Foto: Boris Đurović
Postoje li više istinski kantautori, ti istrajni sanjari sa pjesmom u centru vasione? Neće biti da njihova pjesma, njihov pošteni i bezazleni pogled na svijet više nikome nije potreban. Neće biti da su minula vremena naše identifikacije sa melanholičnim strofama tih gotovo zaboravljenih buntovnika bez razloga. Neće, jer neke su davne pjesme prosto uklesane u naša pamćenja i otuda ih ništa ne može pomjeriti.
Miladin Šobić je kantautor čiji stihovi na ovim prostorima traju decenijama, životima raznih generacija. Ko je bar jednom čuo neku od njegovih pjesama ostao je trajno omamljen tom odista neponovljivom, iskrenom atmosferom u koju je zašao svako od nas. Legenda o njemu opravdano živi i djeluje melemno u vremenu koje je potpuno drugačije od onog doba u kojem je stvarana.
Poput mnogih drugih, i Šobić je prvo uspio van crnogorskih granica da bi doma bio priznat. Njegova poetika jeste izrasla baš iz ovog podneblja, ali ga je nekom čudnom snagom i nadmašivala, lako prerastala u univerzalnu. Vremenom, njegovo ime je postajalo znak raspoznavanja onih koji su obilježeni plemenitom melanholijom. Štaviše, njegova je muzika označavala neko zajedničko stanje svijesti, emociju koju baštine srodne duše. To je, otprilike, ono što osjećamo, a ne umijemo imenovati.
Miladin Šobić je prije svega – pjesnik. Po osjećanju i doživljaju svijeta. Po osvojenom stavu. „Pjesmom pričam život svoj“, pjevao je: „A nije znala da sam pjesnik i da može u stihove moje “, povjeravao nam se.
U kultnoj knjizi „Historijska čitanka“, Miljenka Jergovića, pored tekstova o znamenjima jedne zemlje (o „Štrausu s Grbavice“, Josipu Pejakoviću, igrama bez granica, Olimpijadi u Sarajevu 1984. godine i drugim ličnostima i pojavama, u svemu osim u sjećanju, jednog izgubljenog vremena) zastupljen je i tekst „Kantautor“. „Najveći i najzanimljiviji kantautor u ovoj povijesti bio je Miladin Šobić“, piše Jergović, naglašavajući njegovu ogromnu popularnost u Sarajevu. „A onda je kao najveći sarajevski kantautor morao biti i posljednji. Onoga dana kada je Miladin Šobić zauvijek otišao iz našega grada, ugašena je iluzija da bi čovjek, samo s gitarom, imao gradu i svijetu nešto reći i da bi to moglo biti važno. S posljednjim kantautorom umrla je zapravo i poezija naše povijesti, dani vjere u pjesme koje se mogu pjevati, a ipak su pjesme po pravilu i zakonu.“
Šobićeva drumovanja odvijaju se među onim predjelima gdje stanuju čista osjećanja, na mjestima „gdje sonatu kiša svira“. Tamo gdje je ožiljak najuočljiviji. Nešto lakše je „Ostaviti život, gledat’ ga u retrovizor“. Pjesmom se buniti, mnogo je teže; teže je osjećati da je čovjek u svijetu uvijek „djelimično sam“. I zato je Miladin Šobić svaku pjesmu pisao kao da je prva, ili – kao da je posljednja. Njegov pristup poeziji, njegovo povlačenje na kraju bilo je, zapravo, viteško. (Takav će biti i njegov povratak.)
Sjetićeš se Šobićevih pjesama kada počneš prebirati po osjećanjima, kada poželiš dugu šetnju po uspomenama, kroz onaj „kišni doboš“. Ako se vratiš nekadašnjim snovima, poželjećeš njegovu muziku. Ako poželiš opet napisati pismo, možda baš s onim „mirisom dalekog juga“, zaželjećeš se njegovih stihova. Tada ćeš znati da ti njegov svijet obezbjeđuje produžetak mladosti. Taj glas nećeš moći zaboraviti, kao što nećeš zaboraviti ni mirise raskvašenih ulica koje jeseni daruju poznati dah Šobićevih pjesama.
Miladin Šobić je uspio da nikome ne bude nalik, a da istovremeno, svakom ko ga je čuo, bude blizak. Divili su mu se oni koji danas važe za neprikosnovene kantautore. Njegove se pjesme i danas slušaju i duboko preživljavaju, dovode do drhtanja i neminovnog poistovjećivanja. Iz skučene (recimo, studentske; recimo, dubrovačke) sobe gledao je čitav jedan svijet. Trenuci sjete i tjeskobe vladaju našim raspoloženjima kada utonemo u te bliske tonove.
Pjesnik „Ašik Ajše“ i „Marije“, tvorac „Svetozara Markovića 39“ i „Džempera za vinograd“ ispisao je jedinstvenu ispovijest kišama. Neponovljivim rukopisom i dostojanstveno: „I volim što su tako čiste moja sreća, moja tuga“. Njegovim stihovima dospijeva se do trotoara Nikšića, kada ispod cinober krovova iskonske tuge zaplešu.
Ali mogu nas ove fascinantne šansone odvesti i do bilo kog drugog grada, sve se to odigrava „U jednom gradu, kraj hladne rijeke / baš me briga u kom“.
Pa sad, u ovim danima jesenjim („Sve me češće kiše prate/ kud god krenem eto njih“), sjeti se i pjesme „Bio sam jednom novembar“ („…kao u bukvaru, tad sam je možda volio, kao Živago Laru. Bio sam jednom novembar i danas je pola mene…“). Kada se ispisuju antićevska slova nemira „jedan novembar/kad sam se/nad samim sobom/ smeškao vrlo mirno“. To neće biti onaj Floberov „Novembar“. No, sjeti se pjesnika Miladina Šobića, njegove su pjesme nezaboravne himne tvoje mladosti, njegovi su se stihovi pamtili i izgovarali kao pouzdane mantre za ulazak u duše sanjivih.
