Foto: privatna arhiva
Svemu sam okrenuo leđa i otišao u nigdinu. Sinovima ništa moje više nije trebalo, ženu je nervirala moja nepresušna ponesenost opštim interesom i ljudskim dobrom koje ne mogu naći i koje nemam kome dati, prijatelji umrli naprečac ili odselili u prijestolnice, Podgoricu ili Beograd. Lokalpatriotizam, koji svaki provincijalac čuva kao jednu od zadnjih karti smisla za igru života, opravdanje za počinjene grijehe djetinjstva, pakosti srednje dobi i kajanja starosti, od koje već bijah kupio ulaznicu da kroz njene dveri prođem, nisu više bili utjeha. Država, u kojoj su me kinjili nišči duhom, najzad je postala nezavisna i međunarodno priznata, a moj projekat o jedinstvenom kulturnom prostoru Crne Gore, koji su patriote lijeve orijentacije i pred referendum, a nakon njega osobito, uzimale kao somnambuliju provincijskog zanesenjaka, a ja ga magareći uporno nametao kao vrijednost Ministarstvu kulture, gubio je iz dana u dan na važnosti; zapravo – bio je neostvariv. Crnoj Gori nije trebala kultura, multikultura još i manje, čemu joj umjetnosti kad caruje dirigovani estetski kupleraj, takozvana kulturna industrija, i njoj date sinekure od vlasti i međunarodne zajednice. Projekt do projekta, od jezika do ideologije. Postajali smo ovisnici evroatlantskih integracija, a ja sam znao što to znači na kraju neoliberalne balade: biti kmet u feudu zvanom Montenegro. Time sam, kao intelektualac bez pokrića, posve izgubio na značaju, sva moja zalaganja izgubila su smisao. Zato sam – a i zbog koječeg drugog u meni i oko mene, što opravdati neće ni dovršena kronika o višedecenijskom putovanju crnogorskim kamenjarima svih nahija, objavljivana u nastavcima u „Arsu“ prije koju godinu – odlučio da odem. Da me nema.
Na brzinu sam spalio sve uspomene na zavičaj, mladost i zrelo doba, pa preostalu volju dohvatio pod ruku da me pridržava na putu ka nepoznatom kraju. Sinovi glumili zabrinutost, žena bijesno mrmljala da me, ‘zajedno sa mojim avetlucima’ đavo nosi u đavolje jame, a psetu, koje je moj prolazak kroz kapiju imanja gledalo sanjivim očima, nisam morao davati objašnjenje.
Ostali i neće pitati gdje je nestao, kamo je otišao crnogorski pisac i izdavač.
***
Nisam tog jutra znao kuda i dokle, ali sam bez riječi ušao u crveni autobus koji je dva puta sedmično spajao Porto Hendek i Sarajevo: negdje ću, planirao sam, izaći u brdima između Nikšića i Foče. Gdje su planine i vlažne šumetine, rijetki ljudi i poneko rogato stvore. Zašto u tom pravcu? Valjda stoga što sam tom putanjom prošao tek nekoliko puta u životu, pa mi se činilo da je bjekstvo ka nepoznatoj teritoriji imalo najviše besmisla. Ovo što upravo počinjem i zadovoljava me upravo zato što je bez opravdanja. Sam pao, sam se ugruvao. Kriv nije niko.
Stizala je jesen i zamišljao sam kako moji koraci gaze prvo crveno lišće na stazi koja vodi nikamo. Da, tamo negdje od uliva Tare u Drinu, rubom prašume u Perućici, do kamenitih zaravni mrgodnog kalinovačkog kraja, u nekoj lovačkoj kolibi, napuštenom katunu, kamenoj kuli, smišljao sam stanište, ljuljajući se na zadnjim sjedištima maltene praznog autobusa.
Nedugo nakon polaska, na jednoj od nebrojenih stanica (da bi sabrali one kojima mogu uzeti novac, ovakve duge pruge, uz cviljenje kočnica, uzmu svakog na cesti koji podigne ruku), u vozilo je ušao suvi starčić. Ljuljajući se između sjedala krenuo je ka meni. Učtivo mi je pružio ruku i pogledom zatražio dozvolu da sjedne kraj mene. Nisam imao ništa protiv. Njegova je priča (a nju je odmah počeo da odmotava) bila zanimljiva.
