Foto: Relja Brković

Istoričar Srđa Martinović donosi zanimljivi istoriografski esej o znamenitim crnogorskim bratstvima, čije su sudbine pratile sudbinu crnogorske države. Esej objavljujemo u nastavcima…

Ceklinski Jovićevići, bratstvo čiji izdanci i danas traju

Ceklinsko bratstvo Jovićevića ostavilo je dubok trag u crnogorskoj istoriji, dajući niz istaknutih ličnosti, među kojima više glavara, junaka, oficira, obrazovanih ljudi, ljekara i diplomata. Na istorijskoj sceni Jovićevići mnogo intenzivnije izlaze dolaskom na čelu Crne Gore knjaza Danila. Jovićevići nijesu nepoznati Crnoj Gori ni u ranijem periodu, tako su za vrijeme Petra II bili poznati Mitar i Ivan Jovićević. Mitar Jovićević je oženio sestru knjaza Danila, Ivan je jedno vrijeme bio plemenski kapetan u Ceklinu, uživao je veliki ugled i imao je prilično bogatstvo. O junaštvu, njegovom četovanju i osveti popa Joka Jovićevića pisao je i veliki vojvoda Mirko Petrović u svom „Junačkom spomeniku“. Međutim, bratstvo Jovićevića snažan zamah dobija u vrijeme političkih tenzija između zagovrnika Danila Stankovoga i njegovih protivnika okupljenih oko Pera Tomova i serdara Mila Đikova Martinovića. Đuraškovići kao prvi glavari Ceklina pružali su otpor dolasku na vlast knjaza Danila, jer su sa drugom političkom strujom bili u rodbinskim, prijateljskim ali i trgovinskim vezama. Knjaz Danilo nakon dolaska na crnogorski prijesto odlučio je da se snažno obračuna sa svojim protivnicima, među kojima su bili i Đuraškovići na čelu sa svojim glavarima. Iako nijesu protiv knjaza pokretali nikakve aktivnosti, prkos najviših glavara iz ove porodice bio je dovoljan da im knjaz Danilo sentencom oduzme glavarstvo. Vojvodstvo sa Đuraškovića prešlo je na Strugare, a serdarstvo na poznatu kuću Jovićevića. Knjaz Danilo stvarao je nove oslonce svoje vladavine, a to su svakako bile porodice koje su mu izražavale lojalnost njemu lično i koncepciji sekularne i nezavisne Crne Gore. I bratstvo Strugara kao i Jovićevići nijesu tek tako odabrani za ove najviše glavarske titule, već su i ranije prednjačili u svom plemenu. Jovićevići su bili veliko, razgranato bratstvo koje se zbog težnje za većim životnim prostorom razmjestilo širom Ceklina i Riječke nahije, prije svega u Češljarima, Gornjem Ceklinu i na Riječkom gradu.

Prvu serdarsku titulu sa pravom nasljeđa dobio je Savo Savić sin Ivana ranijeg plemenskog kapetana i imućnog čovjeka. Savo Ivanov Jovićević dobar junak i glavar, postaće nešto kasnije jedan od bližih ljudi knjaza Danila. Uz njega naročiti ugled uživao je i Pero Mitrov Jovićević, bliski knjažev rođak i saradnik, odvajao je bistrinom i ugledom, a živio je najviše vremena na Cetinju u tadašnjoj Katunskoj ulici. Pero Mitrov bio je član Senata, kao najvišeg upravno-sudskog organa tadašnje crnogorske Knjaževine. Ove dvije krupne ličnosti bile su važan knjažev oslonac u ceklinskom plemenu i Riječkoj nahiji. Jovićevići su glavarstvo držali i za vrijeme knjaza Nikole. U prvom godinama njegove vladavine i dalje su bili prisutni serdar Savo Ivanov i senator Pero Mitrov, dva bliska rođaka potekla iz iste kolijevke biće rodonačelnici dvije veoma istaknute porodice ili ogranka. Serdar Savo Ivanov ovjekovječen je u slici kao poznat junak i glavar. Nakon njegove smrti serdarstvo je naslijedio njegov najstariji sin Joko.

Joko Savićev ili Joko Serdarev komandovao je Ceklinskim bataljonom, bio je vojni starješina svog plemena u činu komandira crnogorske vojske u ratovima i drugim okršajima. Joko Savićev službovao je na Dvoru u perjaničkim i policijskim organima, iako bez većeg obrazovanja uživao je ugled i veliko povjerenje knjaza Nikole. Oženjen Zlatanom kćerkom brigadira Đuze Šaletina Vukotića crnogorski Dvor je bio njihovo redovno mjesto svraćanja i okupljanja. Ostala je zapisana priča da je tokom političkih sukoba u Crnoj Gori lično sa grupom perjanika hapsio vovjodu Lazara Sočicu. Joko Savov bio je tzv. prelazni ili hibridni tip crnogorskog glavara koji se ogledao u spoju tradicije i modernog doba, pokušavajući da nosi naslijeđeno ali u vremenu u kojem su počele da važne drugi društveni uzusi. Nije bio ni klasičan tip crnogorskog glavara, jer je novo vrijeme u njemu ubijalo onu ratničku oštrinu, a od novog vremena imao je samo prilagođavanje njemu koliko je to bilo moguće. Nosio je serdarsku titulu u vrijeme koje je polako potiskivalo stare tipove glavarstva, a favorizovalo nova državna i vojna zvanja koje je pratio i određeni stepen obrazovanja. Joko Savov imao je i viskog čin u vojnoj nomenklaturi, učesnik je Balkanskoga i Prvog svjetskog rata. U Božićnom ustanku 1919. godine bio je jedan od njegovih vojnih vođa na prostoru Riječke nahije, zbog čega je hapšen. Život je okončao pod do kraja nerazriješenim okolnostima, na način da je vjerovatno kidnapovan na Cetinju i nešto kasnije likvidiran. Nakon višednevne potrage najbližih serdarevih rođaka njegovo tijelo pronađeno je u mjestu Obzovica koja se i danas zove Serdareva jama. Poznati književnik Mihailo Lalić na bazi ranijih svjedočenja njegovo ubistvo dovodi u vezu sa tadašnjim banom Mujom Sočicom i osvetom za hapšenje njegovoga oca gotovo 30 godina ranije.

Njegov mlađi brat Mrgud bio je nešto drugačiji. Služba na Dvoru kao gardijskog oficira uz živahnog princa Mirka u njemu je usadila više novog nego što se to moglo naizgled učinjeti za serdarevog sina. Njegovo oštro i mrgodo lice u potpunosti je odgovaralo njegovom imenu, iako njegov karakter nije bio takav. Dugogodišnjem šefu pratnje princa Mirka nijesu bile strane brojne vratolomije koje je izvodio mladi princ, niti držanje cigara u ustima dok je princ nišanio Gaserovim pištoljem da prekine dio cigara. Njegova mirnoća i staloženost pokušavali su obuzdati nemirni prinčev karakter, a nerijetko i gasiti požare nakon njegovih postupaka. Da je njegova čutljivost kojim slučajem kad progovorila, malo bi bile sve knjige i štampa da stanu stubci o svim doživljajima i teškim nezgodama koje su njih dvojica proživjeli. U vojsci je dostigao čin komandira koji je imao i njegov brat. Sahranjen je na Riječkom gradu, a iza sebe je ostavio potomstvo.

U ovu serdarsku granu spadaju i Pavić Ivanov, brat serdara Sava, koji je bio perjanik kralja Nikole i njegovi sinovi. Imao je više sinova koji poput Boža išli iz više navrata u pečalbi u dalekoj Americi, dok su drugi hljeb zarađivali u Bugarskoj i Makedoniji, naročito se isticao Dimitirje Mišo. Iako iz istaknute zelenaške porodice završio je 1925. godine Vojnu akademiju i ubrzo postao oficir Dvorske garde na Dvoru Aleksandra Karađorđevića. U činu majora postao je jedan od gardijskih starješina. Očeva krv ga je vukla da u Drugom svjetskom ratu postane šef štaba Krsta Popovića, da bi se 1943. godine priključio partizanima. Iz rata je izašao kao potpukovnik JNA, a sklonjen je zbog simpatija IB rezolucije. Ovaj zanimljiv i rasan čovjek i oficir imao je neobičan životni i karijerni put.

