Foto: durieux.hr

I. Teorija prefiksa

Don španj. (od lat. dominus, v.) gospodin; naslov u Španiji koji se stavlja pred ime plemića, a u Italiji i i Dalmaciji pred ime svećenika, npr. don Vinko. (Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1985)

Na tome da je don, Branko Sbutega u najmanjoj ruci u javnosti inzistirao. Zvalo ga se don Branko ili don Branko Sbutega. Nije inzistirao na tome prema meni, a mislim ni inače prema prijateljima. Pogotovo ne onim svjetovnim. Biti s njim prijatelj, razgovarati, posjećivati se, poduzimati nešto ili raspravljati bilo je biti s njim na Branko.

No, ta normalnost, intimnost bila je varava. On je, naravno, samo dopuštao da mu se govori tako kaže  – i bila je svečanost razgovarati s njime tako, neposredno.

No, osjećalo se da on tada govori na pola snage. To nisu bili razgovori pune dimenzije; u njih nije bilo uključeno sve što ga je zanimalo, sve što on je – već samo ono koliko si ti, njegov sugovornik. Imao sam dojam da je don Branko Sbutega u tim razgovorima svojim prijateljskim tonom, toplinom, žarom interesa za temu ili kroz duhovitost, popunjavao duhovnu prazninu koja je implicite vladala s bezbošcima poput mene. To se osjećalo u zraku. Da njegov Bog nije sa nama.

Razgovarao je sa mnom dakle u dimenzijama koje su meni bile dostupne.  Zato bi se u raspravama svako toliko zaustavljao. Zakočio bi i vraćao se na racionalno, plošno. Koje bi se tada i meni učinilo izričito tanko i ograničeno. A on bi – beskonačno duhovit-  prilikom takvih hijata, obrata,  kad se sa mnom nije moglo dalje, nekom sitnom gestom, uzdahom ili upadicom iskazao, dao do znanja svoje razočaranje, rezignaciju, i podsmjeh. To su bili trenutci kada mi je bilo sasvim jasno da je biti s njim na Branko doduše jako puno, ali bilo pjevanje u samo jednoj, za njega niskoj oktavi.

S druge strane, da ga netko poput mene pri tome oslovljava don Branko, bilo je isto tako neprikladno. Zvučalo bi, iz usta mene ateista,  ili kako se danas politički korektno kaže agnostika, ironično, nepristojno, možda i podozrivo. Jer, na što ja tu imam apelirati time don Branko? Još gore, don Branko iz mojih usta zvučalo bi kao ona denuncijacija iz doba socijalizma, kada su se takvim titulama izražavao prezir. U tom tadašnjem diskursu se izricanjem takvih titula podvlačila ironija, sardoničnost; i intonacije sličnih titula bile su pejorativne. Poruga je bila npr. reći gospodine. Jer gospoda nisu postojala, zar ne, bila su smiješna «prevaziđena» kategorija. Gospodu je pregazilo vrijeme, ona su ostala tek mrtvi pajaci kad bismo se «mi» koji smo sušta Povijest osvrnuli, pogledali u unatrag. Jer diskurs nije govorio samo da smo sad svi isti. Mi smo od 1917. respektive 1945. uopće tek postali Ljudi: Jugoslaveni, Kubanci, Nesvrstani, Radnici i Radni ljudi, Proleteri i Proleterke. Pogotovo Jugoslaveni –  koji su (do 1990.) bili hrid emancipiranog identiteta. Biti drug bilo je iz oblasti svetosti. A don (kao Sbuetga), presvjetli,. a pogotovo  velečasni, to se intoniralo kao čista groteska. Na to se odmah – po Krleži – moralo prasnuti u smijeh. Dok se s tituliranjem gospodine kod građana aktivirala klasna budnost. Biti velečasni ili don označavalo je vjerojatnog državnog neprijatelja. Don Branko Sbutega već kao mladi svećenik ustrajao je na tome da ga se tako oslovljava.

