Foto: privatna arhiva

(s makedonskog na crnogorski preveo Ivan Ivanović)

Ovo nekome može da liči na anegdotu. Ali, meni – uopšte ne!

Ovog proljeća, počev od 20. aprila, kada između 17:30 i 19 sjedim ispred „Bagdad kafea“ i pokušavam da uživam u makijatu, uvijek mi se jedne te iste dosadne misli motaju poglavi. Te misli me napadaju, što se kaže – usred bijela dana, i ja, umjesto da se branim, puštam ih da se ređaju, čineći moje tromo tijelo pihtijastim.

Tako mi, na primjer, postaje jasno da:

  • mijenjam donji veš različitim tempom: gaće dvaput na dan, majice jednom neđeljno
  • zaboravljam neke francuske fraze koje sam nekada solidno upotrebljavao, pa umjesto „trois heures mions quart“ velim „deux heures quarante cinque“
  • jutarnje brijanje mi se produžava na 40 do 45 minuta
  • prošlog poneđeljka jednostavno mi je zasmetao bor (koji je otac zasadio u dvorištu  na dan moje male mature, prije 30 godina) i odlučio sam da ga posijeku, jer su iglice koje padaju, odjednom počele da začepljuju oluke na krovu
  • ne mogu da gledam 60 odsto pozorišnih predstava i 80 odsto filmova, a opsjednut sam horor-scenama na TV ekranu, u koje virim do kasno iza ponoći sa glavom sakrivenom iza dlanova
  • gledajući,  opet, jednu od onih predstava koje sam  uspio da odgledam do kraja, jednu argentinsku koja je gostovala na MOT-u[1], vidio sam kako se tango pleše uživo, što je samo po sebi, ako ste u nesamokritičnom stanju, lijepo zadovoljstvo, ali sam tada, kao i sada, bio udubljen u sebe i odmah mi bljesnu kako su Kortasar, Borhes i Sabato postali veliki pisci. Taj oštar bljesak u misli i očima može imati svaki strastveniji čovjek, ali kod argentinskih pisaca, kao i kod plesača, on je koncentrisan, precizan, kao nakon dugog učenja. Istinska umjetnost se javlja, to se odavno zna, preciznošću svagog poteza, za koji, to mi je postajalo sve jasnije, nemam dovoljno vremena (podvučeno triput!)
  • prijatelji, čak i kada sam najžešće ubijeđen u ono što im govorim,  sve me slabije slušaju, pa imam utisak da govorim gluvima i da je krajnje vrijeme da počnem da zapisujem rečenice kako se ne bi uludo trošile, ali i pored toga, i nadalje neprestano drobim ili govorim sebi, a opet ništa ne zapisujem
  • razgovarajući sa Mikijem, jednim od tih ogluvjelih prijatelja iz đetinjstva, nijesam se mogao śetiti kako se zove onaj južni vjetar sa Vodna (planina iznad Skoplja, prim. prev.) koji je ženama podizao haljine. Tada bi svi iz naselja satima zjapili, ugurani u Mikijev podrum, u i među noge đevojaka i žena koje su stajale  pred prodavnicom „Grombi“ iznad nas, nad podrumskim rešetkama, a kada bi ponekad zaduvao vjetar čije sam ime zaboravio, to smo doživljavali kao premijeru. A ime vjetra je bilo, najočekivanije – ženski!
  • takoreći svake godine, neđe sredinom maja, naveče mi se javljala urtikarija po nogama i rukama, strašno me svrbjela i prisiljavala da se, barem triput, budim preko noći i češem kao lud, dugo ne uspijevajući da zaspim, sa nervoznom toplinom unutra, u tijelu.

Po navici, pogledah u Nevadu, 18 i 37. Bila je obilježena svaka peta minuta, koju je najtanja kazaljka nečujno dodirivala. 15-20-25-30… Bio je to solidan, kvarcni časovnik, dobijen za veliku maturu od tetke Dragice, sa znakom N između „60“ i marke. Sekundara je ćutke okružila dvaput. 18 i 39, a ja sam još uvijek buljio u brojke , kada sam čuo – sa lijeve strane dolazi Zora, kelnerica, pretpostavljam sa uobičajenim poluosmjehom, koja je, normalno, očekivala neku od mojih zajebanih dosjetki tipa: „Što prevozi hladnjača po pustinji? – Dvoje Eskima na svadbenom putovanju“ili „Zašto je plavuša prehladila za kompjuterom? – Zaboravila je kako se zatvara Windows“ (Zora je, inače, bila plavuša). Ali, kao što sam već rekao, u periodu kada me misli napadaju, takoreći oglupljujem. Zora, razumno biće, samo podiže tri prazne  šoljice i pepeljaru punu pikavaca sa susjednog stola i sa nepromijenjenim poluosmjehom uđe u kafić.

