Foto: Robert Gojević
LICA:
ČARLI
OTAC
MAJKA
DJED
DŽIMI
ELI
ĐIĐI
MIŠKO
SVEĆENIK
FOTOGRAF
TROVAČ
KONOBARICA
UVOD
ČARLI: Dobra večer… Oprostite, Viktor kasni… Ja ću sam početi. Ne znam tko se od vas sjeća Kulušića. Vi se sjećate kako je to bilo? Zanimljivo vrijeme.
Mene kad pitaju što su to rockabillyji ja kažem da su to oni momci koji nose frizure kao pačji rep i slušaju Elvisa. Dobro, ja nisam slušao Elvisa, ja sam slušao nešto žešće, Stray Catse, Strummera, takve stvari. Viktor, koji kasni, on je više volio Elvisa, on je ovako mekši tip.
Najjednostavniji način da to objasnim je ovako: rock’n’roll 50-ih godina je doživio neki svoj preporod u svijetu početkom 80-ih, a kod nas malo kasnije, jer kod nas je sve kasnilo tih godina. Recimo, svaki novi film je kasnio barem dvije godine. Jedino što nije kasnilo su noćni tramvaji, ali to je zato što ih nije bilo.
Tako da je prvi rockabilly party održan u Zagrebu 26. 12. 1985. u klubu Koma. To je ploče puštao Tomo Ricov. Antas je bio radio scenografiju, lijepio brdo tih plakata u gradu. Došlo je 500 ljudi. Pive je nestalo do 11 sati, nije više bilo ničega. Bend je svirao na podu. Na tom partyju je navodno rođena rockabilly scena.
Tad se inače izlazilo dosta rano. Party u Gjuri bi počeo u 8, a u pola 12 bi već sve bilo gotovo. Ako bi bio neki dobar film na televiziji s Clintom Eastwoodom, bilo je upitno hoće li svi doći. Onda je Univerzijada sve promijenila. ’87. se sve promijenilo. Odjednom je sve krenulo raditi do 4 ujutro. Pazi, ti si mogao u pola 12 navečer u Nami uzeti cugu u papirnatoj vrećici i krenuti u provod, kao u američkim filmovima.
Mene su zato privukli ti rockabillyji jer si izgledali onako kao neki iz filma, drugačiji su bili. Žestoki frajeri. Podsjećali su me na ove moje iz Brinja. Bili su frajeri, voljeli su se potući, bili su zajebani. A i pazilo se na svaki detalj.
Te kokotice: to je trebalo truda uložiti u te frizure, trebalo je to održavati, nije to bilo lako, to se spavalo isključivo na leđima i to s tri jastuka. Ili ako te svrbi, moraš imati neku olovku sa sobom, lagano ju zabodeš unutra i ovo… znaš… U seksu je zajebano isto. Okej kad sam ja s guza ili na njoj, ali kad je ona na meni, jebiga, moraš braniti kokoticu. A ona ne smije skužiti da ti braniš kokoticu. Moraš uživati, a ti se boriš da ti ne sjebe kokoticu. Ali dobra stvar je što si koncentriran na nešto pa duže traje.
Bila je to neka čudna moda, specifična, ti si skrpao sve do čega si mogao doći, mi smo se oblačili na Hreliću zapravo, ploče smo kupovali u Munchenu. Recimo, traperice trule višnje nisi mogao nabaviti u Zagrebu, toga nije bilo.
Viktor, koji će doći, on zna malo više od mene, on je prije bio u tome. Džimi, mi smo ga Džimi zvali. Bili su zanimljivi nadimci. Antas, Gangster, Dj Zuluf, Pinki 1, Pinki 2 (Pinki 1 je bio rockabilly, Pinki 2 psychobilly). Ko neko pleme. Ja sam imao osjećaj kao da sam nakon tisuću godina pronašao svoje pleme. I sad kad ja razmišljam, ja se uopće ne sjećam kako sam ja dobio taj nadimak Čarli.
(Džimi prvo iz publike, a zatim dolazi na scenu.)
DŽIMI: Danas pere Čarliiiiiiii. Kak se ne sjećaš? Sjećate se te reklame? To se vrtilo stalno. Ime dobio po deterdžentu. Oprostite, malo kasnim…
ČARLI: Sjedni, pa ti pričaj ljudima.
DŽIMI: Ploču sam donio. Ovo je oriđiđi. Blue Moon. Antasovo djelo.
ČARLI: Tu su ti bendovi. Moonlight Cats, Greaseballsi, Fantomi… A bilo je i nekih bendova koji nisu izašli na pločama. Kako su se ono zvali…
DŽIMI: Krejzi Kejzi.
ČARLI: Daj ispričaj. Idem ja samo…
(Čarli odlazi.)
DŽIMI: Ne znam je l’ tko čuo za Krejzi Kejzi, je l’ čuo tko za to? To vam je bila interna spika među nama rockabillyjima. Oni su imali jednu super stvar Doberman Doberman, o ženskoj koja se kara sa svojim dobermanom, njen dečko to sazna pa ju odjebe, a ona ga moli da joj oprosti. Bila je tu prva i jedina motociklistička banda. Stariji tipovi, opaki, furali te kožnjake. Vozili motore. Ispred kluba su znali organizirati turiranja, nagradu za najbolji kožnjak. Ljubomorni smo bili, neki su ih mrzili, imali su motore, kožnjake, kupili su sve najbolje ženske. Tad su se na Blue Moonu petkom okupljali najbolji komadi u gradu.
Ja nisam nosio kožnjak. Moram vam sad priznat, ja sam prije rockabilly furke nosio irokezu, bio sam panker. Nisam ovako izgledao, bio sam malo debel. Baš sam bio buco. Sad zamislite malog debelog s irokezom, izgledao sam ko morski pas. Mali bucko debeli. Onda mi je jedan tip rekao: stari, to ti je neuvjerljivo, debeli panker s irokezom. Ja sam se preko noći prebacio na rockabilly, ali tu sam se našao.
Moje prvo viđenje toga bilo je niski strop, disko kugla se vrti, blješti na sve strane, ljudi s tim kokoticama. To nisu bile frizure. To su bile antene koje te povezuju sa samim Bogom glazbe. Za mene je to bio Elvis. Ja sam se na Elvisa palio. Sad kad ga spomenem, meni trnci po leđima idu. Otkad sam ga prvi put poslušao, nisam mogao život svoj zamisliti bez Elvisa. Jedan tip u Londonu je rekao: ako slušaš prvi Elvisov album, a ne naježiš se, ti si mrtav čovjek.
A Čarli… On je u svemu tome ostao malo duže nego ja. Sjećam se, jedanput je došao kod mene doma, i tad me prvi put vidio bez kokotice.
(Čarli dolazi s kokoticom. Kuca.)
ČARLI: Di si ti? Di ti je kokotica?
DŽIMI: Ajde, sjedi.
ČARLI: Di ćeš ti?
DŽIMI: Kad?
ČARLI: Sad.
DŽIMI: Na WC.
(Džimi odlazi.)
ČARLI: Sjetio sam se danas kad me kao klinca djed vodio u susjedno selo na blagdan svetog Ante. U našem selu nije bilo ni trgovine ni pošte ni škole ni ničega. Vodio me djed tamo na sladoled i onda bih čuo žene kako šapću: ni pošteno da muški ima takvu kosu. A stari me nazvao danas. Ubil se. Ko se ubil? Ded. U pizdu materinu. Pa kako? Iz puške. Kad je pokop? Jutra pa dojdi pomoć. I zadnje što mi je rekao: I da ti ne pade na pamet dolazit onakvi. Gledao sam tu svoju kokoticu, razmišljao o svom djedu, nazvao sam kući, stara se javila i rekao da sutra dolazim u rodni kraj. Učvrstio sam dobro kokoticu i otišao na…
BLUE MOON
(Svi plešu.)
TUČNJAVA
(Lika. 1990. Čarlijeva obiteljska kuća. Otac sjedi uz djedov odar.)
OTAC: Ča sam ja tebi na telefon rekal?
ČARLI: Di je mama?
OTAC: Jesam ja tebi rekal da mi takvi ne dolaziš?
OTAC: Nakazo jedna, propal si na fakultetu, propal si u životu. Bolje da se i ti ubiješ. Ki ded. To je najpametnije ča je u životu napravil.
OTAC: Stari prasac, sve mi je po kući zakrvaril.
OTAC: Koju pičku materinu plačeš, a? Ki žensko si s tom frizurom. A nemaš poštovanja ni prema dedu kad dolaziš ovakvi na sahranu.
ČARLI: Njemu ni smetala moja kosa. Ded me volil. A tebe je mrzil.
OTAC: A ja tebe mrzim! Ljudi mi se smijedu zbog tvoje frizure. Ne mogu ni u gostionu zbog tvoje frizure. Ne mogu živit zbog tvoje frizure. Daj da ti frizuru napravim.
(Tučnjava.)
OTAC: Krv ti jebem da ti jebem, na ćaću svoga si digal ruku.
(Tučnjava.)
OTAC: Sad si gotov, idem po sikiru!
(Čarli tuče oca. Otac završi na podu.)
FOTOGRAFIJA
(Lika. 1970-ih. Čarli se igra uz djeda.)
DJED: Ti si se sav u mog brata umetnul. Ista griva, iste oči. Kad te gledam, ko da njega gledam pred sobom.
ČARLI: Ali, dede, ti znaš ča je on bil?
DJED: Ča je bil?
ČARLI: Ustaša.
DJED: Pa ča. Svi smo bili.
ČARLI: Bili ste. Ali on je ubijal ljude.
DJED: Ako nećeš ti ljude, onda će oni tebe. To ti je, moj sinko, u ratu tako. I u miru.
