije, najmanje je imao problema sa svojim književnim djelom. Isto tako, Andrej, pretpostavljam, nikad nije imao bilo kakav problem sa onim što je napisao u koricama kratkih priča ili romana. Ali s druge strane, ono što je javni ideološki diskurs može biti predmet itekako brutalne društvene odmazde. Vjerujem da bi čak i naša večerašnja tema trebalo da krene u tom pravcu.

Slažem se da književna cenzura u društvu koje zovemo Crna Gora jednostavno ne postoji upravo iz razloga da je književnost otjerana na posljednje margine društvenog izraza. Međutim, tekst je autonomna kategorija. Imate ljude koji danas vrlo hrabro izražavaju svoje kolumna. Tu je sa nama večeras Dragan Bursać. Tu je i Andrej kojeg ne uvijek, ali povremeno čitam s užitkom sa kojim čitam neke od svojih najdražih pisaca ovog jezika. Da bih sebe rasteretio daljih odgovora, mislim da bi to moralo da bude vrlo, vrlo važna tema večerašnjeg panela, jer jednostavno pred sobom imamo ljude koji su „pod pritiskom“ – da citiram sasvim slučajno Šehića.

VOJINOVIĆ: I Ti si se u romanu „Pod oba sunca“, pa kasnije adaptaciji dotakao mnogih tema, patrijarhalnog društva…

SPAHIĆ: Nikoga nije bilo briga za to. Ja sam u romanu „Pod oba sunca“ konkrentno nabrojao troje ljudi optuženih za zločine u Logoru „Morinj“ i još troje koji su oslobođeni optužbe. Ti ljudi i dan-danas šetaju od Ulcinja pa do nakraj Boke.

VOJINOVIĆ: To je što se tiče cenzora. A autocenzura?

SPAHIĆ: Pa, s obzirom na to da sam ih pomenuo, nisam sam sebe cenzurisao na bilo koji način. Jednostavno, kada kroz književnost želite pokušati da pogodite metu, budite sigurni da ćete je promašiti. Apsolutno, ukoliko posmatramo neki konkretan društveno-politički odgovor. Što se mene tiče, ja sam rekao što sam želio da kažem u toj knjizi. To će ostati makar u crnogorskim bibliotekama, čitaće ih crnogorska djeca i djeca te djece. Neka imena su zapisana, nemam iluzija da će narednoj generaciji književnost biti važnija iole više nego što je bila mojoj, ali – u istom smo loncu. Bijemo bitku svako svojim oružjima. Ja ne bih odabrao da to budem u ovom slučaju. Književna predstava svijeta i onog što nas okružuje, što nas uništava, što nas boli, što nas svakog dana troši i grize i što će nas na koncu i potrošiti.

NIKOLAIDIS: Pošto se družimo već 30 godina, već i slično razmišljamo. Tako i o ovoj stvari. Htio sam reći sljedeću stvar: autocenzura zvuči grozno. Autocenzura je moćna. Ali istovremeno, onako kako je mi pojmimo, tvrdim da autocenzura i ne postoji. Zapravo, šta tvrdim? Tvrdim da na kraju svako od nas napiše tačno onako knjigu jedino kako je mogao napisati. Dakle, ukoliko si popustio pod autocenzurom i dalje si to ti i to je tačno ono što si ti i tu nema ničeg ekstremnog. To je borba sam sa sobom. Popustiti autocenzuri znači biti slab. Svako od nas to u većoj ili manjoj mjeri jeste. Ali, milijardu je faktora koji čovjeka mogu odvući u autocenzuru. Ne mora to biti totalitarni režim – može biti osuda sredine, može biti ideja da to što će napisati može smetati njegovoj ili njenoj karijeri, budućnost. Može biti ideja da to prosto nije mudro napisati. Ali, čim uđete u tu vrstu kalkulacija dok pišete tekst, taj tekst ide u bezdan.

Ja mislim da se može, kako bi se danas reklo, fejkati mnogo toga u književnost. Moguće je zabašuriti mnogo toga, ali mislim da nije moguće sakriti odgovor na prosto pitanje: zašto uopšte pišeš? Je li to nešto autentično? Odnosno, kako bi se reklo, u krajnjem da li ono što ti voliš jeste književnost u tebi ili ti u književnosti. Ideja da je književnost svjedočanstvo o vremenu i to svjedočanstvo prvoga reda, funkcionište tek do jedne granice. Dakle, o čemu je svjedočanstvo „Grobnica za Borisa Davidoviča“, koja je velika knjiga jugoslovenske književnosti? Šta je tačno u građanskom i intelektualnom smislu? Ja mislim da je to velika knjiga, ali da razmislimo: što je tačno hrabro, prevratničko u tome da 70-tih godina u zemlji u kojoj su ljude slali na Goli otok zbog toga što su bili za Staljina, kritički pišete o staljinizmu? Dakle, ako postoji penal, to je penal. I to radite u trenutku kada je to iznimno probitačno na zapadu. Što je tu prevratničko, šta bi tu moglo voditi ka autocenzuri? Pa, ipak, ta knjiga zbog toga nije manje velika. Ja, doduše, mislim kako je „Kako upokojiti vampira“ daleko veća knjiga, ali to je „za moj novac“. Dakle, za moj novac ja bih uvijek uzeo Pekića. Hoću reći da je autocenzura čak poželjna u smislu samo jednom i sljedećem: nikad nisam razumio ljude koji uzdišu od zadovoljstva dok čitaju vlastite knjige. Ja sam uvijek osjećao samo stid čitajući vlastiti tekst. Samo sam se hvatao za glavu i pitao: Kako nisi vidio da ovo ne treba ovako, kako nisi vidio da ovdje nedostaje mjera? I, pravo govoreći, apsolutno bih bio u stanju do kraja života pisati jednu te istu knjigu ili prepravljati vlastite knjige, kao što je svoje i onako savršene knjige, prepravljao Henri Džejms kada su trebale biti objavljene u Sjedinjenim Američkim Državama. Ali ne. Završite, objavite i ostavite to iza sebe. Idete dalje. Ali hoću već da se taj osjećaj stida pred samim sobom, taj osjećaj autocenzure u kojoj se kao instanca na čiju osudu možete naići pojavljuje ni autoritarni vladalac, niti društvo, nego vi sami – jeste spasonosna. I to je pitanje dobrog ukusa. Pa i književnog.

VOJINOVIĆ: Aleksandre, Ti si u svojim emisijama pokazao da praviš otklon i da u svim tim emisijama vi šokirate sredinu. Da li smatraš da je stereotipno pisanje jedno od manifestacija autocenzure? Da li su, zapravo, oni koji pišu stereotipno pod uticajem autocenzure i na taj način su pod tim stereotipnim pisanjem?

RADUNOVIĆ: Prvo, ja nisam siguran da je pametno generalizovati. Zapravo sam siguran da nije pametno, što god to značilo, što god taj momenat značio za mene.

Mi večeras, zapravo, pričamo o autocenzuri koja se očitava kroz posljedice po našu karijeru, život, zdravlje i tako dalje – u odnosu na društvo u kojem živimo. I mislim da je ovo o čemu smo pričali, prvenstveno Andrej i Ognjen, o značaju književnosti tačno. Književnost više nije važna. Muzika više nije važna. Slikarstvo više nije važno. Jer, jednostavno, vrijeme se promijenilo. Ali se sjetite haosa koji je nastao kada je Basara dobio NIN-ovu nagradu. Radilo se o jednoj knjizi koja je uzdrmala, da tako kažem, region ali ne zbog toga što su tu knjigu ljudi pročitali. Ja sam je pročitao jer volim Basaru inače. S druge strane, prvenstveni razlog je zapravo bio što Basare ideološka pozicija takva da iznosi neke stvari o društvu, o Srbiji danas, i njima je smetalo da taj i takav lik dobije nagradu. Ne radi se o književnosti, nego o Svetislavu Basari.

Ista je stvar i sa tobom. Dakle, ljudi koji te kritikuju apsolutno nisu čitali tvoje knjige. Radi se o pogledu na svijet. Ista je stvar i sa nama. Ja pišem za pozorište i film, uglavnom. I mnogi ljudi ne idu u pozorište – što je dobro… Šalim se. Ali takođe kad im smetam, smetam iz zbog onoga što ne radim – što je takođe jedna stvar koju ljudi ne razumiju, to što radimo i ne radimo. Naravno, to su naši stavovi i ideologije koje mi zastupamo. I tu, takođe, ima jako puno pretjerivanja.

Kad smo bili mladi, neke emisije sada kad bih čuo – i užasno mi je što toga ima na YouTube-u i što će moja đeca to da slušaju – tu možemo da govorimo o toj autorefleksiji i autocenzuri jer nekih stvari se apsolutno stidim. Ja to ni ne slušam. Nekada mi neko pošalje, ali to je imanentno godinama i vremenu. Jer, ako nećete da rušite svijet kad ste mladi – ne znam kada ćete? Kasnije nemate ni snage, ni testosterona ili ženskih hormona. Jer mislim da isto i žene i muškarci treba da ruše svjetov dok su mladi, a da ih čuvaju kad ostare. Inače kakvi su – nikakvi. Mislim na svjetove, ne na muškarce i žene. Čini mi se da je to prirodno stanje i da mi danas raspravljamo i razmišljamo o nečemu što je, zapravo, tako kako je. I naš karakter. Sad se vraćam: ti si se zapitao neki ljudi pišu tako kako pišu i čemu sve to ako već nisu iskreni do kraja. Upravo zbog karaktera. Većina ljudi čitav život se pretvara. Možda se i mi pretvaramo možda nam se sviđa ta uloga i možda ne možemo drugačije. Siguran sam da ne možemo drugačije. Ali recimo da sam pisao ili da ovo radim u Sovjetskom Savezu ili današnjoj Rusiji – nisam siguran da bih radio iste stvari. Da znam da će da mi dođu i da mi daju čaj, neki od osiromašenog uranijuma, dok ne poludim, vjerovatno bih rekao: Može ovo i bez mene da prođe.