Pogledah u Raketu. 18:41:45. Nevada je,naredne sekunde, pokazivala 18:40:15. Brojke na ruskom časovniku su bile velike, svijetle na tamnoj osnovi, pa su u spoju sa metalnom narukvicom, izgledale nekako stabilno. Iako mi je Nevada bila lakša, ležernija za nošenje (zato sam je držao na lijevoj ruci), Raketa me uporno podśećala da se stvari ne mjere samo prema izgledu. Iako je trebalo da mi potvrdi da je vrijeme na američkom časovniku tačno mjereno, najščešće je pokazivala suprotno. Možda je, prema godini proizvodnje, netrpeljivost između ovih časovnika bila posljedica Hladnog rata.

Zato sam provjeravao sa trećim, najmlađim, Olimpikusom. Držao sam ga u unutrašnjem džepu sakoa. Poklon od sestre, povodom olimpijskih igara u Barseloni 1992, koje su onako nezaboravno obilježili Fredi i Monserat. Na vodootpornom  Olimpikusu već su se oljuštile brojevi za minute. Narandžasti, plastični časovnik, sa žutim krugom oko poluizbrisanih cifara, na kojem je nacrtan čovječuljak sportista – pliva, vozi biciklo, baca kuglu, skače u vis – imao je, uprkos svojoj nekonvencionalnosti, ulogu da provjerava ko je u pravu, „Amerikanac“ ili „Rus“. 2:1 je tijesan rezultat, a ipak donosi odluku.

Vrijeme se, normalno, malo pomjerilo. 18:42:15. Na Nevadi, odmah sam uporedio, bilo je 18:41:15,  na Raketi – 18:42:45.

Dođe mi zla misao da je na primjeru ovih časovnika teško primjenjiva razlika između kanarinca koji pokušava da postane ptičiji Pavaroti i papagaja, koji se, opet, sa svoje strane, trudi da ga imitira (sa očekivanim efektom pokvarenog gramofona).  Tu se jednostavno ne zna ko je uistinu kanarinac. Sva ova trojica papagaja, koji su, osjećao sam da ću da se naljutim, imitiraju nekog iluzornog kanarinca, kojeg u suštini niđe nema!

Gurnuo sam ruku u džep od pantalona. Tamo sam čuvao četvrti, Japanca sa turskim imenom, Orijent. Umjesto brojeva imao je zlatne crtice, po jednu za svaki sat, a dvije za 12. I kazaljke su ličile na izdužene crte, a sekundara još diskretnija, takoreći providna, davala je Orijentu izvjesnu istočnjačku minimalističku privlačnost, kao svojevrstan haiku časovnik. Kupio sam ga prije osamnaest i po godina od svoje prve plate. Iako nije zamijenio Nevadu, već je bio sakriven u džepu, kao prividno „druga rezerva“, Orijent je znao da otuda, nečujno, ali japanski odlučno djejstvuje.

Sada su, njegove krhke kazaljke stigle do lijevog pravog ugla, a providna sekundara se približila trećoj zlatnoj crtici – 18:46:15. Raketa je pokazivala 18:46:25. Nevada – 18:44:55. Olimpikus (proračunao sam bez gledanja) – 18:45:55. Svi su se razlikovali. Ponovo sam im, kao uvijek u sličnim slučajevima u posljednje vrijeme, bio ljut. Zašto moraju da se međusobno proganjaju? Zar nijesu izmišljeni da budu tačni? Desetine generacija časovničara se pogrbilo u naporu da ih preciziraju, a oni uzvraćaju krajnjom nebrigom. Zar ne shvataju svoju važnost? Bez njih, dovoljno je samo spuštiti roletne i ugasiti svijetlo, i nakon izvjesnog vremena, uvjeravam vas ne duže od tri dana, i najizdržljiviji bi zaboravio koliko je uopšte vremena proteklo, da li je dan ili noć, koliko još ima do večernjeg dnevnika, ili kojoj se brojci približava debela kazaljka.

