Foto: Dženat Dreković
Za M.H.
Stizao ovaj nas je grad, stezao
u zagrljaj i oko vrata. Posmatramo ga s visoka –
cezari trenutka, udišuć njegov dah:
tijela ljudska, behar božanski; žamor stanica
i mir japanske trešnje u bašti Muzeja;
one što nam bijahu dragi i što nam se u
njedrima sviše.
Jedan između nas rukom mahne
prema srušenoj kuli u visini – kao da dozvolu
daje
da se iznova zida, i kaže:
Ipak je nevjerovatan ovaj grad.
Spustimo se s visine.
Potrebno je sa više skromnosti gledati
u lice istorije. Samo tako ogledaćemo se
u sebi: koliko bijasmo usred sirotinje i sjaja?
Ni siroti, ni sjajni,
već onako – da nam, boj se, ne dopadne ni jedno.
Svaki je za se otkidao od onog što osvajahu
i gordiji i veći
računom prostim i uzvišenim: sabiranje, množenje,
dijeljenje, oduzimanje…
Pođimo, onda, i mi,
vazdušnoj kuli gospodari – spustimo se do grada
tihi i svačim povrijeđeni.
Kliznimo niz dlan ulice, kao kapi…
… da nam se ne ostvare snovi. Svi su isti:
sabiranje, množenje, dijeljenje, oduzimanje…
Ratni haiku
Minobacač doručkuje
Granate šute
U preostaloj krošnji
Vrapčić cvrkuće
Tamna noći tamna li si
Nema kestena
Pod slijepim oknima
Duga je noć
Maj 1993.
Trave bujaju
Na toplom asfaltu
Krv i kruh leže
Cvijeće Sarajeva
Majsko popodne
Nasred asfalta cvate
Ruža krvava
Ljubav za Kayoko
Prijatelju moj
Kraj srušenog jasena
Mislim na tebe
Haiku za M.
Bašta Muzeja
Pamti japansku trešnju
Tu smo šutjeli
Haiku za Pinju
Ludak zapjeva
Kraj srušene kuće
Gdje cvili pas
Vrapci sv. Franje
Meci fijuču
U krošnji jasenovoj
Nema vrabaca
Nestajanje domovine
Prvo je bila talijanska lutka na bračnom krevetu prekrivenom bordo pokrivačem preko kojeg se prebacivala koperdeka od bijele čipke.
Kad je domovina počela da nestaje, lutka se preselila u srce što boli, a bračni krevet izgorio je zajedno sa koperdekom i kućom.
Onda je bilo more: ti si bila mala, a ono veliko plavo.
Kad je domovina počela da nestaje, ti si bila velika i stara kao bol, a more se smanjilo do Neuma i postalo krvavo.
Zatim je bilo narodnjaka, kojima je sve bilo u šaci. Patila si zbog pogibije Silvane Armenulić kao da ti je majka.
Kad je domovina počela da nestaje, nestalo je, napokon, i Silvane, koja uostalom i nije bila Silvana nego Zilha. Narodnjaci su otišli: patili su i pjevali o svojoj domovini daleko od nje, što dalje, toliko daleko da se rat koji je buknuo smanjio na ništicu i time prestao da bude njihov a postao tvoj.
Bilo je i kolektivne smrti, ali samo u knjigama: logori su bili noćna mora djedova i roditelja.
Kad je domovina počela da nestaje, Srebrenica je postala tvoja noćna mora. Djeca su ostala pod zemljom, a djedovi i roditelji sklupčali su se među srušenim zidovima kuća, umirali od stida i odbijali da odu.
Na kraju, bila je tvoja ulica, strma kao put u komunizam: juriš na gvozdenim sankama, s vrha do dna, kao da sanjaš, misleći o tome kako će ti neko jednog dana u uho šapnuti:
– Ja vas volim, Nađenjka!…
Kad je domovina počela da nestaje, sjurila si niz strmu ulicu posljednji put, zajedno s komunizmom, odvodeći djedove i roditelje, i njihove djedove i roditelje, što dalje od plamena koji je, napokon, zacvrčao i ispekao plastično meso talijanske lutke. Lutka se preselila u srce što boli, s plamenom koji je tri duga dana radosno gutao tvoje knjige. Knjige su vikale za tobom:
– Rukopisi ne gore! Rukopisi ne gore! Ja vas volim, Nađenjka!
