INTRO

Kad je jedan sorbonski „đak“, nakon Prvoga svjetskog rata s grudoboljom došao u rodni Nikšić, niko nije vjerovao da će njegova štamparija i list Slobodna misao trajati punih 20 godina. Ne samo da nije vjerovao, već je konkurencija prognozirala brzi prestanak rada redakcije. Stojan Cerović, po kome nikšićka gimnazija danas nosi ime, objavljivao je Slobodnu misao sve do novoga rata, kad je i sam tragično skončao.

Za dvije decenije objavljivanja, Slobodna misao stekla je status kulturno-istorijskoga spomenika. Nema značajnijeg događaja iz međuratnoga vremena a da nije zabilježen na stranicama toga glasila, i – za nas značajnije – nema aspekta bavljenja kulturom i književnošću a da ga to glasilo nije opisalo. U svome vremenu određeno prema vječnosti, glasilo je otvaralo stranice, uprkos zabranama, mladim crnogorskim literatama – ljevičarima i anarhistima.

Redakcija Fokalizatora proslavila je četiri godine postojanja. Bogatiji za novoga člana, prof. dr Senada Gačevića, naše glasilo od ove sveske otvara prostor i za muzikologe. U međuvremenu, proslavili smo dvije Trinaestojulske nagrade – upravo Gačevićevu i onu koju je primio naš urednik za esej Andrej Nikolaidis. Razumije se, bilo je među nama još nagrada – urednica za poeziju Tijana Rakočević dobitnica je prve nagrade za najbolju dramu na konkursu Crnogorskoga narodnog pozorišta, kao i druge nagrade za najbolju priču konkursa A Sea of Words. Nikolaidis je objavio roman Anomalija, po Spahićevom romanu Pod oba Sunca izvedena je istoimena predstava u crnogorskim pozorištima, Boškovićev roman Ministar doživio je nova inostrana izdanja i mnoštvo čitanja.

Sve to, i mnogo drugih važnih događaja, obilježili su proteklu godinu, bolje reći – ispunili su vrijeme od pojave prethodne do pojave ove sveske Fokalizatora. Reklo bi se da Fokalizator, zahvaljujući odlukama komisija Ministarstva kulture, prema kojima se dodjeljuje pomoć glasilima ovoga tipa, postaje neki vid godišnjaka, budući da sa sredstvima koje redakcija dobija za svoj rad, ne može štampati više od jedne sveske a da pritom ne izgubi kvalitet po kome je postao poznat ne samo u zemlji, već i u regionu.

U zemlji u kojoj bezmalo ne postoji tržište knjige, a što bi podrazumijevalo brižljivu strategiju svih koji se u Crnoj Gori angažuju u politici, nemoguće je računati na isplativost projekata kakav je časopis Fokalizator. Tim prije što će vrtoglavi i neslućeni razvitak softvera iz domena vještačke inteligencije vrlo brzo otvoriti nove dileme u filozofiji i umjetnosti, te sasvim sigurno ugroziti status čovjeka koji proizvodi tekst. Dakle, dok očekujemo da robotika dovede do definitivne „smrti autora“, iz redakcije Fokalizatora apelujemo na vlast da se osvrne na probleme časopisne djelatnosti u Crnoj Gori i poveća sredstva za glasila kulture, kako bi omogućili da se snažnije i frekventnije javljaju recentni autorski glasovi.

Pa opet, Fokalizator donosi zanimljive sadržaje, kroz nekoliko tema koje smo planirali da potenciramo u posebnim sveskama. Na naš poziv, javile su se brojne autorice, u čijim će pjesmama, pričama, esejima i kritikama pažljivi čitaoci i čitateljke primijetiti postojane slojeve feminističke kritike i filozofije. Takođe, jedan tematski segment sveske oslanja se na život i djelo Miladina Šobića, najznačajnijega crnogorskog kantautora (za ideju smo zahvalni prijatelju Srđi Jatoniju), a poseban segment sveske su i tematski eseji o govoru mržnje. Sveska počinje dosad neobjavljenom pričom Milovana Đilasa, a završava rubrikom Odlasci – oproštajem od crnogorskih književnika Branka Banjevića i Ljubomira Đurkovića.

Kad je početkom 1941. godine prestala da traje, Slobodna misao je simbolički nastavila svoju misiju. Partizani su njenu štampariju pod velom noći iz kuće u Nikšiću prenijeli na slobodnu teritoriju, gdje je do kraja rata proizvodila propagandne komunističke letke, jačajući izglede za slobodu.

Fokalizator će, ogledajući se iz svoga vremena u zrcalima svijetle prošlosti, nastaviti da jača izglede za slobodu.

Vladimir Vojinović

Proza

Poezija

Opet krivi tip

Kad se u religijskom govoru pojavi mržnja

Esej

Kritika