„Ne mogah da izdržim. Godine koje su me stisle nisu sinu i ženi bile od značaja. Niti moja silna (tako je rekao: ’silna’) američka penzija, koja je komotno mogla da prehrani još poneka usta, da je bilo sloge, da je bilo razuma – ne, ja sam za njih postajao prošlost, moje iskustvo teret a razložnost uobraženje. Znate, kasno sam se oženio, oženio po plemenskom običaju (ženu iz istog sela, ali koju nisam dotad poznavao, dok sam lutao svijetom, rođaci su odabrali za me, očuvanu i dosta mlađu…), to je godilo mom smorenom životu, da se smirim dok još ima vremena za to, i ona mi je ubrzo rodila sina. Kuću sam podigao, na visu, bijelu, sa dva poda i na četiri vode. Ukrasio voćnjak ogradom od pletene mreže, betonirao put do potoka podno kuće, sinu dovezao automobil kad je postao punoljetan. Imao u polju pedesetak rala crnice, polovinu pod žitom, drugu polu djetelinom sijao, šumu iznad kuće, štalu sam punio junicama, i konja sedlanika. Svaki način za skromne i valjane. Moji nisu bili takvi: žena po komšiluku, sin u varoš, brigu su meni poklonili. Radio sam koliko su godine dale, trpio lajanje i komociju, rasip i nehaj. Bili su neuki i primitivni, moje ih je iskustvo zbunjivalo, a znanje nerviralo. Urotili su se protiv mog razuma i mirnoće, postali su moja muka, napast mom razumu… Još lane sam prvi put odlučio da bježim. Sabrao sam svoju volju, nagnao želju: da se vratim u varošicu Vermonta, ako tamo nađem od moga vremena ikoga živa. Branilo me dvojno državljanstvo, a ohrabrivala tamošnja ušteđevina. Sad je ova država nezavisna, izaći ću iz nje kao penzionisani Amerikanac, u Ameriku ući kao pošteni Srbin, i tamošnju ušteđevinu grepsti sam. A biti usamljen – poznata je meni ta nezdrava voćka. Ali je mnogo lakše s nje gristi kvrgave plodove nego slušati uporno sijevanje riječima ukućana-urotnika. Bijeg, prijatelju, bijeg je otpočeo. Za manje od sata stići ću u prijestolnicu i prvim avionom dignuti svoje odmetnuto tijelo u beskraj nebesa…“
Gledao je u moju ravnodušnost (jer mi nije na um padalo da pominjem svoj i odlazak i razloge koji su ga potakli), mutnim pogledom oslobođenika, suvotu svog tijela starac je osnaživao nadom, i ona je pored mene zamirisala radošću. Bio je to drag čičica na pragu groba, ali je njegova odlučnost za bijeg bila sva u mladosti volje. Od koje sam i ja dio ukrao za svoje daljnje putovanje. U Podgoricu je izašao iz autobusa kao pubertetlija, okrećući se na jednoj nozi, mašući svima koji su htjeli da vide njegovu radost.
Što sam više odmicao, nedoumica je rasla. Ne da ne bih nastavio putovanje, već kako da ga nastavim, kad u zoru izađem iz vozila na nepoznatoj cesti, u tajanstvenom kraju. Djetinja nesigurnost, koja je kroza me gledala u cestu osvijetljenu farovima autobusa, bila je ujedno i pubertetska slast što ću se u takvom kraju, kraju tuđih ljudi i neznanih predjela, naći uskoro, za nekoliko sati, najkasnije do zore. U koju ću ući, ne ja sadanji, već neko drugo lice, tijelo i duh, neka nova osoba. I to, da će moje ime i narav, moje iskustvo i volja, uskoro početi da se imenuje nekom drugom logikom života – i to je u meni stvaralo slatku zabunu onog koji se na bijeg dao. Samo da nije kao juče, kao prije neki sat, kao ranije.
Tako nešto mi je, nakon tri sata putovanja šapatom rekla i blijeda prostitutka u prepunom bifeu nikšićke autobuske stanice, prljavom mjestu nesretnih ljudi, dok sam, stiješnjen uz memljivi plavo obojen zid, sjedio za klimavim stolom i pio mlaku kafu, čekujući kao i ostali putnici da vozač i kondukter pokusaju vrele čorbe. Djevojčica nije tražila dopuštenje, sjela je između nekoliko ćutljivih putnika, naizgled bahato, a u stvari puna straha, one nelagode kakvu zadugo sačuvaju cure provincije. Gledajući nas naizmjenično, počela je da govori, da romori kao seoski mlin kraj jesenjeg potoka. Mirisala je na mlijeko, dim i davno zaboravljen parfem „Pokošeno sijeno“, i time podsjećajući na svoj izgubljeni život, prodanu mladost.
