Foto: Relja Brković
Istoričar Srđa Martinović donosi zanimljivi istoriografski esej o znamenitim crnogorskim bratstvima, čije su sudbine pratile sudbinu crnogorske države. Esej objavljujemo u nastavcima…
Boškovići – Orjelučki glavarski fis
Orja luka kao da je bila u svom nazivu predodređena da se u njoj rađaju glasoviti ljudi. Ona je dom i Boškovića, čije se prezime u Crnoj Gori, nikada nije razdvajalo od njenog imena. Prezime i ime ovog mjesta uvijek su išli zajedno, jer reći Boškovići u tadašnjoj Crnoj Gori moglo je i da ne znači puno, ali reći Boškovići sa Orje luke značilo je sve. Orjelučka kolijevka iznjihala je Boškoviće koji su dali Crnoj Gori desetak uglednih glavara, junaka i vojskovođa. Ova poznata crnogorska familija glavarstvo je počela nositi nešto kasnije nego nekoliko drugih starocrnogorskih porodica, ali ne bez razloga. Stiješnjena između Stare Crne Gore i moćne Otomanske imperije borba za slobodu i nezavisnost Crne Gore bila joj je teža i neizvjesnija. Pod oštrim mačem više glava sopstvene nejači često su bili pred izborom slobode crnogorske illi vlastitih života. Ove izbore nije uvijek bilo lako praviti ali Boškovići su to često znali i baš zbog toga se i danas o njima prenosi priča sa koljena na koljeno. Tokom 18. vijeka najpoznatiji je bio Petar, četovođa i junak koji se borio sa Katunjanima i ostalim nahijama. Nakon njega najviše je isprednjačio Mijajlo Bošković, serdar crnogorski i po gramati ruske carice Katarine II plemić u junak. Serdar Mijajlo organizovao je i vodio borbe protiv osmanske slike, a bio je i član Heterije, balkanskog udruženja za oslobođenje od osmanske vladavine. Nakon njega u nizu svijetle imena – serdara Rama, serdara i pop Mata, serdara Petra, popova Janka, Mira i Đoka. Nakon više decenija jednog ili dvojice, neka sila ovog izdanka sručila je u jednu deceniju snažan snop uglednih pojedinaca. Najugledniji od njih vojvoda i pop Risto Bošković postade zet knjaza Danila, kada uze Janu Stanka Stijepova za ženu. Međutim nemirna granica i nevaljastvi Turci, ne dadoše da se ovo prijateljstvo razvija u istom duhu kojim je i počelo. Ipak ovaj sukob manje je mnogo bio porodični i bratstvenički, a više politički i koncepcijski. Bjelopavlićki zor ne dade Boškovićima da se pokore Petrovićima, ali im isti taj zor ne zasmeta da spušte glave pred skadarskim pašom kad zaiskaše njegovu pomoć u obračunu protiv knjaza i svoje Crne Gore. Uz Rista stadoše znameniti Vido Novakovakog sa bratom Đokom ali i neki drugi Boškovići. Prijekost i nepromišljanje srditog cetinjskog gospodara, koji diže vojsku na ovo pleme crnogorsko, natjera Boškoviće spremne na otpor ovo surovom činu da se pokore drugom gospodaru. Svjesni tereta sopstvenih odluka da nema ognjišta do svoga doma, brzo se pripovratiše sjenika velikih djela svojih časnih predaka. Ijedak na njihov postupak knjaz odluči da im za ovu bruku prikači još jednu, onu goru crnogorsku – da ne smiju do brtive za pojasom nositi kano kakve ženturače i da ih drugih ne smiju do jedino Brtivićima zvati. Nijedna strana ne bi bez grešaka, a naročito ne bez onih koje se mogu ispraviti. Ipak ima u ovim pričama i pomalo ali i podosta legende i mita, kasnijih dodavanja i prepričavanja. Niti su knjaževi boškovićeski sestrići goreli u ognju niti su su otrovani umirali, niti su Boškovići tokom boravka u Skadru stvarno imali namjeru vojevati protivu svoje jedine svetinje – crnogorske državnosti. Ovi ugledni ljudi, iako u bijesu ljutni i nagli, nijesu bili duše i genetike. Lako je kažu junaka prekoriti, Boškovići se vratiše, a knjaz im pruži ruku pomirenja. Ostade što je bilo, oprosti se ali se sigurno i nezaboravi. Ali jedno je tačno, ta čegrst među njima