Bio je naime i intenzivno vjeri predan čovjek i svjesni pripadnik Katoličke crkve. Pa sam, ukoliko bih mu u nekog nekom neformalnom trenutku usred rečenice rekao don Branko, imao dojam da to označuje i moju konverziju: priznanje titule zvučala je kao konfesija; izricanje titule kao da nije bilo priznavanje njegove titule i duhovničkog ranga, već onog duhovnog, ne bi ni značilo priznavanje nekakvog (danas vrlo pomodnog) općeg kršćanstva vrijednosti. Kad bih ga u zamahu diskusije oslovio s don Branko, to bi govorilo isključivo o meni, mojoj prešutnoj konfesiji i pokleknuću, nakon kojeg bi bez daljnjega mogla uslijediti formalizacija. Na primjer ispovijest. Što bih ja, međutim, učinio manje zbog mene, a više za njega: on je bio svećenik dubokog poziva, pastir pa bi sigurno bio i sretan. No to bi baš prema njemu bila velika blasfemija i prevara. Jer, on nije bio čovjek koji dijeli besplatne ulaznice.

Da sam jednu takvu od njega tražio, konačno danas  anything goes, on bi mi je naravno dao, ali bih time uvrijedio i njegovu crkvu i njegovog Boga. Da sam uzeo besplatnu ulaznicu, s njime, Brankom Sbutegom, ne bih imao više ništa. Odnosno malo, kao svaki vikend-vjernik. Dolazio bih mu tek na hostiju i možda iz uljudnosti bio pozvan na ručak poslije toga. Na kojem se onda raspoloženo priča o svemu i svačemu.

Ne vjerujem da je Branko Sbutega na tituli, prefiksu svom imenu inzistirao iz formalnih razloga u izvanjskom, već u staromodnom egzistencijalističkom smislu. Ma koliko je raskošna osoba bio – sve drugo no klišeizirana predstava o uskom, usredotočenom pripadniku klera –  on je, imao sam dojam, prije svega svećenik iz odluke to želio naglasiti pred svima. Don je bio sastavni dio njegove dublje odluke, rješavanja pitanja o vlastitom identitetu, pa je i don stajao je prije njegovog identiteta,  prije imena i prezimena, kao uvod u njega a ne kao nešto sekundarno što se odnosi na primjer na instituciju kojoj pripada. On se titulom don – koja  je i  šarmantan arhaizam, prije svega sociolingvistički – nije koristio kao stilskom figurom koja ga kontrastivno predstavljala unutar socijalne geometrije, već kao ličnost jednog visoko obrazovanog intelektualaca a tek sekundarno kao znakom što je konkretno po zanimanju ili zvanju, dakle teolog i dušebrižnik.

Bio je pakleno duhovit i autoironičan, ali tituli don on se nije smijao, nije namigivao kako je stvari je samo Branko Sbutega. Na neki način on je bio jedinstveni, koherentni  pojam Don-Branko-Sbutega. Ispod kojeg su su bljeskale varijante mnogoimenosti shodno motrištu i odnosu. Neki zvali Branko (prijatelji i «prijatelji»), neki Branko Sbutega (svjetovni intelektualci), neki Sbutega (oni kojima nije bio jasan), neki don Branko (župljani i kolege iz episkopata kao i udaljeniji vjernici). Različita imenovanja bila su pri tome i njegov izbor i posljedica toga što ih je on dopuštao. Rekao bih da mu je koliko prisno toliko i tradicionalno ‘don Branko’ bilo najmilije: kao pasioniranom pastiru-župniku, pasioniranom kolegi svojim susvećenicima i opaticama. Što mu je u tom svijetu uzvraćano.  Kad sam jednom, usred ljeta 2005., bio pred Kotorskom katedralom, pitao sam prodavačicu suvenira i devocionalija je li don Branko Sbutega negdje u blizini ili kod kuće, jer da bih ga rado vidio. Gospođa koja je prodavala rekla mi je je da don Branka nema ovdje, da je otišao, ali da ga potražim doma, jer u ovo vrijeme «don Branko spava». Bilo je oko tri popodne. Na isti način, kad je bio teško bolestan i na umoru, nazvao me je jedan njegov kotorske kolega iz biskupije i rekao, «Vi znate što se događa s don Brankom».