ČARLI: A je l’ istina da bi on zajašil cigane, pa ih tiral tako do bezdane jame, pa ih zaklal i bacil u jamu?
DJED: Ako je ča u ratu i delal, to je Sotona kriva, a ne on. A Sotona voli rat. E, a da znaš kako je harmoniku sviral. Da ni bilo rata, sad bi u Ameriki pival. Al onda jedan dan dojde Sotona, i ode sve u tri pizde materine.
ČARLI: A kadi je, dede, ta Sotona?
DJED: Evo sad nas sluša i dela svoje planove.
ČARLI: Dede, ja se malo bojim.
DJED: Sotone?
ČARLI: Ove slike.
DJED: Moga brata?
ČARLI: Da.
DJED: Živi ljudi se treba bojat, a ne slike.
ČARLI: Dede, da sam ja bil u ratu, ja to ne bi mogal.
DJED. Ne bi dok ti Sotona ne naredi.
ČARLI: A ako dojde Sotona, ja ću joj reć, biž ća od mene.
DJED: Eto, tako treba. Svaka čast. Biž ća, Sotona.
ČARLI: Jednom sam uzeo iz mamine torbice džepno ogledalce i otišao u djedovu sobu i gledao u fotografiju. Zurio sam čas u ogledalce čas gore u fotografiju; neki strah ispunio mi je noge. Djedov brat i ja sličili smo kao jaje jajetu.
DJEDOV BRAT
(Lika. 1970-ih. Djedova soba.)
DJED: Ča to delaš u mojoj sobi? A? Novce mi kradeš?
ČARLI: Ne kradem. Znaš da ja ne kradem.
DJED: Niko ni lopov dok ne ukrade.
ČARLI: Tražil sam te da idemo po tajno blago.
DJED. Ne mogu sad, imam posla. A i tvoj me ćaća gadno naživciral. Ne mogu više živit s njim. Obisit ću se.
ČARLI: Nemoj, dede.
DJED: Ma ča nemoj. Da je doli lipo, i Bog bi živil na zemlji. I ča će nama u selu taj železni klozet? Ča?
ČARLI: Čučavac?
DJED: E taj čučavac. Ako smo kroz vjekove srali kako smo srali, ča nam to sad neko treba minjat. Ja ću zato odsad iz kaprica srat u štalu.
ČARLI: Onda ću, dede, i ja.
DJED: Ma lako i za taj čučavac, ali on oće i dalje svoje ceremonije izvodit.
ČARLI: Ča oće sad?
DJED: Ono ča je komšija Joso lani kupil.
ČARLI: Televizor?
DJED: E, to. Ali to u moju kuću neće.
ČARLI: Zač neće?
DJED: Ti bi znači isto televizor? A?
ČARLI: Ali tamo, dede, ima nogometa.
DJED: Jeba te nogomet! De te jeba! To je prevara. Ljudi se živciradu, a to igračke od gume.
ČARLI: A kako onda letidu ako su od gume?
DJED: Na struju danas možeš sve. I obrijat se i kavu samlit. Pa jesi vidil one partizanske filmove, pa ja sam bil u tome ratu. Četiri godine sam bil. Ma kadi su njima tad bile kamere!
ČARLI: Ja volim crtiće.
DJED: Eto, sad si isti ko svoj ćaća.
ČARLI: Nisam. Njemu treba zbog vremenske prognoze.
DJED: A je l’ on zna budala ki daje kišu?
ČARLI: Ki daje kišu?
DJED: Bog daje. Bog daje kišu i snig. I pitaj ga, je l’ može kutija znat ča Bog misli.
ČARLI: Neću onda ni ja televizor.
DJED: Dabome da nećeš. Ča će ti to. Samo oči iskvarit.
ČARLI: I neću, dede, bit ko on.
DJED: Obisit ću se.
ČARLI: Ako se budeš višal, onda se obisi ko ča se tvoj ćaća obisil.
DJED: Ki ti je to rekal.
ČARLI: Pa ti.
DJED: On je divanil da je pravi gospodar kuće samo onaj koga svi u kući mrzidu. Pa se jedan dan lažno obisil da vidi ki će za njim plakat. Jesam ti i to rekal.
ČARLI: Jesi, jesi. I niki za njim ni plakal.
DJED: Svi smo se veselili.
ČARLI: Onda je on sašal doli i tako vas sve kolcem istukal, pa potiral iz kuće, da ste pet dani morali u štali sa govedi spat.
ČARLI: A kako je na kraju umrl?
DJED: Ki?
ČARLI: Tvoj ćaća?
DJED: Prirodno. Kosil, kosil, i samo se u travu izvalil. A to ti je najlipša smrt na svitu. Tako bi i ja volil. Al sve mi se čini da ja nis te sriće.
ČARLI: Dede, a tvoj brat?
DJED: Ča s njim?
ČARLI: Ča se njemu, dede, dogodilo?
DJED: Ča će mu se dogodit? Uvatilo ga na kraju rata, streljalo. Ni za grob mu se ne zna.
ČARLI: A zač držiš tu njegovu sliku na zidu?
DJED: Zato ča mi je brat.
ČARLI: A je l’ on dicu ubijal?
DJED: A ča ti u školi najviše mrziš?
ČARLI: Jedino fizički volim.
DJED: A matematiku?
ČARLI: Nju najviše mrzim.
DJED: I ča misliš da ja tebe svaki dan pitam koliko je sedam puta osam, dijeljeno sa pet, manje devet? Je l’ bi ti to volil?
ČARLI: Ne bi.
DJED: Ajde, onda knjige se vataj, bolje ti je, pa ćemo jutra u šumu po tajno blago.
KOD TROVAČA
(Zagreb. 1990. U Kulušiću.)
DŽIMI: Ogladnio sam od plesanja.
ČARLI: Ja nisam ništa cijeli dan jeo, ali ne znam šta sad radi.
DŽIMI: Trovač radi cijelu noć.
ČARLI: Trovač?
DŽIMI: Ajmo.
(Kod Trovača. Džimi i Čarli sjedaju za stol. Prilazi Trovač.)
TROVAČ: Izvolite, dečki, kaj ćemo?
DŽIMI: Ćevape. I pivo.
ČARLI: Meni samo pivo.
DŽIMI: Nećeš čevape?
ČARLI: Ne, neću, samo ću pivo.
DŽIMI: Jesi ti čudak, jebote.
ČARLI: Čuo sam da su gazdi ovdje prije par godina na tavanu kuće našli hrpe psećih koža. U meso za ćevape je miješao pseće meso, ali je imao veze na murji i sve je uspio zataškati.
(Stižu ćevapi. Džimi ih jede.)
ČARLI: Ja sam ti sve ovo ispričao, a tebi se ne gade.
DŽIMI: Vrhunski su.
ČARLI: Ne znam kako ih možeš jesti.
DŽIMI: Ne znam kako ti ne možeš.
ČARLI: Daj snimi onu curu. Koja kosa! Da smo u srednjem vijeku, spalili bi je na lomači zbog te kose.
DŽIMI: Zove se Eli.
ČARLI: Eli?
DŽIMI: Znam ja nju. Iz viđenja.
DŽIMI: Ide tramvaj, moram ići.
ČARLI: Ja ću ostati još malo… E, Džimi, daj mi zippo. Vratit ću ti.
DŽIMI: Okej, vidimo se, stari.
(Džimi odlazi. Čarli uzme pivo. Sjedne kraj Eli.)
ČARLI: Sorry, jel slobodno?
ČARLI: E, curo, da te nešto pitam?
ČARLI: Ko ti je bolji: Beatlesi ili Stonesi?
ČARLI: A je l’ znaš što treba da se Beatlesi ponovno okupe?
ČARLI: Tri metka.
ELI: Glupe su ti fore.
ČARLI: Mogu ja i gore.
ELI: Nemoj, kasno je.
ČARLI: Ja sam Čarli. Bok, Čarli, ja sam Eli. Eli, Čarli, ide dobro zajedno.
ELI: Mi se znamo?
ČARLI: Znaš kako kažu Partibrejkersi, sve se ovdje unaprijed zna.
ČARLI: Nisi mi odgovorila.
ČARLI: Beatlesi ili Stonesi?
ELI: Beatlesi.
ČARLI: Meni Stonesi.
ČARLI: Imaš dečka?
ELI: Molim?
ČARLI: O… Pitam te, je l’ imaš dečka?
ELI: Šta te boli kurac je l’ imam dečka?
ČARLI: Daj, nemoj se ljutiti.
ELI: Ti ko da si došo iz šume.
ČARLI: Pa kad jesam.
ELI: Prvi put vidiš žensko u gradu i mala oš se udat za me.
ČARLI: Znaš u čemu je fora. Nije stvar je l’ ti imaš dečka ili nemaš, nego ja po tvojoj reakciji kad te pitam je l’ imaš dečka ili nemaš dečka pokušavam skužiti koji si tip cure, uć u tu psihologiju, kužiš.
ELI: Ti studiraš psihologiju?
ČARLI: Ne, poljoprivredu.
ELI: Ti nisi iz Zagreba.
ČARLI: Ja kažem da nisam iz Zagreba pa sam popušio odjeb jer nisam iz Zagreba. Sviđaš mi se pa ću biti iskren. Iz jednog sela sam.
ELI: Vidi se. Iz kojeg sela?
ČARLI: Nitko ne zna za to selo, samo 12 ljudi zna.
ELI: Kojeg?
ČARLI: Pa kad ideš autom odavde prema moru – si išla kad na more? – na pola puta vidjet ćeš jedan zamak. Iza zamka su tri planine, prva se dobro vidi, druga slabo, a treća je sva u magli. E, iza te treće je moje selo.
ELI: Odlično sereš.