ne bješe ne premostiva razvalina. Risto nastavi da glavari sa Vidom i Đokom. Ne osjetiše Boškovići vladarski srdžu ni ubistvom knjaza Danila, a početkom vladavine knjaza Nikole zaboraviše se međusobne tenzije. Uz knjaževe stadoše vjerne kabadahije Janko i Petar Boškovići. I prije i poslije orodiše se Boškovići ne samo sa Petrovićima već i za Vukotićima, Martinovićima, Plamencima i drugima. Sa njihovom krvlju rado se miješaše drugi i oni bolji ali i ono nešto gori, ako je moglo biti. Postaše Boškovići i ujaci i zetovi i šure i druga svojta mnogim na glasu Crnogorcima, visko rangiranim u državnoj službi. Roditeše i posudiše svoje gene dostini prvih ljudi u zemlji i bi milo i jednima i drugima. U ovom periodu uzdiže se još jedna figura, po svemu ugledni i svojni Bajo Bošković, komandant Bjelopavlićke brigade, najveći vojni komandant. Junak i lični i komandni, mlad se razbolje i brzo nesta, a valjao je svakog znamenitog Boškovića. Naslijedi ga sin Blažo, ova kolosalna figura, snažne građe, čvrstih i punih crta lica posta gardijski oficir, a potom i prva perjanica knjaževa. Službom na Dvoru posta blizak ne samo po krvi već i po družbi sa svima. Zasluži i dobi činove i zvanja, sve do najvećeg – brigadira crnogorske vojske. Ravna se silni Blažo čije toke krasiše neki kažu šest, a drugi pak deset sloba B, sa drugim kućićima, grbašima i sabljašima crnogorskim. Blažo Bajov Bošković brigadir Bjelopavlićke brigade, po svemu bješe crnogorski vitez, i po kući i po službi i po prijateljstvu ali i po karakteru. Po njemu se krojila uniforma crnogorskog oficira i vojnika jer je prvi proba na Cetinju toga dana, kad ruske hlače kao prijedlog uniforme pokudiše i odbačiše crnogorske princeze. Ova vjerni protežir knjaževske politike, bio je čvrst stub njegove vladavine pa i u danima ustavnih borbi i teške političke krize. Ne ustežaš, kada je trebalo ni dići silu na svoje, ali isto tako bastaše mu i reći što drugima nije. Koliki je ugled imao najbolje govori činjenica da je bio jedan od rijetkih čije se ime nije često izgovaralo sa očevim imenom, već samo Blažo što je bilo dovoljno da se zna na koga se odnosi. Ovo je u Crnoj Gori toga moralnog ki ratničkog kodeksa značilo ne nešto nego mnogo. Blažo naravno nije bio „stariji“ od svoga oca, kao dnas što su pojedinim sinovima očevi stariji od đedova kad se odlučuju da prate francionašto otaca, a ne slobodarstvo đedova, kad se odlučuju da slijede zastave i grbove na prolaznim kapama očeva, zaboravljajući vjekovno znamenje na dušama svojih đedova. Bio je Blađo oštar, iza gorostasnih očiju i sile, nije bilo puno promišljanja u postupanju. Malo ko je tako uživao u svom kućevićstvu kao on i malo ko je o sebi stvori takav mit kao on. Jedan o tih nestvarnih mitova bilo je to i da je vrhunski vojni strateg, a on osim neusmljivog ratničkog gena i izuzetne hrabrosti, nije imao veće vojne škole od razgovora u Nikolinoj odžakliji. Ovaj tvrdi knjažev bedem prema turskoj granici, znao je i da zabani, onako po crnogorski kad je na Velikoj poljani svoju šestu brigadu htio da postroji prije drugih. Volio je knjaza, a i ovaj mu dozvoljavaše što drugima nije moglo biti, iako im možda i bolje bastaše. Dovodio je Blažo svoju prvijenku ali i sinove na Dvor. Igrala su se đeca sa prinčevima još dok su bili pelenaši i jedni i drugi. Tada na Dvoru odrastahu ne samo crnogorski prinčevi i princeze, već kraljica Milena čuvaše i svoje unuke srpske plave krvi. Kakav je bio Blažo i kakav su odnos drugi imali prema njemu najbolje govori jedan istinit događaj o vragolanstvu malog princa Aleksandra. Kad je Blažo došao kod knjaza, dok je boravio u sudbonosnoj odžakliji, ostavio je svoju kćer da se igra sa drugom