Porodica senatora Pera Mitrova valja zbog krvne i stvarne blizine Dvoru kao da je za nijansu prednjačila nad serdarskom porodicom. Pero Mitrov je svog sina Steva uz knjaževu pomoć školovao u Italiji, u prvoj grupi crnogorskih mladića 1882. godine. Stevo Perov je po povratku nastavio sa službom u crnogorskoj vojsci, kao školovan obavljajući odgovorne dužnosti. Kao komandir i komandant učestvovao je u Prvom balkanskom ratu, iz kojeg je izašao sa najvišim generalskim činom. Međutim, posljedice smrzavanja u vodi prilikom opsade Barbaluše stigle su njegovo krhko zdravlje. Preminuo je mlad, a o činu svjedoči njegova fotografija pred samu smrtu u brigadirskom šinjelu. Brigadir Stevo Perov je bio blagog, nježnog izgleda, za razliku od oštrih i koščatih crta njegovog oca Pera.

Ovoj porodici pripadaju još dvojica istaknutih ličnosti – braća Ivo i Ilija Jovićević. Praunuci plemenskog kapetana Ivana, bili su daroviti i obrazovani, ekscentrik Ivo Jovićević podizao se djelimično na crnogorskom Dvoru kod daljih tetaka, a obrazovanje je sticao u Beogradu i Ženevi. Radio je kao službenik Ministarstva inostranih djela, a kasnije i kao konzul. Pripadao je zelenaškom, a kasnije federalističkom pokretu. Svrstavajući se na stranu Božićnoga ustanka, duže vremena je proveo u emigraciji, pokušavajući da aktuelizuje crnogorsko pitanje u više evropskih država, ali i posjetom SSSR-u i sastankom sa Čočerinijem, sovjetskim komesarom za inostrane poslove. Ovaj energični i vatreni govornik i pisac političkih pjesama, novinarskih članaka i memora, nakon Drugoga svjetskog rata zatvaran je i osuđivan zbog djelovanja na strani Krsta Popovića u činu komandira Lovćenske brigade. Preminuo je u rodnom mjestu ostavljen i zaboravljen od svih, ali njegov život nastavio je da živi kroz njegove memoare – Sjećanja jednog federaliste. Njegov stariji brat proto Ilija bio je lični junak, daleko staloženiji tip ličnosti, koji je bio i ratnik i sveštenik. I on je hapšen 1919. godine kao pristalica borbe „za pravo, čast i slobodu Crne Gore“.

Osim ove dvije najistaknutije grane Jovićevića koje su nastavile da žive u današnjim potomcima, treba pomenuti i još nekoliko istaknutih porodica ovog poznatog i jako bratstva. Među njima je svakako i porodica Andrije Bojičina, koji je zbog svog ugleda, otresitosti, načina odijevanja i izgleda dobio nadimak „ban“. Službovao je na Dvoru, a vjeruje sa da je ovaj otresiti i vrsni glavar zbog nekih šporkih riječi sa knjazom otišao u SAD đe je živio od dvoboja sa lokalnim revolverašima. Iza sebe je ostavio veoma školovane sinove Nikolu Nika i Pera.

Niko Andrijin nalazio se u trećoj grupi crnogorski mladića koji su završili vojne škole u Italiji. Niko Andrijin je služio u crnogorskoj vojsci kao ađutantni i štabni oficir. Vjerni pratilac i drug princa Petra, uvijek elegantan pripadao je najužoj grupi tzv. modernih oficira. Ovu grupu sačinjavalo je 5-6 oficira istog ranga poručnika, kapetana i komandira koji su po svom izgledu, manirima, ponašanju, a naročito uglancanoj i potpuno sređenoj garderobi odvajali od ostalih. Pored Nika Andrijna i princa Petra, među njima su komandir Marko Milov Martinović, komandir Petar Jokov Lompar, poručnici Rako Nikov Kusovac i Rako Slavov Đurković itd. Bijele rukavice, zlatne sablje na pojasu, uvijek utegnuta svečana uniforma, svjetski maniri i ponašanje uz poznavanje par ili više jezika bila su glavna obilježja ove grupe. Međutim, iako je je bio „kicoš“ i pozer, Niko Andrijin je bio itekako i oficir čija hrabrost je kušana na svjetskim okršajima. Otišao je sa kraljom Nikolom 1916. godine. U emigraciji je služio na crnogorskom Dvoru u Francuskoj kao komandir. Ali lično dostojanstvo i hrabrost vodili su ga da sa 120 Crnogorca stupi u Legiju stranaca. U činu kapetana u redovima Stranačke legije herojski se borio na Verdenu u najvećoj svjetskoj klanici. Iz ove bitke izašao je kao invalid, odlikovan je visokim francuskim odlikovanjima, a za hrabrost i podvig u ovoj bici pohvaljen je u dnevnoj zapovijesti maršala Petena pred čitavom francuskom vojskom.

Njegov brat Pero Andrijin takođe se povukao sa kraljom Nikolom, studije medicine završio je u Italiji. Ovaj zaboravljeni crnogorski ljekar kicoškog odijevanja, ponosnog držanja, lijepih manira i neobičnog izgleda i kose, i izrazito bijelog tena, oženio se Francuskinjom, a ostao je da živi u Francuskoj. Porodična grobnica komandira Andirje Bojičina, čiji su potomci zaboravljeni i od najbližih, nalazi se na Starom groblju na Cetinju.

U ruskoj vojsci tokom Prvog svjetskog rata kao junak pokazao se i mladi poručnik Đoko I. Jovićević.

Među bratstvom Jovićevića nije uvijek lako odabrati najistaknutije jer se radi o veoma razgranatoj lozi, koja i nije ostavila naročiti pisani trag o svojim izuzetnim pojedincima. Među njima su svakako i kapetan, a kasnije komandir Andrija Jokičin Jovićević, vjerni pratilac članova članova crnogorskog Dvora, a naročito prijestolonasljednika Danila. Andrija Jokičin je potomak starih četovođa, karijeru je počeo kao perjanik, a kasnije i prinčevski i kraljevski ađutant. Ova markanta figura, punog i snažnog lica sa ađutantskim akselbenderima na oficirskoj unfiromi česta je pojava vojnih fotografija ulaska crnogorskih trupa u Skadar, ali i dvorskih fotografija u vitkoj nošnji crnogorskog perjanika. Andrija Jokičin ostao je vjeran potonjem crnogorskom suverenu i u najtežim okolnostima po državu i dinastiju. Sa božićnim ustanicima, emigrirao je u Gaetu kao keptan crnogorske vojske. Od strane Komande crnogorske vojske u egzilu avazovan je u čin komandira. Njegova kćerka Anđe sa trbuhom do zuba otišla je u egzil za svojim mužem. Postaće borac i majka heroja i oficira Jova, Pavla i Vlada.

Jovićevići stasali uz crnogorske knjaževe teško su podnosili 1918. godinu i nestanak dinastije kojoj su vjerno služili, dominatan dio ovog bratstva stao je u odbrani crnogorske stvari. Ali među onima na suprotnoj strani bilo je i par Jovićevića i to onih koji su odvajali ugledom, više perom i trgovinom nego ratničkim i vojničkim darom. Andrija Perov Jovićević bio je prvi crnogorski etnograf i jedan od prvih pisaca knjiga. Kao prilježan evidentičar i pisar opisao je slike iz prošlosti Ceklina i Riječke nahije, ali i događaje i operacije iz oba balkanska rata u kojima je i sam učestvovao. Njegova istraživanja i zapisi predstavljaju važan izvor proučavanja crnogorske prošlosti. Puna i karakteristična lica, oštre kose i krupnih brkova ostavio je neizbrisiv trag u crnogorskoj istoriografiji.

