Chaplin i dječak

Onkologijski televizor
Na njemu ručni rad
Drži prazna infuzija
Zažmirio sam te da te zapamtim,
kaže četverogodišnjem
Dječaku, možda unuku
A ja tebe neću, odrješit je mali i na silu
Drži oči otvorene
I drži
I na silu pođu suze čekalice
I zapamti ga

SONET MILJKOVIĆEVOG SINA
Otvorena stražnja vrata dostavnoga vozila: noćne posude, narudžbina za gerijatriju,
još u najlonima, pun kamion.
Jugovina jablanima istisne tubu bijele boje u krošnje, kao u oči bolešljivije djece po vrtićima.
Voštani tulipan navučen na žicu, perje poklanih gusaka u jastuku, lastavičji miris uguran u krovnu
pukotinu, nanjuškavane nečije kosti – sve to stane u pribor velevrtlarije, nađen u šupi kasnije.
Otac kad se ubio, mater mu sve pčele pobila za osvetu:
ostavila ih bez paše, pa su bez hrane jele vlastite larve, da prihrane sljedeće larve, sve uzalud.
Pa mu sedam dana, ostavila čizme na tri kiše napolju, pred kućom.
Da se ispune vodom, do visine vješanja.

FILIPA MALOG SMRT
Labud prekopava vodu
Podno mosta.
Oba svijeta šute
Na leptira u sobi.
Ručnik kojim se obrisao
Sumrak.
Dopola vlažan i vruć.
Sijeno se raspakira
Djetelinom.
I otac ponovno ustaje zorom.
Opranih nogu
Ruža napušta vrt.
I glođu se u njoj crvenila
Trn po trn.
Ujutru ti u očima vidim
Žito
Iz tvojeg sanjanja kruha.
Mast koja curi niz zid.
Vijenac
Koji se spusti na koljena
Po haljinu.

DAMSKI OPIS BRAUNINGA
Mirko Kovač kazuje negdje kako je Danilo Kiš jednom, nakon operacije kojom su mu
uklonili (plućno) krilo, došao na Divčibare k Žiki Pavloviću. Kupio sam pištolj, rekao je Žiki,
ne bih li, ustreba li, prekratio muke.
Vrlo skoro potom više nije mogao ni micati oduzetu desnu ruku.
Ni kažiprst.
Danas zamišljam tu cijev, još tanko nauljenu i njoj neispaljiv hitac.
Kiši treba vremena
Da ukvasi cvijet
I kao vrsan ginekolog
Izvuče prste
Tvrde od prašine.

ZAKOPAVANJE SESTRE
Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj
I ona pokopala nekoliko kostiju
Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata
Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali
Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se
Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?
A meni pun mezar

MONOKORD
Rečenice mi godinama lagano otrupljuju. Riječi otpadaju kao svlakovi, kao mrvljena rogovina.
U ustima osjetim fantomsku bol za izgovorenim. Pa sam pisao o dvjema utrobama oštećenim
hladnoćom. Pa se koristila riječ – promrzline.
Isto vrijedi za ovoproljetne visibabe i antikubitalni madrac koji smo podvukli pod teško bolesnog oca.
Riječ po riječ, izblanjana, utrljavana, znojena promrzlina. Monaška daska ispod otvorenog prozora.
Jer kada dementiram, kad dementiram, milo moje, samo ću sjediti i smješkati se, smješkati.
Kao patuljci čim je Snjeguljica zamakla s princom.
Mogli bi napušteni stakleni lijes napuniti vodom.
I nikada više ti po njima nećeš vidjeti.
Koji je ovo svijet

PJEVANJE
Jedan jeo samo jezike
Išao po selima poljima noću dolazio
Na krmokolje telekolje
Kunićkolje
Kurbankolje
I samo jeo jezike
I samo vodu pio
Prednoć progovorio
Jezičen najezičan najeden:
Iz usta mu krenuli
Drška od jezikovine pa caklina
Korica pa sav nož nožina od
Jezičine
I reče nam – nijem sam
I nijema mene i nijema tebe
Jezik ogovorio

KOJIMA NE TREBA MEDEJA
1.
Djeca.
Sama se ubijaju.
Desetogodišnja djeca na otoku Lezbos, u Grčkoj.
U izbjegličkom imigrantskom kampu – Morija.
Na Lezbosu ubijaju se djeca.
Ljudski roditelji, nisu samo pozvali svoju djecu u život,
nego su ih uključili u svijet, pisala je Hanah Arendt.
Ubijaju se Kurdi i Arapi, Suniti i Šiiti, Afganistanci i Arapi, Sirijci i Kurdi, a sve ih mlati i s psima
čuva – europska policija, snabdjevena sunčanim naočalama, žiletžicom i mržnjom.
„Gledala sam kako se E.
ubila tukući se ciglom u trbuh.“
2.
U našim jezicima, Morija je, kako je već poznato, haranje smrti – nekim gradom, ili nekom zemljom (npr.kuga, npr. Sarajevo, npr. Jugoslavija) ili regijom, dolinom ili obalom.
Opjevana je –
„kad Morija Bosnom morijaše“
Kuga (prije svega), kolera, boginje, tifus…
Ona koji mori, ona koja umorava, umara, premara, zamori, zamori u srcu.
3.
Moria je ime
(u izmišljenoj trilogiji J. R. R. Tolkiena)
koje su Eldari dali prekrasnome podzemnome svijetu, spletu tunela, rudnika, ulaza, izlaza, rupa,
sve na sjeverozapadu „Međuzemlja.“
Tu borave patuljci. Dugobradi, poput vrtnih.
U tranšejama i rovovima.
U – moreni. Boravište nenađenih mrtvih.
Možda Šejkino Đubrište ili ime Smrti u Sedmom pečatu Bergmana.
4.
Na brdu Moriji
dogodilo se ukazanje Jahvino, tu je trebao biti žrtvovan Ishak.
Na tom je mjestu bio Salomonov hram.
5.
Morija (u medicini, u psihijatriji)
Jeste upala frontalnog moždanog režnja. Iz oblasti demencija.
(parijetalni režnjevi – depresija, temporalni režnjevi – paranoja)
Jedna od osobenih simptomskih oznaka jeste da
„osoba naglo postaje sklona crnom humoru“ !
Ona koja djecousmrćujuće ne diše.
Čuva ciglu u njedrima, na Lezbosu,
Ona koja sanja pticu, lice Jahvino, patuljke i „ne jednu, nego dvije Barbyke.“

