I.

Svatko nosi svoj putnički ogrtač.
Moj ogrtač je ogrlica. Srebrna,
s kuglicama.
Planeti su povezani nitima,
fine srebrne veze drže me na okupu.
Jedna je putnica ustala iz kreveta, od deke
sašila hlače, na jastuk prilijepila pločicu s imenom
i u nj ugurala stvari. Sad su njezina leđa moj
oslonac. Vozimo se u busu za avion.
U ruksaku je zlatna jesen. I kosu je izvukla iz sna,
našla je busen riječne trave i nemarno ga zabacila.
Umjesto češlja, srpska polja koja su obrađena kao
trokuti i radi nadzemaljske ljepote.
Što bi još odavle bilo lijepo? Škanjci i kukuruz.
Tresemo se u nečujnim oblacima.
Jedan putnik zuri u planete od srebra
s kojima se igraju moji nalakirani prsti.

II.

Aerodrom lebdi nad Beogradom.
Žuti suncokreti blješte sa stropa kafića,
satovi se tope na rukama, u prazna srca
ulijeću nesnosni predmeti i parfemi,
kože su tako dobro oribane
i bez ljudskog mirisa.
Lebdimo bez boli.
Otvaram priče Lucije Berlin i osjetim
kako mi se u kutevima očiju nakupljaju suze.
Kao rogovi, samo me sramote.
Vidim puteljak što ide u nebo, našu livadu,
vidim kćer, kuhinjski stol,
što radim ovdje? hoću kući.
Kuća je stan i muž i ogradica i ljutnja
zbog pijane prijateljice.
Što radim ovdje? U knjizi s Dolores,
i njenom sestrom Sally, a na svaki prijelaz s jednih
na druga pripovjedna usta netko
prstom pređe preko mojih pršljenova.
Ipak, malo boli.

Putnice ostaju bez svega

Putnica si, i utoliko beskućnica.
Napustila si svoj život, zemlju, stazu, nebo, da bi za time
sada malo tugovala. Što te tamo čeka:
neko apsolutno ništa – pulpom bogata nula.
Atena i sjećanje na nju kad si bila
mlada i očajna.
Bila si gladna, ljubomorna, mrzila si, i tako mi te
žao sada – ali zbilja ne znam kako da ti pomognem.
A da se Atenu pita? Tko je ta cura koja pozira
naslonjena na uličnu rasvjetu?
Prljavo i vruće, i usred prljavog i vrućeg
tvoje rumeno tijelo.
Tvoje otkrivene noge i tvoje prijateljica.
Ona kao kakva trapezistica koja skače s visine
u sedlo i jaše svoje čvrste,
teške traume. Za njom prašina do vrha stabala.
A ti se za jedno stablo držiš. Imaš samo
biljne fantome u glavi. Želiš ih oživjeti.
Ali prijateljica je i kraljica norme i kraljica prijestupa.
Kako joj to polazi za rukom?
Želiš je, te plamene mišićave ruke i posute baršunom.
Tvoji nokti uski bademi, tvrde jagodice od sviranja
po žicama.
Njeni nokti izgrizeni do krvi. To je ta Atena.
A sada? Krov su moja slaba leđa. Sve je počelo s boli.
Napustio me mladenački entuzijazam. Došli su
opasno poremećeni momci, k meni, na srcolika vrata.
Otresam ih sa sebe, polako, godinama.

Atenska košuta na krevetu pored mene
prstima izvlači orah iz meda.
Još jedan potres, ali ona je mirna kao pero.
Meni su oklopi popucali, čudo da sam uspjela odrasti
i vratiti se u Atenu kao ja. Iako, s vapajem u srcu.
Kućo, livado, Kupo.
Zašto putnica beskućnica
ustraje vući za sobom čarne misli? K tome još
svaka misao ima korito i dno, i vapor, i tajne ribe.
Sve rijeke utrpala si sa sobom u avion.
A svrati li tko pogled, vidi majušno stvorenje
što pluta s olovkom u ruci.