Jovićevići su jedno od rijetkih crnogorskih bratstava koje je uspjelo da očuva borbeni i uopšte društveni kontinuitet iz vremena crnogorske monarhije i tokom Drugoga svjetskog rata. Osim dvojice serdara, više visokih oficira crnogorske vojske, uglednih popova u dužem vremenskom nizu od popa Joka od popa Mila, Jovićevići su u Drugom svjetskom ratu dali veliki doprinos NOB-u. Među njima bilo je visokih ratnih i političkih funkcionera, narodnih heroja, revolucionara i prvoboraca. U Drugom svjetskom ratu teško je stradala porodica popa Mila Jovićevima sa Riječkog grada i mnogo drugih. Niko Jovićević ratni komandant brigade i pisac zanimljivih memoara postao je general-potpukovnik JNA, a njegov bratstvenik Milo Jovićević, pukovnik i visoki politički i partijski funkcioner. Ne treba zaboraviti ni visokog oficira Vlada Jovićevića komandanta brigade koji je stradao po IB rezoluciji, i mnoge druge.

Ovi prirodno bistri i nadareni ljudi tokom permanentno trajanja na istorijskoj pozornici istaknutih ličnosti od knjaza Danila, sve do Drugog svjetskog rata davali su značajne pojedince, ostajući dominantno na braniku Crne Gore i u teškim uslovima njenog opstanka. Priča o Jovićevićima nikada nije ispričana, iako je bilo pokušaja oni su i dalje ostali neobjavljeni i nesačuvani fragmenti. Ovo samo podsticaj da se do kraja ispriča pričao o ovoj uglednoj porodici, koja je u kratkom vremenskom intervalu od 90-ak godina dala dvojicu serdara, jednog senatora, jednog brigadira, pet komandira, ljekara, konzula, etnografa, general-poptukovnika, narodnog heroja, više svještenika, četovođa, prvoboraca i oficira i niz poginulih u ratovima za slobodu i nezavisnost Crne Gore.

Đuraškovići zaboravljeni sjaj, padanje i uspinjanje

Po glavarstu, starini, prvijenstu u plemenu i rodbinskim vezama sa istaknutim crnogorskim porodicma Đuraškovića sa Ceklina spada u red najpoznatijih crnogorskih bratstava. Kod njih je glavarstvo „od starine“, još od vremena vladike Danila ova porodica držala je vojvodsku i serdarsku titulu čvrsto u svojim rukama, a sa njima su išla i sveštenička znamenja. Đuraškovići se, sa svojim Jankom koji je po predanju poginuo predvodeći jedno krilo crnogorske vojske na Carevom lazu 1712. godine, pominju još u „Gorskom vijencu“. Za vrijeme vladike Save, Vasilija i Petra I ređaju se serdari i vojvode Đuraškovića u nizu, među njima najistaknutiji: Vuk, Bogdan, Jovo, Andrija, Savić, Nikola Markiša, Periša, Filip i Savo. Oni su decenijama držali glavarstvo nad cijelom Riječkom nahijom, bili bedem i straža prema Skadarskom jezeru i moćnoj turskoj imperiji. Gopodari jedne od četiri nahije odličivali su o životima i sudbinama drugih, a samim time i nijesu mogli biti omiljeni kod svih. Sa glavarstvom su išle i privilegije, ali i presuđivanje u korist jednih ili drugih, a pak na štetu trećih. Kako je Petar II rekao „niko miran niko srećan niko zadovoljan“. Druga snažna riječka bratstva uvijek su mjerila moć Đuraškovića i nad njima kao sjenka bdili i čekali svoju priliku da budu prvi ili makar do prvih. Dugo prvijenstvo ne samo u plemenu već i nahiji orođavalo je glavarski refleks, ali i podgrijavalo pretenzije ojačalih bratstva, koja su kad-kad između sebe stvarala bratstveničke alijanse kako bi se mogli suprostaviti ili suzbiti jačicu. A u Crnoj Gori oduvijek se znalo ko je ta jačica, dok su nad njom jedni čutali, drugi su pod njom čekali priliku da klatno jednom možda prevagne i na njihovu stranu. Sve ovo dovodilo je do međusobnih čarki i tenzija, koje više nije lako bilo kontrolisati.

Vojvoda Periša Đurašković pogibe u plemenskom obračunu još za vrijeme Petra II. Od znamenitih i zamašnih ljudi u Đuraškoviće ostade serdar Filip Đurašković i bolji i valjaniji od drugih. Serdar starog kova i svjetonadzora glavario je još za vrijeme Petra I, a imao je presudnu ulogu 1830. godine prilikom odabira novog nasljednika na crnogorsko kameno prijestolje. Toga potonjeg oktobra Filip kao i prije bio je među prvim crnogorskim glavarima. Dobro je znao međusobne trzavice Petrovića oko toga ko će da vlada, a još odlučnije se suprostavio težnjama drugih da za glavara ne priznaju onog kojem to po nasljedstvu pripada. Odvažno je stao uz mladog Rada Tomova, suvonjavog i izrazito visokog mladića u vladičanskoj odeždi sa crnogorskim znamenjem u rukama. Na guvnu ispred Manstira đe su se plele sudbonosne odluke, serdar Filip je držeći se rukom za korice svog vjernog džeferdara zaiskao megdan „da se obide“ sa bilo kim ko bi odbio za gospodara golobradog 17-godišnjaka sa Njeguša. Ovakvi postupci u Crnoj Gori se pamte, a naročito ih pamte Petrovići – jedni pamte, a drugi zaboravljaju. Po čuvstvu, ophođenju, ma i po junaštvu i mudrosti serdar Filipu nije bilo mane, osim da se čvrsto drži onoga što jednom zauzme. Postao je jedan od najbližih Njegoševih saradnika, tvrdi riječki bedem i uzdanje. Nakon nekoliko manje energičnijih i preduzmljivih glavara, svojih prethodnika, Đuraškovići su u Filipu ponovo dobili dostojnog potomka i nasljednika svojih pređa. Otresit i prvi među jednakim bljesnuo je za života i ponovo ugasio najsjajniju svijeću koja je gorjela još od serdara Janka i vojvode Bogdana.

Ovđe treba pomenuti i uglednog đakona Filipa Mlaoga, sina vojvode Markiše vjernog Njegoševog saradnika i vjere služitelja, koji je držao svijeću nad njegovim odrom. Kao tvrdi držilac Njegoševe testamentalne volje, brzo je došao u sukob sa knjazom Danilom. Nije se serdar Filip organizovao i suprostavljao kao drugi, nije kovao zavjere i stavljao krune na glave, ali nije ni trpio ono što mu nije bilo po volji. Odbivši da formalnim činom prizna Danila za gospodara, trajno je odredio tok svojoj porodici. Filip Đurašković nije ljubio ruke nikome, a radio je isključivo ono što je mislio da je pravica i dobro za Crnu Goru. Isto kao što je prije više od 20 godina pružio Petru II prvi ruku pred crnogorskim zborom, zaprijetivši da će ko na to ne pristane sresti njegov handžar, isto tako je 1852. godine jednostavno odbio Danila za gospodara. Smatrao je da je Njegoš drugačije mislio i želio. Da ne bi bilo zabune nije ovo samo gest jednog čovjeka, već i politički stav i strana svih njegovih sljedbenika, u kojoj su važnu ulogu izgrale i rodbinske ali i trgovinske i interesne veze među najuglednijim bratstvima. Između mrtvog Njegoša i itekako živog Danila, Filip je ponovo odabrao isto kao i 1830. godine. Cijena sopstvenih stavova i nemogućnost promišljanja u novim političkim tokovima, bila je gubitak nasljednog glavarstva. Đuraškovići su tih dana izgubili i serdarstvo i vovjodstvo, ne toliko zbog Filipa ili Sava, već jednostavno je ona vjekovna plemenita nit počela bila da slabi i blijedi, potrebna je bila nova luča koja će je osvijetliti, ali i koja će više odgovarati novom crnogorskom suverenu. Niti je knjaz oteo serdarstvo Filipu niti Savu, prvi je preminuo prve godine vladavine knjaza, a Sava je 1857. godine „nehotice“ po sopstvenom priznanju ubio Todor Kadić. Nakon Filipa više ništa nije bilo isto, ni Đuraškovići ni odnos drugih nema njima. Njihovim nestankom, nasljednici su ostali bez titula koje su po volji prijekog knjaza prešle u rukama drugih riječkih porodica. Filipa je bilo u Đuraškoviće ali serdar Filip se više nije rađao.