svorskom đecom. Ali Sandro kako ga zvaše đed po crnogorski bi manit kako tada tako i kasnije i udari Blažovu miljenicu, koju ova nađe uplakanu. Uze Blažo da „sveti“ svoje najmilije suze pa ošamari budućeg jugoslovenskog kralja. Nije Blažo tado mogao znati za ovu sudbinu ovog bolešljivog ali vragolastog dječaka, a niti je bjelopavlićkog brigadira to uopšte zanimalo u svom postupanju, jer je na reakciju, na Sandra slabu, knjaginje Milene otresito brecnuo, čvrsto vjerući da je u pravi bio za ovaj šamar. Možda je na cetinjskom Dvoru punom kraljevske đece bilo još ovakvim šamara ili suza ali istorija nije pamtila dječije svađe. Dijete slaže scene pred očima bolje nego iko drugi, pa su se možda ove zaboravljene svađe vraćale decenijama u postupcima odraslih. Možda je jedan takav nezabilježen dječiji šamar ili neispričana malena suza bio povod stotinama stvarnih suza odraslih ljudi. Ne može se osporiti da je bio cetinjski miljenik, drag gost jakih kuća, bio je zet Vukotića, a preko šćeri Milice koju je dao za Petrom Boškovim Martinovićem, orodi se i sa Petrovićima. I danas vele da je Ljubo Crni, Miličin sin, fizički, po brundastoj dubini glasa i izgleda bio Blažova kopija. Kad ono izbi Prvi balkanski rat da se konačno izagoni agarjanin turski, Blažo pod komandom imaše Zetski odred sa dvije divizije. Milo mi bi pa šćeše zboriti „do kralja mojega ja do Skadra nemam starijega“. Po mnogo čemu specifičan i poseban, ovaj istaknuti Crnogorac i ratnik, bio je specifičan i u smrti. Istorija je i dalje pred nepoloženim ispitom, da li komandant Zetskog odreda presudio sebi iz nekog razloga ili je odstranjen kao smetnja drugim kadrovskim planovima. Kako god, njega više nije bilo, a njegovo mjesto zauzeo je prijestolonasljednik Danilo, nevješt vojni starješina. Neki bi mogli reći i neiskusan ratni komandant, ali taj komentar mogao bi se osloniti na većinu crnogorski starješina na Skadarskom frontu, jer posljedni rat koji je vođe završio se 1878. godine, kad većina od njih nije ni bilaa rođena. U ove spada i sami Blažo. U grudima sa jednim ili više metaka, ovaj nerasvijetljena strana istorije ostaće do danas enigma, oko koje su se ispredale brojne priče. Dok su jedni govorili da znaju ko su ubice i njihovi nalagodavci, drugi trvrde da su svjedoci samoubistva. Istina je nedokučiva, pao je brigadir i komandant i gotovo čitavi vijek ostao je u grobnici na Fundini zaboravljen od svih, a nakon pogibije, Jole postade ordnonas oficir ka mu otac 40 godina ranije, ne izdrža teške uslove austorugarskih logora. Njegovi sinovi bili su ugledni ljudi, od koji je Dušan bio učesnik balkanskih ratova i pukovnik Vojske Kraljevine Jugoslavije. Njegova smrt i danas se pripisuje Petrovićima, najčešće se iz tih intriga oslobađa kralj, a u vezi dovode prinčevi Danilo i Petar. Oni koji drže stranu Petrovićima insistiraju na traženju razloga u neuspjehu početke Blažove ekspedicije i šporkim kraljevim riječima, ali ne vide i loše postupke kraljevih sinova. Drugi koji se predstavljaju sa advokate porodice Bošković govor pokušavaju u njoj oživjeti stare trzavice među porodicama ne želeći da vide da je ova porodica imala prijateljske odnose sa ključnim akterima ove priče, da su sinovi ubijenog postali u državi Petrovića to što jesu. Međutim, niko i ne potencira pitanje zašto su kosti ovog izvanrednog Bjelopavlića ostale tu đe je jesu, je li to bio odnos vlasti koje su se smjenjivale na ovim prostorima ili odnos njih samih prema njemu mrtvom. Ali sve ostaje domen nagađanja, zaboravljajući da šamari u Crnoj Gori najviše bole, pa ili oni sa pet prstiju ili oni riječima iz ustiju. Vjerovatno da je jedan od njih ili zabolio ili osvetio i brigadira Blaža.