Čini mi se da je procjenjivanje situacije i našeg odnosa, uloge koju želimo da imamo u određenom društvu ono što je najvažnije u svemu tome. I mimo svega toga mislim da je sve to besmisleno, da će svijet biti isti sa i bez nas. I da svi naši napori – da se mi igramo, zabavljamo vas, pišemo, sviramo, na radiju smo… jer nam se čini da to mora. Ne mora. Da smo na Galapagosu ili da smo rođeni na Aljasci ili negdje drugo, vjerovatno bi smo nešto drugo radili. Ne bi imali kome da pišemo da smo rođeni prije par vjekova.

Dakle, čini mi se da je ovo naše i da mora tako da bude i da se mi podređujemo u odnosu na neke stvari i u skladu sa našim karakterom, socijalnom ili bilo kojom drugom pozicijom, ali da je, zapravo, sve u suštini nevažno. Nisam nihilista… Ali ništa nema smisla. To je lijepo. To je igra. Nisam nihilista, život jako volim, samo želim da kažem da ga ne treba preozbiljno shvatati. Tako mi se barem čini.

VOJINOVIĆ: Stefane, prvi roman „Šamaranje“ donosi dosta eksplicitnih scena. Da je taj roman pisala žena, kakve bi bile reakcije? Je li kod tebe bilo dvoumljenja, da li si razmišljao o tome da li je potrebno neki segment cenzurisati?

BOŠKOVIĆ: Tad ne. Sad ne bih napisao takvu knjigu. To je bilo specifično nekako. I čini mi se da sam radio neku vrstu autocenzure, možda bih i dobio prvu nagradu, a ne drugu. Ali, mislim da su te druge nagrade uvijek bolje. Jedno vrijeme sam bio stalno dobitnik drugih nagrada.

Što se tiče generalno danas žena u književnosti, mislim da su one – nego to je već neka druga tema – da su potpuno poništile muškarce u pisanju, u pristupu temama i u tome ko čita te knjige. Žene više čitaju, to će vam reći svaki regionalni izdavač i da njihove izdavačke kuće opstaju samo zbog ženske publike. A što se tiče Šamaranja, to je bio moj prvi prozni tekst koji mi je bio potreban da se nekako odmaknemo od filma i od pozorište i od toga da nekako sam sa sobom uđem u taj duel suočavanja i da ono što pišeš ne mora da zavisi od nekoga ko je u toj filmskoj i pozorišnoj hijerarhiji, uslovno rečeno, iznad pisca. To su uvijek reditelji, to je producent i to je potpuno jedna druga vrsta cenzure jer su drugi mediji u pitanju. Serije se i dalje vode pod entertainment, filmovi su takođe namijenjeni širokoj publici. Jednostavno, neke stvari ne možete da radite i to diktira mnogo veća politika. Jer, film nije kao književnost samo umjetnost, nego je danas mnogo veća stvar i političko pitanje i ekonomsko i svako drugo. I mnogo je skuplje. Neko ulaže veliki novac da bi se tek tako nečija ideja i nečiji eksperiment sproveo u djelo. I, recimo, ne bi imao nikavu finansijsku ili bilo kakvu drugu korist.

A što se tiče Šamaranja, objavljeno je treće izdanje tog romana i malo sam ga čistio, zato što je to prvo izdanje zapravo pogrešno „ušlo“ i užasno su me nervirale neke stilske prljavštine u toj knjizi. I onda, kako sam uzeo da ga čitam – apropo Andrejeva – nikad ne čitam svoje knjige, ne mogu da pročitam svoju knjigu i nikad je ne čitam nakon što je objave, to jest nakon što je pošaljem na štampu. I onda sam shvatio, u stvari, da danas ne bih napisao taj roman. Čak sam neke stvari izbacuje – eto, to je tvoje pitanje neke autocenzure. Ne zato što se promijenilo vrijeme i zato što se sad nekako ta politička korektnost – ne bih rekao trend, nego je u nekim stvarima čak i dobra.  jer imam. Uverdljivost umjetnosti mislim da je bila totalno. I kada čitam neka djela i gledam neke filmove koji su mi bili omiljeni iz djetinjstva, danas ne mogu da ih gledam jer su užasno uvredljivi ili prema ženama, ili prema nekim drugim stvarima… Tako da sam pristupio nekoj vrsti autocenzure sa „Šamaranjem“ u tom novom izdanju. Makamo sam neka djela ali najviše iz razloga što ja nisam isti čovjek koji je bio prije deset godina, kad sam pisao taj roman. Jednostavno, neke stvari ne mislim tako. Ali, za knjigu kao i za bilo koje djelo, ono je bitno da u određenom trenutku izađe. U protivnom pisali jednu knjigu cijelog života – mislim u fizičkom smislu.

VOJINOVIĆ: Šta je sa predstavom „Samo da je po redu“ i njenim tekstom i samim izvođenjem? Da li bi Ti iz pozicije gledaoca nešto promijenio?

BOŠKOVIĆ: Pisac nikada nije zadovoljan u potpunosti. Zato pisci i pribjegavaju da se bave režijom svojih tekstova. Ali ja sam nekako navikao, što se tiče i pozorišta i filma, da tu jednostavno ne mogu da utičem neke stvari. I nije dobro da se utiče na neke stvari. Ne samo kroz taj projekat, nego kroz mnoge projekte. To mi je nekad i Ljubo Đurković rekao: Rijetki će biti trenuci u kojima ćeš naći nekoga reditelja s kojim ćeš zaista jahati nekakvu istu viziju. I to jeste rijetkost. Ali, bio sam dio te predstave i kao dramaturg i bilo mi stalo da ona bude što bolja, to jest da je efekt kada sam pisao taj tekst, da zapravo bude proizvod i to je predstave. Ne znam, to jednostavno drugačije viđenje, druga glava koja vidi drugačije stvari. Ja naravno ne bih neke stvari tako uradio. Možda bih uradio gore, možda bolje – sad, ne dolazi se ni u kakvu spornu odluku. To je jednostavno tako. I zbog toga sam i pribjegao pisanju proze da bih nekako mogao sam sa sobom da budem, da stanem iza toga. Ali, tu je mnogo dugih nekih stvari, kad su te kolektivne umjetnosti u pitanju. To čak ne zavisi ni samo od toga ko vodi projekt, nego pogrešan odabir glumca može da vam sruši i najbolji tekst i najbolju režiju. Jednostavno, to je kompleksno i teško na drugi način izvesti koliko i roman.

VOJINOVIĆ: Melida, Tvoja pozicija književne kritičarke. Da li si bila u prilici da utičeš na nekoga da autocenzuriše neko sopstveno djelo?

TRAVANČIĆ: Ja sam sugerirala da djelo bude, možda, bolje a sad da izbaci… Bilo je to pozitivno. Ali, i negativna kritika je nekad važna da se nešto napravi mnogo bolje. Naravno, pratim, moj poseban fokus je na bosanskohercegovačkoj savremenoj književnosti. Malo više u zadnje vrijeme i crnogorsku književnost pratim i pišem o njoj.

Problem bosanskohercegovačke književnosti – nije problem, to je ono s čim živimo – je trauma koju smo ponijeli iz rata. I ona se i 30 godina kasnije refleksira u našim djelima. Ja sam u ratu imala šest godina. I prvi put o ratu i o onomečemu sam svjedočila, jasno se sjećam svega, napisala sam prije dva mjeseca pjesmu. Dragana me to pitala kada sam bila gošća Biblioteke u Podgorici: Zašto nemaš ništa o ratu? Jednostavno, nisam mogla govoriti o tome dok se nekako čovjek sam ne suoči sa sobom. Suočiti se s traumom ne znači preboljeti, nego samo naći načina da se s njom živi. To je ono, ali nekako je najveće spomenti u bosanskohercegovačkoj književnosti tu zaostavštinu koju mi nosimo. U ovom kontekstu mi je nekako važno da kažem, pored kritike, i taj moj naučni rad. Nekako, on nije bio kritika koja izlazi u novinama i koju pišem za Oslobođenje. Ja sam baš u mom doktoratu, koji je govorio o Sarajevskom atentatu, na neki način, nisam se željela zaustaviti, nego sam se – ja se nadam, a tako kažu i moji mentori – na ozbiljan i valjan način suočila sa srpskim mitovima, sa srpskom ideologijom, i sa srpskim pjesnicima nacije, koji su tu da vidimo zbog čega nama ratna književnost i ko je „inspirator“ te književnosti. Ja sam, istražujući pjesnike nacije u Srbiji došla do podatka da takvih pjesnika, pjesama o svim srpskim mitovima ima više od 150. I zanimljiv je način na koji su od Radovana Karadžića, kojeg zapravo ne mogu ni nazvati pjesnikom, Matije Bećkovića, pa Rajko Petrov Nogo, Đorđo Sladoje, Dragan Hamović… Tu je cijela jedna grupa pjesnika koja je pozivala neposredno putem književnosti na zločine koji su kasnije vojnici radili u Bosni i Hercegovini. Eto, to je čini mi se moja sloboda govora, želja da se natjera ti pjesnici i odgovorni za to da se na valjan način suoče sa sobom – što oni neće svakako raditi jer ne bi to ni činili da imaju bilo kakve svijesti i odgovornosti. Žao mi je, i o tome sa govorila na Cetinju, na Cetinjskim filološkim susretima o Matiji Bećkoviću i o onome što je on radio posredstvom književnog diskursa.

Evo, imamo sad te dvije strane: kako mi sami sebe cenzurišemo i zaustavljamo, a kako neko dobija podstrek od države da se uopšte ne cenzuriše i da piše to što piše. Govorila sam o Matiji Bećkoviću i o tome koliko je nevjerovatno da sam došla do podatka da su u 150 hiljada primjeraka štampana njegova izabrana djela i da po tri do četiri hiljade ljudi bude na njegovim književnim večerima. Nekako sam željela kazati i o tom mom istraživačkom načinu rada koji nije došao do velikog broja ljudi zato što je doktorska disertacija. Ali, zanimljivo je bilo da mi se javio – neću imenovati kolege iz Beograda, jer ga zanima šta smo mi to iz druge kulture pisali o Sarajevskom atentatu – da kupi knjigu. Ja sam ga uputila na mog izdavača i on je kupio knjigu i odjednom me blokirao na svim društvenim mrežama. Meni je to toliko dobra i draga reakcija bila, što znači da ga je knjiga na neki način dodirnula.