II. Teorija formata

Nakon završenog studija po velikim sveučilištima proveo je život prvo kao pomoćni a onda kao pravi župnik u Dobroti. To je malo mjesto sedam-osam minuta vožnje od Kotora, na istočnoj obali Boke, točno preko puta Prčnja, gdje pak na obali velika, stara kamena kuća, Sbuteginih, u stvari palača. Branko u je u nju gledao zamalo stalno.

Svakog jutra, u godinama u kojima sam ga znao, Branko je svakog dana odlazio u biskupiju, zbog poslova tamo: npr. Vodio je tamošnji Caritas, osnovan 1999., u doba velike izbjegličke krize, kada se u Crnu Goru slila rijeka ljudi: Albanaca, pa potom Roma i na kraju, kosovskih Srba. Bio je također jako angažiran oko crkvenog i za crkvu vezanog kulturnog nasljeđa u Perastu, tamošnjih muzejskih zbirki i izdavaštva, u čuvanje znamenitih, emblematskih otočića Gospa od Škrpjela i Sv. Jurja. No, unatoč svemu tome i inače velikim aktivnostima, bio je tek župnik u maloj Dobroti na rubu Kotora. Razloge zašto je ostao „tek“ župnik u malom mjestu – a bio je čovjek takvog formata da ga je svaki mogao zamisliti na puno višim položajima – možda ima veze s pravilima napredovanja u crkvenoj hijerarhiji, možda je bila njegova lična odluka, možda je razlog nešto treće. Tko zna. U svakom slučaju, kontrast između malenosti župe i njegovog puno većeg profila doimao se kao koncept: skoro kao protest protiv visokih formi a svakako kao protest protiv vremena u kojem su asesoari moći i položaja i za ljude uma tako reći obligatni, doimao se kao simbolička figura, preneseno značenje. Čega? Velike tradicije asiške skromnosti duhovnika crkve kojoj je pripadao? Krležijansko-šantićevskog stava da je život sada i ovdje i da nema bijega? Je li to bila jaka gesta bokeljske samosvijesti, svjesna i življena referenca na veliku, kozmopolitsku prošlost Boke, njegovih obiteljskih ‘kapetanskih’  predaka ili njegovih predšasnika u službi? Ja ne idem nikamo – možda je to bio signal solidarnosti župljanima, uopće katolicima iz Boke, da ne odlaze?

O tome se nije direktno izjašnjavao, a sad ga više ne možemo pitati. A zašto i bi? Jer postoji opća prisila da se živi u „velikom svijetu“? Jer postoji prisila da se kao intelektualac bude ‘značajan’? Hvala bogu što nije otvarao to pitanje, ‘svoje pitanje’ a još je veća sreća da se karizmatičan kakav je bio nije premetnuo u nekakvog Noaha Chomskog (dvije knjige godišnje, web site, fan clubovi i posljednja riječ u svim pitanjima svakom trenutku). On nije bio brbljavac, ostao je tajna. Zapravo šutljiv. Na Uskrs 1999. bio sam na misi u Dobroti. Što je bilo šokantno, tjeskobno: Sbutega služi veliku misu za dvadesetak župljana, rahlo raspoređenih u prvih tri-četiri reda klupa. Jer ih više od toga ni nema, ili zato što je bio rat na Kosovu, tulila protuzračna uzbuna, što su ljudi još bojali pokazati da su katolici? Ili ih uopće ni nije bilo više od toga pa je on tu šačicu župljana gledao svo vrijeme?