Isto kao što Boškovići nijesu dozvolili da budu puška iz koje se puca na knjaza i Crnu Goru 1855. godine, ne trebaju da dozvole da se preko Blažove sudbine ispaljuju hici na crnogorsku istoriju, jer hici takvog kalibra padaju po sebi, a slavni Boškovići sa Orjele luke su davno postavili i postavljaju kamenje u državnosti Crne Gore. Po glavarstvu, junaštvu, znamenitim ljudima pripadaju istoriji i zaslužuju svoje mjestu u vijencu najznamenitijih crnogorskih porodica.
Za razliku od Đuraškovića koji su događaje iz 1852. godine i gubitstvo glavarstva pretvorili u sopstvenu tragiku i traumatičnu determinantu prema kojoj su se određivali gotovo svakodnevno, Plamencu se bolje nosili sa Markišinim postupkom iz 1847. godine. Iako je postupak Markiše Andrijina teži, pamtljiviji, tim prije što je Njegoš u pjesmi iznio optužnicu protiv njega, možda u ovakvom ponašanju treba tražiti razloge što većinski Plamenci nijesu učestvovali u ovom pohodu pa se nijesu ni smatrali krivi, ali ipak uvijek su bili na udaru od samovoljnih katunskih galijoština koji su ih prekorijevali i pošpigavali, a naročito ministra Iliju Plamenca. Đuraškovići su tiše podnosili načinjenu nepravdu, zbog koje su i smai dijelom snosili teret jer baš tih godina poput ždrvnja trošio glavarski gen, koja je vrlo brzo ispravljena uspinjanjem novim izdanaka ove porodice u društvenoj hijerarhiji. Plamenci su bili glasniji, bučniji u odbranama, ali uvijek kad ih drugi nijesu „čačkali“ u ovome je najviše prednjačio Jovan, jer se to ticalo lično njegovih, a izgleda da ga je najivše i šenjalo, naročito u godinama nakon molbe kralju Aleksandru.
Radonjići – vladarski pretedenti
Možda nijednu crnogorsku porodicu ne prate kontroverze od njeguških Radonjića. Razlozi za ovo su brojni, od toga da li su bili promletački ili proaustrijski ili samo predvoditelji drugačijih koncepcijskih viđenja Crne Gore, do toga da li su bili samo posebna vrsta glavara ili čak i civilni gospodari crnogorske države. Ovi ugledni li znameniti ljudi i nakon 190 godina potpunog silaska sa istorijske pozornice, prate kontroverze i danas, a koje su prisutne u crnogorskoj istoriografiji. Radonjići sa Njeguša svoje porijeklo mogu pratiti vjekovima unazad, sa brojnim kneževima imali su svoje ugledno mjesto i glavarili i prije Petrovića-Njegoša. Međutim, kao da je takmičarski duh ove dvije porodice iz istog mjesta, međusobnih komšija i prijatelja naročito proradio dolaskom na vlasti Petrovića. Sa njihovim usponom nešto kasnije svoj put krče i Radonjići. Sa titulom serdara još na početku 18. vijeka bili su glavari i njeguški i crnogorski. Zadovoljenje osjećaja nedovoljnosti upotpunili su zamjenom guvernadursta, dajući serdarstvo i dodatno plaćajući 120 dukata. O ovoj najpoznatijom crnogorskoj trampi i danas se živo govori, iako su su možda više i zaboravljeni iznosi i sama valuta kojom je isposlovana ova tanskacija glavarstva. Titula guvernadura uvedena je 1717. godine iako postoje podaci da je ona postojala i decenijama pa i vjekovima unazad. Ipak ove godine ona poprima drugačiji stabilniji oblik. Guvernadur je bio neko od uglednih crnogorskih glavara, po mogućnosti najugledniji, a ako ne onda onaj koji se te titule htio prihvatiit. Zadužen je bio za blisku saradnju