Znači, književnost naroda da mi posredstvom onoga što pišemo, i posredstvom bilo koje druge umjetnosti mijenjamo svijet, nije cilji i malo je to naivno kazano. Ali u kontekstu u kojem sam govorila, ako je jedna moja rečenica iz te knjige navelo tog mog kolegu da me blokira, znači da ga je natjeralo da misli i da razmišlja o onome što sam napisala, a to je zapravo svrha i smisao književnosti.“

VOJINOVIĆ: Dovodi li autocenzura do smrti pisca ili djela?

SPAHIĆ: Život prolazi, o smrti autora i djela je posebna priča. Međutim kada govorimo o cenzuri, bitno je reći da su tu svi represivni režimi, uključujući mnogo puta pomenuti staljinizam, znali što rade, znali da odaberu. Predmet cenzure je uvijek bio crème de la crème svjetske književnosti poput Borisa Pasternaka, spomenutog Bulgakova, nešto kasnije Solženjicina. O margini je nezahvalno govoriti.

Sjećam se jednog starog, crnogorskog žurnalističkog veterana koji je, govoreći o mladim piscima, uvijek govorio da neke karijere treba sasijecati u korjenu. Apsolutno se slažem se sa tom konstatacijom. Dajem sebi za pravo da, kad govorimo o književnosti, ne govorimo sebi, već dozvoljavam da sebe i svoje kolege uporedim sa najboljima. Ako ti kažem da je nešto loše, znači da si loš u odnosu na Bernharda, u odnosu na Bulgakova, na Karvera i tako dalje. U moru teksta koji se proizvodi kod nas se i dalje postoji ta vrsta zadrugarske tradicije objavljivanja svega i svačega, što već postaje godinama ekološki problem. Koliko je samo šuma uništila crnogorska poezija, to niko neće nikad sračunati. Ali među svim tim djelima nađe se malo toga što zavređuje nekakav ozbiljan kritički osvrt.

Koliko god sam promašio odgovor na tvoje pitanje, to je ono što sam želio da kažem: da treba cenzurisati, ali u onom pravcu koji je Melida pomenula, a to je u smislu negativne, radikalno negativne književne kritike koja će nekim ljudima objasniti da na ovom dunjaluku postoje i drugi plemeniti poslovi poput pravnog fakulteta, hortikulture, plivanja na stotinu metara, bilo čega drugog… Naša društva su, kada govorimo o književnosti, kastrirana. Književna kritika, negativna književna kritika ne postoji i to je jedna od tema, jedno od polazišta koje moramo imati u vidu kada govorimo o cenzuri ili o autocenzuri. Čak i u bivšoj Jugoslaviji, kako god je karakterisali, ukoliko je neki respektabilan kritičar napisao da to što vi radite nije dobro, kasnije ste kod izdavača imali problem da objavite vašu narednu knjigu. Opet govorimo o formiranju jednog vrlo komplikovanog sistema koji u Crnoj Gori, kao i mnogim drugim sferama, a kamoli u književnosti, ne postoji. Sve u svemu, ja se zalažem da se objavljuje što manje knjiga, da ljudi makar sebi daju kompliment i kad pišu, to naknadno pošteno pročitaju i uporede – a nešto je vrijedno samo u odnosu na nešto drugo – i da to uporede sa nečim što doista vrijedi.

Sve što sam rekao siguran sam da zvuči kao idealistička, iluzorna pretpostavka svijeta u kojem želim da živim – opet govorim iz svoje autistične pozicije. Ali, ja zaista živim u takvom svijetu i ko je god raspoložen da mu kažem da mu je knjiga loša, ja sam na raspolaganju.

Moram se pohvaliti. Prošle godine, najveći jugoslavenski kritičar, genijalan, intelektualac Igor Mandić – to je bio možda jedan od posljednjih njegovih tekstova – napisao je jezivu negativnu kritiku o mom posljednjem romanu u zagrebačkom Jutarnjem listu. I to mi je možda najdraža kritika koju sam pročitao o svom djelu. Doživio sam je vrlo emotivno, kroz neku pozitivnu distancu koju imam od djetinjstva u odnosu na tog čovjeka kao intelektualnu gromadu koja je u jednom trenutku bio najvažniji trendseter,  ne samo u književnosti, nego i mnogim drugim stvarima u bivšoj Jugoslaviji. Ali, iz te kritike sam ponešto i naučio, iako se s njom suštinski ne slažem. Važno je kritikovati. Svako društvo koje u medijima, na portalima, tiktoku ili čemu već pronađe makar mali prozor za književnost, za razmišljanje o književnosti, za kritiku književnosti, za radikalnu kritiku književnosti, ili s druge strane pohvalu je društvo za koje ima nade. Svi znamo gdje živimo, vidimo Crnu Goru kao jednu karamračinu u kojoj postoji svega par svijetlih tačaka. Recimo, i ovo nastojanje koje moj prijatelj Vlado iznio na svojim plećima i koje nam predstavlja ova dva dana je jedan od tih pokušaja da svako od nas, pa makar na temu književnosti, pokuša malo malo u drugačije da razmišlja. Ipak je prilika da se književnost i kritička misao vrati u fokus poslije koktela, a prije večere.

TRAVANČIĆ: Evo nadovezaću se na tu priču. Danas imamo i smrt autora i, što je meni mnogo važnije, smrt književnog kritičara. Mi u Bosni i Hercegovini zaista nemamo književnu kritiku, nemamo ljude koji će iz estetskih i etičkih razloga posmatra književnost i kazati ako je to dobro i ako je to loše. Dva do tri književna kritičara koji pišu za Oslobođenje, istinska književna kritičara koji posmatraju vrijednost djela, a ne po toj prijateljskoj liniji. Neću dužiti, samo ću na kraju kazati kako to sve funkcionira kod nas, a ni ovdje nije drugačije. Bisera Alikadić, naša najznačajnija pjesnikinja ima jednu pjesmu koja nosi naslov Mantra za dobrobit. On ide ovako: Ja tebi ti meni, ja tebi ti meni, ja tebi ti meni, ja sebi ti sebi, ja sebi, ja sebi. Evo nekako da poentiramo to u književnosti, u književnoj kritici i u naučnim radovima, u konferencijama, u svemu… Nekako sve ide na toj prijateljskoj liniji. I onog dana kad imamo relevantnu, dobru, značajnu književnu kritiku, mislim da će se stvari umnogome promijeniti, a kada će to biti možda na mladim ljudima to da se obrazuju da znaju da misle o književnosti. Pa, dobro, već nas svrstavaju u srednju generaciju pisaca. Ja nastojim da pišem i nastojim onoliko koliko mogu da pratim književnu produkciju i u regiji i da ukažem na neka od najznačajnijih djela koja se objavljuju u Bosni i Hercegovini koja se objavljuju regiji. Skoro mi je izišla knjiga Žena u tekstu gdje ukazujem na 19 najznačajnijih žena, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego evo tu su i pjesnikinje iz Crne Gore, sv tu su i pjesnikinje iz Srbije – da ne pišem samo kritiku. Ovaj dio u fokus postavljam žene, naravno, ali ovo mi je važno da kažem. Počeli smo time koliko se putem književnosti, putem književnog diskursa možemo suočiti sa stvarnošću i to je ono što, čini mi se, na dobar način rade mnogi književnici. Mislim da je to važno da se kaže posredstvom književne kritike. Evo, toliko.

BOŠKOVIĆ: Ja ću opet malo suprotno. Pa, ne znam je li pozitivnije. Ja bih probao, kao eksperiment, da se uvede nekako zabrana na kritiku i uopšte na razgovore o književnosti i da se nekako književna djela i romani da se čitaoci sami sa njima nekako vrate sebi i da nešto saznaju o književnosti i šta ta književnost znači. Pogotovo da kritičar neki određuje sudbinu nekoga pisca, što je nekako bila prakse od Brodveja do… ne znam, evo regionalne književnosti, pa je onda to nekako iznjedrilo nekoliko kritičara koji su što negativnije pisali. Čini mi se i da su dobijali veću moć i da se onda to pretvorili potpuno jednu drugu vrstu i kalkulacije i odnosa književnosti i kritike. I mislim da je tu gubitku uvijek književnost.

Druga stvar: isto nemam problem s tim da se objavljuje, da svako može da napiše i da bilo šta i koliko god djela i da ih objavi. Mislim da umjetnost i književnost u njoj… postoji takmičarski duh, ali je besmisleno pričati o kompetenciji u književnosti. Ako napišete i izađe dvadeset dobrih romana, to će biti dvadeset dobrih romana. Koliko će se oni čitati, to ima veze s nečim drugim. Nema veze to što će jedan da poništi drugoga ili što će sto loših knjiga da utiče na to. Dobar roman ili dobar film zavisi, uvijek nađe nekako put do publike. Ne mora uvijek u tom trenutku, nekad treba da prođe mnogo više vremena ali to je već nešto što ne zavisi ni od same knjige, nego zavisi od nekih drugih okolnosti. Čak i kad je Andrej rekao uopšte o proizvodu sadržaja kako je nazvao današnji roman i književnost – bilo koju formu. Mislim, da se sada na objavi ni jedan roman u narednoj godini, na svjetskom nivou, da bi svijet nastavio bez toga, kao da se ništa nije desilo. Apsolutno ništa. To je moja neka mračna pretpostavka.