III. Teorija jednog župnog dvora u Boki Kotorskoj

Crkva sv. Eustahija u kojoj je radio i župna kuća u kojoj je stolovao bili su neka vrsta ukupnog umjetničkog djela. S prekrasnim kampanileom, u stilu onog splitskog, nju je Sbutega uređivao i obnavljao godinama. Zapošljavao je slikare, specijalne restauratore sa svih strana. Na kraju, Branko Sbutega je crkvi dao zaseban ugođaj i biljeg: unutar mirne stare arhitekture načinio je mješavinu starina i moderne umjetnosti koju je predstavljao hipermoderni, šareni mozaik Ede Murtića preko cijelog ogromnog zida iza oltara.

Ispred crkve, kad bi se izašlo na velika vrata nasuprot oltara i nebeski dominirajućeg Murtićevog mozaika – u crkveni prostor spadao je osunčani travnjak koji je blago padao sve do tamne, uljaste površine mora Boke. Imao se osjećaj velike raskoši, velike stilizacije. Prava crkva, pomisli se čim se u uđe, no podjednako i pred njom na travnjaku gdje se čovjek osjeća svečano, kao i u njoj.

Zbog ubavog travnjaka? Ne, vjerojatnije je zato što se s druge strane spokojnog, crno-plavog zaljeva opet izdižu brda koja zaklanjaju od pretjeranog sunčevog svjetla. Crkvi, sakralnom prostoru župne crkve u Sv. Eustahija u Dobroti tako je kraj tek s druge strane, visoko iznad mirne siluete prčanjskih kuća. Tamo se izdiže se drugi zid crkvenog prostora koji u jednoj osi počinje s Murtićevim mozaikom, nastavlja se oltarom, brodom, ulaznim portalom, travnjakom… Odavno umrli arhitekti, umjetnici, župnici, sam Sbuetga poradili su na tome: Boki kao duhovnom prostoru. I prostoru vjere kao splendidne estetike.

Za velike trešnje sam vrh kampanilea bio je teško oštećen. Otpalo je skoro svo kamenje koje je tvorilo postolje špice. Branko mi je pokazao kako jedan kamen, napola iskliznuo i stršeći u prostor, samo unutarnjim krajičkom ugla održi konstrukciju i održava elegantni vrh tornja, pridržava ga od sunovrata. „Svakog dana se može srušiti, a ipak stoji. Čudo, zar ne, Božja volja“, upozorio me. „Pogledaj, profane zgrade u susjedstvu, stare palače i kuće, srušile su se, neke skoro do temelja, i sve su morale biti nanovo građene. (Branko je bio pun takvih priča.)

Odmah iza crkve, dva-tri metra više od poravnatog platoa s crkvom i tratinom, teče vrlo prometna cesta koja opisuje punu dubinu Boke Kotorske do u Risan. Ona je neke vrste mirnog, idiličnog odvojka Jadranske magistrale koja se iza Herceg Novog, Zelenike i Kumbora kod Veriga, na najužem dijelu ulaza u unutarnji zaljev, u grlu u stvari prekida da bi se malim trajektom prije dubokog zaljeva prešlo na drugu stranu u Lastvu i Tivat, i nakon njega zatim brzo nastavilo prema Budvi. Na Verigama dva trajekta neprestano voze simo tamo. Ukrcavanja i iskrcavanja autobusa, kamiona, priručni dućani, kiosci, male gostionice, prodavaonice brodskih karata, putnici i promatrači tamo stvaraju neprestanu dinamiku, a par sto metara dalje, dublje, nastavi li se uz kopno počinje tišina: lokalni promet, zavoji između zelene strmine i mora. Poneko prođe iz Kotora ili u Kotor. Na trajektu pak bezlična rutina. Plovidba-prelazak traje samo pet, šest minuta, ljudi ostaju u kolima, jedva da se isplati ugasiti motore.