sa susjednom Mletačkom Republikom koja je nastojala ostvariti uticaj na buntovna crnogorska plemena i crnogorske mitropolite. Osim obaveza podrazumijevala je i materijalne privilegije koje su bile veoma primaljive za taj period. Guvernaduru nije bila izvorna glavarska titula, o čijem su uvođenju ili izboru odlučivali crnogorski vladari ili cjelokupna plemena. Ova izvanjska titula bila je strana Crnogorcima, u početku su je više prihvatali privilegija radi nego željom za stvarnim obavezama. Prvi crnogorski guvernadur Vukota Vukašinov bio je bez sumnje jedan od najuglendijih glavara, imao je podrčku plemena i uživaoa u gledu u narodu, njemu samo ova titula nije bila toliko bitna. Njegov sin Đikan naslijediće je zajedno sa plemenskim glavarstvo, ali i sam nezainteresovan za nju odlučuje je na neki način prodati jednog drugoj porodici koja vjerovatno bolje znala što će sa njom raditi. Za serdarstvo i nešto dukata, Radonjići su se okiti guvernadurskim zvanjem vjerujući da će im ono obezbijediti brži uspon. Iako nije bilo precizno definisana njihova uloga u odnosu na domaću vlast, a naročito ne u odnosu na plemensku titule i glavare, vremenom će se ona uzdići iznad serdara i vojvoda. Radonjići su bili itekako zainteresovani da titulu guvernadura uzdignu na veći nivo i da je iskoriste za bolje poziciniranje u crnogorskom društvu. Ipak snaga ove titule zavisila je prvenstveno od ugleda i energišnosti ličnosti koja je obavljala, zatim ukupnih društvenih okolnosti u Crnoj Gori tj. spremnosti drugih da je prihvate, potom energičnosti crnogorskih mitropolita ali i interesa i intenziteta velilikih sila koje su preko nje bile spremne da ostvare uticaj.
Stanislav Stano Radonjić prvi guvernadur u ovom istrogovanom zvanju, temeljito je gradio svoju poziciju. Podržan od porodice, stekao je značajan imetak, okupio ljude i ugledna bratstva, čvrsto se držeći svojih poslodavaca. Ovakve njegove reakciju naišle su na otpor crnogorskih mitropolita, ali i većeg dijela crnogorskih plemena. Njegovo prilično kratkotrajno guvernardurenje nasljedio je njegov sin Jovan ili Joko Radonjić koji je pak donio novu dimaniku i percepciju ove institucije. Iako se sa Petrovićima sukobljao oko vlasti, sa njima je dijelo pečat ali i u ratnim okolnostima i sudbinu Crne Gore. U miru teški protivnik, u ratu je bio snažan saveznik odbrane Crne Gore od turskih napada. Vanjskim primanjima, umjetnom politikom i trgovinom, Radonjići su osim vlasti dobijali i veliki imetak i uzduzali se kao posebna klasa. Prema svjedočanstvu savremenika guverandur Joko nosio je crveni ukrasni vlast, a o njihovom bogatstvu i ugledu svjedoči specifično naoružanje, diplome i druge glavarske relikvije. Mali revolverski pištolj i druge polovine 18. vijeka, zatim posebno ukrašene simsije i kutije za duvan, kompleks kuća i imovina na više mjesta, broj stoke i monopol nad pojedinim vrstama robe svjedoče o moći koju su Radonjići imala u tom periodu. Kad ovome dodatom broj međunarodnih posjeta u kojima su učestvovali guvernaduru Radonjići od Beča do Petrovgrada, kao i pisma i povelje preko kojih su opštili sa drugima možemo govoriti o posebnoj klasi ljudi koji su odvajali vremenom od drugih. Toga svjesni, stvarali su koalicije o drugima, pokušavajući