Nakon gotovo jedne decenije šutnje Cetinja prema utihnulim Đuraškovićima, nova šansa za njih došla sa mudrim Nikolom Mirkovim i nekim razumijevanjem da bez Đuraškovića uz sebe ostavlja ogromu rupu u svojoj Krajini. Prvi na knjaževom Dvoru, nakon godina pauze stigao je Kera Šalin Đurašković kao knjažev kabadahija, a ubrzo i Milo sin rano poginulog vojvode Periše.

Milo Perišin nakon boravka u Carigradu školovao se za oficira narodne vojske. Nakon Veljeg rata knjaz mu je dodijelio zemlju u Ulcinju. U Ulcinju je učvršćivao crnogorsku i vlastitu vlast. Avazovan je u komandira i komandanta Bjelogorskog bataljona, a nešto kasnije unaprijeđen je u brigadira kao najviši čin u crnogorskoj vojsci.

Uporedo sa Milom Perišinim, u državnoj hijerarhiji napreduje i Đuza sin Filipa Maloga, koji je postavljen za komandira Dvorske straže. Svjestan grešaka svog prethodnika ali i mana Đuraškovića koje će kasnije doći do izražaja, knjaz Nikola pokušava nadoknatiti ono ispušteno. Đuza Filipov iako bez formalnpg obrazovanja, stasit, oštrih crta lica i kabadahijskog ponašanja bio je prvi gospodarev čovjek u održavanju reda. Čvrste ruke i bez zazora da bude i čvršći i teži nego što je to trebalo, držao je uvijek stranu svoga gospodara kao niko vjerniji od njega. Kada je trebalo suprostaviti se i utjerati strah u kosti njegovim protivnicima, Đuza je sa svojom pratnjom stizao i potezao prvi, a kada je trebalo osigurati knjažev dolazak na neko osjetljivo i neisgurno mjesto, Đuza je svoje ljude postavljao mnogo ranije i predanije od drugih. Zbog ovog svog postupanja stekao je ne baš popularne epitete. Ženidba sa kćerkom kraljevog brata od tetke komandira Boška Nikova Martinovića, a sestrom predsjednika Vlade Mitra Martinovića, dodatno je doprinijela kraljevom povjerenju u Đuzin rad, a opet Đuzu uvjerila da svome gospodaru vjerno i prilježno služi. Služba u Dvorskoj gardi nije podrzumijevala dokazivanje na bojištu, ali sa sobom je nosila privilegije. Nakon balkanskih ratova unaprijeđen je u čin brigadira crnogorske vojske prilikom velikog generalnog unaprjeđenja iako nije mirisao barut u ovim ratovima. Zbog vjerne službe kralj Nikola mu je jedinom dao da se na njegovoj kući u Ceklinu može vioriti državni barjak. Prav kao strijela, vitke, suvonjave figure sa perjanicom na glavi srijećemo ga prilikom svećanosti proglašenja Kraljevine Crne Gore. Iako je prvi bio da vjerno služi svome Gospodaru, isto tako je 1918. godine bio prvi da se odrekne istog toga Gospodara i prihvati novog. Međutim nije znao da novi gospodar nije imao senzibiliteta prema crnogorskom mentalitetu, bratstvima i ljudima kao onaj prethodni. Nakon kratke službe u nižem činu penzionisan je, a preminuo je prije Drugog svjetskog rata. Njegovi sinovi bili su školovani ljudi, a jedan od njih naročito ugledan ljekar.

Slično se događalo i sa brigadirom Milo Đuraškovićem i njegovom porodicom. Nešto stariji od Đuze, Milo je komandovao Muslimanima u Prvom svjetskom ratu na Lovćenskom sektoru. Imao je četiri sina – Jovana, Sava, Bora i Vasa. Prva trojica bili su jako obrazovani ljudi, a zanimljivo je da su se zbog ugleda koji su uživali nazivali netipično crnogorski po svojim titulama. Tako je Jovan bio konzul, Savo pravnik, Boro kapetan, jedino Vaso ništa nije bio završio pa su ga malo pogrdno nazivali „vojvoda od potoka“. Đuraškovići prosto morali su da imaju neke titule i zvanja makar bile i izmišljene, to im je dolazilo iz porodičnog nasljeđa. Ostala je priča da u Đuraškoviće nije bilo prostih vojnika, da je čak i onaj sa „felerom“ morao biti makar desečar ili vodnik. Jovan i Savo Đuraškovići školovali su se u inostranstvu, govorili su jezike.

Savo je obilazio svijet, iz zemalja kojima je putovao donosio je egzotično bilje i druge proizvode. Obojica su pripadali Klubaškoj stranci, kao žestoki kraljevi protivnici.

Boro je bio drugačiji, bavio se pomorstvom, kao pomorski kapetan rukovodio je lukom Medovo u sutonu crnogorske države, a obavljao je i druge rukovodne poslove, poput predsjednika opštine itd. Baš kapetan Boro bio je komandant luke kad je Crna Gora doživjela navjeću pomorsku tragediju sa brodom Brindizi. Trojica braće jedno vrijeme provešće u emigraciji, nakon čega su se vratili u Crnu Goru. Iako zanimljivih biografija, veliki intelektualci u periodu nakon Prvog svjetskog rata ali i kasnije nijesu bili shvaćeni od vremena u kojem su živjeli. Iako vatreni protivnici kralja Nikole, nijesu postali ni miljenici kralja Aleksandra i njegovih vlasti. Prosto, živjeli su povučeno, usamljenički, vjerovatno pateći za starim sjajem kojeg su jedino imali u nezavisnoj Crnoj Gori Petrovića. Njihov otac preminuo je 1930-ih godina zaboravljen od svih, par redaka u vijesti o njegovoj smrti bilo je svo sjećanje na njega. Ovom prilikom treba istaknuti i Labuda Đuraškovića koji je živio u Skadru kao ugledan trgovac i crnogorski predstavnik. Ovaj sin serdara Filipa bio je u bliskim vezama sa dinastijom Petrović-Njegoš preko porodice Vukotić, ali i sa knjaževim sekretarom Simom Popovićem.  

Pored brigadira Mila i Đuze, i drugi Đuraškovići su zauzimali važne vojne dužnosti. Marko Đurašković je bio prvi školovani oficir iz ove porodice, koji je avazovan u čin komandira crnogorske vojske. Otmenih manira, učesnik svih ratova, ovaj artiljerijski oficir 1918. godine promijenio je stranu, angažujući se kao poptukovnik Kraljevine SHS. Ni njemu ovaj angažman nije donio željene benificije i zaslužene pozicije. Te sudbonosne 1918. godine par istaknutih pojedinaca ove slavne crnogorske porodice kao da se svetilo Petrovićima za neke stare pogreške, zaboravljajući da su, ako su se i svetili njima, svetili i Crnoj Gori, za koju su krvarili vjekovima njihovi ugledni preci. Nekadašnje glave Riječe nahije, nakon kratkog prekida glavarstva, ipak su u državi knjaza i kralja Nikole dobili položaje i dužnosti koje su svakako zasluživali.