SAVA ŠUMANOVIĆ: PORTRETI
dece u Šidu tridesetih
Dječak iz Sirije prodaje ikonice, nedaleko od evangelističke crkve.
Na njima mali Isus, urednih lokni, kao iz pastorovih mjesečnika. Kad sam ti mater porodila,
pričala teta Rada, odnijela sam u lavoru iza kuće zakopati pupkovinu i posteljicu.
To ti je prvi grob. Kao kad hoćeš da našutiš jednu sobu. I uspije ti do prozora, dalje je sve izvikano.
Vuku ovna na klanište, i on se upire sa sve četiri i istodobno baleguje od straha neku tekućinu,
neki strah nagutavanih biljaka.
Tako je uvijek s pretklanima – netko nije bijel dok za to nije netko crven. Pričao nam kako su tri
bake strijeljali, uz kuću, okrenute leđima, i kako se jedna lagano oslonila glavom na zid. Zaspala
od straha. Sanjala da ih ne pobiše.
Iz prsnog džepa metak joj izvukao srce. A ona spava.
Poslije se penjali na kamion. Puno poslije, kada to bude kasnonoćno štivo, gol i umoran odlagat
će ga na natkasnu, i čekati glodavce kao rov, iza rata.

UPDATE FOTOGRAFIJA NA VIBERU
(„Nije to ni priča. Ni opričak“,
Vladimir Vukomanović, BAJKA O SMRTI)
1.
Koji su ubijeni vezanih očiju.
Sad trljaju oči.
Sad trljaju oči.
Sad trljaju oči
Od raspalih marama.
2.
Hladnovodni dio utrobe.
Gdje joj se raštrikavao rak.
Kao mokra krsna košulja
Sa zaostalom iglom u okovratniku
Ne troši nezarađene riječi, rekla je
Nanosi tami
Udarce otvorenim očima.
Napuni praporce žitom pa provjeri
Koliko sićušno zvoncaju laste o strehu.
Riječ se najednom sjeti onoga tko ju je napisao.
Torica tako upamti
Ljepitelja svojih korica,
Kako uplašen na klupi
Zašaptanih usana, čeka za nju
Naručen citostatik.
3.
U prepisci s Bernarom Anri Levijem, još 2005. M. Uoelebeck pominje dvije zanimljivosti:
a) Cioranove bilješke, u kojima slavni Rumunj piše o JAVNIM umiranjima slobodoumnih
aristokrata u XVIII stoljeću, na trgovima. Svjetina je neumorno čekala da umirući na izdisaju
kaže nešto mudro, ili da se pak prepadne nadolazeće smrti i upiša od straha pred svima.
b) „….Baudelaire napominje da je velik samo onaj čovjek koji svoju veličinu nosi uprkos svim
svojim sunarodnjacima zajedno…“ piše Uoelebeck.
No, mogu zamisliti upišanog Baudelairea.
Mogu i upišanog od straha Bernara Anri Levija.
Ali, i Uoelebecka – kako krišom čita Ciorana, pred prepisku.
4.
Moj se sin i ja igrali dozivanja angela.
Meni grljanik suh pa cijukam umoran,
On u utrobi moje žene već devetnaest godina
Pa mu već i šapat piskav
Kao da mjaučemo u vodi, prvi bačeni.
Ali jedan nas čuo, kaže bajkin opričak.
45
5.
Kad mornar umre na moru, na brodu, tijelo moraju predati moru
ili oceanu, pa mu za noge vežu kamen, umotaju ga u jarbolsko platno i
predaju talasima.
I, on stoji uspravno. Na dnu.
Ima i jezero na granici Bolivije i Perua, (o kojemu mi piše redateljica L.I.) koje su još Inke zvale
TITIKAKA.
Legenda Inka kazuje da je iznad Titikake takva duga, da koja djevojčica ispod prođe – odmah
postaje dječak.
I tu su roditelji dovodili kćerke, bacali ih u vodu, tjerali da plivaju pod dugom, da postanu
ratnici… Jezero je lijepo, kažu, od ljepote udavljenih djevojaka…
To samo o dnu i površi, kasnije o vodenicama