Zvao si me? – odnekud se javi Zora – 40 denara.

Dok mi je vraćala kusur, gledala me je sa prepoznatljivo drugarski-ispitivačkom veselošću.

Koliko je sati?  – pokušah da je zateknem. Ne nosim sat – odgovori bez zabune.

Iz čaršije pođoh ka autobuskoj. Tamo sigurno ima velikih časovnika, onih gradskih. Prema njima vjerovatno postoji veća odgovornost, kao prema javnim mjeračima vremena. Barem da oni održavaju neki red. Inače, ovako ne može. Posvuda svijetom postoji milijarda časovnika koji različito pokazuju vrijeme. Milijarda netačnih časovnika koji zbunjuju. Samo zbog toga što nije ozbiljno shvaćena važnost tačnog časovnika.

Da li se neko zapitao što bi bilo  kada časovnici ne bi postojali. Totalna anarhja! Čovječanstvo bi se vratilo vjekovima unazad. Pet vjekova! Deset vjekova! Sve će se preokrenuti. Svako, osim možda mjesečara, potpuno bi se izgubio. Ne mogavši da se koordiniraju, ljudi će početi da griješe. Sve više i više.

Kod crkve „Sv. Dimitrija“ sustiže me oznojena sredovječna žena, koja je zadihana vukla objema rukama po jednu tešku torbu. Evo, i ova je žena, pretpostavljam, ubijeđena da kasni na autobus, jer joj sat pokazuje da ima samo još minut i po do polaska. Časovnik vozača autobusa, u to sam 95 posto siguran, 4 minuta i 15 sekundi kasni, pa on spokojno, na peronu ispred autobusa, pije hladno skopsko pivo. Isto tako, sasvim je moguće da časovnik vozača žuri, na primjer – dva minuta, što znači da je autobus već otputovao. Zato su, ljudi, tu javni časovnici, veliki, postavljeni na  stubove, da bi vas podsjećali koliko je sati. Ali, u ovom konkretnom slučaju, kao i u mnogo drugih sličnih, vi, odnosno žena, a vjerujem i vozač, nijeste konsultovali stanični časovnik. Nije vam ni palo na pamet. I onda se čudite zašto vlada opšta zbrka, totalni poraz konkretnosti. Zašto je mir ljudi narušen? Jednostavno – nije donešena jedna opštevažeća odluka! Odluka o poštovanju istovremenosti kod svih javnih mjerača vremena. Ovako, svako može da mjeri svoje vrijeme kako mu padne na pamet, odnosno, kako se prohtije njegovom časovniku, jer ne postoji jedan, kako da kažem, viši mjerač vremena prema kojem bi građani precizirali svoje privatne časovnike. Ali, ako se to sredi zakonski, ako je potrebno i kaznama, kroz neku vrstu javne službe koja bi se brinula o tačnom regulisanju i sinhronizaciji  svih gradskih, odnosno državnih javnih časovnika, tada bi se stvari sigurno popravile.

Uđoh u zgradu, odnosno baraku Međugradske. Prođoh čekaonicu, na čijem podu su, kao i obično, bile prosute ljuske sjemenki i suncokreta. Ljuske su bile primjetne i na podu naredne prostorije, šalterske sale, iako je moj pogled bio usmjeren malo visočije. Kad tamo, najednom – šok!

Veliki, okrugli časovnik koji je visio na sredini sale bio je zaustavljen na 8 i 23!

8 i 23! Nekog jučeršnjeg jutra, „jučerašnjeg“ od prije mjesec ili možda prije pola godine, časovnik je mrtav hladan zastao, pa tako stoji a da se niko živi ne brine zašto ne radi. Autobusi dolaze na perone bez časovnika, parkiraju se, šoferi cijevče skopsko pivo, pa odlaze, putnici se guraju ispred i u autobusima, porane, zakasne, i nikoga nije briga što je jedini javni časovnik na jedinoj međugradskoj autobuskoj stanici u Skoplju nekad, nekog jutra, zastao u 8 i 23.