Poručnik Pero Đurašković kao istaknuti izdanak ove porodice bio je jedan od organizatora Božićnog ustanka u Riječkoj nahiji, zbog čega je zatvaran i osuđivan. Mladi poručnik ostao je vjeran svojoj otadžbini i idealima predaka, a dobio je od nje sigurno mnogo manje neko što su drugi koji ne postupiše kao on. Sa dva brigadira, jednim komandirom, konzulom, dva poslanika, upraviteljom luke i nizom drugih ličnosti u istom vremenu mogli su se pohvaliti samo nanuglednija bratstva. Kao prirodno bistri ljudi sa velikom tradicijom i glavarskim genom brzo su se otriježnjivali u okolnostima nove države kada crnogorsko ratovanje i plemenski ponos više nijesu značili puno. Dvije velike istorijske hipoteke nad ovim bratstvom traju više od jednog vijeka, a ostavljaju svjesno ili nesvjesno tragove možda čak i danas na njenim pojedincima i uopšte plemenskoj svijesti. Prva je da su bili vjekovni crnogorski glavari, a druga je više istorijska trauma da su u jednom danu sve to izgubili. Ali svi njeni članovi ne trebaju zaboraviti da su se svega par godina nakon toga ponovo uzdigli. Bez padova nema uzdizanja, a svijest o tome ko smo i ko smo bili nije isto. S toga potrebno je osvjetliti ove istorijske staze da bi sjećanje bilo lakše, a budućnost vidljivija, jer u suprotnom sa svakim korakom naprijed ide i vjerna sjenka prošlosti kojoj se više zaboravljaju i razlozi zašto je uopšte tu, ali fakat – ona je tu. Međutim u godinama prije, tokom i nakon Drugog svjetskog rata, kontinuitet jedva da je i tinjao. No, nije jenjavao kroz svijetle primjere uglednog protojereja Ilije Đuraškovića, njegovog sina avijatičara, Boža Đuzinog, upravnika kotorske bolnice itd.

Cjelokupnu i poptunu priču o Đuraškovićima gotovo da je više nemoguće ispričati, ali ova jedna od nekoliko najuglednijih porodica spada u samu plemensku i glavarsku elitu. Ovi bez sumnje bistri i rasni ljudi zaslužuju da se o njima prozbori i koja riječ više, a ne samo kroz rodoslove, kakav je i onaj prilično sređeni Đuraškovića.

Plamenci: crmnički lucidni i prkosni plemići

Istorija Plamenaca – Boljevića je duga saga o postojanju, njeni članovi duboko su svjesni njene težine i dubine, i svaki ponaosob od njih čuvao je, gradio i drugom kazivao mit o vlastitom postojanju. U ovoj kolijevci rođena je čitava plejada znamenitih ličnosti raznih profila, čije je znamenje prelazilo granice Crne Gore. Boljevići su glavari od nastarijih vremena, o svom porijeklu veoma detaljno pripovijedaju, a u narodnom sjećanju ostalo je da su „zlato mjerili crnogorskim kapama“. Glavarske insignije su nešto što je išlo uz njihovu kuću. Po tom slijedu ona su od par crnogorskih kuća u kojima je u isto vrijeme postojala i vojvodska i serdarska titula. Koliko su ličnostima bili jaki u 19. vijeku, ništa manji broj uglednika ove crmnične perjanice nije bilo i u vremenu vladike Save i Vasilija poput popa Raiča sa sinovima arhimandritom Arsenijem i serdarom Mojašem. Od serdara ne treba zaobići ni Marka, Mila, Jovana i Jova. Vjerujući da im vladičanstvo pripada još od vremena Rufima Boljevića, Plamenci su rado pristali na plan mitropolita Save Petrovića da svog sestrića Arsenija Plamenca zavladiči i ostavi za nasljednika. Ne mareći za snažan otpor i srdžbu katunskih prvaka istrajavali su da preko delegacije kod austrijskog dvora koju je predvodio serdar Mojaš zadobiju moćnog inostranog saveznika. Sticajem istorijskih okolnosti u svom naumu su uspjeli, držali su zaista tron Crne Gore gotovo tri godine, ali svoju krajnju namjeru nijesu mogli realizovati jer sestrić je karakterom i energičnošću sličio najviše ujaku. Već u godinama, neaktivan kao gospodar, a posvećen klirik nije mogao za sebe osigurati nasljedno vladičanstvo. Međutim ove aspiracije poput usuda neće napuštati ovu ugledu kuću ni mnogo decenija nakon ovih događaja.

Jedan krupan događaj iz opšte crnogorske istorije ostavio je neizbrisiv trag u njihovoj porodičnoj istoriji. Nakon njega Plamenci su vječito percipirani od drugih kao neko ko lamentira između vjernosti i onog drugog. Zbog uvrijeđenog ponosa Markiši Plemencu je bilo malo da bude tek uvedeni plemenski kapetan, mislio je da može više i bolje. Možda je i bio zasigurno i bolji i hrabriji od drugih, ali svakako inatan i prkostan do besvijesti, uskočio je u Tursku carevinu da mu daju vojsku da pokori Crmnicu i Goru. Zbog grba na kapi, bratstveničku surenjivost pretovrio je u rat. Zbog sopstvene tašite i inata nije žalio izgorjeti Crnu Goru, valjda tipično crnogorski. U lični rat, uvukao je veliku silu koja je pod njegovom komandom digla vojsku na Crnu Goru. Turski barjak pred vojskom nosio je njegov 16-godišnji sinovac Ilija, mnogo kasnije prvi ministar vojni, opet valjda tipično crnogorski. Ako se Ilija decenijama kasnije sramio ovoga čina i ćutao pred kritikom drugih crnogorskih glavara, a ponajvše katunskih odžakovića kojima je moglo biti od knjaza da ovo kažuju, njegov Markiša i zeru srama nije imao. Ali na sreću crnogorsku pogibe na kuli Đurišića pred odbranom crnogorskih odreda. A njegovo ime nepomeno, ostade tamni vijalet u sjećanjima njegovih bratstvenika koji kad gođ za to viđeše priliku pokušavaše opravdati tu njegovu činjenicu. Markiša se ticao i tiče se intimno svakog Plamenca, lično ga se srame, ali javno njime ponose, jer opet njihov je iako je njegovo djelo duboko urezano kao sinonim najgore crnogorske kletve. Međutim, nijesu svi Plamenci bili Markiša. Ogranci i različite porodice stajale su nasuprot Markišinih ideja, a osim dvojice sinovaca i još par domaćih podržavaoca nije imao sigurne sljedbenike.

Od knjaza Danila serdar Turo i njegov sin serdar Rade Turov Plamenac postaju tačke uporišta obnovljene Knjaževine. Čermak je ovjekovječio serdara Tura Plemenca na slici „Ranjeni Crnogorac“, koji je poginuo 1862. godine. Njegov sin naslijedio je i vojnu i civilnu vlast u plemenu. Ovaj pisac i pametar državničke mudrosti, više nego ratnik u visokom činu komandira, komandovao je Donjo-crmničkim bataljonom. Njegovi memoari spadaju u tri najznačanija memoarska spisa sa aspekta proučavanja crnogorske istorije.

Ipak posebno mjesto u istoriji pripadalo vojvodi i popu Iliji Plamencu, ministru vojnom od 1874. do 1905. godine. Onaj za kojeg se govorilo da „sve se mijenja do Božje volje i ministra vojnog“ jedini je nosilac bio porodičnog odlikovanja Ordena Petar Prvi Cetinjski. Ćutao je Ilija na prozivke i podbadanja katunskih prvaka koji su znali njegovu tajnu da je kao 16-godišnjak nosio barjak pred turskom vojskom svoga strica Markiše. Starom vojvodi ove pošalice sa visine nijesu prijale ali ih je morao gutati praveći se da ih nije čuo, jer pred istinom drugog oružja nije bilo.