ČARLI: Ej, ej, di ćeš, radiš ujutro?
ELI: Studiram.
ČARLI: A šta studiraš?
ELI: Ruski i engleski.
ČARLI: Nemoj zezati, ja sam mislio upisati francuski i antropologiju kad završim poljoprivredu, ostala mi još tri ispita. Daj mi reci nešto na ruskom.
ELI: Neću.
ČARLI: Ajde, molim te.
ELI: Boršč.
ČARLI: Je l’ to znači odjebi?
ELI: Rusko tradicionalno jelo.
ČARLI: Hoćeš mi ga skuhat?
ELI: Nek ti ga mama kuha.
ČARLI: Moja mama je umrla.
ČARLI: Šalim se, šalim se. Čekaj, moram ti nešto reći. Ja sam iskren, što na umu, to na drumu. Znam da u današnja vremena to baš nije pametno.
ELI: Ajde proseri se već jednom.
ČARLI: Taj tvoj herpes.
ELI: Šta herpes?
ČARLI: Majke mi, nikad nisam vidio curu kojoj tako dobro stoji herpes.
(Eli odlazi.)
ČARLI: Eli, Eli!
KOD DŽIMIJA
(Zagreb. 1990. Džimi uvodi Čarlija u svoj stan. Donosi ploče.)
DŽIMI: Čarli! Čarli! Čarli, uđi, stari!
ČARLI: Di su ti starci?
DŽIMI: Na poslu, solo sam doma.
ČARLI: Super ti je gajba.
DŽIMI: Stari, vidi ovo. Jesi spreman?
ČARLI: Opa!
DŽIMI: Pazi s pljugom.
ČARLI: Elvis u Memphisu, Elvis u Las Vegasu, Elvis u Madison Square Gardenu… Još samo fali Elvis u Gospiću…
DŽIMI: Ovu sam posudio sestrični iz Beograda i vidi kako ju je kobila vratila. E, neće ju više nikad dobit.
ČARLI: Dobra ti je kokotica. Koliko ima?
DŽIMI: Četiri, pet dana.
ČARLI: Nemoj me jebat. A ja svoju složio prije dva dana za Blue Moon, cijelu bocu laka sam potrošio, i već je u kurcu.
DŽIMI: Vjetar?
ČARLI: Šta vjetar?
DŽIMI: Puhao je vjetar?
ČARLI: Da, da, puhao je vjetar.
DŽIMI: Vjetar je najgori neprijatelj, stari moj. Pazi što moraš napraviti. Hodaš po ulici. Frajer, jebiga. Dođeš do ugla. Ne ideš da ti vjetar razjebe kokoticu. Zastaneš. Lagano napraviš taj prijelaz, skoro ko slow motion, i onda nastaviš dalje normalno…
ČARLI: A najgore je u seksu.
DŽIMI: Što?
ČARLI: Pa u seksu. Kad postane divlje, pa ti treba razjebe kokoticu.
DŽIMI: E tu ti ni Tesla ne može pomoći.
ČARLI: Frka me s Eli, pametna je ona, mogla bi skužit da čuvam kokoticu pa ću ispasti šupak.
DŽIMI: A karao si je?
ČARLI: Ma ne, nisam još. Tjedan dana smo zajedno, tek mi je peti dan dala da ju zažvalim.
DŽIMI: E da ti pokažem Elinu zgradu.
ČARLI: Šta se Elina zgrada vidi odavde?
DŽIMI: Da.
ČARLI: U jebote, nikad nisam bio na jedanaestom katu.
DŽIMI: A da vidiš četrnaesti kat.
ČARLI: Gdje je Elina zgrada?
DŽIMI: Ona druga zgrada po redu.
ČARLI: Koji kat?
DŽIMI: To ne znam.
DŽIMI: Gle kobilu kako mi je… (Pokazuje ploču.)
ČARLI: Jebeš sestričnu. Čekaj, ti si odrastao s Eli u istom kvartu?
DŽIMI: Nije isti kvart, dijelila nas je ova pruga. Uvijek smo se ko klinci natjecali protiv njih ko će posrat veće govno. Mali Đuro uvijek posrao najveće govno. Trupac.
ČARLI: A Eli?
DŽIMI: A ona se nije družila s tom ekipom.
ČARLI: Ma ne pitam te je l’ se natjecala u kenjanju nego kakva je.
DŽIMI: Ona mi se uvijek činila u nekom svom svijetu.
ČARLI: Je, posebna je, drukčija je.
DŽIMI: Eli ti je prije hodala s nekim narkomanom. Bio je zgodan, visok, uvijek u crnom. Baš ono, pravi frajer.
ČARLI: I šta je bilo?
DŽIMI: Nestao.
ČARLI: Nestao?
DŽIMI: Starci ga odfurali u Njemačku da ga maknu od tog sranja. Nemoj reći Eli da sam ti rekao.
ČARLI: Ne, sve ok. Džimi, sviđa mi se Eli. Ne mogu prestat mislit na nju, sanjao sam je sinoć. Imam osjećaj da je to to.
DŽIMI: Je l’ i nju muljaš za tri ispita?
ČARLI: A ne mogu biti skroz iskren. Zajebana je, teško mi ide s njom.
DŽIMI: Moraš biti uporan.
ČARLI: To ti iz iskustva?
DŽIMI: Ja sam u svemu uporan, al’ već dugo nisam uporan. Nijedna mi se baš ne sviđa. Ma, idu mi na živce te cure. Važnije im je ko vozi kakav motor nego nešto drugo.
ČARLI: Eli nije takva.
DŽIMI: Ona nije.
DŽIMI: Moram ti reći jednu tajnu.
ČARLI: Šta je sad?
DŽIMI: Ovo ne smiješ nikome reći.
ČARLI: Neću.
DŽIMI: Kupit ću motor.
ČARLI: Motor?
DŽIMI: Čoper. Počeo sam skupljati pare.
ČARLI: Trebat će ti 20 godina.
DŽIMI: Neka, skupit ću ja.
ČARLI: Ja isto skupljam pare.
DŽIMI: Isto za čoper?
ČARLI: Ne, kakav čoper. Walkman.
DŽIMI: Walkman?
ČARLI: Znaš koja mašina, prekrasan je, svijetloplavi, iz DDR-a, to je neuništivo, možeš unucima ostavit. Frajer mi ga čuva na Jakuševcu, ali nikako da skupim pare.
DŽIMI: Koliko košta?
ČARLI: 30 maraka.
DŽIMI: Nije puno.
ČARLI: Nije puno, ali stari mi je prestao slati pare. Bojim se da će ga frajer uvaljat nekom drugom.
(Džimi uzme babušku. Rastavljaju je. Džimi iz babuške izvadi novce.)
ČARLI: Opa, majstore.
DŽIMI: Za felge imam.
ČARLI: Ma i za retrovizor.
(Džimi daje Čarliju pare.)
ČARLI: Nemoj me jebat, Džimi.
DŽIMI: Samo mi obećaj jednu stvar.
ČARLI: Vratit ću ti čim skupim, sad mi baš uletio posao preko student-servisa.
DŽIMI: Kad kupiš walkman, moraš poslušati Elvisov prvi album.
ČARLI: Prva kazeta koja ide u DDR-ac je Elvis.
PUŠKA
(Lika. 1970-ih. Djed i Čarli hodaju šumom.)
ČARLI: Dede! A kad najdemo tajno blago, oš mi kupit gitaru?
DJED: Ako budeš dobar, dobit ćeš najbolju harmoniku na svitu.
ČARLI: Harmoniku je sviral tvoj brat. Ja bi radije gitaru.
DJED: Jeba te gitara. To sviradu komunisti.
DJED: Ča si sad stal?
ČARLI: Tamo je bezdana jama.
DJED: Pusti sad jamu.
ČARLI: Smrdi.
DJED: Pa neće valjda mirisat. Ljudi unutra bacadu crknute živine.
ČARLI: A dede, je l’ istina da su unutra i ljudski kosturi?
DJED: A ima svega.
ČARLI: Čega?
DJED: Svega. Pa, nis ja bil unutra da znam.
ČARLI: Ja sam jedanput čul nešto iznutra. Nekakve glasove.
DJED: Ma to su tebi bili glasovi u glavi.
ČARLI: Čul sam, ne lažem ti.
DJED: Neko bacil mačku, pa ona na dnu jame gladna mijuče.
ČARLI: Ovo je, dede, ko da neki čovik iz jame zove.
DJED: Nekad čovik i životinja kad zovedu upomoć, skoro isti glas imadu.
DJED: Pogledaj ti kolika su ova stabla. To je onda sve mlada šuma bila.
DJED: Ohoo, hoo, ohoo, hoo!
ČARLI: Dede, ča vičeš?
DJED: Psssst. Možda je medvid.
ČARLI: Pa ča vičeš ako je medvid?
DJED: Bolje da ga upozorimo da smo ovde nego da naletimo jedni na druge. Medvid može bit jako opasan.
ČARLI: Ooooooo…!!!
DJED: A kad ubije ljudsko biće, onda se više uopće ne boji čovika.
ČARLI: A kad čovik ubije čovika?
DJED: Kad čovik ubije čovika, on onda gubi stra od Boga.
ČARLI: Da l’ ti, dede, veruješ u Boga?
DJED: Verujem. Pa ni Bog mačka!
ČARLI: A da li je tvoj brat veroval u Boga?
DJED: Svaki čovik u nešto veruje. Jedino tvoj ćaća u svoju guzicu veruje.
ČARLI: Dede, je l’ to to? Je l’ to tajno blago?
(Djed odmotava pušku.)
ČARLI: Čija je to puška?
DJED: Moja, iz rata. Tandžara.
ČARLI: A tajno blago?