Vrijeme cvilidrete

Zašto su putovanja prilika za raspad?
Predradnja: prepuštanje sudbini. Odbacivanje svega,
da bi se moglo ući u glavice oblaka, u čitav dozreli vrt oblaka*
Zašto se raspadam, prepuštam curenju?
Nekoliko puta sam se skoro rasplakala:
1) kad je Dolores svratila u dućan po žesticu
2) kad je zaplakalo dijete među putnicima
3) dok sam hodala kroz dim parfema
4) kad sam slutila priliku
*oblaci: petnaest minuta drmali smo se u mutnim glavama.
Oblaci kao medvjedi uz cestu. Stvarni događaj. Mašu putnicima, gladno.
Općenito, glad je pokretač.
Jesmo li primijećeni, dok smo srljali kroz njih?
Avion se trese, zlo mi je, nisam te htjela uvrijediti,
ali ja živim u ovom svijetu i moj je um ograđen slabom
drvenom ogradicom.
Na dokumentima crveno-bijele kockice. Čija si?
Hoću tvoje misli, misli tvog tla. Drži se,
visoko si, nemoj se raspasti. Ma da.
Nisam još ni doputovala na taj jug.

Brzojav:
Došla sam u hotel, putem ostarjela.
Preživjela trganje od doma.
Presađena u drugi grad.
Izbacila listić-dva. Bit će zelen, tvrd plod.
U koštici radost.
Nosim roze čarape. Sretna sam.

Otmica jabuke

I move with the trees in the breeze
I know that time is elastic
Fiona Apple

Zagrizla sam u jabuku.
Jabuka me voljela i smjela sam
obući njenu haljinu i bubanj.
Ljubav i ugriz.
Kad se poreže, mojoj mami ne curi krv,
samo je peče – zrak, metal, noć.
Moja mama je
ćuk. Kad me nazove na mobitel
pokaže se ćuk – urezan u pročelje.
Kada hodam u haljini jabuke
za mnom juri vjetar.
Uspravna sam, jer kad se zaljubiš
biljni sok nadođe iz zemlje
kroz stopala do vrha glave
i odatle do prve
stanice u svemiru.
Dakle, moraš biti uspravna
kad znaš da će vjetar doći.

Taj vjetar bio je silovit.
Mogla sam pasti u vodu,
moglo je probiti bubnjiće to
koliko je galamilo
o ljubavi što iskupljuje – ali
samo tijelo, i to samo jednu subotu.
Onda bude na 24 sata
svjetlucavo i prazno
kao spremno za
orkestar ptica ili ovaca.
Ljubavno prazno.

Ali, žurila sam kući.
Morala sam prije nego se završi
svjetlucava praznina otići
i zato sam u nju utrpala zemlju, grane,
odbačene predmete i ugasila je
da dok se vjetar bavi
krošnjama i niskim oblacima
ja uspijem u jabuci otići,
i ostarjeti.

Nastavak otmice

No, kad to jednog kolovoza
nisam učinila,
uzela sam muški zbor:
oni su pleli glazbene šalove
i uspjeli su mi sastaviti
solidnu čahuru.
Sakrila sam se od jednog živčanog vjetra
pocrnjelog na rubovima, razbio se
na stijeni, ali me i dalje uporno
zvao na mobitel.
(Javila sam se njegovoj mami
jer me pekla savjest da joj
iz razloga naprasnog prekida
neću moći vratiti posuđenu knjigu).
I kad je muški zbor otišao, ostao je
jedan stvor.
I za nj sam se udala.

Premlada i prestara

Premlada da bih bila mudra majka,
da bih vas obilazila kao koka,
premlada za okruglo i toplo, premlada
da bih štitila oblakom, žilavim listom,
da bih sjela na klupu u zlatno doba dana,
da bih davala upute.
Prestara da bih se stidjela,
prestara za perje boje indiga,
za hajp, za bebu, za visine,
za identifikaciju s licima od mlijeka,
od vode, prestara da ne znam za
parsto bolesti svijeta,
prestara da bih ispustila vrijeme iz ruku,
pa i usred noći, dok ga jedva raspoznajem
odozgo, s prašne kapsule.
Ni premlada ni prestara za igru, u zoru ples,
za tri šalice kave, za prolaz tunelima rečenice
i čupkanje travke s njenih leđa
i javljanje na nepoznate brojeve s glasovima
od kojih ti je poznata samo njihova
boja kupine.
Ni jedno ni drugo za bivanje kćeri,
za skupljanje mrvica radosti na dnu Uskrsa,
za povlačenje u sve osobne šume i njihove
najzelenije tame kad dođe čas, kad je
hitna potreba.