Istaknuti oficiri iz ovog bratstva starije generacije bili su stari komandiri Ićo Plamenac i Jovan Nikov Plamenac. Sin Ića Plamenca je bio čuveni komandir Pavle Ićov Plamenac, koji je slavno poginuo u jurišu na Tarabošu, na čelu „Bataljona smrti“. Pokušao je primjenom vojne taktike i vještine da sačuva ljudstvo, ali naišao je na prigovore za kukavičluk. Kada je italijanski akademac vidio da među od hrabrosti nadimljenim Crnogorcima nema vajde od izučene nauke, sa isukanom sabljom jurnuo je na turske šančeve i hrabro izgubio glavu. Jovan Nikov bio je dugogodišnji komandir i ratni komandant Crmničke brigade, a kasnije oblasni upravitelj u Peći i istaknuti član Crnogorske stranke. Dok je bio u Peći, starocrnogorski sa visine naređivao je komandovao i onima nad kojima nije imao formalnu vlast. Za njegovo kućićko porijeklo nije shvatao da može biti i drugačije, pa je od strane brigadira Radomira Vešovića dobijao pritužbe kod knjaza. Nego knjaz bi bolećljiv na Jovana pa mu se probi i ono što drugome sigurno ne bi.

Komandir Plamenački bio je Niko koji je jedini iz ove porodice stao na stranu bjelaša, završio je život kao potpukovnik u Drugom svjetskom ratu.

Hrabar oficir i istaknuti junak Rusko-japanskog rata je bio i kapetan Jovan Lazov Plamenac, kasnije pilot i solunski borac, najpoznatiji crnogorski crnorukac i učesnik 13-julskog ustanka, kome je sloboda Crne Gore bila preča od ičega drugo. Filip Šero Markišin, sin onog istog Markiše, zvani Deduška, bio je istaknuti i odlikovani učesnik Rusko-japanskog rata 1877. godine. Osim ratnika i oficira, Plamenci su imali i školovane ljude popu Jovana, Petra, Dušana i Mitra Plemenca.

Jovan Simonov je bio krupna ali kontroverzna istorijska figura. Markantnoga izgleda i uma, često je prelazio linije koje su odvajale krajnost od umjerenosti, krećući se od jednog do drugog klatna. Kao unuk Markiše označenog od Petra II kao „izdajnik“, u sebi je nosio nešto što ga je gonilo da Crnoj Gori bude vjerniji od drugih i istrajniji od drugih. Nestabilnog kraktera, ali istrajnih namjera, presjednikovao je crnogorskom vladom u trenucima kada je država nestajala sa svjetske pozornice. Njegova vatrena borba za njen opstanak praćena sa bezbroj proglasa, pisama i apela, koje nikada nijedna i mnogo veća vlada nijesu napisale za tako kratko vrijeme, obilježiće potonju crnogorsku vladu. Sklon skandalima, burnim reakcijama, stvaranju podjela, surovim obračunima ali i opraštanju, nije bio ličnost koja se lako stavlja u jedan okvir, ni karakterni ni karijerni, a ponajmanje politički. Put od indipendiste do radikala, od beskompromisnog vođe ustanka do pukog sinekuriste, do diplomate i osionog izazivača na dvoboj, Jovan Simonov prelazio je lako, bez ustezanja, ne okrećući se natrag, uvijek spreman da da objašnjenja za svoje postupke. Kao da su u njemu živjele dvije Crne Gore, ona Markišina i ona Nikolina, a on razapet između njih, pokušavao je krčiti sopstveni put. Karijerista, pravaš, ljubavnik i izgnanik, ostao je takav do kraja kontroverzan i odbačen od svih, pa i u tragičnoj i nerasvijetljenoj smrti. Osuđen i otuđen i od protivnika i od sljedbenika, ne može mu se prigovoriti da mu Crna Gora nije bila na srcu i da je zbog nje bio spreman da paktira sa đavolom isto onako kao što je Markiša bio spreman 1847. godine uraditi protiv nje.

Oštroumne i obrazovane ličnosti sa puno takta i intelektualnih vrlina bili su Petar, Dušan i Mitar Plamenac. Ma đe da bili Plamenci su u sebi nosili neku vatru, dar za nadmetanjem i preimućstvom. Tako je sin serdara Tura Plamenca u SAD bio policijski maršal u jednom gradu, Rodion Plamenac general ruske vojske, Dušan Plamenac ugledni italijanski i zagrebački trgovac i mnogi drugi. Osim glavara – uvijek vojvoda i serdara, zatim plemenskih kapetana i vojnih starješina komandira i ministra vojnog, ali i odlikovanih junaka, ova kuća dala je više diplomata, jednog predsjednika vlade, ministra inostranih poslova i nekoliko konzula i dipomata u Carigardu i drugim mjestima. Među serdare i komandire spada i Savo Plamenac, zet kralja Nikole i kratkotrajno upravitelj Bara. Zbog svojih svjetonazora i petrovićke netaktičnosti okončao je svojom voljom prije roka. Uprkos međusobnim plemenskim trvenjima i rivalstu, tokom 1919. godine Plamenci su jedinstveno, možda kao nijedna druga porodica stali u odbranu svetog crnogorskog znamenja. Trpjeli su zbog toga, noseći bukagije, gledajući pepeo sa kućnog ognjišta, ali i kušajući teški emigrantski hljeb. Više istaknutih pojedinaca bilo je u sastavu crnogorske vojske u Gaeti, a jedan dio bio je uz Dvor i dinastiju u Francuskoj. U Gaeti su naročito aktivni bili tek vanredno i izvanredno proizvedeni mladi komandir Milutin Jovanov, zatim komandiri Jovan Ićov, Savo Simonov, Milo Plamenac i drugi oficiri. Naročito je istaknuti plemeniti i hrabri čin Dušana Plamenca koji se sa grupom crnogorskih oficira i vojnika suprotstavio razoružavanju crnogorske vojske u Italiji. Dušan je emigrirao i nastavio život u dalekoj Argentini. Nešto kasnije posebno mjesto u političkim naukama zauzeće Jovan Džon Petrov Plamenac, o čijem se školovanju starao Vitni Voren, poznati engleski borac za prava Crnogoraca.

Istorijske kontoroverze pratile su ovu porodicu tokom čitave istorije još od njihovog nastanka, zatim uloge vladike Arsenija i njegovog brata u crnogorskoj vladavini, potom dešavanja oko Markiše Plamenca i na kraju Jovana Plamenca u događajima 1919, 1925, 1941. godine. Ipak ovi miljenici istorije kretali su se uvijek po tankoj ivici lojalnosti. Izrazito bistri, ali inatni, karijerni i ambiciozni tipovi, u sebi su uvijek nosili svijest o tome ko su, a u postupcima nikad bez kontroverzi. Sa jednim crnogorskim gospodarom iako kratkotrajno, osam komandira, par diplomata, predsjednikom vlade, ministrom inostranih poslova, više serdara, popova i sveštenika i više drugih uglednih ličnosti, ovi ambiciozni ljudi spadaju u nekoliko najistaknutijih porodica. Zaista ova danas malobrojna porodica iznjedrila je dugačak spisak istaknutih i zanimljivih ličnosti, čije je bi samo nabrajanje zauzelo dosta prostora.