DJED: To je meni blago. Toliko godin u kamenu, a pogledaj, ko nova. A ja mislil da je već sagnjila.
ČARLI: Ja isto volim puške.
DJED: Prerano je tebi za pušku, ali evo, drži.
ČARLI: A je l’ kad ubila?
DJED: Ova?
ČARLI: Da.
DJED: A ko će to u ratu znat! Moraš znat s puškom, da se znaš branit.
ČARLI: Rat je završil. Više ga neće bit.
DJED: Nikad kod nas rat ni završil.
(Čuju srnu.)
DJED: Slušaj?
ČARLI: Ča je to?
DJED: Srna, pase. Vidiš je?
ČARLI: Da.
DJED: Probaj.
ČARLI: Ča?
DJED: Pucat.
ČARLI: Kamo?
DJED: Kamo? Pa u nju.
ČARLI: Ali, dede, vidi kako je lipa.
DJED: Je, lipa je. Pucaj. Pobignut će nam.
ČARLI: A da je pustimo?
DJED: Ovako lipu srnu pustit. Pucaj kad ti kažem. (Pojašnjava kako pucati.)
(Djed uzme pušku.)
DJED: Ma ništa, ti ćeš drugi put. Sad gledaj.
ČARLI: Sve je nepomično, jedino moje srce ubrzano kuca. Onda se začuje prasak.
DJED: Ranjena je, leti za njom!
ČARLI: Djed mi je dodao sjekiricu i viknuo:
DJED: Bržeee!
ČARLI: Pojurio sam za ranjenom srnom i brzo je pronašao; zabila se u grmlje, kleči na prednjoj nozi i sva zapetljana ispušta bolne zvukove. Za mnom je došao djed:
DJED: Ča više čekaš?!
ČARLI: Zamahnuo sam sjekiricom i udario je oštricom točno posred čela. Nakon toga moja ruka s krvavom sjekiricom sama je letjela prema njoj.
ROCKABILLY LJUBAV I
(Zagreb. 1990. Čarli dolazi s walkmanom. Pleše. Poljubi Eli.)
ELI: Nikad ne bih rekla da ću se zaljubit u nekog rockabillyja.
ČARLI: Zašto?
ELI: Zato kaj su seljačine. I ta rockabilly muzika mi je totalno seljačka.
ČARLI: A što tebi nije seljačko?
ELI: Cohen.
ČARLI: Cohen?
ELI: Da. Jesi ga slušao?
ČARLI: Jesam. Dosadniji je od Boba Dylana. Daj, Eli, pa to je mjuza za sahranu.
ELI: Tekstovi su im jebeni. A ne kao ti tvoji du-ap-šu-am.
ČARLI: Tekstovi? Daj mi reci jednu Cohenovu rečenicu.
ELI: Ništa nije praznije od ladice u kojoj je stajala droga.
ČARLI: Jesi se ti kad drogirala?
ELI: Prije.
ČARLI: Čime?
ELI: Svačim. A ti?
ČARLI: Ne.
ELI: Ne?
ČARLI: Šta je, nisam frajer ako se nisam drogirao?
ELI: Sad mi samo reci da travu nisi pušio.
ČARLI: To jesam, ali mi ništa nije bilo. Znaš šta ću ti reći, ništa nije praznije od prazne boce piva.
(Eli čita knjigu. Čarli joj se približava, pokušava inicirati seks.)
ELI: Čarli, moram štrebat.
ČARLI: Negdje sam pročitao da se najbolje uči nakon seksa.
ELI: A da?
ČARLI: Glava ti se isprazni.
ELI: Al kokoticu ćeš sjebat.
ČARLI: Ma jebe mi se za kokoticu.
ELI: Šteta je genijalnu kokoticu sjebat.
ČARLI: Eli, sad da ti nešto ozbiljno kažem. Imao sam ja neke cure prije tebe, ali nijedna od njih nije smjela taknuti ovu kokoticu, ruku bi joj odrezao.
ELI: Baš si pažljiv.
ČARLI: A ti ju, ljubavi, možeš skršiti, zgaziti, razjebati, šta god oćeš, jebe mi se.
ELI: Vidim da ti se jebe.
(Scena seksa.)
HARMONIKA
(Lika. 1970-ih. Djed nosi crni kofer.)
ČARLI: Ča je to, dede?
DJED: Kofer.
ČARLI: A ča će ti taj kofer?
DJED: Unutra je nešto jako, jako lipo.
ČARLI: A ja se, dede, pobojal da ne ideš nekamo na put.
DJED: A kamo bi ja mogal poć, mogu samo u groblje.
ČARLI: A ča je to unutra?
DJED: Poklon.
ČARLI: Poklon?
DJED: Da. Poklon za te.
ČARLI: Za me poklon?
DJED: Da, jer si mi onaj dan pravi čovik bil.
ČARLI: Harmonika.
DJED: Prava pravcata.
ČARLI: A kadi si je kupil?
DJED: Nis kupil. Znaš li kako se svira?
ČARLI: Ne znam.
DJED: Ne znam ni ja. Probaj malo.
ČARLI: Lipa je.
DJED: E da lipa, pa vidiš i sam kakva je.
ČARLI: A čija je?
DJED: Rekal sam, naša.
ČARLI: Od tvog brata.
DJED: Je, njegova je bila. Bog mu dušu pomiloval.
ČARLI: A je l’ on stvarno tako dobro sviral?
DJED: On?! Čega god bi se taj mali uvatil, zlatne je ruke imal. Još kad je dite bil, uzme pištolj i sam ga rastavi i sastavi. A ni bilo boljeg svirača u kraju. Čuda je radil od te svoje harmonike, pismu prvi put čuje i odsvira, čuje bumbara kako brnči pa ga odsvira. Cure, letidu na njega ko muve. A on ne mari samo svira li ga svira.
(Čarli pokazuje djedu članak.)
ČARLI: Vidi ča sam pronašal na tavanu, dede. U tvojoj škrinji. (Čita.) Svjedokinja Milica Uzelac prisjeća se kroz suze: Ustaše su javile da se taj dan svi skupimo u podne na središtu sela, gdje će se izvršiti prekrštavanje. Neki su pobjegli u šumu, a neki, među kojima su bili i moji mama i tata, bili su za to da prijeđemo na katoličku vjeru. Većina ustaša bila je iz susjednog sela Žlibe. Ispred njih jahao je ustaša na bijelom konju. Pred našim očima nožem je zarezao grkljan mladića koji se nije htio prekrstiti i naredio mu tako krvavom da pjeva ustaške pjesme.
DJED: Ni to bil čovik. Sotona. Sotona na belom konju. Ubijal je, mučil, naše dečke na najgore stvari tiral. Rakiju im daval, pa ih tako pijane u Crnom Lugu na zločin natiraval.
ČARLI: A tvog brata?
DJED: Ča mog brata?
ČARLI: Je li njega isto na to natiraval?
DJED: Pa čuješ ča ti divanim, sve, pa tako i njega, a ki ni til, odmah metak u glavu.
ČARLI: A ča je bilo sa njim?
DJED: Sa kim?
ČARLI: Sa tom Sotonom na belom konju.
DJED: A ča će bit, ubilo ga. Na kraju rata. Opkolilo ga u zemunici, pa se ubil iz bombe da živ partizanima ne pade u ruke.
ČARLI: Neću ja, dede, tu harmoniku.
DJED: Ča je sad? Ka pička materina?
ČARLI: Ja ću svirat nešto drugo.
DJED: Dobro. Ja ću onda ovu harmoniku dat Ciganima, pa nek se oni veselidu.
ROCKABILLY LJUBAV II
(Zagreb. 1990. Čarli pjeva i svira harmoniku. Pridružuje se Eli.)
ELI: Odakle ti ta harmonika?
ČARLI: Dobio na lotu.
ELI: Ozbiljno te pitam.
ČARLI: Ja ti ozbiljno kažem.
ELI: Baš si u kurcu.
ČARLI: To mi je poklon od djeda.
ELI: A volio si djeda?
ČARLI: Jesam. I on mene.
ELI: Ja svog djeda nisam nikad upoznala.
ČARLI: Kako to?
ELI: Djed s tatine strane je poginuo na Sutjesci. A djed s mamine strane je isto bio u partizanima. Ovo gdje živim s mamom je njegov stan.
ČARLI: Lako je tako.
ELI: Šta je lako?
ČARLI: Djedovi komunjare pa dobiješ gajbu.
ELI: A ti?
ČARLI: Šta ja?
ELI: Ti nikad ne pričaš o svojima.
ČARLI: Pa ako baš hoćeš, moj djed je bio u ustašama.
ELI: Sereš?
ČARLI: Istina je. Svi u selu su bili ustaše, osim jednog koji je otišao u šumu k partizanima: stari mu se isti dan od sramote objesio.
ELI: Pa kako to? Svi ustaše?
ČARLI: Da su tebi žandari ubijali članove obitelji pa onda slali račun za metak, i ti bi bila.
ELI: Super ti je logika, znači ako ti neko ubije člana familije, onda ti moraš drugome pet članova familije.
ČARLI: Nisam to rekao.
ELI: Ali si mislio.
ČARLI: Nisam. Znaš šta, to nije djedova harmonika. To je harmonika od djedovog brata. Znaš kako ličimo nas dvojica.
ELI: Kako to misliš ličite?
ČARLI: Fizički ličimo.
ELI: A psihički?
ČARLI: Šta ti to sad znači?
ELI: Nemam pojma.
