Foto: Milo Radonjić
Djelo postavlja životu pitanja… djelo kao objektivacija ličnosti je potpunije,
totalnije nego život, ono nalazi svoje totalno objašnjenje u sebe sama.
Sartr
Nastojeći da u složenoj istoriji crnogorske umjetnosti pronađemo estetsku i poetičku podudarnost, dolazimo do zaključka da Vasilisina umjetnost nema podesan pandan. Prije svega zbog posebnih osobina njenog djela koje se odnose na ravnotežu čulnog i umnog nadahnuća koje možemo postulirati kao izuzetnu intelektualnu intuiciju. Ona čini da iz samog djela možemo sagledavati neprotivrječni sklad između ovozemaljskog načina postojanja i pretpostavljenih transcendentalnih supstancija. Vasilisin umjetnički svijet je svijet u kojem zgusnute slike snoviđenja zauzimaju mjesto stvarnog spoljašnjeg svijeta, i te predstave sna prožimaju se u područjima natčulne stvarnosti nedotaknute iskustvom.
U središtu Vasilisine umjetnosti nalazi se figurativna predstava imaginarnog svijeta. Fantazmagorijsko otjelovljenje ovog svijeta iluzije umjetnica doseže kroz žestinu gesta, kroz osobitu crtačku samouvjerenost koja preovladava i na platnu – jer gestualni linearizam snažno karakteriše sva njena djela, bilo da se radi o crtežu ili slici. Iako se oslobođena boja vješto i eksplozivno rasipa u dinamičnim kompozicijama, katkad se stiče utisak da je ona samo podrška hitroj crtačkoj bravuri, kojom umjetnica oblikuje fantazijske anticipacije. Njen unutrašnji svijet, koji stoji kao kakva pukotina u bivstvu, prikazuje raznolika bića koja pripadaju subjektivnom realitetu. Ona tek asocijativno podsjećaju na životinje ili imaju forme ženskih figura, ali preciznijom analizom forme uočavamo da se radi o oblicima koji svoj bitak ostvaruju u nekom kosmičkom, prije nego antropološkom, prostranstvu. Ovi prikazi kreću se od magičnih snoviđenja naslikanih u jarkoj paleti do opominjućih i turobnih predstava slikanih u prigušenom tonalitetu, koji upućuju na tajnovitost i nepregledne dubine unutrašnjih prostora. Ima nečeg stradalnog i uzvišenog na njenim slikama, i posebno crtežima: u ženskim figurama zarobljenim među krilatim deformisanim životinjama koje ispunjavaju svaki slobodan prostor slike kao pčelinji roj, i ne daju da finoća akta nečulne ljepote ostvari prvi plan. U slučaju Vasilisinog slikarstva, žena nije čulni konstituent estetskog predmeta, već upravo simbol neopipljivog, idealnog i duhovnog. Ona je u stalnom dinamizmu sa htonskim silama, što njenim crtežima i slikama daje dramatičnu perspektivu.
Htonski svijet prikazan je poput nekog starinskog bestijarijuma, dok je ženska figura predstavljena uglavnom lako i graciozno, sa krilima ili perjem, koji simbolizuju duhovno uspeće, atribut su transcendentalnog. Suptilno se vezuju za vazduh kao prostor onozemaljskog. Dva svijeta međusobno se prepliću čineći katkad skladan ples („Ballo“), a ponekad burleskni, crtački virtuozan, prizor koji podsjeća na Boša smještenog u galaktičkoj scenografiji („Teatro“). Na Vasilisinim crtežima vlada sveprisutna magija numinoznog (posebno iskazana u seriji crteža rađenih u tehnici bajc i pero). Napušteni gradski trg sa dvije oborene monumentalne biste kruta je pozornica nad kojom se nadvija plameni demonski vir, i cijeli prizor ima atmosferu noćne more ili neke nedokučive melanholije („Posljednji dani“) – ova scena nesumnjivo je pokazatelj njenog nadahnuća italijanskim metafizičkim slikarstvom. To je posebno primjetno ako uzmemo u obzir statičnost prizora te šrafuru i svjetlost koja dopire iz nekog sablasnog, nevidljivog izvora. Vasilisina umjetnost je umjetnost postmodernog usamljenika i srednjovjekovnog alhemičara. Ona traži umni i emocionalni angažman. Na njenim djelima vidljivo je tanatično ustrojstvo i princip nade. Njen svijet je svijet umjetničke istine koja nam nezauzdanom, ekspresivnom snagom svjedoči postojanje svog entiteta iznad pojavne stvarnosti. Naposljetku, Vasilisa je nadrealista čija estetska igra od svakog posmatrača čini snivača.