I kome da se požališ? Od svih šaltera rade najviše tri. Iza šaltera 7, jedan ćelavko sa upaljenom cigarom prodaje karte istom predanošću i nervozom sa kojom puši, ne vadeći cigaru iz usta. Za razliku od njega, službenica za šalterom 11 uopšte ne žuri, uzimajući pare i dijeleći karte bez unošenja, zagledana u daljinu, koja se prema njenoj računici nalazi  neđe između dvije plafonske svjetiljke. Dok sam je gledao, zijevnu, polako i široko kao Nisko[2] iz Zoološkog vrta. Radi takoreći dvaput sporije od svojeg ćelavog kolege. Iza posljednjeg šaltera, broj 18, naspram nervozne sedmice, zgodna plavuša sa rasijano prezrivim izrazom lica potura karte oznojenim putnicima, kao da je među njima željezna, a ne staklena pregrada. Ali, red pred njenim šalterom se kreće relativno brzo. Možda 1/3 sporije od sedmice, ali za 2/3 brže od jedanaestice. Brzina je sasvim pristojna, sve dok joj ne zazvoni telefon na stolu. – Aloo? – čuje se njen neobično glasni sopran. Zatim se, istim glasom i odugovlačenjem, ona predaje svojem telefonskom razgovoru, odnosno monologu, sa najednom izmijenjenim izrazom od ravnodušnog ka zaintrigiranom, brišući u potpunosti putnike iz svojeg vidokruga.

Jasno mi je da ovi ljudi ne podnose kritiku. Čemu da im se obaćam? Užasni problem sa netačnim mjernjem vremena njih uopšte ne pogađa. I pored različitosti svojih temperamenata, oni su podjednako ogorčeni na posao koji su prinuđeni da rade. I ćelavko, i debela žena, i plavuša su potpuno nezainteresovani za časovnik, jer su preokupirani gnjevom zbog svojeg sopstvenog mučeničkog posla.

Stajao sam na sred sale, osjećajući se istovremeno glupavo i bespomoćno kao onog davnog dana prije  26 ili 27 godina kada sam bio vezani Komanč u podrumu zgrade „Betona“.

Tada, kao učenik šestog ili sedmog razreda osnovne škole „Vladimir Iljič Lenjin“, družio sam se sa pomenutim Mikijem i još dvojicom školskih drugova, Zokijem i Tošom, sa kojima sam, takoreći svako popodne u Centru, između i u zgradama, igrao „Indijanaca“. Najprije smo  izvlačili štapiće za podjelu uloga – oni koji bi izvukli duže bili su Apači, a oni sa kraćim – Komanči. Srećniji su, normalno, bili Apači. Oni su, kao dobri, sigurno, nakon svih bitaka i duela, dobijali rat i vezivali loše Komanče za stubove srama, odnosno za vrata onog kamiona u bivšoj garaži „Betona“.

Za razliku od Mikijevog podruma, odakle se nudio detaljan pogled na donje ženske ekstremitete, bivša garaža „Betona“ bila je u tom, a i u svakom drugom pogledu besperspektivna prema spoljašnjem životu. Prozori su bili premali i previsoki; kroz njih se, u najboljem slučaju, viđelo nebo sa ponekim paperjastim oblačićem. U toj mračnoj, dugačkoj i prljavoj baraci „bivšost“ je bila očigledna. Pored nekoliko trulih dasaka i rđavog željeza, u nekadašnjoj prašnjavoj garaži dominantan objekat je bila karoserija jednog isto tako bivšeg kamiona, sa farbom koja se ljuštila, bez prozorskih stakala i točkova, zarivena u prljavu tminu, kao prepotopski duh u zasjedi, kao strašni totem neke izumrle civilizacije.

Kad bi nas zarobili, vezivali su nas kanapom za škripava, osakaćena,  ali još uvijek čvrsta vrata kamiona, svaku nogu i ruku posebno (čin u kojem su pobjednici Apači očigledno uživali!). Znali smo da nam prava kazna još  nije počela. Vrata garaže su se zatvarala i mi,  pobijeđeni Komanči, smo ostajali unutra, sami u mraku. Niko više nije ni pomišljao da glumi bol od umišljenih rana. Kakva gluma, kada je opasnost bila unutra, samo tridesetak sekundi nakon zatvaranja. Bili smo potpuno sami!