savezništvom i domaćim i inostranim da dodatno učvrste vlastitu moć, nijesu se libi ni od ulaženja u sukob i sa Petrovićima ali kad-kad trgujući i interesima Crne Gore ili makar voljom njenih plemena. Ne treba sporeći činjenicu da se guvernadur Joko potpisivao uz Petra I, niti to da je u jednom trenutku bio najmoćniji glavar, koji je imao moć suodlučivanja sa cetinjskim Svecem. Ipak ni Petrovići nijesu lako ispuštali insignije vlasti iz svojih ruku, već su pokušali suzbiti moć guverandura. Prvi je pokušao Petar I ali nakon što je postigao kompromis sa guverandurom Joko, odustavo je od ove namjere vjerujući da je važnije unutrašnje jedinstvo pred teškim spoljnim neprijateljstvom. Petrovići kao i Radonjići čekali su pogodan momenat kada je će uz pomoć jačih plemena skrajunjuti one druge iz borbe za crnogorski tron. Jedinstvo svjetovne i duhovne vlasti dodatno je osporavalo Radonjiće, ali i otvaralo im nadu da će doći dan kada će se ličnosti iz dinastije Petrović Njegoš povući u duhovnim život, prepuštajući njima svjetovnu vlasti. Međutim, kada nijesu iskoristili momenat slabosti vladike Save, za Radonjiće već gotoov da je bilo kasno. Usud je htio da neenergične Petroviće prate isti takvi ili slični Radonjići ali i obrnuto. Stanislav i kada je mogao da uze prvenstvo kuće Petrovića i sam je bio nedovoljno snažan i agilan, a ni funkcija guvernadura nije bila u tom periodu dovoljno igrađena i jaka. Snažan Radonjić bio je Joko, komandant, diplomata, otresit glavar i Crnogorac držao je guvernardursku vlast u periodu vladavine energičnog duhovnika i vladara Petra I, koji nije lako odstupao od vlastite sudbine. Konačno rasplet ove dualnosti koja je trajala više od 50 godina riješiće Petar II. Iako mlad i nevješten, iamo je prirodnu bistrinu da sagleda ili usvoji savjet da se odmah mora obraačunati sa guvernadurskom opozicijom. Joko je bio mrtav, a njegov sin Vukolaj Vuk nije bio što i njegov otac, ni vrijeme ni autoritet, a ni plemena nijesu u bila naklonjena Mletačka Republika već odavno nije postojala da stane iza Vukovnih namjera, a odabrati Austriju kao drugog saveznika zauvijek bi značilo izgubiti podršku najvažnijih crnogorskih plemena. Austofilstvo nije bila karta na kojoj se moglo igrati, posljedice poluvjekovne vladavine Petra I i dalje su se osjećanje, a ugled Radonjića znatno je bio opao. Ovakve okolnosti dale su mudrom Njegošu priliku koja se nije smjela propuštit. Okupio je najuglednije glavare, dobio podršku Senata, ukinuo guvernardursto, preinačio smrtnu kaznu i osudio ih na izgnanstvo. Sentenca je bila dovoljan alibi da se ogranak Radonjića izgna iz zemlje, da im se kuće sruše i zauvijek okonča sa njima. U progonstvo je otišao i Luka brat Vukolajev, proklamovani senator čijim se potomci kazuju neke današnje generacije. U ovom destreganju ponajmanje su radili Petrovići, a znatno više drugi, poput par Vukotića ali i samih Radonjića. Uspinjanjem Stana, svijetljenjem Joka, sa Vukolajom snažnog imena ali ne i stvarnosti nestali su Radonjići – Guvernadurovići kao glavari. Od tog trena Petrovići su bili bili mirni, a Radonjići po kojima se Guverandurnicom zove prva crnogorska tamica, istrošeni od ove borbe našli su utočište na austrijskoj teritoriji, Tivatske Župe.