ČARLI: Vidim da nemaš. Ma dobro, oprosti. Ima u mojoj kući njegova slika na zidu. Bio je lijep, izgledao je ko curica, a imao je taj mrki pogled. Bio je čak i talentiran, mogao je odsvirati što god je htio. Nekad sam se pitao što bi bilo da je rođen u New Yorku, možda bi bio jazzer, pjevač, glumac. A znaš šta je on radio? Klao djecu, starce, žene. Žive ljude bacao je u jamu. Ja sam se toliko bojao te slike da kad sam dobio tu njegovu harmoniku, nisam ju mogao taknuti prvih godinu dana, mislio sam da će on sić sa te slike i preklat me. I znaš šta se još ponekad pitam, da sam ja rođen u to vrijeme i da sam imao godina kao on, a on je imao oko sedamnaest, osamnaest, i da je meni zapovijedao neki manijak, šta bi ja u životu bio.
ELI: Ne bi sigurno bio kao on.
ČARLI: Misliš?
ELI: Sigurna sam.
ČARLI: A zašto si tako sigurna?
ELI: Zato što te poznajem.
ČARLI: Nitko nikoga ne poznaje.
MAJKA
(Zagreb / Lika. 1990.)
MAJKA: Halo?
ELI: Halo?
MAJKA: Halo?
ELI: Za tebe je. Mama.
MAJKA: Halo? Halo?
ČARLI: Halo, mama?
MAJKA: Bog, sine.
ČARLI: Reko sam ti da zoveš ovdje samo ako je hitno.
MAJKA: Hitno je.
ČARLI: Šta je bilo?
MAJKA: A niš. Treba ponovo iskopat pa zakopat deda.
ČARLI: Čekaj. Ne čujem te dobro.
MAJKA: Slušaj, dojdi hitno na sahranu.
ČARLI: Čiju sahranu?
MAJKA: Dedovu.
ČARLI: Kojeg deda?
MAJKA: Kako kojeg? Onog ča smo ga pokopali?
ČARLI: Reci mi, ako je naš ded pokopan, što ga sad treba opet pokapat?
MAJKA: Stric oće da se sve ponovi. Poslal je tati pare za pokop, a tata mu ni poslal slike sa pokopa nazad u Australiju, a stric oće dokaze da je pokop bil kako Bog zapovida. Tata je bil uzel onaj aparat, znaš onaj koji sam izbacuje slike.
ČARLI: Čekaj, mama. (Aparte.) Stari je kupio fotoaparat iz rijeke, onaj koji sam izbacuje slike, kako se ono zove… Polaroid. Držao ga je na polici, nitko ga nije smio ni taknuti. Čuvao ga je za dan kad ću se ja ženiti. Ja sam jednom uzeo taj fotoaparat i otišao na obližnje brdo. Skinuo sam hlače i gaće, izvadio ćunu i okido, drko, okido, drko i tempirao da na zadnjoj svršim.
MAJKA: Halo? Halo?
ČARLI: Čekaj. (Aparte.) Ispucao sam sve fotke. Fotografije sam zakopao u rupu, a fotoaparat vratio točno u milimetar na policu.
MAJKA: Probal je škljocat, a ni izišla ni jedna jedina slika. Na licu mesta je razbil aparat, psoval trgovca koji ga zajebal i dućan. Ali, sad je lipo unajmil pravog slikara iz gradića…
OTAC: Ogulina.
MAJKA: …koji ima pravi aparat pa će stric lipo dobit sve slike kako treba.
ČARLI: Šta on kaže?
MAJKA: Ki?
ČARLI: Stari.
MAJKA: A ča će reć! Ljut je zbog aparata.
OTAC: Pfu, jebem ti mater.
ČARLI: A kad je to?
MAJKA: Jutra pa dojdi pomoć.
ČARLI: Dobro, mislim da ću doć.
MAJKA: Obećaj mi. Pa ne možeš dvaput ne doć. Sramota je za familiju. I lipo se počešljaj da na čovika ličiš. Nemaš ti više pet godin.
DRUGI POKOP
(Lika. 1990. Na groblju.)
MAJKA: Ča to kidaš?
OTAC: A oće li ga kroz daske slikat?
MAJKE: Neće.
OTAC: Onda ne prdi.
MAJKA: Kako to, još nikoga nema.
OTAC: Pa ča ako nema?
MAJKA: Pa kako će čovik slike onda napravit.
OTAC: Ja njega plaćam, ne on mene. Neka on o tome misli.
MAJKA: A koga će slikat, ako nikoga nema na groblju.
OTAC: Evo njega neka slika s tim kurcem na čelu. Da mi se ljudi i u Australiji smijedu.
MAJKA: Doć će jednog dana sve na svoje.
OTAC: Oće. Oće. Za Svetoga Nigdarija.
MAJKA: A kad jedan dan lipo završi taj svoj fakultet, sredit će polako i druge stvari, je l’ tako?
MAJKA: Ajme meni, ča to smrdi?
OTAC: Mrtvac smrdi.
MAJKA: Ali, tako jako.
OTAC: Smrdil je on kad je bil živ, a di neće kad je mrtav.
MAJKA: Daj, zatvaraj to nazad.
OTAC: Zatvorit ću kad ja to oću.
MAJKA: Ajme meni, ugušit ću se.
ČARLI: Daj zatvori tu škrinju, povratit ću.
OTAC: Zatvorit ću kad ja oću.
(Dolazi svećenik.)
SVEĆENIK: Majko mila sveta. Kako.
ČARLI: Hvaljen Isus.
SVEĆENIK: Faljen Isus, dragi vjernici.
OTAC I MAJKA: Nasevike.
SVEĆENIK: Ajdete, da uz Božju pomoć i to obavimo. Neka nam Bog oprosti.
SVEĆENIK: Aaaaaaa! Šta je to?
OTAC: Napali ga črvi, velečasni.
SVEĆENIK: Zatvarajte to.
OTAC: Oću, oću.
SVEĆENIK: Kako vas Boga strah nije. O Bože, oprosti im, ne znaju što čine. Pomolimo se. U ime oca i sina…
OTAC: Je, je, još je sunce pričvrljilo.
SVEĆENIK: …i duha svetoga amen…
MAJKA I OTAC: Amen.
SVEĆENIK: Čitanje Poslanice… (Molitva.)
OTAC: Velečasni…
SVEĆENIK: (Molitva)
OTAC: Velečasni… Dajte…
SVEĆENIK: (Molitva)
OTAC: Velečasni, moramo čekati ovog slikara.
SVEĆENIK: Kakvog, ljudi, slikara?
MAJKA: Iz Ogulina.
OTAC: Šta škljoca.
SVEĆENIK: Iz Ogulina je? Ma, ljudi moji ja misu imam.
OTAC: Zvala ga je, velečasni, samo što nije.
SVEĆENIK: Di je?
(Dolazi fotograf.)
OTAC: Dajte, požurite!
MAJKA: Požurite.
FOTOGRAF: Polako, gospodo, neće mrtvac iz sanduka pobjeć.
SVEĆENIK: Neće pobjeć, ali ja, gospodine, imam misu.
FOTOGRAF: Recite. Šta ćemo? Kako ćemo?
OTAC: Samo neka se sve na slikami sve dobro vidi.
FOTOGRAF: To svakako.
FOTOGRAF: Ajde za početak, svi najprije stanite pored sanduka… Molim vas bliže… Velečasni… Ajde vi, mladiću… Glave prema meni…
OTAC: Stanite. A imate li vi film unutra?
FOTOGRAF: Gospodine, ovo je ozbiljan aparat.
OTAC: Imal sam i ja ozbiljan aparat pa me zajebal.
FOTOGRAF: Ma, ništa ne brinite. Idemo. Ptičica. Ajde, stanite ovako… Još samo jedna, nemojte mi se raspasti… Sad mi se malo nasmiješite…
ČARLI: Daj, čovječe, nije ovo svadba.
SVEĆENIK: Ovo je sahrana, druga.
FOTOGRAF: Dajte se razmaknite. Sad jedan po jedan uzmite zemlje u ruke i bacajte po sanduku… Gospodine… Velečasni vi svoje… Vi plačite… Mladiću, dajte vi sad…
OTAC: Vidi ga. Još samo ruke u zadnje džepe stavi.
MAJKA: Daj, pusti ga.
OTAC: On samo stoji i gleda. Celi život tako stoji i samo gleda, jebo mu Bog mater.
SVEĆENIK: Aaaaaa, nemojte psovat Boga, pogotovo ne preda mnom na ovakvom mjestu.
OTAC: Velečasni, ki psuje Boga taj u njega i veruje.
SVEĆENIK: Kako to mislite?
OTAC: Ča bi psoval nekoga ki ne postoji.
SVEĆENIK: Ja vjerujem u Boga više od vas pa ga ne psujem.
OTAC: Svaka čast, velečasni, vi ste drugo.
SVEĆENIK: Tri oče naša i tri zdravo Marije izmolite.
OTAC: Oću.
FOTOGRAF: Eto ga, što se mene tiče, gotovo je…
SVEĆENIK: Ako je to to, ja, dragi moji, moram na misu.
FOTOGRAF: Ako vi idete za Ogulin…
(Fotograf sjedne iza Svećenika na bicikl.)
OTAC: A je l’ to sad, gospodine, sve, kako se ono kaže, sigurno?
FOTOGRAF: Kako to mislite sigurno?
OTAC: Ne bi til ćaću ponovo iskopavat.
FOTOGRAF: Gospodine, ovakav aparat imaju samo dva čovjeka u zemlji, ja i još jedan čovjek.
(Svećenik i fotograf odlaze.)
FOTOGRAF: Prema Ogulinu! Prema Ogulinu!
MAJKA: Sve je baš lipo prošlo. Ja sad idem kući ručak napravit. A vi kad završite, zajedno se lipo cestom vratite da vas svi u selu vididu.
(Dolazi Ciganin Miško.)