Od svega je ostala država.
Domovina je ionako bila démodé.
Književnost u hotelu
Ja sam pisac. Bio sam
Izbjeglica iz Bosne
Sad sam izbjeglica iz sebe
Što je dobro za poeziju
Sjedim u sobi hotela u Kopenhagenu
I čekam da mi daju nagradu za poeziju
Za multikulturne napore dijaspore
Sutra
Dakle, imam cijeli dan
Da sjedim u hotelu
Lijep je hotel, i soba je lijepa
Mogao bih ovdje živjeti
Nešto lijepo napisati
Samo da nisam ja
Mogao bih nešto popiti
Da skratim vrijeme do sutra
Ali bojim se da ću zaspati
U nepoznatom gradu
Na nepoznatom jeziku
Među sretnim ljudima
A probuditi se
S krikom
U Srebrenici
Na klupi u parku dječaci ljube djevojčice
A na televiziji njihovi roditelji ostavljaju krvave tragove
Prošlosti izvikujući sveta
Imena Svojih i strašna imena Drugih
Jedna starica sa štapom ispod oka poglèda
Ljubavni par
I smješka se. Vrane pored rijeke
Gospodski šeću svoja lijepa tijela
I sunce po svakom baca blagoslove
Čekam da naiđeš s posla. Umorna sam
I neko me je danas opet povrijedio do bola
Treba mi utjeha za moju poznu mladost
Punu Naših i Njihovih
Punu oskudice u ljubavi i vjeri
Vjetar vitla lišće oko klupe na koju moje tijelo
Želi da legne i prepusti se miru oktobarskog dana
A moj duh uspravno sjedi prepun jeseni
Poput gospođe s tašnom u krilu na nepoznatoj stanici
Samo me srce i kostobolja nisu napustili
Ugledam te kao tačku u daljini
I znam da si to ti iako mi debela stakla naočara
Ne pomažu da svijet vidim jasnije
Jasnije vidim samo tebe
Koji rasteš u mojim očima
Rasteš i bližiš mi se
S najlon vrećicom u kojoj
Uvijek ima kestena s jeseni
I zumbula s proljeća
Moj se štap raduje
Što ćeš mi ga baš ti pružiti
Kad nježno me odigneš s klupe
I povedeš
U avanturu velikih kuhinjskih čuda.
Okreni ženo nož naopako
Sve je prijetilo
sve se kreveljilo i vikalo:
Opasnost!
Sad ću je okliznuti
Sad ću je pojesti
Sad ću joj podmetnuti led i staklo
Sad ću je od tebe sakriti
Ispod kreveta u mrak
I smijati se njenim kristalnim smjehićem
Sad će je nestati pred tvojim očima
Sad će upomoć zvati a ti nećeš čuti
Jer pereš kosu i u ušima ti je pjena
Sad će joj zatrebati voda vatra zrak
A ti nisi tu
Ona je cijelim snom od tebe udaljena
Ona je noćnu moru cijelu od tebe daleko
Sad iz šume koje nema miljama okolo
Sad iz bajke koju ona voli dolaze vukovi
Ti slikovnicu sinoć zatvorila nisi
Sad će prema njenim ručicama prebijelim
noževi kuhinjski
Sad će ponovo rat
A ti je naučila nisi da trči
Brže od metka brže od granate
Kao što si sama nekad prema njoj trčala
Okreni noževe u cjedilu za suđe
Da se dijete ne ubode
Već vidim krv njenu precrvenu krv moju
Kako lipti iz prsta a ja zavoje nemam
Kupuj zavoje, flastere, aspirine, kupi apoteku
Skuj mač sudbine da dušmane sasiječeš
I u srce svoje sve stavi Da ne bi Bog
Da ne bi čovjek
Da ne bi voz
Da ne bi grom
Da ne bi Zlo
Iza odškrunutih vrata u krevetić pokuljalo
Ne gasi svjetlo da je vidiš
Ugasi svjetlo da je ne vide
Okreni nož naopako kad pereš suđe
poslije mirnoga obiteljskog skupa
na kojem urokljive su je oči gledale
Okreni ženo nož naopako
Da se dijete ne ubode
Uvijek znam kad me ne voliš, M.