Meni svaki proizvedeni roman, koliko god on nekako zavisio i koliko god ga uslovljavalo tržište ili kakav god to danas bio način da izađe knjige, na koji način i da se prodaje i da se dolazi do nje, mislim da je to dobro za književnosti uopšte. Dobre knjige će nekako opstati, bar na neko vrijeme. I to je pitanje: da li uopšte danas potrebna kritika? Ako neće neko da se bavi kritikom i ako neće da čita kritiku ili da piše kritiku, onda izgleda da ona nije potrebna niti piscima i niti svijetu. Jednostavno, mislim da je to tako. Kao što neki veliki klasici danas jednostavno neće da ih čitaju više ljudi. Koliko god oni bili genijalni pisci, jednostavno možda za neko buduće vrijeme, imamo jedan red američkih velikih pisaca koje – čitao sam u Njujorkeru – miču i sa univerziteta i sa fakulteta i sa škola kreativnog pisanja, jer jednostavno ne dodiruju ni na koji način. Jednostavno, to nije zanimljivo danas niti stvaralačkoj omladini, niti čitalačkoj. Niko od nas ne zna što će biti sudbina niti književnosti, biti naših knjiga. Mislim da je to jedna vrlo individualna stvar i da je to jedno sučeljavanje sa samim sobom i nekakav impuls koji vi za života pošaljete u kosmos da ste nešto sa sobom i svojim potencijalom radili. Jer, najgore je proživjeti život, a da ne probate da nekako svoj potencijal iskoristite u čemu god se on nalazio i da je to nešto što meni daje nekako snagu iz dana u dan da nastavim da se bavim ovim i da ne želim, jednostavno, da mislim da će biti drugačije.

RADUNOVIĆ: Da se vratimo – počinjem priču kao Ruzvelt. Meni se čini da se vrijeme radikalno promijenilo. Nama je svima književnost važna. Meni je književnost jako važna, jako mi je važna muzika, i tako dalje, ali ja razumijem – posebno kroz rad na Fakultetu – da je nekome od 18 godina jako teško danas da pročita Šilerove Razbojnike. Kada im date to da čitaju, vidim da s telefona to čitaju. Postoje ljudi kojima je to takav napor da čitaju Šekspira i ostale klasike. Mislim da je problem vremena taj što se koncentracija radikalno umanjila, da tako kažem – mogućnost koncentracije i praćenje. Danas ne možete nikoga ne slušate – ja se vama divim, zaista – preko 5 minuta, nego samo čekate da on završi i da mu kažete što vas boli. Mene glava boli, mene. Dakle, ljudi više nemaju vremena ni za što i uvijek će postojati jedna sekta, da tako kažem, za koju je umjetnost važna. Književnost će vjerojatno preživjeti.

Ali za vrijeme Jugoslavije, kada je većina nas odrastala – ovdje se pomenu ime Igora Mandića, Milana Vlajčića i sad da ne pominjem. To su bili ozbiljni intelektualci u čiji sud vi niste trebali da sumnjate koliko god se ne saglašavali nekad. Danas su se vremena promijenila. Sve je otišlo – nemojte mi se, molim vas, uvrijediti – pa i književnost i kritika, sve je otanjalo, da tako kažem. Jer su to ljudi bili profila i gabarita, to su enciklopedijski obrazovani ljudi i živjeli su za to. Danas mi živimo za to kako da preživimo, kako da imam WiFi signal, kako da nam ćerka na tiktok ne izbaci neke sadržaje koji nisu normalni i kako da se izborimo da zaspimo pet-šest sati zbog anksioznosti, frustracije, ludila koje nam se dešavaju. Opet se vraćam na to: mislim da su sva vremena ista, samo što smo danas toliko bombardovani tim glupostima i svaki dan vas bombarduju… Zamislite nacističku Njemačku: da su imali mobilne telefone i da su primali svakih 15 minuta: zapaljena Sinagoga, ubijen ovaj… Mi smo u stanju intenzivne frustracije i agresije i u tom stanju ljudima književnost ne može biti važna jer vi nemate vremena da sjednete da dvjesta stranica čitate kako treba, s mirom. Mislim da nam vrijeme više ne daje za pravo i da mi moramo da se bavimo time čime se bavimo jer smo jednostavno u tome, ali da se toliko sve radikalno mijenja, da ćemo na kraju na ovih 15 sekundi da završimo. Kaži mi što imaš u 15 sekundi, ne mogu više da te slušam. U tom smislu meni se čini da se mi danas selimo u potpuno druge moduse, da tako kažem, funkcionisanja i, nažalost, osuđeni smo da u okviru tih uskih krugova zaljubljenika i ljudi koji misle zapravo da je to jako važno. A jeste važno, jer književnost nije ništa drugo nego rafinirano pričanje priča oko vatre. Naša civilizacija je zapravo to, tako smo počeli. Dođe tata iz lova, ubio je jelena, i onda priča: ja pođem, on se pojavi… Mi smo civilizacija pričanja priča i slušanja priča, i tako učimo u životu i o umiranju, što je najvažnije, vjerojatno. Tu je ona čuvena Ekova rečenica: Književnost nas zapravo uči kako da umremo. Jer mi se čitav život pripremamo za tu veliku stvar koja će nam se desiti i jedna od uloga književnosti, funkcija je i ta. Čini mi se da su danas neki drugi načini prijemčivi ovoj omladini i da ćemo morati sa time da se borimo, mi koji smo u tome. A književnost ća, vjerujem, preživjeti, samo što neće nikad više biti važna kao nekad, jer je to nekad bio jedini način da saslušamo priču od nekih vrhunskih majstora.

NIKOLAIDIS: Imate li živaca da me slušate pet do deset minuta ili da skratim? Gledaću da bude što kraće, ali pošto sam zadnji da probam, to mi je profesionalna deformacija jer sam pisac. Da zaokružim neki kraj, pa makar i da nije dobar. Dakle, mislim da je potpuno svejedno… Danas se koristi taj termin kulturno i društveno relevantan. To je najveća budalaština koju je čovjek smislio. Dakle, u današnjem vremenu se smatra da Johan Sebastijan Bah nije društveno i kulturno relevantan. Postoji scena, sjajna, u izvrsnom filmu Tar – ne znam jeste li ga gledali. Dakle, briljantna dirigentica razgovara sa svojim studentom o Bahu i on kaže da on odbija da sluša Baha jer osjeća fizičko gađenje prema Bahu zbog toga što je Bah imao previše djece. To je slom svega.

Da vam kažem nešto: nemoguće je vladati bezgrešno. Svako ko je ikada uzeo vlast zaslužuje da završi u zatvoru i to nije sporno. Isto tako, nemoguće je pisati da ne uvrijedite nekoga. Apsolutno je nemoguće. Ne možete pretpostaviti koga ćete sve uvrijediti. Dakle ideja da pišete tako da nikoga ne uvrijedite je katastrofalna.

Naravno, bitno je koga kanite uvrijediti. Naravno, samo će skot uvrijediti silovanu ženu ili ratnog vojnog invalida. Ali ciljati na to da uvrijediš čovjeka na poziciji moći, šta bi tu etički ili estetski moglo biti pogrešno? Napokon, postoji kod Fukoa koncept parezijskog govora koji on preuzima iz antike. To je vrlo specifičan govor, vrlo specifičan način govorenja istine, vrlo precizno. Ali ne bilo kakve istine. Parezijski govor je govor kojim saopštavate čovjeku koji se nalazi na poziciji moći, ali na takav način da on poželi da vas ubiju ili zatvori. Dakle, parezijski govor podrazumijeva sankciju. Vi ulazite u takvu vrstu govora, kalkulišući unaprijed sankciju. Ok, danas imamo izvjesne političke slobode i vrlo vjerovatno nas vladar neće ubiti nakon parezijskog govora, ali je sasvim dovoljno da poželi da vas strijelja na glavnom gradskom trgu. Neće to uraditi, ali će poželjeti. Po meni je to važna funkcija umjetnosti. Zašto? Jer mislim da u umjetnosti mora postojati nešto istinito. Ukoliko pretpostavimo da u umjetnosti nema ničeg istinitog, ukoliko pretpostavimo da su svi parametri toliko rastegljivi da je na univerzitetu moguće dokazivati da Johan Sebastijan Bah nije veći kompozitor od Bili Ejliš, onda da završimo, da spustimo zavjesu i onda neka ide dalje kako ide. Ovo je vrijeme visokotehnološkog varvarstva. I ne samo to. Ovo je vrijeme u kojem postoji ozbiljan prezir prema intelektualnom. A kao što je Lakan primijetio, ološ ćete uvijek prepoznati po preziru prema intelektu. Ja mislim da je pitanje kompetencije iznimno bitno. Pitanje kanona je iznimno bitno. Ne bismo se uostalom mi borili toliko oko toga da bi mi dali svoj kanon da ga vi preoblikujete tako da nam to nije bitno… Mislim da su to važne stvari.

