Foto: Boris Đurović /  Akademija Milovan Đilas

Miloš Vukanović, urednik za istoriografiju u redakciji časopisa Fokalizator, donosi ogled kojim razmatra ulogu kulture u homogenizaciji heterogenih društava. To je jedan od plodova Fokalizatorovoga Foruma crnogorske kulture. Ovaj tekst nije dozvoljeno prenositi bez prethodne pisane saglasnosti redakcije

Politika sjećanja

Kada govorimo o kulturi sjećanja, potrebno je definisati određene okvire. Ne ulazeći u svu kompleksnost ovog aspekta kulture sjećanja, u veoma pojednostavljenoj formi ona predstavlja elemente kolektivne ili pojedinačne prošlosti koje je zajednica odlučila da sačuva. Kao takvo, sjećanje je u službi izgradnje identiteta i kohezije. Ako bi na kulturu sjećanja gledali kroz prizmu društvenog djelovanja, odnosno procesa kada kolektiv odlučuje o njegovanju djelova svoje prošlosti, onda je adekvatniji termin „politika sjećanja“. Naravno da postoje elementi prošlosti koji se integrišu u društvo po inerciji, rekli bi prirodno ili tradicionalno (iako je tradicija uglavnom selektivno instrumentalizovano nasljeđe), međutim, postojanjem centralizovanih nacionalnih država u posljednja dva vijeka, takvih elemenata je sve manje. Samim tim fokusiraćemo se prije svega na formalizovanu politiku sjećanja.

Relacija sjećanja i društvenog poretka je najjednostavnije rečeno uzročno posljedična. Društvo kreira sjećanje i odlučuje o formi njegovog čuvanja, a samim tim i sačuvano sjećanje oblikuje buduće društvo. Da ne bi ulazili u priču o kokoški i jajetu, odnosno što je prvo uticalo na što, sjećanje na društvo ili društvo na sjećanje, opet ćemo se fokusirati na proces centralizovanih država. Centralizovane države su na do tada neviđenom nivou oblikovale sjećanje, i uticale na svoje populacije i njihovo potomstvo, ali, kako ćemo i vidjeti, bile podložne da pod uticajem novih ideologija skoro u potpunosti preoblikuju kako politike sjećanja tako i nasljeđeno sjećanje.

Kulturološka unifikacija vodi ka propasti

Da bismo bolje razumjeli kako su politike sjećanja oblikovale crnogorski društveni poredak, sve specifičnosti, nedostatke i devijacije, moramo imati kratki i groteskno pojednostavljen pregled politike sjećanja kroz istoriju. Površnim pregledom ovog procesa sigurno nećemo omogućiti kreiranje kompletne slike, ali poslužiće svrsi kreiranja dodatnog sloja razumijevanja.

Politika (kultura) sjećanja i odnos sa društvenim poretkom stariji su od prvih kompleksnih društvenih tvorevina. Međutim, kako ove procese možemo jasnije da pratimo od zore istorije, počećemo od tog vremena. Već je rečeno da politika sjećanja ima mnogo oblika. Najvidljiviji je u graditeljstvu, umjetnosti i pisanoj riječi, a one su najčešće bile fokusirane na kultove, bili oni vjerski, ratnički ili vladarski.

Postoje razne faze ovakvog pristupa, od antike do velikih geografskih otkrića, više ili manje uspješne. Specifičnost ove faze razvoja kulture sjećanja jeste da kada je god pokušano da se veće područje kulturološki unifikuje, samim tim i da se unifikuje politika sjećanja, eventualno je dolazilo do stagnacije i propasti. Bilo da se radi o Persiji, Rimskoj imperiji ili raznim carstvima koja su nikla i propala u Indiji ili Kini. Jednostavno, predindustrijski centralizam je bio osnov za stagnaciju, i to je jedan od ključnih elemenata ljudske kulture.

Naša eurocentrična perspektiva nalaže da sljedeću fazu evolutivnog razvoja politike sjećanja vežemo za simbiozu tri abrahamske religije sa ranijim antičkim i paganskim nasljeđem. Milenijum te simbioze suštinski je oblikovao ovaj dio svijeta. Uslovila je da svaka sljedeća faza zapravo na njoj bude sagrađena. Bilo to faktografski, kulturološki ili filozofski.

Heterogene zajednice nasilno su homogenizovane

Nakon ove faze, ulazimo u ključni segment razvoja politike sjećanja, a to je sveobuhvatna politizacija od strane centralizovane, industrijske države. Politika sjećanja više primarno ne čuva sjećanje političkih, vojnih i vjerskih lidera, već ima za cilj da oblikuje sjećanje cijelog naroda. Cilj je sveobuhvatna kohezija, homogenizacija i patriotizacija u svrhu jačanja novog kolektiva, ali i utilizacija u cilju ekspanzije ili odbrane. Politika sjećanja je najvidljivija kroz politike obrazovanja, kulturne izgradnje ali i militarizacije.

