Foto: Edi Matić
„Ne nosim svoje, ali meni je svaka krpa dobra“, rekla je, izula se i odložila na pod veliku torbu. Nije imala zatvarač pa je ravnodušno zinula i pokazala svoju neurednu unutrašnjost. Gospođa Z. brzo podigne pogled – ne smije se viriti u nutrinu. Nova čistačica stajala je bosonoga posred širokog hodnika i smiješila se. Sunce je kroz rupice na roletama po zidu prosulo nemirne bijele pjege i čitav je stan treperio od jutra. Iza glave te ženice, gospođe koja je prvi puta u životu prekoračila prag velikog stana na obronku grada, raširio se poput aureole zeleni list sobne palme. „Ko mala svetica“, pomislila je gospođa Z. i odvratila joj smiješak. Činila se draga, tako krhka, s nenašminkanim licem i kratkim kovrčama. No, ovoga puta nema sućuti ni zbližavanja. Ako se točno sjeća, gospođa pred njom već je dvanaesta čistačica koja je ove godine ušla u stan. Za svaku od njih gospođa Z. pronašla je u sebi dozu razumijevanja, odnosila se prema njima toplo i s poštovanjem, ali nijednu nije uspjela zadržati. Odlazile su tiho i bez najave, na brzinu smišljajući objašnjenja.
„Samo da izvučem neke papuče“, mrmljala je gospođa Z. i petljala po ormariću za cipele. Iza nje, čistačica je iz svoje torbe već bila izvukla vrećicu sa stvarima. „Hvala, neće trebati“, rekla je i uvukla golo stopalo u plastičnu klompu. Potom je na leđima zavezala mašnu bijele pregače i pitala vlasnicu ima li u stanu nešto na što se treba posebno pripaziti. Gospođa Z. sjetila se prijateljice koja joj je prošloga tjedna, na kavi, izdiktirala ime i telefonski broj ove ženice. „Meni je spasila život“, rekla je.
Ima, ima sitnica na koju se treba posebno pripaziti.
Dvije žene povlačile su papuče po parketu prostranog stana, ulazile u sobe i otvarale ormare. Visoka gospođa svilene kose hoda prva, podiže rolete na prozorima, upire dugim noktom u pokućstvo i stvari, govori. Niska žena šuti, kima glavom i u sebi preračunava vrijeme koje će joj biti potrebno da završi posao kako valja. Ovo joj je već peti stan ovoga tjedna, ali ovamo ulazi prvi put i nema mjesta za pogreške. Na kraju se žene zaustavljaju ispred masivnih vrata od hrastovine – samo je jedna prostorija ostala neotkrivena.
„Ovo je soba moga muža. Mislim da još spava pa mu nećemo smetati. Poslije će vjerojatno raditi pa tu sobu očistite posljednju. Ne brinite ništa, zna da ste tu. Ako ne bude izlazio, slobodno pokucajte.“ Čistačica se zapita treba li odgoditi usisavanje čitavoga stana za kasnije, ali odluči ne gnjaviti dodatnim pitanjima. Prilagodit će se situaciji sama.
Gospođa Z. je stala na visoke crne pete, zvecnula ključevima automobila, crveno našminkane usne oblikovale su pozdrav i vrata su se za njom zatvorila. Vlasnica nikada nije u stanu dok traje čišćenje.
Čistačica je ostavila usisavanje tepiha za kasnije. Ipak, krenula je od podova: uvijek se počinje od dna, tako je pravilno. Pomete pa se spušta na koljena, moči krpe, trlja, riba, zalazi u kutove. Brza je i temeljita. U dvadesetak godina očistila je nebrojeno tuđih domova. Ispod kauča nalazila je dječje dude, pornografske filmove, ostatke hrane kojom se netko gađao u strasti ili bijesu, nikad do kraja pročitane knjige i zgužvane školske bilježnice. Svemu je pristupala pažljivo i s poštovanjem. Vaze i uokvirene fotografije nježno je vraćala na njihova mjesta, ravnala je redove knjiga i glancala bočice ustajalih parfema u kupaonicama. I danas jednako brižno čisti otiske prstiju stranaca sa sjajnih površina moderne kuhinje. Ruka joj je već srasla sa spužvama i krpama koje umače u vodu, cijedi i pažljivo razvlači, kao što neke žene razvlače dječju robicu pred peglanje. Ona nikada nije imala djece. Nije se brinula ni za koga svoga. Zato je ponekad maštala da su stanovi koje čisti mjesta u kojima živi netko blizak i drag, sanjarila je kako su njezina djeca ostavila te blatne tragove tenisica u kojima su pretrčavali školska igrališta, zamišljala da sa štednjaka riba ostatke sinoćnje obiteljske večere, glasne i bogate.
Oko podneva završila je s usisavanjem. Iz jedine zatvorene sobe nije se čulo ništa i nitko nije izašao. Triput je prilazila i bešumno prislanjala uho na vrata, posljednji put već pomalo nestrpljiva. Kad je još jednom pregledala prostorije i konačno prebrisala sva stakla, pokucala je. Ništa. Rekla je „oprostite, spremačica je“ i pokucala još jednom. Ništa. Da ostavi cijelu prostoriju netaknutu? Možda je gospodin izašao dok je čistila kupaonicu? Možda mu se nešto dogodilo? Od posljednje misli osjeti nelagodu. Rijetkih se nereda boji, ali za neke bi radije da ostanu tuđi. Ipak, možda još nije kasno za ovog gospodina, a ona je jedina koja mu može pomoći. Nekoliko scenarija bljesnulo joj je pred očima i srce joj je brže zakucalo, a dah se skratio. Pritisnula je kvaku i ušla.