Sa književnošću neka bude što god će biti, neka završi kao u Farenhajtu 451, neka ljudi šetaju svijetom i napamet uče knjige i prenose jedni drugima. Ali, na ovaj ili onaj način pripovijedanje će opstati. Ozbiljan problem, ali zaista ozbiljan problem – i ne želim zvučati distopijski – je tehnologija. Zato što tehnologija koja je na korak vodi ne samo ka ukidanju pripovijedanja, nego i ka ukidanju jezika. Dakle, vi znate, ili ne znate ali možete lako izguglati da je Mask prije deset-petnaest godina kupio tada malu švajcarsku kompaniju koja se zove Neuralink. Ideja Neurolinka je nije internet svih stvari, nego internet svih bića. Ideja neurolinka je mozak svakog od nas direktno spojen na Internet. To ukida jezik. To je prenos znanja bez jezika, ukidanje jezika – dakle to je prednost znanja bez jezika. To je prenos znanja bez kritičara, bez profesora, bez univerziteta. To je dakle podatak kao roba, platni razredi i distribucija toga. U toj perspektivi, ja zaista ne znam što bih. Mislim, ovaj čovjek je uspio sve što je radio, nemam razloga da mislim da je i tome da u tome neće uspjeti. Izazova naravno milion, ali to nije nešto što treba nas da zanima, naročito nas koji pišemo. Ognjen je to sjajno primijetio: niko od nas ne piše zbog svijeta, niko od nas ne daje pet para za bolji svijet. Da je bolji svijet moguć, dosad bi već bio stvaran. Imalo se kad. Svako od nas isključivo piše isključivo zbog sebe i pisanje jeste neka vrsta, da tako kažem, neprekidne borbe sa samim sobom. I u tom smislu je važno boriti se sa sobom, hrvati se sa jezikom, hrvati se sa tim svijetom koji vam je prevashodno odvratan. I mislim da je to književnost. Cenzura je stvar u prošlog vremena. Ideja da nešto zabranite da bude saopšteno je i dalje operativna u ovim društvima kakvo je naše. To je važno pitanje u Crnoj Gori, ali nije suštinski bitno pitanje par hiljada kilometara zapadno odavde. Suštinski način danas da cenzurišete nije zabrana nego hiperprodukcija. Dakle, hiperprodukcijom informacija vi ćete mnogo uspješnije obesmisliti onu bitnu informaciju. Onemogućićete čovjeka. Čak i u onoj staljinističkoj cenzuri uvijek je prisutno tzv. prazno mjesto – tamo gdje ste nešto cenzurisali uvijek se vidi i praznina. Inteligentan recipijent može da pretpostavi da je tu nešto cenzurisano. Danas jednostavno svakoga od nas zaspu tonama informativnog smeća. I među svim tim smećem vi trebala da iskopate onu bitnu informaciju. To je nemoguće. I to je najbolji i današnje način cenzure.

RADUNOVIĆ: Ali, izvinjavam se, jedna stvar je važna. Dakle, sad se sve više priča o vještačkoj inteligenciji. Bilo mi je interesantno da se malo porazgovaramo i čatujemo. Pitao sam o nevažnim temama i ti odgovori su fenomenalni. Čini mi se – nije ovo sad teorija zavjere, paranoja – da sve te procese neko vodi. I to su politički projekti. Isto kao što je Mask jedan od ljudi koji radi nešto jer može da radi. Dakle, suština je ljudskog bivstvovanja, čini mi se, ono što nas razlikuje od tih mašina, imaginacija i duhovitost. Kompjuter to ne može da bude. Ne možete ga naučiti da bude duhovit, niti da zamišlja stvari. On radi po osnovu algoritama: učitate i znakove mu šalju. Ako uđete jednom da pogledate oglas za kupovinu auta narednih mjesec dana će da vam stiže nekontrolisano: prodaje se taj i taj auto. Meni se čini da svijet ide u pravcu – a to se tiče i književnosti – da se čovjeku uzme i imaginacija i duhovitost. Umjesto da kompjuter – pošto je nemoguće nadgraditi tu vrstu inteligencije na način da bude inventivna, da bude duhovita, da bude puna neke vrcavosti i imaginacije – čovjek će se svesti na princip algoritma. Dakle to je ono što je opasno, zapravo ja tu vidim opasnost po književnost, da ćemo mi, pošto već ne možemo da pobijedimo, biti svedeni na tu ravan i uvijek će biti ljudi koji će se boriti protiv toga, ali će izgledati vjerovatno kao ludaci. I ostali ljudi će pričati: Makni se više, dosadna je ta priča… Meni se čini da je to najveća opasnost. To je što je, mi niti možemo uticati na to, niti bi se valjalo boriti na taj način s realnošću. Treba se boriti protiv toga na neki način – možda politi benzinom đe je taj glavni server i onda to zapaliti. Ali sad ne znam kako doći. Ili trafostanicu gađati bazukom.

NIKOLAIDIS: Ima dobar vic o tome kako je Mujo uništio najsavršeniji svjetski kompjuter. Recimo taj koji kod Maska leži. Postavio mu je samo jedno pitanje. Pitao ga je: Šta ima?

RADUNOVIĆ: Ili možda to.

---

Panel 2: Tamnica i ideja – sloboda govora kao temelj savremenoga demokratskog društva

Panelisti: Branimir Jukić, Nela Savković-Vukčević, Ana Nenezić, Adnan Prekić i Andrej Nikolaidis

Moderator: Miloš Vukanović

VUKANOVIĆ: Sloboda govora predstavlja temelj svakog demokratskog društva i potrebe čovjeka da izrazi svoje misli. Društva se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, uslovi se mijenjaju pa samim tim i sloboda govora. Kakva je demokratija Crne Gore i kako ona utiče na slobodu govora govoriće učesnici panela.

SAVKOVIĆ-VUKČEVIĆ: Riječ sloboda je obavezujuća u Crnoj Gori, ako postoji crnogorska riječ onda je to sloboda. Govorim o istorijskoj vertikali, sloboda se povrđivalane samo  kroz naše čuvene bitke za koje se pokazalo da čine čast čovječanstvu već i kroz mnoge druge suptilnije načine. Istorija zakona u Crnoj Gori kao veći oblik svijesti kojim se uspostavlja sloboda još od prvih dukljanskih zakona, koji su nastali poštujući raznolikost u prvoj crnogorskoj državi Duklji, na tome se temelji sve ono multietničko, multikulturnalno, multivjersko nasljeđe, sa takvih temelja nastaje prva crnogorska država Duklja. U Crnoj Gori se kasnije donosi zakon o utoci odnosno o azilu, pravu svakog koji je htio slobodu da dođe i bude slobodan u Crnoj Gori. Ta nit se nastavlja i kroz zakone Petrovića: otvori vrata svakome ko bježi… Volimo da kažemo: ostali su se borili za slobodu mi smo je branili. I to je naš doprinos Evropi, zato kad kažemo da smo na putu ka Evropi, treba razmisliti da smo tamo uvijek bili, da je to sad novo prepoznavanje i da je Crna Gora put.

VUKANOVIĆ: Đilas je zbog svojih težnji slobode misli i govora više puta bio sankcionisan. Koliko je Đilas uticao na percepciju slobode govora u Jugoslaviji?

PREKIĆ:  U odnosu prema Đilasu i njegovom disidenstvu postoji jedna inverzija. Podsjetiću na istorijski kontekst sukoba Đilasa i komunističke partije. Jugoslavija otvara potpuno novi put otklona od nečega što je staljinistička, socijalistička, politička doktrina. Ono što je Jugoslavija radila 1948. godine to je kopiranje onoga što je Sovjetski model razvoja komunističke partije. Nakon tog sukoba dolazi do otklona i početka demokratizacije i jugoslovenskog društva i stvaranja uslova za nešto što bi mogli da zovemo demokratski socijalizam, kako je to često Đilas nazivao. Već tada govori se o potrebi da u Jugoslaviji treba stvoriti jednu vrstu opozicione partije, i kada su Đilasa optuživali 1954. godine za to, to je bila jeres. Mnogi visoki funkcioneri komunističke partije u prethodnom periodu zalagali su se za isto. 1952. godine dolazi do formiranja nove masovne organizacije. Komunusti su pokušavali da politički život, javni društveni život organizuju kroz masovne organizacije kojima su pokušavali da socijalne strukture vežu za svoju ideologiju, i konačno narodni front kao jedan politički mutant koji je trebao da okupi sve političke snage. Tada dolazi do formiranja nečega pod nazivom SSRNJ koji je trebalo da bude jedna vrsta političke tribine i platforme koja bi nudila različite stavove i glasove. Đilas je zatočenik te ideje. Problem nastaje kada umire Staljin i kada Josip Broz kao glavni autoritet u Jugoslaviji odlučuje da je taj proces demokratizacije društva otišao predaleko i kada je potrebno, uslovno rečeno, „povući ručnu“. Ono što Đilas radi u svojim tekstovima potpuno je na talasu onoga što su zaključci Šestog kongresa, međutim pod uticajem Tita i autoriteta čitava partija se okreće od njega i kreće se u drugu stranu.

VUKANOVIĆ: Kako Vi vidite slobodu govora kao mogućnost saradnje ili prepreku za saradnju na međunarodnom planu?

JUKIĆ: Sloboda govora je temelj svih zapadnih institucija i generalno svih zapadnih vrijednosti, ne samo u geografskom smislu. Sloboda govora nije urođena ljudskom rodu već je ideja francuskog prosvjetiteljstva, rođena i implementirana na Zapadu čije rezultate uživamo i danas. To je priča o uspjehu u čitavoj historiji ljudskog roda, ne samo filosofskog, etičkog, ontološkog pristupa da je sloboda govora potrebna već je ona efikasna. Od same ideje da smo svi jednaki pred zakonom, da smo ravnopravni kreće se sa tim skupom ideja koji je na kraju implementiran. Sve počinje sa slobodom govora. On razvija jedini sistem koji može popravljati sam sebe. To je ta razlika između totalitarnih sistema i demokratskih. To je i razlika između dogme i naučne metodologije.

VUKANOVIĆ: Da li Vi primjećujete u slobodi govora prepreke na globalnom nivou i koji su to pritisci na slobodu govora?

NIKOLAIDIS: Danas je na Zapadu paradoksalno da se na slobodu govora pozivaju desničari a liberali insistiraju na restrikcijama. Imate stare old school liberale koji su u biti iz današnje perspektive centar ili malo desno od centra, ljude koji su bili aktivni 60-ih, koji su koketirali u to doba sa radiklanim idejama, koji su danas zgroženi idejom da postoji na liberalnom fonu političkog polja snažna potreba za cenzurom. Država se pojavljuje kao nositelj svega pa i ona instanca koja propisuje šta je istina. Državna istina je nužno ideološka istina, satim tim nužno i nije istina. Država upotrebljava represivni aparat ne bi li odbranila tu istinu. Paradoks današnjeg vremena je u tome što je jasno da živimo u vremenu poslije istine. Danas državna istina koja se represivno brani – to da nema istine – je zapravo liberalna pozicija, restrikcijama ćemo braniti našu istinu da ne postoji istina. 