MIŠKO: Ljudi, šta radite, nemojte, čekajte, dajte da se s čovjekom pozdravim. Prvo da sućešće izjavim. Naše selo ovakvog čovjeka nikad više neće imati. Ovakav čovjek rodi se jedanput u sto godina. Di mu je glava?
A kad si moga ćaću spašavao, ti si glavu na panju nosio. Sjećam se, ko danas je bilo. Kraj rata, preokret, četnici već u partizane prelaze, a ustaše, majku im jebem krvoločnu, u šumi moga oca uhvatili i doveli u selo. Ja to sve ovako ispod sijena gledam, ko što tebe sad u oči gledam.
Ovaj glavni ustaša zajašio moga oca, pa ovako ija, ija, ko konja ga tera. Kaže neće metak da na Cigana potroše nego oće da ga u jamu bezdanu bace. Ovi ostali ustaše pjevaju: „Niko ne zna što se Cigi sprema ili puška, ili šuma gusta.“ A ja za ćaćom trčim. Evo njih do jame došli. Oće ga da bace u jamu. Ja izletio iza grma, vičem ćaća, sad ovaj ustaša mene hvata, i mene želi baciti u jamu.
A onda si se pojavio ti, slava ti vječna ti. Ovog glavnog ustašu skine sa moga ćaće i primi ga i vidi da svog rođenog najmlađeg brata drži. Ko zvijeri se gledaju. I ovako ga među oči… Ovaj padne i potegne pištolj na brata. A tvoj deda njemu šamar, pa drugom šamar, pa trećem… Ja mislio sad će ga streljat. A pičke uzeli kape, otresoše kape, staviše na glave i odoše, a ti za njima vičeš: „U paklu ćete gorit! U paklu ćete jednog dana gorit!“
A tebi će vrata raja uvijek biti otvorena. Ti ćeš tamo s anđelima vječno da sjediš i grožđe da jedeš i slaviš Boga. Da se još koji put pokapaš, ja bi ti opet došo. Dajte mi da ga vidim. Samo da mu osmijeh vidim. Moram ga zadnji put vidjeti.
OTAC: A jebem ti Boga, Miško, kad na groblju moram ovako psovat.
ČARLI: Čovječe, dosadan si.
OTAC: Ti si poprda ljudska.
ČARLI: Ti si govno.
OTAC: Ma ko je govno!
ČARLI: Ti.
MIŠKO: Dajte. Ljudi, nemojte.
OTAC: Slušaj me, sad ću ti ovom sikirom glavu rascopat.
ČARLI: To si jedanput probal, pa si vidil kako si završil.
OTAC: Slušaj me, ubit ću te ko pauka.
ČARLI: Ajde, ubi, da te vidim.
OTAC: I sad kad se vratiš kući, uzmi prnje i dimi ća.
ČARLI: I oću i neću se više nikad vratit.
OTAC: Nis ja te sriće.
ČARLI: Dosta mi je i tebe i ove kuće.
OTAC: Odi u grad i baci se tamo pod tramvaj. To ti je najpametnije.
MIŠKO: Nemojte, ljudi. Ako sam ja šta kriv, ja se duboko izvinjavam.
OTAC: Ubi se!
ČARLI: Bolje se ubit nego tebe u životu gledat.
OTAC: A ja kad umrem, ja ću sve iza sebe zapalit, da ti ni zrno šenice ne ostane. Neka se zna ki si bil, i kakvi si bil, i ča si u životu stekal. A moje sve neka gori. Dosta mi je tebe, poludjet ću! Poludjet ću s tobom!
ČARLI: Živ sam se usro! Govno jedno! Jebem ti mater!
TRUDNA ELI
(Zagreb. 1990. Eli u visokoj trudnoći. Čarli se sprema za izlazak.)
ELI: Di ćeš ti to?
ČARLI: Petak je. Idem malo van.
ELI: Sad?
ČARLI: A nego kad? Pa tek je deset sati.
ELI: A ja?
ČARLI: Šta ti?
ELI: A ja kod kuće.
ČARLI: Pa trudna si. Šta da te vodim u onaj jebeni dim, neko će te još ozlijedit.
ELI: Ne bi išla na taj tvoj Blue Moon na di mi platiš. Gledat oko sebe te tvoje rokadebile.
ČARLI: Eli, dogovorio sam se s Džimijem.
ELI: Molim te, ostani. Molim te.
ČARLI: Eli, Greaseballsi sviraju, Džimi je kupio karte prije dva dana. Neću dugo, okej? Samo par sati.
ELI: Koliko?
ČARLI: A nemam pojma.
ELI: Čarli. Je l’ ja tebi možda idem na živce?
ELI: Jelda, a, idem ti malo na živce?
ČARLI: Eli, ne ideš mi na živce, samo daj me malo razumi. Samo malo me razumi i sve će bit super.
ELI: A je l’ ti mene možda razumiješ?
ČARLI: Razumijem te.
ELI: I znaš kako mi je?
ČARLI: A kako ti je?
ELI: Grozno, Čarli. Grozno.
ČARLI: A šta ti ima bit grozno?
ELI: Sve.
ČARLI: Što sve?
ELI: Kažem, sve.
ČARLI: Pa ajde, reci jednu groznu stvar.
ELI: Uopće više ne vidim pipicu.
ČARLI: Daj, molim te, ne govori pipica.
ELI: Zašto da ne govorim pipica?
ČARLI: Zato što me ta riječ užasno nervira.
ELI: Pa kako da kažem?
ČARLI: Kaži kako svi kažu.
ELI: A kako to svi kažu?
ČARLI: Pa dobro, Eli, nećemo se svađati oko pizdarije.
ELI: Ajde, dobro, nećemo se opet svađati. Bitna je beba, bitno je da je našoj maloj bebi dobro.
ČARLI: Dobro joj je, normalno da joj je dobro…
ELI: Dobro joj je, nije joj ko meni. Što joj fali, uživa, pliva, kaka.
ČARLI: Molim. Kaka?
ELI: Da, kaka. Što se sad ti tome tome čudiš?
ČARLI: A gdje onda idu ta njezina govna?
ELI: A gdje idu? Možda tebi u tu tvoju sjebanu glavu.
ČARLI: Možda tebi u glavu.
ČARLI: Šta je sad?
ELI: Kako mi to možeš reći?
ČARLI: A šta sam ti sad rekao?
ELI: Da imam govna u glavi.
ČARLI: Pa ti si meni prva rekla.
ELI: Ja sam se samo šalila, a ti si to rekao ozbiljno.
ČARLI: Daj, molim te, smiri se.
ELI: Smirena sam.
ČARLI: Iskuliraj se i sve će bit okej.
ELI: Tebi je sve okej. Ti samo govoriš bit će okej. Bit će okej.
ČARLI: Zato jer će bit okej.
ELI: Dobro, bit će okej. Bit će sve okej.
ČARLI: I bit će.
ELI: Dobro, bit će okej. A Čarli, šta misliš, kakva ću ja biti majka?
ČARLI: Super.
ELI: Misliš?
ČARLI: Siguran sam.
ELI: Zašto si tako siguran?
ČARLI: Zato što te poznajem.
ELI: Nitko nikoga ne poznaje.
ČARLI: Šta?
ELI: Ti si to reko.
ČARLI: Što ćemo si sad vaditi rečenice od prije godinu dana?
ELI: Ni jebeni faks još nisam završila.
ČARLI: Nisam ni ja.
ELI: Ali ti si barem pri kraju, imaš još tri ispita.
ČARLI: Ma, nisu samo tri ispita.
ELI: Kako to sad misliš, nisu?
ČARLI: Malo ih je više.
ELI: Koliko?
ČARLI: Dvije godine. Ostale su mi dvije godine.
ELI: Dvije godine? Jebote. Ti nisi normalan.
ČARLI: Oprosti, ljubavi, trebao sam ti ranije reći.
ELI: Čarli, molim te, nemoj mi više lagati. Nikad!
ČARLI: Neću. Evo, majke mi, kunem se. Sve ću ja to polako riješiti. Ne brini. Ja sve što u životu započnem ja to i riješim.
ELI: Dat ćeš i te sve ispite?
ČARLI: Naravno da ću dat. I naći uskoro posao.
ELI: Koji posao?
ČARLI: Koji? Ne znam.
ELI: Koji, Čarli? Koji posao?
ČARLI: Daj nemoj me više ispitivat, nisam na murji.
ČARLI: Idem sad. Džimi me čeka. Ti se samo odmori, ti moraš mirovati. Di je daljinski? Ima sigurno neki film na televiziji. Kad se vratim, pričat ćemo, okej? Ništa ne brini. Sve će bit okej.
BLUE MOON PONOVO
(Zagreb. 1990. Kulušić, Blue Moon.)
DŽIMI: Ej, Čarli!
ČARLI: Jebote, nisam te vidio pet iljada godina.
DŽIMI: Super izgledaš, ko neki jednorog.
ČARLI: Gužva. Gle ovo, neki novi klinci, postao popularan Blue Moon.
DŽIMI: Nije nas dugo bilo, jebiga.
DŽIMI: Si vidio Pinkija?
ČARLI: E Pinki majstore.
DŽIMI: Zuluf! To stari!
(Konobarica dolazi.)
KONOBARICA: Što ćete piti?
DŽIMI: Viski.
ČARLI: Pivo.
(Konobarica odlazi.)
ČARLI: Ovo je nova neka?
DŽIMI: Dobra je, stari.
(Konobarica donese piće.)
ČARLI: E, sorry, da te nešto pitam. Beatlesi ili Stonesi?
KONOBARICA: Stonesi.
ČARLI: Meni Beatlesi.
KONOBARICA: Je l’ to sve?
ČARLI: Zasad.
(Konobarica odlazi.)
ČARLI: Nema dečka.