Vukotići – čevski kućići i teški glavari

Glavarstvo u bratstvu Vukotića pripadalo je još od prvih Petrovića-Njegoša, još od serdara Vukote Vukašinova koji je predsjedavao Sudom vladike Danila, uglednim glavarom i stožernikom odbrane nezavisnosti Crne Gore. Kada su surove kaznene turske ekspedicije pohodile Crnu Goru, kada nije bilo „brata u svijetu, da požali, a kamoli pomogne“, Vukota sa svojim stricem Draškom i čitavim plemenom stojao je prkosno na braniku crnogorske teritorije. U zaštiti crnogorskih interesa Vukotu kao ni njegovog nasljednika nijesu pokolebale ni mletačke ljeporječive privilegije ni turski darovi. Serdar Vukota kao jedan od prvih glavara crnogorskih obavljao je od 1717. godine funkciju guvernadura. Tu je titulu naslijedio i njegov sin Đikan, za nju nije puno mario, pa je trampio sa Radonjićima za serdarsku titulu i nešto vrijednih novaca od čega se živjelo. Sa pravom su po Vukoti dobili ime Vukotići. Ova porodica nastaviće u svom vremenu da daje Crnoj Gori nove Vukote. Osam serdara u nizu i devet vojvoda u istom vremenu stvorila je od njih glavarsku elitu. Iako je među njima bilo kat-kad i lošijih i boljih, oni bolji nijesu dali oni drugim da budu loši, jedan drugog nosili da uvijek budu bolji. Nakon neprekinutog niza serdara od Vukote, Đikana, Vukala, Bogdana i Manojla i Rama i nakon vojvoda – Vukadina, Draga, Mića, Ilije, Grujice i Rada javljaju se poznati Šaletići, a na uže još i Perkovići. Nakon silaska sa istorijske pozornice serdarske i vojvodske grane, prvijenstvo dobijala porodica uglednog Perka Šaletina sa Stevanom i Mašanom. Isto kao što ranije Vukalovići, sada su glavarili Perkovići. Plamen koji je rasplamsao oganj ovog ogranka našao se u Stevanu Perkovome, staloženom i mudrom senatoru čija se riječ podaleko čula još od Petra I. Stevan Perkov bio je blizak Njegošev saradnik, a još bliži od onog dana kada se uz pomoć njega konačno na Njegušima obračunao sa guvernadurima. Kažu da ga i danas pamte kao najmudrijeg Čevljanina. Dolaskom na vlasti knjaza Danila umalo sa sinom i bratom nije platio knjaževu plahovitu narav, ali spasila ga prijateljska kuća Draga Perova i Sava Matova koji vrati egzekutore sa bajičkog počivala uprkos Danilovoj naredbi. Nakon što su Perkovići umakli smrti, kao da su omili prijekom knjazu. A i prije njih ijedio se na Vukotiće proganjajući im serdare van granica svoje države. Pravi uspon Perkovića došao je sa sutonom Vukalovića na samom početku vladavine Nikole I. Mladi knjaz zavojvodi Petra Stevanova svoga tasta i ponovo vrati na Stanka Mašanova serdarstvo u kuću Vukotića. Petar Stevanov bio je pravi Vukotić, visoke i krupne muške konstitucije, dugačkih spuštenih obraza, postojanih crta lica na kojima se nijesu ocrtavale nikakve emocije. Kao i svi Vukotići vitak u mladosti sa godinama postojao je gabaritan i težak u kukovima. Kažu da je imao ogroman uticaj na svog zeta, naročito nakon smrti velikog vojvode Mirka sa kojim se i nije baš tako dobro slagao. Ako mu ćerka Milena, buduća kraljica i nije bila pričljiva, Petar je bio rječit, dubokog glasa, dobar govornik čiji je autoritet dosezao duboko u Hercegovini i sedmoro Brda. Kao i većina Vukotića, Petar je bio težak glavar, njegova se nije poricala. Težina vukotićkog glavarstva nije se ogledala samo u poricanju već u oholosti i trgovinskom tvrdičluku. Koliko su bili kat-kad razuzdani junaci u ratu, toliko su isto bili kabadahije u glavarstu. Petar naročito nije dozvoljavao okolnim ili susjednim bratstvima i plemenima ni da izmile, a kamo li izvire. Bez njegovog odobrenja nijesu im se davali ni činovi ni čunovi. Koliko je prednjačio u mudrosti i aposlutističkom glavarstvu toliko je prednjačio u favorizovanju Katunjana, čini se da niko kao on nije umio to istaći ali i druge nahije i plemenima uvrijediti kao on. Katunstvo mu je bilo u krvi, iako je pokušavao nije ga mogao sakriti, iz njega je izvorno crnogorsko katunstvo dimilo više nego u jednog glavara crnogorsko. To mu knjaz i priznade kad ga nad otvorenom rakom posljednji put govorom praćaše. Komandant Sjeverne vojske, lični ali i pametan junak, komandant Garde i senator vječno je počinuo ostavljajući iza sebe brojno potomstvo. Vojvodstvo je sa njega prešlo na njegovog sina Steva komandira crnogorske vojske. I drugi vojvodini sinovi bili su ugledni Marko, senator, Milutin brigadir i Andrija načelnik. Serdar Stanko Mašanov iako hrabar i istaknuti oficir Garde stojao je u vojvodinoj sijenci. Ali porodična luča koja je svijetlila jače u rukama jedne ličnosti prenosila se kod Vukotića neobičnom logikom iz jednog ogranka u drugi, iz jedne porodice u drugu. Kako je glavarstvo nekada sa Vukalovića prešlo na Perkoviće, isto tako je 1890-ih godina prvijenstvo iz vojvodine kuće prešlo na Stankovog sina Janka. Ta neobjašnjiva logika vukotićkog fatuma, vodila je nepogrješivo klatno iz jednog u drugi pravac. 

Jovan Mašana Perkova najviše je sličio Petru, ali je bio divljije i neustrašivije hrabrosti. Ovaj dokazani ratnik i klasični Vukotić i po izgledu i po ponašanju iznad svega bio je nezauzdani ratnik i komandant. Da riječima pokori i uvrijedi bastalo mu je nego ikome, što je nekada koštalo i čitave ratne pogode. Kao onda pod Ostrogom u Bjelopavlićima kad mu čevski zor ne dade pa se izlanu. Mir za njega nije bio život, nadmen i u miru i u ratu dobio je od knjaza nadimak „Vukobaša“. Njegovi sinovi bili su po prirodi drugačiji mirniji i tiši ljudi. Po liku i izgledu Stevo je najviše ličio vojvodi Petru, čak je bio visočiji i ljepši od svog oca, ali od njega je malo što drugo naslijedio. Sve titule koje je nosio i dužnosti koje je obavljao nosio ih je po pravu nasljeđa, više da ih nosi nego da ih stvarno obavlja. Njegova braća i Milutin i Marko i Andrija bili su drugačiji. Marko ugledni senator drugačiji je bio od svoga oca i brata, rano je posijedio, prgave i zornjave naravi lako je dolazio u sukob. Taj odnos između zeta i šure nikada u sebi nije mogao sagorjeti. On kao šura i kralj Nikola kao zet kao da da su bili „crijevo na uglijev“.

Ova tiha netrpeljivost više Marka prema knjazu nego obrnuto, prenijela se i na njegove sinove izuzetno školovane oficire crnogorske vojske. Zalud su bile i akademije i činovi i Nikoli i Jovanu, čekali su povod da čarke pretvore u nepremostivi sukob. I našli su ga u tome što knjaz nije dozvolio Nikoli da oženi njegovu blisku svojtu. Ovo je bio okidač koji će dvojicu mladih oficira zauvijek odvesti Srbiji.

Jovan je više ličio svom đedu nego Nikola, koji je bio isti otac Marko. Kao ljuti knjaževi protivnici obojica su herojski poginuli na početku rata boreći se protiv Austrougara u redovima srpske vojske. Boljela ih je srdžba, bili su svjesni ako ne pripadaju knjazu, da pripadaju Crnoj Gori ali za ispravke već je bilo suviše kasno.

Milutin Petrov iako jedan od najškolovanijih crnogorskih oficira u činu generala, nevelik rastom, a likom tipičan Vukotić, nikada nije izašao iz sijenke. Više zaboravljen neko pamćen, ovaj potencijalni elitni oficir završio je kao palanački pukovnik. Bi puste sreće da ga ubiju kola u to doba.