Međutim, ako se izađe iz kola, u prolazu se na dvije-tri minute ukaže jedan od valjda najljepših pogleda na europskom kontinentu. Kroz usko grlo prema unutarnjem zaljevu, između kosina brda ukaže se predivno osvjetljeni grad Perast, savršen u svom stožastom obliku, svijetlom kamenu iz kojeg je sagrađen, zelenilu oko njega i mirnoj, jezerastoj plohi vode kao postolju, prostirki na kojoj je izložen. Odgovor Dubrovniku, moćnom i teatralnom (Sbutega). Elegancija, otmjenost, ljepota, svršena humana mjera na staklastoj, mirujućoj plohi, a u pozadini moćna brda, ali ne sura kao u ostalim dijelovima unutarnje Boke, u koju se planine sunovraćuju direktno, stoje skoro okomito i prijeteći, već, ovdje, kao malo razgrnuta, u svijetlim tonovima. S trajekta, kroz prorez koji funkcionira kao odgurnute zavjese vidi se srž estetike temata dalmatinskog, Perast. I kao da to sve nije dovoljno, ispred njega su dva savršena romantična otočića. Još i ukras usred čiste ljepote, estetski pritisak dosiže vrhunac. Jer ti otočići, školjevi, sa svojom idiličnom malošću – tako su mali da izgledaju kao da plutaju posred zaljeva – opet su i po sebi vrhunci savršenog mediteranskog urbanog dizajna i kulture uopće. Pejzaž koji se ugleda s trajekta potvrđuje idealni romantične predodžbe, o je romantična slika, bolja, intenzivnija, ljepša i od nečuvene sugestivnosti Böcklinove slike (je li stvarno vidio Perast?).

Pogled na bit rastvara se samo na par minuta, i samo ako s trajekta pažjivo gledaš bočno. Trajekta koji mi se prvo činio drndav, suvišan, nešto što samo nepotrebno prekida vožnju, a u međuvremenu mu se radujem kao ulasku u Canal Grande. Parkiraš, izađeš, okreneš leđa naslaganim kolima i autobusima, nasloniš se na ogradu i onda ti se, na minutu, otvori pogled u vječnost. U tom malom isječku sadržan je pogled na sve ono najbolje što su europska povijest i civilizacija u stanju načiniti. Jer pogled na Perast je jači od promatrača. Ti koji ga gledaš samo si oko i prolaznik u vremenu. Derogira te kao putnika, promatrača i trenutačno uzima u obavezu. Nakon par sekundi pogleda civilizacijski si sretan, ali i pogođen respektom, pa onda i odgovornošću za to. Postaješ gledajući odgovoran i za sebe samog, kako se ponašaš, koliko god da si naravno smiješno, jedna sekunda u povijesnom trajanju, vozač koji je izašao iz kola i naslonio se na brodsku ogradu da popuši cigaretu. No ipak, pogled u Boku je trenutak objektivnog saznanja i automatske introspekcije, pa onda na kraju i definicija samog sebe („kao mrava“). Nešto slično, da sam iznenada lociran umjesto da lociram, osjetio sam samo nasuprot pogledu Rembrandta van Rijna s jednog od kasnih autoportreta u Rijksmuseumu u Amsterdamu. O sebi samom tada ne doznaješ gotovo ništa – ali i što bi mrav mogao doznat o sebi – ali nakon toga znaš, osjetio si što je slikarstvo i kako se prema njemu imaš postaviti. Saznaš kamo su te Perast i Rembrandt  postavili.

Vožnja trajektom, zaobilaženje Boke (!), Perast predstavljaju nevažnu pauza na dugoj, bučnoj magistrali koja počinje u Kopru (Capodistria), prolazi kroz sve one Senjeve, Splitove i Šibenike a koja će se kasnije, za tri četvrt sata logično uliti u široku, moćnu suvremenu Budvu, s novim vilama, hotelima i ogromnim plažama, uliti u urbanizam u kojem je staro jezgro ostao zanemariv, usputni detalj.