Hommage à Izet Sarajlić (2002-2022)
Jednom davno, prije svih ratova
Prvi put kad me nisi volio
Hodao si gradom i zaveo sve redom
Svima njima si ljubio sve po spisku
Samo ne meni
Ali ni jedna nije znala da usred ljetne žege
Treba staviti vruće prste oko tvoje mišice
i u trenu preseliti se u hladovinu
Borove šume i u miris borove smole
Davnih onih godina u Sedam šuma
gdje je mene voljelo sedam patuljaka, a tebe
sedamdeset i sedam hurija džehenemskih
Drugi put kad me nisi volio
Volio si samo sebe
Na dug trenutak
U kojem čekala sam pjevušeći:
It’s a heartache
Nothing but the heartache…
Standing in the cold rain
Feeling like a clown
A ti si prošao Titovom ulicom mimo mene
Kao da me nema
Jer gledao si samo u otvor na njenoj haljini
Ona je bila sisata i plava
I grgoljali su mineralni izvori kad se smijala
Sve joj po spisku jebem
Treći put kad me nisi volio
Rekla sam ti u sebi: Ne volim te
Jer nisi došao kad mi je koža bila
mediteranski tamna, s bijelim trokutom tamo
Gdje se na kamilama s mitraljezom umire
Gdje se gine na obali rijeke Menzenares
Koja cijelim svijetom teče
Nakon toga nisam brojala koliko puta me nisi volio
Mada toliko godina već znam kad me ne voliš
Jer sam počela brojati koliko me voliš
Na svim jezicima oba svijeta
Na svim obalama onih mora
Koja sam na tvojim leđima preplivala
Svih rijeka Menzenares gdje smo branili svoju Španiju
Svih planinskih potoka koji su nas od žeđi čuvali
Jer zašto brojati granate koje su nas promašile
U ratnom Sarajevu one duge četiri godine
Kad je samo jedna od njih važna?
Ona koja je mimoišla moj nabubreli stomak
Na krvavim Markalama u julu 1995. godine
Gdje je mirno spavala buduća ruža
Ona kojoj ovo sve danas pričam.
Pričaj mi o ratu
Pričaj mi o ratu, djede
ono kad si kositi pošao
pa tebe pokosilo rafalom
i u poleglu travu srušilo
Je li mirisala proljetna livada
koja je sva u tvoje oči stala
i tu ostala sva okupana ljubavlju
jer na kraju livade ugledao si
ženu svoju sa trbuhom do zuba
kako ti maše i viče: Požuri, počelo je!
Pomislio si da si joj doviknuo:
Eto me! Ti trči i lezi u postelju,
Ja ću po babicu otrčati, eto me!
Samo da malo prilegnem
samo da malo odmorim
od ovog bola u prsima
od ove krvi na rukama
čija je ovo krv?
Od ovog sunca što se……
Pričaj mi o ratu, oče
Šta ti tvoj otac nije stigao ispričati
pa se ponovo vojske biju silnici ratuju
oko čega čime čemu za koga?
Pričaj ono što znaš, oče
O četiri sestrice gladne, o majci udovici
ljepotici od trideset:
četiri ptičice i njihova gladna mater svraka
s kraja livade vrište za tobom: Vrati nam se!
Gladne smo! Same smo!
Opet livadu niko neće pokositi!
Ne idi! I tebe će pokositi rafal
i u poleglu travu srušiti!
Pričaj mi o ratu, majko
O jadu sirotinje
o plastičnom pištolju i tenkiću
koje unuku i praunuku poklanjaš
za rođendan
o pet slamčica u vrtlozima svijeta
koji preko tvojih pet života je pregazio
Pričaj mi o ratu, mati nesretnice
o sinovima, o kćerima
koje od milja zoveš sinovima
o sinovima dakle
koje će pokositi rafal
i u poleglu travu srušiti.
Pričaj mi o ratu, majko sestro,
prije nego što prestravljena
probudim se na rubu livade
i zavrištim: Požuri, počelo je!
Ponovo rat, sada u Ukrajini, 2022.