Isto je bilo i sa Andrijom potpuno zaboravljenim načelnikom okružstva. Ratnički i glavarski gen Petra Stevanova i Jovana Mašanova, proradiće u mladom italijanskom akademcu sinu Stanka Mašanova. Serdar po ocu i general po sopstvenim zaslugama postaće crnogorski Kutuzov, ličnost čije se bitke pamte, a uspjesi ne zaboravljaju. Ovaj gorstas u svemu je ličio na svoje stričeve Jovana i Petra, a najmanje na oca Stanka. Otresit, kolosalne figure, ovaj vojni strateg imao je i veliku ratu sreću. Oslobodio je sjever Crne Gore, zatim Peć i Visoke Dečane, ušao u Đakovicu, prešao ledene Prokletije i branio Mojkovac. Htjela ga je slava, a žudjela legenda, a srednjom vojnom školom postao je sinonim crnogorskog rata u 20. vijeku. I on je kao i svi Vukotići rano počeo da dobija na težini naročito u dijelu kukova, više za njega gotovo i da nije imalo konja da ga nosi. Slavljen i kritikovan okončao je život prerano, njegova slava nastavila je da živi u knjigma, a on je svoje posljednje dane provodio tiho, osamljen i otuđen od svih. Svjestan dubine svojih postupaka, ali i nestanka stare slave crnogorskog ratovanja, prosto novo vrijeme nije bilo naklonjeno ne tako starom serdaru. Umro je naprasno 1927. godine, slično kao i vojvoda Stevo. Neshvaćeni, krenuli su kao novom vremenu, ne shvatajući da ni sami nijesu za njega ni spremni niti ih je ono čekalo raširenih ruku. Posljednji serdar ostavio je iza sebe sina Vasilija, Danju ćerku koja ga je spasila na Mojkovcu i Vukašina gardijskog potpukovnika. Dok je posljednji i istorijski rijetko pomenuti vojvoda, koji nikada nije izašao iz okvira vlastitog šinjela, ostavio je brojno i ugledno potomstvo.

U Perkoviće bilo je i istaknutih pojedinaca poput popa Blaža Jovanovog, zatim Dušana ministra finansija, veoma ugledne i znavene ličnosti. Ovaj viđeni intelektualac plijenio je svojom ljepotom i vještinama, a živio je u Katunskoj ulici u palati Vukotića, preko puta Francuskog poslanstva. Ugledan je bio i njegov brat od strica Sava Jakovov potporučnik crnogorske vojske, pitomac iz avijatičarske škole u Šartru, koji je poginuo u svom avionu na Solunskom frontu. Sinovi popa Blaža, a unuci Jovana Mašanova bili su ugledni ljudi koji su visoko platili cijenu odanosti Crnoj Gori u teškim vremenima. Vuko Blažov kao komandant Garde pratio je kralja u emigraciji, a Bogdan narodni poslanik i gaetaški rezervni komandir proveo je više godina u emigraciji kao borac za pravo, čas i slobodu Crne Gore. Kad bi morao da se izradi jedan ljudski prototip ovog uglednog bratstva onda bi se on zasigurno radio po liku, karakteru i izgledu vojvode Petra, vojvode Steva, Tomaša, Đura i Vuka Blažovoga, mladi – vitki ljepotani, a u godinama kao slatkorani „turski begovi“, ali visoki po crnogorski, sa obrazima preko vilica, spuštenih i blako upalih očiju, flegmatičnog lica, punog života od težine i gena, sporo gegajućeg tijela, pomalo zanosećeg hoda pred teretom teških kukova, ali energični da se počojkaju i pojasne ili čak nacrtaju svoje čegovićstvo, glave zabačene do nebesa i Čeva, neobazrivi prema drugim, do jedino sebi, fizički postojani, interesni i umni sa rukom na korbaču, bili su Vukotići baš do balčaka.

Osim njih treba pomenuti Đuzu sina Šalete Mašanova, artiljerijskog brigadira nesuđenog šefa artiljerije crnogorskog odreda koji je trebao da upadne u Srbiju i dovede na tron Karađorđeviće. Ovaj zaboravljen brigadir dugačkog i spuštenog lica, „pjunuti“ Vukotić, bio je jedan od prvih artiljeraca, ostao je vječito sa ranom na duši za nerođenim sinom, iako su mu šćeri bile „kao i po jedni sinovi“ naročito Đele, poznata nikšićka učiteljica u muškim gaćama, moderna virdžina koja je htjela svom ocu da nadomjesti sina.

Još jedan genetski tipičan je bio i Tomaš Vukotić, ljubavnik i izgnanik, nesvršeni školovanik i jagamdžija. Krupne i pune glave i tijela sa državnim grbom na kapi, za ono vrijeme bio je obrazovan, zbog čega je postavljen za upravitelja varoši Cetinja, ali ljubavna krv odvela ga je opet daleko od Crne Gore.

Bilo je i drugih uglednih Vukotića, od sudije Mila, junaka Đura Šaletića, zatim palih na Javoru i peča poginulih kao živi zid Austrougarima na Čevu, komornika Šalete i drugih.

Serdarstvo sa Vukote na Đikana, sa Vukala na Bogdana pa na Manojla, sa Rama na Stanka, a vovojdstvo sa Vukadina do Rada i dalje na Petra, sa njega na Jovana i Janka opstala je genska svijeća Vukotića vjekovima. Bili su majstori tzv. crnogorskog veljanja, željni pažnje i poniznosti drugih zbog čega su boli očima druge, a kada to nijesu, onda su boli prstima u oči druge. Ovi vječiti nadgonjivači u kućićstvu imali su i dara i talenta, važili su za teške glavare, čija je moć i želja za interesom sezala mnogo dalje od plemenskih i nahijskih granica.

Kada je Crna Gora bila na prekretnici, Vukotići kao da se plemenski i porodično nijesu snašli, vovjoda Stevo sa svojima na jednoj strani, Vuko i Bogdan opet na drugoj, a Janko i Milutin neđe između po oficirski i vojnički. Procijep u porodici ne samo ovoj već i drugim crnogorskim domovima, možda se najbolje ogleda u onom odgovoru Bogdana Blažova nakon vijesti o smrti serdara Janka – da on sadi krtolu. Lako bi mogli preptostaviti da je i jednima i drugima Crna Gora bila na srcu, jer njihov je gen bio takav, ali ostala je priča, a kad ona jednom ode nikada se više ne zaustavi, ostavlja hipoteke na račun onih kroz čija imena proteče. Niti je komandant Janko zaslužio da mu Ivo Jovićević sastavlja pjesmu u Kaplji žuči, niti je kralj Nikola zaslužio da se njegov najslavniji general zaklinje drugom kralju još za života ovog prvog. Niti je Janko zaslužio da mu za večeru služe brsti u bajičke jasle u kuću Raka Ivova, niti da se u državi Karađorđevića tako sa njim odnose. Niti su svi Vukotići vojvoda Stevo, niti je on isti zaslužio da ga kralj Aleksandar ispraća onakvim riječima iz svoga Dvora, optužujući ga da strahuje da će sa njim postupiti kao i sa „njegovim dedom“. Ali nema sumnje da su Vukotići, čiji svaki i najmlađi muškić zna naizust i svoje ali i pretke drugih, duboko imaju svijest o sebi i uvijek znali procjenjivati što je čapra, a što krzno, iako je istina da im je to ponekad išlo teže. Znali su tokom vjekova da odbijaju tuđe ponude i promišljaju dobronamjenski za svoju otadžbinu, u vremenu kad su se kotrljanjem glava naplaćivali ovi izbori, a ne u vremenu kada je cijena tih izbora daleko manje koštala.

Iskrila je ova loza i nakon burnih dešavanja, generali Jovan i Aleksandar bile su značajne ličnosti borbe protiv antifašizma u Drugom svjetskom ratu. Nekadašnji kruti čevski gospodari, sa raznim etiketama, ali i pohvalama i ordenima hrabrosti, nijesu bili živi da ni u ovom ratu ne daju svoje reprezentativne izdanke. Ne bez mana, ali sa mnogo vrlina, manje voljeni, a više poštovani, optuživani da su naslanjače na vladarske stolice i „velike guzice“, ovi katunski protagonisti, satrapi i tlačitelji, ali i junaci po glavarstvu i kontinuitetu mogu se ravnati sa prvijema crnogorskim kućama. Iz kolijevke toliko vojvoda i serdara, dva guvernadura, jednog divizijara i dva brigadira, nekoliko komandira, predsjednika vlade i dva ministra, par senatora, poslanika, oficira i barjaktara, iznjediro se i jedini crnogorski oskarovac. Đe je bilo, tu i kaplje, a loza trag vodi.

(Nastavak uskoro…)