Mora postojati sloboda govora. Mislim da je katastrofalno uništiti nekom čovjeku, ljudskom biću, karijeru zbog jedne izjave. Pritom uništiti karijeru zbog izjave za koju se ne pokušava dokazati da nije istina već da je uvredljiva. To je najgora vrsta odmazde. Ukoliko bi se svi ponašali kao osvetoljubiva rulja koja će izvršiti odmazdu nad svakim ko je nešto rekao što je nas uvrijedilo, to je pakao na zemlji. To je anticivilizacijski stav. Civilizacija počiva na mnogim stvarima, nesumljivo jedna od njih je licemjerje. Ono je strašno važno za održavanje poretka. Mora postojati balans u javnom prostoru. Mi smo na korak od toga da se ljudi isključuju iz javnog života tazo što je neko uvrijeđen. U biti to je verbalni delikt. U Jugoslaviji ljudi koji su kažnjeni za verbalni delikt imali su šansu da revidiraju svoje stavove, vi danas ne možete to, kada vas jednom isključe iz toga, vi ste mrtvi za svijet.

VUKANOVIĆ: Može li postojati ograničenje za slobodu i kakva je sloboda govora u periodu dezinformacija?

NENEZIĆ: Sloboda izražavanja je osnov svakog demokratskog društva. Sloboda izražavanja nije pravo koje je apsolutno, jasno je da postoje ograničenja i ona postoje s pravom. Sloboda izražavanja se u demokratskim društvima na različitim načinima gleda i tretira. SAD smatraju da je sloboda izražavanja apsolutno pravo, dok vidimo tendencije u EU koje idu u pravcu da tu slobodu je potrebno ograničiti, da se ne mogu ugrožavati prava drugih a posebno u modernom vremenu kada javni diskurs kreiraju socijalne mreže, brze vijesti, neprovjerene informacije koje mogu biti vrlo opasne u odnosu na ono što su osnovni postulati jednog društva.

Kada kreirate svoje uvjerenje, a pripadate određenoj grupi, sistem je takav da informacije koje primate, vi zaista vjerujete u to da su tačne. Kada nastaje ovako duboka polarizacija gdje imamo dvije potpuno zatvorene grupe koje ne mogu da pronađu način da razgovaraju, osnovni uzrok je u tome što obje grupe vjeruju da drže istinu. Dok god nismo u prilici da sistem dovedemo do toga da možemo imati nešto što je opšte prihvaćena istina koja se bazira na činjenicama, bićemo u sličnom problemu. Milovan Đilas može biti primjer kako se ove stvari mogu mijenjati. Promjena obrazovnog sistema koji je potpuno razoren i zahtijeva veliku posvećenost. Brzi način kako se izlazi iz duboke polarizacije je populizam. To je ono čemu svjedočimo u Crnoj Gori je navala populizma koji daje svoje rezultate. Ukoliko taj populizam posluži za prevazilaženje politčke polarizacije na način da bude kratkotrajan može biti oportun za društvo, a ako postane dominantan način političkog diskursa vrlo često završava sukobima.

VUKANOVIĆ: Da li postoji uslov za ograničavanje slobode govora?

JUKIĆ: Zabranama ne možete napraviti ništa. Ali možete edukacijama. Na koji način čitav sistem vrijednosti građanin može procesuirati? Sloboda podrazumijeva i odgovornost odlučivanja o sebi i svojim stavovima. Svi su svoj sitem vrijednosti izgradili kroz filmove koje su gledali, knjige koje su čitali… Na taj način su razvili svoj sistem alata kojim procjenjivati ponudu koja im dolazi. Možda je danas problem zbog tehnologije. Tu je i problem lažnih informacija. Sažima se vrijeme i sažimaju se generacije. Inofrmacije dolaze sa različitih strana. Sad je neko ko na društvenoj mreži ima mnogo pratilaca veći uticaj nego na primjer tradicionalni medij. U šumi ponude i dostupnosti na koji način odabrati ispravan stav ne samo društveno koristan nego relevantan.

SAVKOVIĆ-VUKČEVIĆ: Kad imate pritisak i tu vrstu atmosfere promovisanja straha ili potrebe da možda ljude uplašite da se povuku i budu primjer drugim ljudima, to je očekivano i ništa novo se ne događa. Ako gledamo istorijski, uvijek ste imali dezinformacije, propagandu i jedan mali broj koji se usuđivao da se bori i to je bila njegova odluka da se bori iako svjestan rizika i posljedica. Danas je to lakše, ipak smo mi u Evropi stigli do tih visina da  možemo govoriti o slobodi i to moramo cijeniti, ali ove sile ili struje nazadne, retrogradne, nađu svoje načine i progovore na ovaj ili onaj način.

VUKANOVIĆ: Imamo određene restrikcije govora prije svega u kontekstu ugrožavanja nečijih osjećanja. U 19. vijeku kada se govorilo o slobodi govora bila je teza da sloboda govora ne zavisi od emocija već da bude zasnovana na logičkim argumentima. Da li je ono što se dešava na Zapada restrikcija ne samo medija već i restrikcija u odnosu na to kako se neko osjeća? Da li je to nova faza restrikcija?

NIKOLAIDIS:  Nesporno je novi talas restrikcija, preliće se i kod nas. To su mode koje su zgodne. Teško da će se nešto istinski lijevo, progresivno i opasno po sistem preliti, a to što rade manekeni sistema, e to će se primiti. Mnogo je lakše tražiti da se nekome oduzme riječ i rpavo da govori nego otići pred neko središte istinske moći pri tome ne mislim da institucije države nego sjedište neke kompanije.  Ta vrsta aktivizma i pravdoljubivosti koja je motivisana time što je mene nešto uvrijedilo i osjećam potrebu za odmazdom je odvratna. Protiv ideje sam da država ima monopol na pravo upotrebe sile, ali ni država ne smije imati monolop na odmazdu. U društvima koja su inherentno totalitarna kao što je naše, i u društvima koja vrlo lako padaju u fašizam kao što je naše, onda već jeste problem da pustite takvu vrstu javnog izražavanja.

VUKANOVIĆ: Moramo se osvrnuti na djelovanja naših političkih partnera. Gdje vidite suštinsku prijetnju danas u CG u slobodi govora?

NENEZIĆ: Da li jedan sistem može svoj javni prostor urediti pravilno? Može. Da li smo mi to uradili? Nijesmo. Osvrnuću se na razliku Amerika – Evropa. U Americi utkano da je njihova sloboda govora neograničena. Ono što se dešava ljudima da zbog onoga što su njihovi stavovi budu potpuno isključeni iz društva. Na tako velikom tržištu jedna pogrešna izjava vas lišava posla i budućnosti, i to je mnogo opasnije nego što pokušava EU da zaštiti građane od naleta socijalnih mreža i  da pravno uredi njihovo funkcionisanje. Političari su ljudi koji izlaze sa svojim proizvodima u želji da uzmu glasove i obezbijede pozicije  koje im daju benefite i primanja. Za mnogo njih politika je jedini, primarni i osnovni posao. Dovoljno je pogledati interesne koalicije koji nemaju ideološku osnovu ni vrijednosnu osnovu, a to znači kako preći onaj prag koji garantuje parlamentarni status. Građanima se govori ono što političari vjeruju, na bazi istraživanja, da žele da čuju. Uloga civilnog društva i medija je da to probaju da razobliče zato što je cilj zaštiti građane kao i javni interes.

VUKANOVIĆ: Koje su danas interpretacije viđenja Đilasovog djelovanja, očigledno ih imamo više?

PREKIĆ: To je i slika naše istoriografije. Kompletan politički diskurs koji se tiče ovog dijela oko prošlosti se zasniva na tezi da su ispravni samo oni politički stavovi koji imaju utemeljenje u prošlosti i mi danas ne možemo da govorimo o savremenoj istoriografiji. Đilasa pola Crne Gore mrzi zbog ovoga, pola ga voli zbog onoga… U svojim dnevnicima on na paramparčad razbija mitove o tome da je izmislio crnogorsku  naciju pa se toga odrekao, pa da je bio podržavalac velikosrpske, dakle imamo konkretno svjedočenje tog čovjeka. U kontinuitetu u Crnoj Gori se od medijske scene predano radi da se on pretvori u septičku jamu i da bude demotivišući za svakoga ko želi da uđe u javni prostor.  Osnovni problem je u tome što političke stavove i mišljenja ne gradimo na tome što su vrijednosti.

NIKOLAIDIS: Stav naših građana nije tako rijedak u Evropi. EU sa Putinovim vrijednostima, puna je Evropa ljudi koji u biti tako razmišljaju. To je logika gastabajtera i dalje, logika gosta u Evropi koji će otići, zaraditi pare, vratiti se, i nastaviti da živi po Putinovim vrijednostima. Naši građani ne prihvataju evropske vrijednosti ali prihvataju evropski novac i šanse koje daje EU ali nije zainteresovan za vrijednosti.

NENEZIĆ: Veliko pitanje je ko je odgovoran zašto Crna Gora ne živi evropske vrijednosti? Vrlo je opasno što se pokreće trend posezanja za tužbama ukoliko se napiše na socijalnim mrežama nešto što ne odgovora. Mora da postoji veći stepen tolerancije u javnom prostoru. Ključno pitanje je čiji su naši mediji i koja je njihova uloga u Crnoj Gori?

---

Panel 3: Besudna zemlja – izazovi slobode stavova u Crnoj Gori

Panelisti: Željko Rutović, Dragan Bursać, Marijana Kadić Bojanić, Boris Darmanović, Brajan Brković, Dušan Pajović

Moderator: Vladimir Vojinović

VOJINOVIĆ: Današnja tema odnosi se nanovinarske slobode koje su u fokusu medija, prava koja koristimo oslanjajući se na javnu riječ, zloupotrebe koje videntiramo analizirajući javni diskurs.