To što nas je odmah panično uznemiravalo  bila je totalna odśečenost od svijeta. Mogli smo da po malo mrdamo prstima i da se gledamo, jedan Komanč sa drugim, i obojica sa smrtnim strahom u kostima. Sada znam da se taj čudovišni strah, da ne budemo zaboravljeni, širio i otuda što u bivšoj garaži „Betona“ nijesmo bili samo u prostornom već i u vremenskom zatvoru. Bili smo gurnuti u vremensku prazninu, crnu rupu u kojoj vrijeme umire. Jednostavno, ne postoji. I sve dok se Apači ne bi vratili da nas oslobode, a za to im  je, prema spoljašnjim mjerilima bilo potrebno oko pola sata, mi oznojeni, totalno uništeni i smanjeni, imali smo ośećaj da je prošao cijeli vijek, i to jedan vijek mimo nas i bez nas. Dok su nas odvezivali, ćutali smo, ali kako bi nas oslobodili konopa, iz  nas bi eruptirala bujica prijetnji osramoćenih dvanaestogodišnjaka.

A, jeste li normalni? Što ste toliko čekali? Bićete i vi Komanči, viđećete što ćemo vam uraditi. Ej, upišaćete se od straha. Razbićemo vas. Viđećete lijepo.

Što ti je čovječe? Što si toliko zavikao? – Sedmica sa naboranim čelom  ustade za šalterom, prilično visok i prijeteći: Što je ? Nešto ti nije jasno?

Ka meni su se okretala izgužvana lica putnika.

Ubrzao sam korak i požurio ka izlazu.

Prostaci! Ljudi bez manira o obzira! Mahinalno pogledah ka lijevoj ruci – po koži podlaktice sijale su navlažene dlake od znoja,  ali Nevada nije bila na svojem mjestu. Zašto? Zašto nijesu tamo đe  treba da budu? – pitao sam se bez odgovora, gledajući čas u lijevu čas u desnu ruku, da bi zatim sa strašnim predosjećajem gurnuo ruku u unutrašnji džep sakoa. Sako za koji su se mnogi čudili zašto ga nosim po toplom vremenu, a nosio sam ga samo zbog Olimpikusa. Džep je bio… prazan. Djeluje sasvim otkačeno, ali možda sam ga u ovoj nervozi sa šalterskim pacovima stavio u pantalone? Ne, nema ga! Niti u jednom niti u drugom džepu nije bilo ničega. Samo nekoliko metalnih novčića od po jedan i jedan od pet denara.

Nevada, Raketa, Olimpikus, Orijent, svi su jednostavno IŠČEZLI!

Postade  mi prevruće, kao da sam zakopan u onoj zagušljivoj garaži „Betona“, sada još tješnjoj, sa memljivim plafonom koji mi je pritiskao glavu sve jače i jače. Neki ljudi su prolazili pored mene, ali stvari su se očigledno mijenjale. Normalnost je bila išćerana iz ove haotične jame – groba u kojoj nije bilo ničega, ni časovnika ni vremena, i u koju sam tonuo sve dublje, bez vriska, sa suvim jezikom, bez mogućnosti da pokrenem vilicu, sa rijekom znoja koja je tekla po meni, sa velikom željeznom kuglom, gurnutom u grlo koja me je vukla naniže, naniže.

Potrčah bez gledanja đe idem. I nalećeh na Zoru, koja se šetkala trotoarom ližući sladoled: – Opet se nađosmo! Kako je vruće danas. Ako ga odmah ne poližem, istopiće se u sekundi.

Uspio sam da u njenom zvonkom glasu, uz svu uzbuđenost, primijetim malu zafrkantsku notu. Liznu ledenu kuglu vanile i u toj sekundi ili dvije njenа svilena suknjica zatreperi od dodira neprimjetnog daška vjetra. Ukočih se pred njom i zbunjen nekako uspjeh da je pitam:

Izvini, a koji je danas dan?

Pa, zna se. Poneđeljak.

Poneđeljak? A koji je datum? – promrmljah.

Pogledala me, onako ljubazno i podsmješljivo kao što je znala: Jun, četvrti. Zar ne ośećaš miris lipa?

[1] Međunarodni teatarski festival – Skoplje (prim. prev.)

[2] nilski konj (prim.prev.)