DŽIMI: Čista psihologija.
DŽIMI: Pričaj. Di si bio?
ČARLI: Znaš di sam bio? Nećeš vjerovati. U pizdi materinoj sam bio. Nemoj me ništa pitati, stari. Nije mi dobro. Imam pritisak u prsima, gušim se, nekad mislim da ću se ugušiti u snu, mislio sam otići doktoru.
DŽIMI: Je l’ te frka?
ČARLI: Čega?
DŽIMI: Toga da ćeš postati tata.
ČARLI: Ma daj. Sad kad me pitaš, nisam siguran da sam sposoban biti tata. Oprosti, Džimi, jebote, ja tebe sad s nekim bedarama… E, da ti vratim lovu.
DŽIMI: Ma pusti sad lovu.
ČARLI: Sad ti mogu vratit deset, je l’ to okej?
DŽIMI: Naravno da je okej.
ČARLI: Šta ima s tobom?
DŽIMI: Ma nema ništa.
ČARLI: Kako ništa?
DŽIMI: Ma nema me na karti. Sad na Blue Moonu nakon 100 godina.
ČARLI: Jesi ok?
DŽIMI: Jesam i nisam.
ČARLI: Jesi se zaljubio?
DŽIMI: Ma jesam kurac, samo mi još to treba.
ČARLI: Pa što je bilo, daj proseri se već jednom?
DŽIMI: Jesi ti znao da sam ja…
ČARLI: Peder? Znao sam kad si prvi put pustio Elvisa.
DŽIMI: Daj, nemoj zajebavat. Nego, jesi ti znao da sam ja Srbin?
ČARLI: Normalno da jesam.
DŽIMI: Kako to?
ČARLI: Pa jebote, na vratima ti piše Momčilović.
DŽIMI: A u pičku materinu.
ČARLI: Onda, šta ti je?
DŽIMI: A ništa. Stari mi je popušio otkaz. Samo mu jedan dan javili da se može spakirati. A bio je omiljen. Zabranili mu šupci da dolazi. Zadnjih mjeseci nas neki ljudi nazivaju telefonom, ne znam ko su, u pičku materinu. Zivkaju usred noći, viču da idemo u Srbiju, zovu nas četnici. A moji svi bili partizani. Na portafonu su nam zacrnili prezime, zapalili ga, šibicom ili upaljačem. Bio je neki dan kod nas rođak Miodrag, iz sela od starog. Kaže, dolaze ljudi iz Srbije, huškaju ljude na rat, dijele po srpskim selima oružje. Čarli, bit će sranja.
ČARLI: Džimi. Smirit će se to.
DŽIMI: Smirit će se kurac.
ČARLI: Džimi, rata neće biti. Gle, ovi još nisu počeli svirati.
DŽIMI: Nije mi do ničega.
ČARLI: Ma već sam ih triput čuo. Reci mi, jesi gladan?
DŽIMI: Ja sam rođen gladan.
ČARLI: Ajmo do Trovača.
TRAMVAJ
(Zagreb. 1990.)
DŽIMI: Tu smo se nas dvojica ukrcali na 11…
ČARLI: Ustvari, išli smo do kolodvora pa u šesticu…
DŽIMI: Šestica pa do Trovača…
ČARLI: U tramvaj je ušlo nekoliko tipova za nama.
DŽIMI: Nisu izgledali opasno.
ČARLI: Da, nisu. Jedan od njih je prišao k meni i kaže mi:
„Ej ti, ajde ustani!“
Pa dobro, čovječe, imaš tamo mjesta, šta je sad.
„A ja oću baš ovdje, jel ti jasno? Ne ti, debeli. I ko ti je rekao da sjedneš. Stani! Jeste li vi dečki Srbi?“
DŽIMI: Nismo.
ČARLI: „Ti imaš šiljatu glavu. Znaš da Srbi imaju manje mozga jer imaju šiljatu glavu.“
DŽIMI: Nije on Srbin.
ČARLI: „Šuti, jebem ti mater. Vadi dokumente.“
Čekaj, koji je tebi kurac! Jeste vi murja?
„Kažem: vadi dokumente, pička ti materina!!!“
DŽIMI: U tom trenutku zaletim se na njih dvojicu da ih maknem od Čarlija, uhvatim Čarlija za jaknu da ga izvučem van, ovaj njega šakom u glavu, on zatetura na podu tramvaja, vrata se zatvaraju, a ja ostajem vani… Čarliii!!!!
ČARLI: Samo sam pokrio glavu i bubrege, i mislio sam da to udaranje nikad neće prestati. Na stanici prije Trovača podigli su me kao krpenu lutku i izbacili van: jedan me uz smijeh udario nogom u guzicu. Sve bih podnio, sve te udarce…, ali taj udarac u guzicu… To je bilo kao sramota koja će me nadživjeti.
Jebat ću im mater. Prvo ću u dućanu Lovac ukrasti pištolj i metke, pa ih tražiti po gradu, ako treba, i sto godina. Onda ću ih sve poubijati. Ako ne sutra, onda prekosutra, za nekoliko dana, jednog dana. Sjetio sam se rečenice koju je često govorio moj otac kad bi se nekome trebao osvetiti: „Ima dani više nego kobasic.“ Nakon desetak minuta pored mene se zaustavila crna limuzina.
ĐIĐI
(Zagreb. 1990. Čarli, pretučen, leži na betonu.)
ĐIĐI: Mladi gospodine, jeste li mi dobro?
ČARLI: Dobro je. Dobro sam.
ĐIĐI: Oćete da vas vozim na hitnu?
ĐIĐI: Je l’ vas to auto udario?
ČARLI: Nije. Ubit ću ih.
ĐIĐI: Koga?
ČARLI: One koji su mi ovo napravili. Jebat ću im majku.
ĐIĐI: Znate kako je moj otac govorio: jebat ću im prvi red sahrane.
ĐIĐI: Je l’ vas boli?
ČARLI: Malo.
ĐIĐI: Dok se oženite, proći će. Je l’ kažu još uvijek kod vas tako?
ĐIĐI: Gdje da vas sad vozim? Oćete na neko piće, da nešto prezalogajite?
(Vožnja autom.)
ČARLI: Može.
ĐIĐI: Što sad radi u ove kasne ure?
ČARLI: Trovač!
ĐIĐI: Trovač?
ČARLI: Je l’ mogu malo otvoriti prozor?
ĐIĐI: Samo otvorite, imate tu dugme.
ČARLI: Samo lijevo skrenite…
ĐIĐI: Pa je l’ tu dobro? Kod tog Trovača.
ČARLI: Imaju samo ćevape, al’ dobri su.
ĐIĐI: Znate. Na nekog mi jako ličite.
ČARLI: Evo, tu možete parkirati.
(Ulaze kod Trovača.)
ĐIĐI: Dobro je, dobro je ovdje.
TROVAČ: Dečki, kaj ćemo?
ĐIĐI: Dobra večer. Meni, molim vas, čaj s medom.
ČARLI: Meni pivo i ćevape.
ĐIĐI: I pitajte ljude sve što piju.
(Trovač odlazi.)
ĐIĐI: Da li negdje radite?
ČARLI: Studiram.
ĐIĐI: A što, ako smijem pitati?
ČARLI: Poljoprivredu.
ĐIĐI: E to je pametno.
ĐIĐI: Poljoprivreda je budućnost. Bila i ostala.
ČARLI: Ma… Nije poljoprivreda za mene.
ĐIĐI: A moj praunuk, on oće biti astronaut.
ČARLI: To je super, treba otići zauvijek na Mjesec.
ĐIĐI: A šta ćete na Mjesecu, nema tamo života.
ČARLI: Nema bogami ni ovdje.
ĐIĐI: Slušajte. Vi ste mlad, zdrav, pametan, a upravo se sad traže sposobni ljudi za vojsku.
ČARLI: Mrzim vojsku.
ĐIĐI: Nemojte tako. Ovo je sad naša vojska.
ČARLI: A vi živite negdje vani?
ĐIĐI: Kako znate?
ČARLI: Ne znam, učinilo mi se da čudno govorite.
ĐIĐI: Da, godinama sam živio u Južnoj Americi. Vi isto niste odavde?
ČARLI: Nisam.
ĐIĐI: Imate li ovdje koga svoga?
ČARLI: Ne. Zapravo, imam. Ženu i dijete.
ĐIĐI: Koliko je dijete?
ČARLI: Oprostite, nije se još rodilo.
ĐIĐI: Divno, eto vidite kako je život lijep.
(Trovač donosi pivo i čaj.)
ĐIĐI: A odakle ste?
ČARLI: Iz Brinja. Ali, dugo sam već ovdje.
ĐIĐI: Jeste li baš iz Brinja, ili iz okolice?
ČARLI: Iz jednog sela u okolici.
ĐIĐI: Nema sela, moj mladi gospodine, koje ja u okolici Brinja ne poznajem.
ČARLI: Ovo sigurno ne znate. Žliba se zove.
ĐIĐI: Znam di je Žliba. Ako vam je djed bio u ratu ustaša, ja sam mu sigurno bio zapovjednik.
ČARLI: Koliko ja znam, u mome kraju zapovijedao je neki čovjek na bijelom konju.
ĐIĐI: Je, na bijelom konju.
ČARLI: Al je na kraju rata poginuo.
ĐIĐI: A ko vam je to rekao?
ČARLI: Djed.
ĐIĐI: Je l’ živ djed?
ČARLI: Nije, umro je. Čekajte, samo malo, jeste vi bili tamo?
ĐIĐI: Ratovao, a ne bio.
ČARLI: A di ste točno bili?
ĐIĐI: Na bijelom konju sam bio.
ČARLI: A kod mene svi misle da ste mrtvi.