Besudna zemlja u Njegoševom diskursu prepoznata je kao zemlja divljih plemena, u kojoj ne vladaju jasna pravila, s druge strane Đilas je govorio o besudnoj zemlji kao fenomenu u kome pojedinac stoji nasuprot sistemu i biva na udaru sistemu. Mi ćemo danas pokušati da odgovorimo na pitanje kako je to u sojskoj i čojskoj Crnoj Gori došlo do situacije da se napadaju novoinari pod velom moći, kakav je sistem odbrane novinarskih sloboda i da li se novinari rukovode maksimom da bi višak slobodio značio ugrožavanje tuđe slobode.

RUTOVIĆ: Projektanti društvenog inžinjeringa više nego ikad snažno podupiru prostor uvjerenja, emocija i stavova. Slabimo kritički diskurs zone slobode i ulazimo u prostor istosti, opštosti, gdje imamo nekritičku refleksiju živuće stvarnosti. Digitalna stvarnost stvorila je osnove pluralizma, ali zbir takvih glasova ne donose stav nit vrijednosti a ni zaključke. Kroz njih vidimo samo zakonitosti i pravila vladanja.

BURSAĆ: Kada gledamo s jedne strane potpuni mirni proces antisekularizacije i stabilizacije, na papiru građanske, multietničke Crne Gore, mediji su bili glavni akteri, i to regionalni mediji, koji su doveli do „unormaljivanja“ nenormalnog. Bojim se da ćemo za godinu dana pričati naše ispovijesti kako nas je neko tužio zbog istine, a ne vidim ništa skandalozno u tome što iznosim istinu.

KADIĆ-BOJANIĆ: Medijska scena u Crnoj Gori nije tako crna kako mi često mislimo, kad upoređujemo s onom u regionu, mi smo sačuvali nivo profesionalizma. Za nas nije kasno. U Crnoj Gori prvo mora da se desi snažna medijska regulacija koja će da bude u skladu sa evropskom regulativom uz svo uvažavanje naših domaćih prilika. Regulaciju medijske scene nije uspio bivši režim da dovede do kraja, a sadašnji ne uspijeva ili to radi dosta neznaveno. Nakon regulacije treba da dođe samoregulacija. Treba da uspostavimo društvo jednakih šansi. Dok nemate regulisano medijsko tržište, vi nemate regularne i jasne tokove novca. Do tad lutaćemo u mraku, međusnobno ćemo se boriti ali dok se ne sredi medijsko tržište ne možemo da imamo jednake šanse.

VOJINOVIĆ: Šta činiti da se izbjegne verbalno i drugo nasilje koje podstiču komentatori?

DARMANOVIĆ: Što se tiče komentara,u našem mediju, tu je postojala jedna duga istorija različitog ophođenja prema takvoj vrsti slobode govora. Počelo je tako što je svako mogao da postavi komentar bez kontrole. Što je tada bilo prihvaćeno. Pratile su ih socijalne mreže koje se ponašaju i danas isto. To je za nas bilo profitabilno. Međutim, po društvo je bilo dugoročno loše. Značajno se koristilo u politčke svrhe, partije su angažovale armije botova koji su ostavljali komentare. Nakon toga uveli smo administriranje komentara i sebe prilično opteretili jer smo dnevno dobijali i po pet hiljada komentara. Danas te komentare administriramo, nakon određenog treninga javnosti, broj negativnih komentara je smanjen a botovi političkih partija su gotovo nestali. Danas u javnom diskursu vidite da je kada se vodi dijalog suprotna strana automatski razmišlja kako da se brani ali ne i da se složi. Moramo aktivno da se uključimo u slušanje i isključimo emociju, i da pokušamo da vidimo šta je to dobro.

VOJINOVIĆ: Sa najviših adresa stižu vrlo opasne prijetnje i upozorerenja, šta nam možete reći o svom iskustvu nekoga ko trpi zbog slobode govora u svojoj zajednici?

BRKOVIĆ: Na primeru Srbije koje je sve više društvonesloboda, sloboda govora sa sobom nosi jednu veliku cenu koju ne plaća samo osoba koja iznosi kritiku ili se bavi demistifikacijom mitova, laži, propagande, već i ljudi koji su okolo. To je lančana rekacija koja se odnosi na članove porodica, prijatelje i bliske ljude. Trenutna vlast u Srbiji je doktorila na tome da nemamo politiku već samo političku propagandu. Svaki potez koji vlast radi je da bi se krojilo javno mnjenje. Kada kontinuirano traje jedna vrsta demonizacije, vi oguglate na to i onda opasnost nije više opasnost nego situacija na koju ste navikli. U momentima kada se trudite da se zalažete za stvari koje su ispravne naići ćete na momenat kad apomislite što ja to radim kad aje ovakva sila ispred mene i kada nemmao resurse da se ta istina probije ali to vas uči jednoj vrsti bespomoćnosti. Vlast počiva na tri vrste nasilja: propagandno, institucijalno, fizičko. Glavna suština borbe za istinu je da svako mora da odluči koliko daleko je spreman da ide zbog toga.

VOJINOVIĆ: Doživljavate li pritiske zbog tekstova koje objavljujete?

PAJOVIĆ: Dvije stvari koje se ne mogu demokratizovati jer su suštinski opresivne su država i crkva i svako ko se bavi kritikom te dvije stvari će neminovno naići na vrstu meke ili jake opresije. To može biti cenzura, ideološka. Ljudima je u ljudskoj prirodi da krše zabrane i ljudi koji se bave javnim djelovanjem treba da se naviknu na to ali i da borimo rpotiv strukture zabrane. Sloboda govora nije reći samo što hoćeš, već da to što kažeš ima direktnog uticaja na strukture društva.

VOJINOVIĆ: Sa kojom formom, ne sadržajem, kritike upućene vama lično biste se složili i koju biste formu prihvatili?

RUTOVIĆ: Istinska sloboda je u samosvijesti moralnom ponašanju. Budućnost onoga što jeste sloboda medija nije u preregulaciji. Duh onoga o čemu govorimo potpuno je inherentno da ono što jeste osnov civizilizacije dijaloga je legitimitet javne sfere. To je utopijski cilj postavljen u društvima.

BURSAĆ: Šta je donja granica gdje prihvatam kritiku – hajde da razgovaramo, gdje me druga strana poziva da razgovaramo. Ako je poenta da me nema u profesionalnom smislu da sam nevidljiv, da li je potrebno da ja odustanem od posla? Situacija u Crnoj Gori u odnosu na Banja Luku je mnogo bolja, iako se vama ne čini tako. Kod vas još uvijek postoji opcija da ljudi oprečnih mišljenja pričaju. Dok postoji miks da ljudi oprečnih mišljenja sjede i razgovaraju, onda je moj prijedlog – radite to što češće. To je ne samo konstruktivna kritika, već upustvo za rad, razgovarajmo da nas bude.

BRKOVIĆ:  Dobar humor može demaskirati takve stvari. Meni je najveći problem sa kritikama što ni u jednom trenutku kritika nije došla za moj potez niti za nešto konkretno što sam uradio već se uvek odnosi na to ko mi je đed, odakle sam ja i slično. Kritiku volim i podržavam, ali volim istinitu kritiku a ostalo ne mogu da posmatram kao vrstu kritike već kao pokušaj diskreditacije.

DARMANOVIĆ: Tužbi smo imali dosta i utiču finansijski na nas. Ne složim se sa tim da se objavi naslov koji nije u skladu sa tonom koji mi propagiramo. Neslaganje je u redu kada razmijenimo mišljenja i kada o tome razgovaramo. Ne smetaju nam ni javni napadi koje dobijamo od političara. Generalno treba biti mnogo više tolerantan na sve što je drugačije kao i na želje centara moći. Koristim i volim dobronamjernu kritiku, to je kritika koja dolazi od vašeg vjernog čitaoca i u 90% slučajeva su u pravu, takvu kritiku treba slušati. Postoje predubjeđenja da mi ne volimo kritiku ali mislim da dobronamjernu volimo.

KADIĆ-BOJANIĆ: U društvu u kojem su neki ljudi ubijeni, ranjavani, prebijani,  moramo itekako da vodimo računa o tome da sredimo regulativu. Moramo da imamo vrlo jasne zakone koji će svima na medijskom nebu da pružaju jednake šanse.  Za mene je važno da novinarke i novinari profesionalno rade svoj posao.

PAJOVIĆ: Za kritike sam uvijek otvoren i mislim da su poželjne za rast i razvoj i autora i aktivista. Svi smo mi oblikovani sa nekim sistemom vrijednosti, kulturom i obrazovanjem i ako se vratite na neke osnovne ljudske vrijednosti poput solidarnosti, empatije, pravde, ekologije da nađete zajedničku tačku koja će ljude približiti nekoj ideji ali uvijek treba da postoji crvena linija. Po meni,  crvena linija su ljudi koji mrze indivualno.

---

Panel 4: Nova klasa – đilasovština ili forme ovoremenoga disidentstva

Panelisti: Dragutin Papović, Sanja Orlandić, Melida Travančić, Milan Marković, Vladimir Vojinović

Moderator: Miloš Vukanović

VUKANOVIĆ: Za ime Milovana Đilasa veže se često termin disidenstvo. Kako se ono danas vidi?

