Foto: Iva Mandić
Život čine, satkan je i sazdan od izbora. Izbor uvijek sadrži Dvojstvo, Krajnosti. Da li su izbori – dvojstva – krajnosti jednostavni, postavljeni u jednoj ili više dimenzija – u čovjeku, izvan njega? Koliko u njemu, koliko izvan njega. Postoji li objašnjenje, polazište, univerzalnost, ili je sve izolovano, samo sebi, jedinki i pojedincu objašnjivo.
Kroz izbore koje činimo manifestuje se ono što doživljavamo, ośećamo, čemu težimo, što i kako vrednujemo, đe smiještamo izbor i izbornike: u sebe, izvan sebe – oslobađamo li se; i kako. Postaje vidljivim kako posmatramo, doživljamo stvari – što nas vodi, što nas izaziva, što i kako prihvatamo, đe, koliko živimo – u sebi ili izvan; za sebe i zašto – za druge i zašto; što biramo. Đe je polazište, da li ga razumijemo, osvješćujemo, interpretiramo, činimo smislenim sebi i drugima.
Sve je ovo dualitet u koji smo stavljeni nobelovskim izborom. Da li je u pitanju balans, da je li postignut. I ako jeste za koga – zbog čega. Da li nam daje ili ne izbor – Traganje za izlazom, mogućnostima. Da li priznaje ono što je živo ili što je samoživo.
Jesmo li u padu ili pamtivijeku. U osudi života ili dozvoli za život.
Ovakav je moj doživljaj – nikad manje jasna i razumljiva odluka. A koja me kao čitaoca dovodi u dubok, suštinski, dualitet za lični izbor. Možda je izbor svakidašnji, poput onih koje donosimo u ličnim izborima i odlukama. Time, čak, vrlo logičan. Put u doba usključenosti ili isključenosti.
Tako postavljam pitanja onome koji je pisac – što treba da bude pisanje – nešto samosvojno – lično ili davanje. Da podijeli, ukaže, upozori, objasni, preispita, predstavi ili impresionira. Da se obračuna, ili presudi. Da li je to trijumf osude ili trijumf smisla.
Onome koji čita – što treba da je čitanje – radost ili tjeskoba, pražnjenje i olakšanje, lični razvoj. Da li čitajući treba da osvijesti ili zakopa, uvidi, obesmisli, pripiše, saośeti ili kazni.
Da li će djelo biti hermetično ili propusno, komunikativno – tečno, sveživotno širenje ka drugima. Da li će biti zatvoreno, povučeno u sebe, zaokupirano sobom, ograničeno na sopstveni unutrašnji svijet ili – otvoreno, interaktivno, neposredno.
Da li je bliži On ili Ona. Anima ili animus. Uključujem Junga kao mogući ključ jer tretira čovjeka ponaosob, njegovo iracionalno, lično i kolektivno nesvjesno. (I)racionalnost je kod Handkea lična, privatna, neodređena, površinska, kod Tokarčuk rezonujuća, istinita, iznad i izvan svake kritike.
Stoga biram Tokarčuk jer mi dok čitam daje oslobađajuće, intepretativno, terapijsku vrijednost, doživljaj i značenje. Ona predstavlja ravnotežu, iskupljenje, cilj, smisao.
Da li će se pamtiti ili pasti. Imamo li cilj – otići ka ishodu koji je isključenost ili se kretati ka ishodu koji je smisao koji ne traži ništa izvan svijeta i čovjeka. Ako se padne ima li se pravo na pad, pravo da se ustane, pravo da se uvidi, pravo da se iz toga dogodi lični razvoj i smisao.
Da li će dobit biti univerzalna – ljudska. Ili ćemo upasti u samousresređeno stanje sa samo sebi jasnom intepretacijom koja će nas zadovoljiti trenutno, a zapravo ubaciti u dubine samoga sebe. Samoću u kojoj nećemo dobiti razumijevanje za sebe iti druge, već jedino i samo opis nečega izvanjskog kojemu pripisujemo i u odgovornost stavljamo ono što bismo trebali sami razriješiti. Da li će ugao gledanja biti Ja, u i ka sebi i stvarnosti kojoj se pripisuje krivica koja je jasna i potrebna jedino pojedincu. Da li će biti odobrena samo i jedino subjektivna percepcija, sopstvena unutrašnja vizija stvarnosti. Da li će biti priznat samo i jedino lični, učvoreni svijet, samo i jedino pojedincu znan – onaj u kojemu nema opravdanja, jedino pojavnost, bez opcija. Da li prihvatamo ono što nam Handke „daje“: intelektualiziranje, samousređenost, nejasna granica sebe, bijeg u nešto – u što? Vođenje koje nije jasno kuda ide – osim u projektovanje. Da li uzimamo dan koji nam „nudi“– težak, gorak, preličan, isključujući, neodređen. Dan koji bi želio da govori, ukaže, obuhvati, naizgled preispituje, ali suštinski proliva, sipa i iza sebe ostavlja nelagodu, tenziju, tjeskobu. Dan u kojemu osuđuje, kažnjava, sa zbunjujućim utiskom nejasnoga – koga, zašto, zbog čega.
Ili ćemo uzeti ono što je Tokarčuk očevjekovječila i razumjeti da smo tu oduvijek i zauvijek, sa svoji malim ličnim smislom. Da li ćemo posegnuti za onim što nam daje – mjesto u kolektivnom śećanju – opštevažeće značenje i sveprisutne emocije, bogatstvo iskustva i mogućnosti. Da li ćemo izabrati ukorjenjenost u svevremeno date okolnosti. Da li ćemo zauzeti pronađeno mjesto svakome od nas sa porukom: živjeti život u svim prilikama, izazovima, okolnostima. Da li ćemo prihvatiti misiju svakoga od nas – jednostavnu, moćnu jer je svako indvidualno bogatstvo, lično, kolektivno i vječno. Da li ćemo izabrati ono što Tokarčuk čini: piše i govori iz očiju, srca, čovjeka – iz života. Da li ćemo preuzeti predstavljeni Život – cio, onakava kakav jeste, svevremen, svojstven čovjeku, svakoj sudbini, svakom dobu; Život kao savršen krug – ništa nije izvan njega. Postavlja čovjeka u čovjeka, čime i najteže u iskustvu jeste jako, snažno, zamislivo, dešavajuće – univerzalno, sveprisutno, ohrabrujuće, nenasilno, s dubokim, sveprožimajućim tragom. Da li ćemo primiti ono što je podijelila sa nama – radost, olakšanje, ohrabrenje, uključenost, dozvolu za život.