U sobi je bio televizor, ormar, jedan zid prekriven policama s knjigama i radni stol s razbacanim papirima. Desno, uza zid, na krevetu su se spuštala i dizala muška leđa. Okrenut k zidu, stisnut u pozu nerođenog djeteta, muškarac je spavao. Njegova glava je ćelava i grbava kugla – čistačici se učinila kao stisnuta šaka. Strese se od neke nagonske strepnje koja je u njoj niknula i pomisli da je dobro da mu ne vidi lice. Neka spava. Bit će brza i tiha. Usisavanje će svakako ovdje preskočiti.
Bešumno je otvorila prozor. Po staklu su se raspršile kapi sredstva za pranje. Svaku je uhvatila krpom prije nego je stigla jurnuti prema dnu. Potom je krenula k radnome stolu i zamijetila polupraznu bocu jake rakije. Nije je dirala. Prebrisala je radni stol, pažljivo podižući hrpe papira, neuredno išaranih rukopisom, iskrižanih, prepravljanih. Složila ih je u uredni snop. Tako naglo uredni i stisnuti jedan o drugog, u ruci su joj se svinuli od težine. Ovaj je čovjek pisac, i još piše rukom, pomislila je. Zato pije i zato spava do kasno.
Na policama je sve knjige gurnula dva prsta unutra, obrisala prašinu i privukla ih natrag u red. Ne čita naslove, ne zanimaju je debljine ni boje korica. Na najnižoj polici, sasvim uz tepih, položena je uokvirena fotografija licem prema gore. Možda je davno pala pa se na nju zaboravilo. Da na šarenoj slici nije već izdaleka prepoznala zidine svog rodnog grada, sigurno se ni čistačica ne bi zadržala uz nju. Ali sada je, ranjena uspomenom na grad u kojem je bila dijete, promatrala lice muškarca i žene koji su se pred zidinama smijali vedro, opušteno. Zagrljeni. Možda su na odmoru, u tom malom mjestu uz more gdje je nekada davno gazila poznate pragove. Tada još nije bilo puno turista, ali tuđi ljudi su uvijek dolazili. Na licu muškarca s fotografije nešto je privlačno i ona se zagleda bolje: duboko usađene tamne oči, izražene jagodice, upečatljivo razdvojeni prednji zubi. Čistačici je krpa pala na pod. Na ruci, koju je muškarac prisno prebacio oko ramena žene, šaka je bez palca. Čistačica je zaplakala. Čistačica nije jecala, samo je teško disala.
Bila su trojica. Došli su kad je majka izašla, nisu kucali. Bili su prljavi i znojni. Smrdjeli su na rakiju. Govorili su glasno, psovali su i smijali se. Svaki se nad nju nagnuo, svaki ju je bijelom pljuvačkom pogodio u silom otvorena usta. Nije vikala, ali nešto je ponavljala šaptom. Možda molitvu. Psovku nije, ona je došla mnogo godina kasnije. Plakala je i upirala rukama o njihova prsa. Prvi šamar pritvorio joj je oko, drugi joj je izbio zub i njeno se lice promijenilo. Posljednji joj je preko usta stisnuo dlan. Dok ju je jebao, glavu joj je gurao prema zidu i osjetila je slatku, gustu krv u grlu. Dlan mu je sada bio na njenom čelu i jasno je osjetila batrljak na mjestu palca.
Poslije, kad su otišli, nije ležala i nije plakala. Dovukla se do zahoda, pljunula krv, zagrizla ručnik i počela čistiti. Prvo je bacila krvavo, poderano i slomljeno, a onda je oprala kuhinju, prekrila kauč dekom, pomela pod. Sve ono izbijeno i otvoreno na njezinome tijelu zarast će mnogo godina kasnije, u kući koju će čistiti posljednju.
Čistačica čuči na podu s fotografijom u ruci. Muškarac spava iza njezinih leđa. Vraća fotografiju i, konačno mirna, slaže posljednje sitnice. Tiha je i neprimjetna, zna što radi. Već je kasno i vrijeme je da ode iz ove kuće. Vrijeme je da taj rat završi. Ustaje i okreće se prema krevetu. Posteljina je glatka, a bijeli jastuk toliko je nabit perjem da izgleda kao da će se svakoga časa rasprsnuti.
Debeli snop rukom ispisanih papira stavila je na sredinu sobe i natopila ga rakijom. Iz svoje torbe uzela je upaljač. Prvo je izgorio naslov. Jedna riječ – Memoari. Onda je izašla, zaključala vrata, gurnula ključ u džep i krenula niz cestu. Plamen se već navirivao kroz prozor. Čistačica pomisli na gospođu Z. i njene našminkane usne. Duboko udahne i nasmiješi se. Život joj je spasila.