PAPOVIĆ: Đilasovo disidenstvo je nešto što je postalo sinonim za tu vrstu političkog djelovanja, generalno komunizma. On je bio predvodnik takvog djelovanja, kasnije mnogi istočnoevropski disidenti su se ugledali na njega. Disiedenstvo znači odmetnik, konkretno od sistema ili ideologije, ironično, od sistema u čijem kreiranju je dao veliki doprinos. Nepunu deceniju nakon što je revolucija u Jugoslaviji trijumfovala, on je bio jedan od četvorice najuticajnijnijih u toj vlasti, on je odlučio da to nije u redu i javno je saopštio i došao do samospoznaje da taj sistem nije u redu i da mora da se promijeni. Čim sistem dovede neko u pitanje, jednako djeluje. Tako je djelovao i prema Milovanu Đilasu bez obzira na sve njegove prethodne zasluge i sistem je reagovao na način da ga je izopštio. To ga nije pokolebalo već je nastavio kritički da se odnosi što je tretirano na nivou verbalnog delikta koji nije tolerisan. Njemu je u kratkom roku četiri puta suđeno te je devet godina proveo u zatvoru. Na taj način je postao odmetnik u sistemu ali i primjer intelektualcima za djelovanje protiv komunističkog režima. Kod drugih disidenata nemamo takav primjer kao kod Đilasa, da je u samom vrhu sistema koji ga kasnije odbacuje. Paradoks je da bi neko bio disident mora imati sa druge strane sistem koji kažnjava verbalni delikt, drugačije mišljenje, sistem koji ne dozvoljava pluralizam. Danas je tako nešto gotovo nemoguće, ni u jednoj državi nemate tako rigidan politički sistem koji ne dozvoljava pluralizam. Ali imate drugu vrstu progona u smislu neprihvatanja sa dominantnim političkim mišljenjem. To imamo u Crnoj Gori već neko vrijeme. Ako ste na drugom fonu političke scene i kritikujete trrenutnu vlast to će vas dovesti do jedne vrste revanšizma ili osvetništva, kazna će biti blaža ali će se primjenjivati takođe jedna vrsta izmještenosti, što znači da je današnje disidenstvo drugačijeg karaktera ali je zajedničko pravo da se drugačije promišlja.

VUKANOVIĆ: Kako se njegovo disidenstvo odrazilo u književnom smislu i koje je to nasljeđe koje nam je ostalo?

VOJINOVIĆ: Neka od najboljih njegovih djela su nastala iz razloga što je bio upravo to što jeste. Pregršt je sjajnih pripovijedaka koje su nastale pod uticajem biografije pisca odnosno okolnosti u kojima je živio i stvarao. Sadržaj drugog toma nastao je u zatvoru, jedna od najljepših proza nosi ime Gubavac, to je priča koja govori o izopšteniku. Jedan književni lik suprotstavlja se drugome, desi mu se i da oboli od lepre, onda kreće strategija izopštavanja. Kompletno selo vođeno kmetovskim odlukama ograđuje se od leproznog i njegove familije. Njega će izopštiti u kući improvizovanoj za te potrebe, ograditi zid oko njega, čak će mu hranu doturati preko ograde. To je više nego jasna metafora za njegov život u ćelijama zatvorskim. Zanimljivo je da ta pripovijetka govori o tome da je leprozni ili gubavac bio dobar guslar, i da se do kraja života borio umjetnošću protiv tog izopštenja te je znao kad se selo umiri da zagudi i pjeva ono što je njemu na srcu a to je jako pogađalo seosku vlast. Ovo je bitno zato što  Đilas kao autor sigurno ne bi bio posvećen literaturi na taj način i ne bi nastajali takvi redovi, s druge strane i nas kao čitaoce zanima što je to u literaturi što možemo pronaći i identifikovati što jeste sudbinsko, u literaturi samog autora. Milovan Đilas jeste autor takvog statusa jer je imao takav status u politici. Kad prođe vrijeme, i kad se mi sadašnji udaljimo, od Đilasa će ostati to nešto što će biti isključivo njegova umjetnička djela.

TRAVANČIĆ: Bez slobode govora, slobode pisanja, slobode istraživanja, bez slobode pisci ne žive valjan život. Dolazimo do toga da su najznačajnini pisci koji su mijenjali ne samo svijet u sebi nego svijet oko sebe zapravo pisci koji su govorili sve što misle i trpjeli način tretiranja režima. Danas toga nema. Nikada nijesmo imali veću slobodu govora ali nas niko ne čuje. Gradovi i države koji ne priznaju vrijednost svojih umjetnika umanjuju samim tim i svoju vrijednost.

ORLANDIĆ: Populizam koji jača nosi sa sobom brojne konsekvence. Jedna od njih je uništavanje intelektualaca. Kako se uništavaju kritički glasovi i kako kritički glas postaje siroče u javnom prostoru? Prvo kreću upozorenja od prijatelja i bliskih ljudi zašto to radis, onda se alarmiraju mediji koji uništavaju reputaciju tih ljudi, najčešće na lažima, i vrlo je kontolisano. Dolazimo do kategorije pravog naroda. Ko je pravi narod? Grupa ljudi koja ne nezadovoljna ličnim uspjehom u životu, i vlast mu daje određenu ličnost koju treba da mrzi za svoj neupsjeh i sva mržnja je usmjerena ka tome. Potpuno nestaje Ja iz javnog života i postaje Mi. Ne poštuju se zakoni jer oni stoje na putu volji pravog naroda, takođe smetaju kritički mediji i njih treba ugušiti jer oni smetaju volji naroda a poslušne medije treba preusmjeriti protiv kritičkih intelektualaca. Da bi se neko oslobodio manipulacije mora vladati znanjem. Ne treba zanemariti činjenicu da živimo u vremenu postistine te je istina švedski sto gdje svako uzima ono što želi a laž je alternativna činjenica.

MARKOVIĆ: U vremenu u kojem živimo i u ovom kulturnom i društveno istorijskom kontekstu žrtve smo klerikalne kontrarevolucije koja je donijela svoju etiku i estetiku. Imamo situaciju da čovjek dobija najznačajniju književnu nagradu za zbirčicu tekstova koji su objedinjeni smišljeno a pisani tokom 20 godina. Tu nagradu mu dodjeljuju univerzitetski profesori koji su spremni da svoju akademsku reputaciju ugroze takvim odlukama. Nova estetika i nova etika primjenjuje Platonovu utopijsku sliku države u kojoj su određene profesije nepotrebne, poput umjetnika i kritičara. Disidenstvo je borba protiv jednoumlja. Jednoumlje živimo a pluralizam je tekovima savremenog društva pa dolazimo do paradoksa da živimo u vremenu pluralizma u kojem vlada jednoumlje.

VUKANOVIĆ: Kako interpretiramo Đilasa i njegovog nasljeđa u današnjem društvu?

PAPOVIĆ:  Tumačenja Đilasa su raznovrsna, od apsolutno negatorskih do glorifikatorskih. U Crnoj Gori, izuzev nekoliko ljudi koji se bave Đilasovim djelom i ideološkim stavovima, ne postoji dominatan izgrađen odnos pa ni institucionalno. Đilas je iz Crne Gore, rođen u Crnoj Gori, uspio da postane svjetski poznata ličnost, zaključak Đilas je naš. Nekako je to još na površinskom nivou a nikako da se dođe do zaključaka zbog čega je Đilas značajan. Prije svega radi se o ličnosti koja je među najpoznatijim istorijskim ličnostima, on je jedan od lidera revolucije i NOR-a. On je istorijski značajan jer je uticao na tok revolucije,  kreirao socijalističku Jugoslaviju, značajan je kao književnik, partijski državni funkcioner, kao disident… Njegovo gerografsko porijeklo svakako treba da bude motiv više svima koji se bave epohom XX vijeka da se o Đilasu dođe do adekvatnih naučnih saznanja jer je ono što je on uradio svakako značajno. Možemo o tome imati različita mišljenja ali ne možemo osporiti značaj. Nisam siguran da bi inteletualac danas proizveo toliku moć.

VUKANOVIĆ: Kako biti otpor sistemu a ne biti kategorisan kao protivnik nacije?

ORLANDIĆ: Mediji su kreatori javnog mnjenja, i oni kreiraju sliku društva. U Crnoj Gori postoje još uvijek mediji na kojima možemo iznijeti mišljenje koje nije popularno i koje je protiv vlasti. Određeni broj ljudi će to pročitati, trebalo bi nekako te i takve medije sačuvati.

VUKANOVIĆ: Koji je to vid disidenstva danas u Crnoj Gori i koji to vid suštinski možemo da projektujemo u budućnosti?

MARKOVIĆ: Današnji antipod intelektualcima su botovi. Kada su u pitanju intelektualci i sistem vrijednosti ispravni glas će uvijek biti zatrpan, i postojaće strategija da se taj glas ne čuje. To je ono što je kihotovsko u ovom poslu javnog djelovanja. Čovjek mora biti spreman na to da će njegov glas biti ugašen i sa tim se treba boriti ali bez nekog očekivanja od uspjeha.

VOJINOVIĆ: Mislim da u Crnoj Gori neki intelektualci previše reaguju u toj mjeri da to postaje kontraproduktivno. U ovoj eri objavljivanja stavova doprinosite tome da taj stav izgubi vrijednost. Kako odmjeriti vrijeme, kad se javiti, na šta reagovati, to spada u domen ličnog i u ono što svi mi u sebi nosimo i što ispoljavamo čini nas intelektualcima. Svi mi smo ośetili disidentsko ako radimo u organizaciji koja ima svoju hijerarhiju, prilikom saopštavanja svojih stavova. Ispoljiti stav javno i snositi poljedice je jedna stvar i ispoljiti stav u jednoj eho komori vas čini intelektualcem. Oduprijeti se nečemu što u Vašem sistemu vrijednosti smatrate pogrešnim. Upravo ova Akademija želi da pojača taj ośećaj slobode govora.

TRAVANČIĆ: U Bosni akademija uopšte ne reaguje na bilo šta što se dešava u zemlji, na političke, društvene, ekonomske promjene… Ne čuju se glasovi intelektualaca pa je na snazi tiha cenzura, a sa druge strane je u pitanju strah pa je lakše prikloniti se režimu.

PAPOVIĆ: Sami karakter Akademije, Univerziteta je takav da nema jednoumlja. Možemo problematizovati što u konkretnim situacijama nemamo niti jedan stav sa tih institucija. CANU je povodom jednog pitanja izašla sa gotovo jedinstvenim stavom. Niko od akademika nije problematizovao taj dopis, a još gore je što je premijer države čija Akademija šalje dopis, odloži taj dopis i kaže mišljenje jedne Akademije nije važno onda je zaključak javnosti šta će nam mišljenje intelektualaca. Ućutkujete drugačije glasove naročito one koji promovišu humanost, istinoljubivost zarad opstajanja jedne dogme. To su klasični simptomi fašizma.