Ovdje se postavlja pitanje, zašto je sveobuhvatna politika sjećanja dovela do stagnacije i propadanja antičkih carstava, a sa druge strane najčešće do progresa savremenih nacionalnih država. Jednostavan odgovor bi bio da još nije bilo vrijeme za sveobuhvatnu politiku sjećanja. Međutim, objektivno čak i najefikasnije antičke politike sjećanja su pokušale da kulturološki homogenizuju ljude raznog etničkog, kulturološkog i vjerskog porijekla, i ova homogenizacija najčešće nije prodirala dalje od površinskog sloja vladajućeg, vojnog, trgovačkog i obrazovanog sloja. Standardnim modelom smjene populacije, to stanovništvo nije imalo šanse da se odupre migracijama većinskog ruralnog stanovništva koje je imalo svoju kulturu sjećanja. Bez zaštite države lako je bilo potisnuto.

Sa druge strane, savremena politika sjećanja je jedan od ključnih faktora uspostavljanja nacionalne države, a samim tim prodora u sve djelove društva. I pored prosvetiteljskog predznaka ipak ne možemo da budemo u zabludi. Svaka heterogenost nacionalnih država širom svijeta je veoma često nasilno bila homogenizovana. Podrazumijeva se da u odnosu na eurocentrični pristup koji je gore naveden, postoji razlike ako ga uporedimo sa pristupima kulture sjećanja u državama Novog svijeta, ali i državama koji imaju višemilenijumsku kulturu, poput Irana, Indije, Tajlanda ili Kine.

Spomenici umanjuju bijes i kreiraju sjećanje

Dvadeseti vijek je donio suštinske promjene evropskoj kulturi, a samim tim i  evropskim politikama sjećanja. Naravno da su najveći uticaj imali dva svjetska rata, ili kako neki istoričari smatraju, dvije faze istog sukoba. U međuvremenu, Evropa je doživjela dva kataklizmična razaranja, uspon novih ideologija, vrhunac i krah imperijalnih i kolonijalnih carstava, podijeljenost i na kraju ujedinjenje. Dugi dvadeseti vijek je preobrazio Stari kontinent, a na politiku sjećanja primarni uticaj su imala dva događaja. Kraj Prvog svjetskog rata i Holokaust.

Iako je Drugi svjetski rat donio veće žrtve i razaranja, zapravo je industrijska smrt koju je donio Prvi svjetski rat preoblikovala svijest Evropljana. Svojevrsno zlatno doba ekspanzije i kulture dugog mira koji je trajao od 1815. do 1914. godine, Evropi je donio osjećaj sigurnosti, prosperiteta, ali i kulturne nadmoćnosti. Jedan vijek u pauzi velikih razaranja imao je za posljedicu da je veliki dio građana zapravo zaboravio grozote totalnog razaranja i sukoba. Prvi svjetski rat od 1914. do 1918. godine ne samo da je gurnuo Evropu u novi, pankontinentalni sukob, već je donio smrt i razaranje na do tada neviđenom nivou. Sama količine besciljne i bezlične mehaničko-hemijske smrti promijenila je sliku Evrope o sebi samoj. Pored paljenja fitilja ideologija koje će postaviti pitanje o poenti tolike količine razaranju i obliku vlasti, javiće se mračne misli o sopstvenoj samodestruktivnosti i koruptivnosti. Masakr na dan Svetog Vartolomeja Franciska Dubua iz 1572. godine je izuzetak. Pikasova Gernika iz 1937. godine nije izuzetak, već samo možda najbolji primjer umjetničkih poriva svog vremena. Sveobuhvatnost politike sjećanja nacionalnih država sada ulazi u novu, nadograđenu fazu djelovanja. Suočene sa bijesom građana/radnika, države masovno grade spomenike sjećanja za svoje poginule vojnike. U Velikoj Britaniji skoro svako manje mjesto dobija spomenik poginulim mladićima Velikog rata. Ovim činom države amortizuju bijes, usmjeravaju emocije ka patriotskom naboju i kreiraju sjećanje po svom nahođenju. U ovoj fazi, politike sjećanja pored sjećanja na velike ličnosti i događaje koje ujedinjuju narod, sad se fokusiraju i na žrtve naroda koji je položio živote svojih sinova za “cilj”.

(Nastaviće se…)