Foto: Luka Ratković
Crna Gora je
…bolna tradicija svih koji žive na njenome tlu. Sa znakovitom metaforom za rađanje. „Pao je čelom“, govorile su bake umjesto „rodio se“. Zvuk dolaska koji prati rođenog, do smrti, kao eho udara kamena o kamen. Kao jeka stijene što se survava s vrha litice i kotrlja kanjonom do potonjega smiraja u dnu rijeke. To je bol rađanja-pada. I čovjeka koji silazi niz strmine cio život, ostajući bez daha zbog ljepote surovih suprotnosti.
Crna Gora je
…bolna grimasa i krik nanesen četkicama Dada Đurića. Vrisak „petla“ Miodraga Bulatovića, što se uspinje ka Suncu, i postaje žar-ptica. Struganje stopalima o s tijene, u crno ubrađenih žena, uhvaćenih u kadrovima Živka Nikolića. To je ćutnja Miladina Šobića, nakon što se oprostio sa sestrom.
Crna Gora je
…zapitanost Ksenije Petrović (jesu li zime na Cetinje i dalje onako studene?), to je posljednji gutljaj Jadrana u grlima crnogorskih putnika broda Brindizi, kojega so nagriza nedaleko od albanske obale. To je smrzlina u stopalima majki i žena koje se sa hranom i mecima probijaju do prvih linija fronta na Razvršju. To je trzaj japanerom, punim kamena, kojim moj đed Luka Mirov prevozi teret od tačke A do tačke B, nedaleko od Petrove rupe.
Crna Gora je
…i znoj seljaka koga prži Sunce sa trgova Mirka Kovača. Jarko Sunce Mediterana. To je neprodata korpa smokava i prosuti trop od ispečene rakije i otočenog vina. Puna šerpa babinih priganica, koje je unucima pržila jednom zdravom i jednom oduzetom rukom. Crna Gora je bol moje Ene, svakojutarnji, dok joj dajem redovite doze insulina.
Crna Gora je
…bol majki, čija đeca ne uspijevaju da progovore. To je bol onkoloških pacijenata u redovima za ljekove kojih nema. To su plotuni suzavaca i jeka helikoptera, dok popovi slijeću na pir. Urlik je Crna Gora. Evviva!
Crna Gora je
…u želucu, dok se spuštaš s Njeguša u Kotor. Ili dok prolaziš kanjonom Morače i Pive. To je miris sladoleda na autobuskoj stanici u Titogradu, iz 1980-ineke. To je slatki krompir podgorički. Spržena trava u dvorištima blokova, i prašnjava igrališta, bez đece. Zvuk gumene lopte kad ubija u kamen, stativu imaginarnog gola.
Crna Gora je
…bol moga kuma koji, izbjegavajući snajpere u Sarajevu, u Ulcinju iznova počinje život, ne bi li bile ispisane neke od najljepših stranica naše književnosti. To je lupa milicionera po hercegnovskim vratima, iza kojih još dišu ukućani što će biti deportovani. Zveckanje granata, koje vojnik s petokrakom slaže u kutiju, i tovari na kamion koji odlazi za Ćilipe. To je vrat električne gitare iz priče Sreta Asanovića, gitare što su je iz kuće u Konavlima oteli crnogorski rezervisti.
Crna Gora je
…i bijes moje majke, kad shvati da joj starijeg sina vojnoj policiji potkazuje poštar s našim prezimenom. To su stećci u temeljima crkve na Pišču, nijemi spolijski čuvari vremena. I vjetar po okolnim brdima, prošaranim bravima i govedima. To je Durmitorov Prutaš što sve to gleda, i pamti tajnu vojvode Momčila, ujaka Marka Kraljevića.
Crna Gora je
…zebnja sestre, odive, za bratom. I amanet koji ostavlja svojoj đeci. „Dva sestrića, dva Vojinovića.“ To su snovi sa zduhačima, iz njenih priča. To je bol kovača koji čekićem pogodi prst dok kuje sablje za Petrovu vojsku na Krusima. Crna je Gora zveket čizama Milovana Đilasa dok stiže u Zavičaj, da podigne ustanak. To je pjesma na času muzičkog –„Marjane, Marjane, ća barjak ne viješ“ – zvonki glas učiteljice Dobrile, u najcrnjoj crnini za bratom. To je urin na bronzi spomenika Ljubu Čupiću.
Crna Gora je
…i zaleđeni pogled minera što je barutom cijepao stijene u Platijama, dok skliznuvši sa skele grabi dolje rijeci. To je škripa željezničkoga vagona što se kotrlja niz padine Bioča. Crvena utroba rumunskoga autobusa podno mosta u Međuriječju. To su suglasnici koje sriče prolaznik čitajući nazive sela i zaselaka od Nikšića do Foče (pročitati esej Marka Vešovića). Crna Gora su „planovi“ Aca Prijića, uhvaćeni pogledom sa puta iznad Dobrskoga sela.
Crna Gora je
…gnijev kapetana duge plovidbe, dok kormilari barkom, po zalivu, mrsko odgovarajući na pitanja turista. To je morska so u sinusima. Nevoljni plivačev gutljaj vode na pedesetak metara udaljenosti od obale, praćen aritmijom. Zadah kantariona sa spaljenih staračkih koža. Pisak gumenih dušeka. Slameni šeširi poviše pretilosti. Vrućica nakon trovanja špagetima sa morskim plodovima.
Crna Gora je
…i osip na koži Nikole Lopičiča, u logorima Klos, Kavaja, Kolfjorito. Njegov nijemi pogled na bivšega učenika koji ga prepozna na zagrebačkom trotoaru uz povik „ovaj je crven, ovaj je crven“. Crna Gora je Nikolin rukopis u škrinji šćeri Antuna Boglića. I jedan ručni sat – poklon freškom profesoru crnogorske književnosti što je na odbrani diplomskoga govorio o Punjinim pripovijetkama.
Crna Gora je
…san dječaka koji nikad nije dobio gitaru, onu s trećega rafa Robne kuće Nikšićanka. I laž u monografiji „Magija traje“ posvećenoj nikšićkom pozorištu. To je čaša zadovoljstva pjesnika-diletanta i neuroza pisca koji nijednom novom knjigom nije stigao uspjeh prve. Crna je Gora festival poezije osrednjih, teatar naručenih komada i izložba sa rasprodatim platnima.
Crna Gora je …bol paloga. Čelom o kamen. I korijenje kojim se za kamen primio, da nikne novim padom i novim korijenom. Crna je Gora bolna tradicija pada. I eho udara kamena o kamen. I nicanja. I zvuk novoga nicanja iz kamenih žila. Urlik je Crna Gora – evviva…
