Foto: Fokalizator
U društvu u kojem se pripadnost mjeri lojalnošću, a ne moralom, pitanje “Čiji si?” postalo je važnije od toga ko si.
Nekada se “Čiji si?” pitalo s poštovanjem.
Htjeli su znati ko ti je otac, čije prezime nosiš, iz koje kuće dolaziš, čijeg si obraza.
Danas to isto pitanje zvuči kao ideološki test krvi.
Ne pitaju te više čiji si, nego na čijoj si strani.
I to ne u moralnom, nego u partijskom smislu.
Pripadnost je postala roba, a uvjerenje reklama.
U vremenu kad ljudi više ne pripadaju grupi dobrih i loših, nego grupi njihovih i naših, granice morala pomjeraju se kao šatori pred vjetrom.
Za sitne interese gubimo pripadnost sebi.
A kad sebe izgubiš kome onda pripadaš?
Danas, da bi bio “zaštićen”, moraš prvo pripadati nekom.
Ne zato što dijeli uvjerenje s tobom, nego zato da druga strana zna može li te uznemiravati.
Da zna smije li te “prozvati”, ismijati ili srušiti, jer tvoja “leđa” nisu što i njegova.
Prije nego te saslušaju, žele znati koga braniš.
Prije nego ti pruže ruku, žele znati čiju si stranu dotakao.
I dok se narod dijeli po linijama “naših” i “njihovih”, granice između istine i propagande postale su tanje od papira na kojem se štampa saopštenje.
Ljudi više ne čitaju ideje, čitaju potpis ispod njih.
Važno je ko je rekao, a ne šta je rečeno.
U takvom društvu i istina se mora legitimisati.
U Homerovoj Ilijadi i bogovi imaju ljudske osobine: zavide, griješe, vole, sumnjaju.
Naši lideri, međutim, ništa ljudsko nemaju.
I dok su antički bogovi griješili iz slabosti, naši griješe iz uvjerenja da su u pravu.
I tu je njihova opasnost. Ne u moći, već u ubijeđenju da im moć pripada po pravu.
Bogovi su makar ličili na ljude. Ovi naši “ljudi” ni na šta ljudsko.
Težina odgovora na pitanje “Čiji si?” zapravo se nikada nije promijenila.
Nekad je govorila o porijeklu, danas o poslušnosti.
I tada je, kao i sada, dovoljno govorila o čovjeku.
Samo što je danas ta slika reverzibilna, ne odražava tebe, nego onog kome pripadaš.
U ovoj zemlji nije teško voljeti vođu, dovoljno je prestati misliti.
Doduše, ni to nije teško. Neki nikad nijesu ni počinjali da misle, pa i ne znaju kako je to, pa i nemaju šta prestati.
Ljudi su, bez razmišljanja, formirali pozitivno mišljenje o liderima uskraćenim za moć promišljanja o drugom.
I to je naša tragedija: što se oni koji najmanje misle o čovjeku najviše pitaju o svemu što je ljudsko.
Od takvih nastaju bogovi bez slabosti i narodi bez pitanja.
Jer ovdje, ako ne pripadaš nikome nećeš daleko stići.
A ako pripadaš svima odavno te nema.
Jer ovdje ne biramo vođe, nego vlasnike.
A oni, s vremena na vrijeme, puste nas da lajemo, da ne zaboravimo kako zvuči sloboda.