IV. Teorija Boke

Jednom mi je don Branko ispričao da bi kao dječak dobio od starog za uho kad bi bacao kamenčiće u more. ‘To se ne smije!’. Stari mu je bio moreplovac iz Zaljeva.

V. Izvještaj o kraju

Župni dvor don Branka Sbutege, naslonjen na crkvu svetog Eustahija i s vrtom do samog mora, zatekao sam u dubokom miru, tišini kakva vlada u svakoj kući u kojoj leži težak bolesnik. Nakon deset sati bučne vožnje autocestom, magistralom, preko Dubrovnika i Debelog brijega, većeg kontrasta gotovo da nije moglo biti. U dnevnoj sobi za stolom sjedili su tihi i zabrinuti don Brankov brat i njegova obitelji, liječnica i gospođa Dare, dobri duh, domaćica kuće. „Jedva se više budi, ne jede, pod lijekovima je. Možete ući da ga vidite.“

U obližnjoj sobi bijeli bolnički krevet, boca s kisikom, na stoliću plastična boca s vodom. Bolesnik je drijemao, vrlo ispaćena lica okrenutog ka širom otvorenom prozoru prema bujnim krošnjama i većernjem nebu nad Bokom. Branko na kraju puta: mogao je samo šaptati i polako pokretati ruke. Teško je disao i imao bolove od kojih bi svako toliko zajecao.

Na radost obitelji, prenuo se kad sam došao. Ostao je budan skoro preko dva sata, s intermecima utonuća u san. Kad sam mu govorio imena prijatelja i kolega koji ga pozdravljaju na licu ju imao izraz blagi izraz zadovoljstva, usnama je bezglasno ponavljao njihova imena, na neka se prisno nasmješio. Skoro dva sata držao me je za  ruku. Kad mi se činilo da me sluša, pričao sam mu obične stvari, što se događa u Zagrebu, gdje je tko upravo, o knjigama koje izlaze. Jako, neočekivano jako ga je razveselio da će na sutrašnji dan na Gornjem gradu biti predstavljena njegova knjiga.

Inače me je samo slušao, reagirao katkad očima, uzdahom ili malim kretnjama ruke. No, u jednom trenutku smo i zaista razgovarali. To je bilo kad sam mu rekao kako često mislim na njega kako je sam u Boki, daleko od svega. Revoltirano je otvorio oči, energičnom gestom stavio lijevu ruku na srce i izgrdio me šaptom: „Ja nikad nisam bio sam. Nikad.“ Ispričao sam se da sam pogriješio riječ i htio reći da zamišljam da je usamljen, a ne sam. Na to je pak okrenuo glavu k meni i uputio beskonačno dug, dubok pogled, pun žalosti i bespomoćnosti. „Da.“

U osam je sobu tiho ušao Brankov stari prijatelj Branislav Mićunović, koji vodi podgoričko kazalište, kojeg nisam prepoznao. Sjeo je i on, pa smo smo ga svaki s jedne strane držali za ruke.

Ostao sam puno predugo za takvog bolesnika. Oko pola devet sam ustao i rekao da moram u Dubrovnik. Na riječ Dubrovnik Branku je preko usana ponovno preletio blažen osmjeh, posljednji koji sam vidio. Zatim sam ga izljubio. U čelo od Tilmana Spenglera, koji je o njemu snimio film, u jedan obraz od Ive Banca, a u drugi od mene. Vidimo se za dva tri dana, rekao sam na kraju, puno preglasno. Na to me on još jednom čvrsto uhvatio za ruku, privukao čisto blizu i šapnuo na uho: „Kod Njega“. Idući prema autu, u mraku me je zapuhnuo prebogati, opojni miris predivnog Brankovog mediteranskog vrta. Topla aprilska večer u Boki već je odisala ljetom. Njen sin don Branko Sbutega je gore u kući sanjao svoje posljednje snove. Bilo je to 26. 4. 2006.