„Nikad ne znam kamo ću dalje, gdje ću se naći za koji sat. O dužini mog putovanja i ne sanjam, jer mi njega određuju saputnici, moji nasumice nađeni suložnici. Razdajem se evo koju godinu kā zadružni činovnik, ima me od Danilovgrada do Trebinja, koliko da sam skakavac – poskakujem da me ne zgnječe, dok brstim oskudne takuline klijenata s kamene pustinje. ‘Oli mesa, zlato moje, bi li malo pršute s moga štuklja, anđeli s tobom, junačino!’“
Gledam je onako razroku, nepravilna lica i pravilnih grudi, u haljinici koja nije za ovo doba, ali jeste za njeno zanimanje, našminkanu kao klovn u Brehtovim dramama. Iz njenih raspucalih usana šišti očaj prekriven kikotom koji nalikuje jecajima, a sve što kaže dok se putnici pokreću, jer je pauzi kraj, obećava i mom nedoumlju novu snagu. Jer ako je nju ona našla u ovom izvrnutom gradu, i meni će je u tuđini dati okolnosti kojima hrlim.
Ide uza me i jednako govori: „Samo treba uteći, stalno šmugati od ovog jada kroz koji se provlačimo. Bježim od majke koja je bježala od svoje majke, jer su i nju jebali uzduž i poprijeko od Željezare do Vidrovana.“ Zakikotala se i, kao da gubi dah, zabrzala: „Ona me vičući mi: ‘strelica te fištila, akobogda!’ samo više podsticala da se razdajem po milom užem i širem zavičaju, bježim od policije kojoj sam stalno kriva što se nalazim na mjestima na kojima nema ženā ni za lijek a svaka u nevakat na cesti zatečena biće osumnjičena zbog zločina koji se nije desio ali će se zbiti izmičem od svog ranijeg društva koje se iškolovalo pa idu ka slijepci topoću sokacima po činovničku platu dovoljnu za hljeb i kruh skrivam i savijam se od dana potkradam se iz noći u studno jutro nikšićko i bez samilosti sakupljam očajne priče samrtnika iz brezovičke bolnice koji u nevakat izviru iz jodom posutih soba.“ Priča nesretnica u želji da mi što više zagorča daljnje putovanje, češe se o moje rame i iznova šapće: „…Bježati se mora, bjekstvo je životu valjani dobitak, dok se ne dosjetim jadu da ja zapravo od sebe bježim, ne od nevoljnih događaja u koji sam uletjela. A što ćeš onda, jadna ne bila, sebi kažem, kad na kraju uspijem same se sebe otresti – kako ćeš?“
Stavljam joj na ispruženi dlan plavu novčanicu od dvadeset eura, i dok ulijećem kroz vrata autobusa koja se zatvaraju, zadnji put vidim njeno zbunjeno, zaprepašteno lice: gleda čas u mene, čas u primljeni novac, trčeći i urlajući za vozilom: „Nisam ti pare tražila, govno putničko, govorim ti da i ti treba da utekneš, od sebe najviše ako ti basta, od sebe sama bjež ako muda imaš!!!…“
Ovo me dijete podstaklo da još jednom saberem svoju odluku i namjere, pomogla mi je da ubijem nelagodu, da svoj naum očistim od klonuća koje rađa daljina koju sam već prešao, beskraj koji osvajam. Promiču rijetka svjetla krajolika, i u svakom od njih ocrta se lice nepoznate žene s perona (vrisku njenu čuva moje uvo kilometrima), a autobus se valja i cvili kroz visoravan Pive, sa malo putnika u svom smrdljivom truplu, pospanim kondukterom i pjevušenjem vozača koga je lozovača natjerala da sriče staru pjesmu crnogorsku o junacima koji biju turkešine.
***
Pomisao da se u njegovom istrošenom životu sada sve svelo na putovanje radi putovanja, tek iz potrebe da se nekamo ode, nešto neodređeno učini, desi, nije ga razveselila. A on je već bio zašao u Bosnu, tu tužnu zemlju koja kopni od nesnalaženja. Carinska formalnost obavljena je nehajno i uz zijevanje činovnika u teget uniformi, ni torbu mu nisu otvarali, pružajući mu nazad pasoš. Preostalih četrnaest kilometara makadamskog puta od Šćepan Polja do Broda na Drini, prestajao je u starom autobusu, posve razbuđen, stežući svoju torbicu među nogama. Bio je nestrpljiv, ali i u odglumljenoj zebnji što i kamo kad izađe na most iznad Drine, u mrak i maglu. Sada je znao čemu hrli.
Hodao je sve do zore, uz briježje, čestarom i uz litice, izbjegavajući krivudanje ceste, i u cik zore ostaviće on zloslutno selo zvano Tjentište. Popeće se do spomenika palim borcima, skalu po skalu, do raširenih kamenih krila, i tada, kad se okrene da poda se osmotri krajolik u osvit, odjeknuće pucanj.Sve što je potom čuo bio je mukli udar u glavu, kao da ga je udarila pčela. Zadnju njegovu misao, dok je lijegao uz mrtve junake, pokrio je spas. Pobjegao je.