ĐIĐI: A ko to misli da sam ja mrtav?
ČARLI: Svi.
ĐIĐI: I šta još kažu?
ČARLI: Kažu da ste im u ratu rakiju davali?
ĐIĐI: Teško žabu u vodu natjerat.
ČARLI: Kažu da si ih onda pijane tjerao na zločin.
ĐIĐI: Ko to kaže?
ČARLI: Ja to kažem.
ĐIĐI: Ma šta ti mali znaš?
ČARLI: Znam!
ĐIĐI: Ajde, smiri se, ne budali.
ČARLI: Nemoj me dirati.
ĐIĐI: Evo, sad sam se sjetio na koga mi ti ličiš. Ista griva, iste oči. Tako bi on planuo!
ČARLI: Znam.
ĐIĐI: Šta znaš?
ČARLI: Na koga ličim?
ĐIĐI: E pa, svaki put kad se pogledaš u ogledalo, budi jako ponosan.
ČARLI: Pa, nije se baš za hvalit.
ĐIĐI: Uskoro ćeš, mladi gospodine, shvatiti.
ČARLI: Kad, uskoro?
ĐIĐI: Kad počne rat.
ČARLI: Ne zanima mene nikakav jebeni rat.
ĐIĐI: Znači, ako želite u vojsku, slobodno me nazovite na ovaj broj, i sve ćemo lako dogovoriti. Pa kad, moj mladi gospodine, obučete uniformu, da vidite kako će vas iz tramvaja gledati. Klečat će pred vama, molit će vas na koljenima da im oprostite.
(Điđi mu napiše broj na salvetu.)
ĐIĐI: Uzmite.
(Čarli se koleba, ali ipak uzme salvetu.)
ĐIĐI: Borite se za ženu i dijete.
(Čarli gleda salvetu.)
ĐIĐI: Ako treba, za svoju domovinu treba i u paklu goriti.
LUDILO
(Zagreb. 1990. Eli, već u visokoj trudnoći. Dočeka Čarlija, rano jutro.)
ELI: Čarli, šta ti je?
ČARLI: Ništa.
ELI: Kako ništa, što ti se dogodilo?
ČARLI: Napale me neke tri budale u tramvaju.
ELI: Zvat ćemo murju, i prijavit ih.
ČARLI: Daj, molim te, nemoj. Ja ću to sam riješit.
ELI: Kako ćeš ti riješit?
ČARLI: Ne znam, ali riješit ću.
ELI: Šta ti pričaš? Ne znaš, al’ ćeš riješit.
ČARLI: Daj, molim te, ne hvataj me sad za svaku riječ.
ELI: A ti ne viči na mene.
ČARLI: Ne vičem.
ELI: Vičeš.
ČARLI: Ja uvijek tako pričam.
ELI: I pogledaj malo na šta ličiš. Oči su ti ko nekom luđaku. Ko da si, jebote, duha vidio.
ČARLI: Još gore od duha.
ELI: Molim?
ČARLI: Sotonu sam vidio.
ELI: Sotonu?
ČARLI: Pravu Sotonu, onu koje sam se od malih nogu plašio. I sad sam je, jebote, vidio i pričao s njom.
ELI: A di si ti to sa tom Sotonom pričao?
ČARLI: Kod Trovača.
ELI: Sad reci da si sa Sotonom i ćevape jeo.
ČARLI: Jesam. Eli, ozbiljno je, ne zajebavam se. Dao mi je i broj da mu se javim.
ELI: Čekaj, smiri se. I sve mi polako ispričaj.
ČARLI: Pričam ti, jebote.
ELI: Jesi se ti drogirao?
ČARLI: Koja jebena droga?
ELI: Je l’ ti se nekad to događalo?
ČARLI: Šta to, Eli?
ELI: Da razgovaraš s Elvisom Presleyjem.
ČARLI: Elvis je mrtav.
ELI: Znam da je mrtav, ali jeste li kad razgovarali?
ČARLI: Nismo, Eli, sa mrtvima se ne može razgovarati.
ELI: A sa Sotonom si znači razgovarao?
ČARLI: Da, sa Sotonom na bijelom konju. Eli, slušaj me, nemamo vremena, trebali bi što prije otići. Moramo uzeti najpotrebnije, i što prije otići…
ELI: Kamo?
ČARLI: Bilo kamo. U Sloveniju, Austriju, Njemačku, Južnu Ameriku, na Mjesec ako treba.
ELI: Daj smiri se. Molim, te, iskuliraj se.
ČARLI: Smiren sam. I kažem ti, to dijete, ti i ja moramo otići, što prije, to bolje. Moramo se spasiti.
ELI: Čarli, mene je strah.
ČARLI: Čega?
ELI: Sad me svega na svijetu strah.
(Zagrle se.)
ČARLI: Auuu.
ELI: Jebote, tebi je slomljeno rebro.
ČARLI: Nije. Lako za to. Majku im jebem, krvavu.
ELI: To murja treba sredit.
ČARLI: Ma, jebe mi se, čovječe, za murju. Ja ću im majku jebat. Pa ja ću pokazat njima koga su napali. Znaš li ti što bi njima moji napravili, pa kurac bi im odrezali i u žvale im ga stavili. Oči bi im prstima iskopali.
ČARLI: Oprosti, ljubavi, ne brini ti ništa, sve će biti u redu. Ne trebamo nigdje otići. Baš sam ponudu za posao dobio.
ELI: Koji posao?
ČARLI: Vojsku.
ELI: Kakvu vojsku?
ČARLI: Našu vojsku.
ELI: Odakle si sad to iskopao?
ČARLI: Je l’ gledaš vijesti? Rat počinje.
ELI: Ti stvarno nisi normalan.
ČARLI: Zašto?
ELI: Ti bi sutra poginut išao.
ČARLI: Za tebe i dijete bi i poginuo. Možda je taj rat jedini način da nešto postignem u životu. Jer što sam ja? Ja sam propali student. Propalica. Ima pravo stari. Ja sam čovjek bez perspektive. Možda bi me stari više cijenio da se takav vratim kući, u uniformi, opasan onim blistavim redenicima.
ČARLI: Eli, što je bilo?
ELI: Idem kod mame, ne mogu više.
ČARLI: Eli, ljubavi.
ELI: Ne diraj me. Ti i ja smo gotovi.
VIKTOR OLIVIERA
ČARLI: Zovem Džimija, nitko se ne javlja. Probam za desetak minuta, sad je telefon zauzet, možda je namjerno ostavio podignutu telefonsku slušalicu. Opet sutradan zovem; ovo mi je već pomalo čudno. Izišao sam i krenuo do njega; putem sam prošao pored ljudi u crnim uniformama. Ušao sam u Džimijevu zgradu, liftom krenuo na jedanaesti kat, došao pred Džimijeva vrata. Pogledao. Fulao sam kat. Kako mi se to dogodilo? Kad sam stepenicama sišao kat niže, jer mi se učinilo da sam na dvanaestom katu, na vratima je stajalo: KOLAR. Koji je ovo kurac, pomislio sam. Ušao sam u lift i ponovo se popeo na onaj kat gdje sam prvi put izišao, osvrnuo sam se, sad sam bio siguran da je to Džimijev jedanaesti kat. Opet sam pogledao u vrata. Da… umjesto MOMČILOVIĆ pisalo je: OLIVIERA.
(Zagreb. 1990. Džimi Čarliju otvara vrata.)
ČARLI: Di si, šta se ne javljaš, di ti je kokotica?
DŽIMI: Daj, tiše, uđi.
ČARLI: Šta je ovo? Gdje su ti stvari, namještaj? Gdje su ti starci?
DŽIMI: Ma, posvađali smo se se. Oni su htjeli otići, ja nisam. Na kraju sam ja otišao iz stana, dva dana se smucao uokolo, spavao po klupama u parku. Kad sam se vratio, njih više nije bilo. Samo su mi ostavili poruku da su otišli kod rođaka u Beograd.
ČARLI: A di ćeš ti?
DŽIMI: Kad?
ČARLI: Sad.
DŽIMI: U WC.
(Džimi izlazi iz sobe. Ubrzo se vraća. Pokaže Čarliju osobnu iskaznicu.)
ČARLI: Šta je to?
DŽIMi: Osobna iskaznica.
ČARLI: Čija?
DŽIMI: Moja.
ČARLI: Kako tvoja?
DŽIMI: Pa, vidiš, jebote, da je moja.
ČARLI: Jebote, jedino je slika na njoj tvoja.
DŽIMI: Čarli, kažem ti da je moja.
ČARLI: Džimi, kako tvoja, ti se zoveš Miloš, a ovdje piše Viktor Oliviera.
DŽIMI: Miloš sam se zvao prije, sad se zovem Viktor i molim te da me tako ubuduće zoveš.
ČARLI: Nema problema.
DŽIMI: Ne zanima me više ni rockabilly, ni kokotica, ni Elvis, ni čoper. Samo mi je bitno vježbati i smršaviti, vježbati i smršaviti…
ČARLI: Pogledao sam dolje kroz prozor i ugledao žuti kamion koji je stajao na semaforu. Izgledao je kao da se iznenada pokvario. Nije imao ceradu, samo četiri visoke metalne stranice i odozgo se, s jedanaestog kata, sve dobro moglo vidjeti: otraga su ležali neki ljudi: isprva sam pomislio da su umorni, da spavaju. Onda sam primijetio da tijela leže neprirodno i shvatio da je zapravo riječ o mrtvima. Gledao sam dolje i čuo kao kroz maglu kako Džimi ponavlja da želi vježbati i smršavjeti. Slušao sam ga i istovremeno zurio dolje u onaj kamion, u one ljude, leševe. Onda se kamion pokrenuo i polako pomiješao s drugim vozilima.