Da nije bilo 1832. godine i osude dijela Radonjića, danas ne bi trebalo ni pominjati da su oni trojaki – Guvernadurovići, Žutkovići i Radovići. Među sobom se ovako zovu, više da bi se napinjali ko je bolji, nego stvarno što se nijesu znali koji su koji. Takav odnos ostade i danas Radovići stadoše uz Guvernadure, onih kojih više nema, a potomci hrabrog i junačkog popa Žutka za sebe opet Radonjići. Kada se već početkom 1840. godine javio Ivo Rakov sa bratom Đuricom po Cetinju, da se vrzma oko dvora i gospodara mnogo su se pitali odakle sad opet Radonjići. Đurica je bio snažne konstitucije, kabadahija po ponašanju koji je terorisao lokalno stanovništvo. Istoričari ni danas ne znaju odogovor na ovo pitanje, a čitavo vrijeme im je pred nosem. Ovo su Žutkovići, Petrovića pomagači i prva im svojta, a nije da su baš manje bolji od onih na koji krš bačiše, ma nijesu oganj iako dostina misle da jesu. Ivo Rakov uze za ženu Njegoševu sestru, posta od perjanika, vojvoda i senatur, blizak dvorski čovjek. Ovaj Žutoković bio je bistar i hrabar, a iđaše mu i komandovanje odredima u ratu. Školova oba sina, uz pomoć Danila. Stanka posla knjaz sa Nikolom na studije u Parizu da mu bude sjenka i da ga o svemu izvještava. Brinuše dosta za sigurnost knjaza Danila, a često očaše i da plače kad ovi odbi da sa sobom povede pođekojeg od svoje pratnje. Ivove suze ne bjehu uzalud, naslutiše mu pogibiju. I novi knjaz ga lijepo prihvati, a kako i neće kad je otac njegovoga školskog druga. Iako ga je Stanko nervirao tokom francuskih dana jer ga špijaše sve stricu, ne moga od njega ocitati. Stanko je dobro zadužio i Danila i Petroviće, jer spriječi da Nikola Mirkov ode u garibaldice i pogine za ujedinjenej talijansko ali i onda kad se Nikola „osuši“ od ljubavi. Sve ovo Stanko je reodvno javljao Danilu, a s Nikolom ka da ništa nije bilo. Mladi knjaz željno čekaše brata od tetke da se vrati jer je Stanko nastvio školovanje na Sensirškoj akademiji. Po povratku Stanko posta knjažev prvi ađutant, nego mu se otac propi od nesreće neke, vele da je zbog ženskih rabota i neke nanešene mu sramote. Je li ili nije ne zna, ma ga ubiše iz drugih razloga Donjokrajci 1874. godine ispred svijetloga Dvora. Ovo je Stanku teško malo ma nije oca svetio, ne makar javno da se zna. Iako vojniči obrazovan sa najboljeg mjesta, nešto u njega puče onaj dan kad izgubi bitku na Bišini kao prvi šef štaba crnogorske vojske. Od tada se Stanko zanavijek mainjao vojničenja i prešao u diplomatiju u kojoj se odlično pokazao. Ovaj rijetku Crnogorac bez brkova, duže malo svjetlije kose, nosio je likonovsku bradu. Djevojačkog, nježnog izgleda, ležala mu je diplomatija. Govorio je jezike, postao je prvi crnogorski ministar inostranih djela. Crnogorci su čudan narod, naročito kad pušte da im drugi pamte i pišu ono što bi trebali oni da im kažu, pa tako i danas svi „znaju“ da je prvi ministar ovog resora vojvoda Gavro Vuković, a ne Stanko, pariški intelektualac vodio ovo ministarstvo više od deset godina od njegovog osnivanja. Da ga je ovaj mladi Njeguš organizovao i utemeljio. Kasnije je službovao u Carigradu, umrije mlad. Njego brat Stevan bješe sušta suprotnost, oblik crta lica školovao se po inostranstvu, neđe u Italiji, poskitao se i pomanitao. Nestalnog karaktera izazivao je oko sebe, valjada ljut bliskost Stanka i Nikole. A mogao je i Stevan možda više i energičnije od Stanka, da bude bliži i važniji Nikoli, ali ne dade mu pusti prkos i karakter. Nije da nije bio Stevan i bio u pravu, imao je on svoje razloge, znao je i vidio bolje no mu brat, isto što i otac. Zbog toga i zamržje Petroviće, zapravo u njima ono pohotno i nevaljalasto zato se i odmetnu od njih. Sestre su im bile za divizijara Mitra Martinovića i brigadira Jovana Popovića Lipovca. Milica Mitrova bi mu druga žena, dade mu lijep porod ali nenafačan, brzo počeše muška đeca da umiru, valjda ih stigoše geni. O tome malo ko pričaše ali Mitru i Milici umrije Boško od godinu, Drago od 17, a Vasilije se mlad razbolje od Parkinsa, a niko se ne pitaše zbog čega. Zato što je Milica Mitru bila prva rođaka i po majčinoj i po očevoj strani, baba joj bješe Mitrovoga đeda sestra, majka sestra od strica njegove majke. Nego Jovan Popović legenda ruskih ratova ne diže sa Cetinja zbog ovoga, nego zbog istog onog što mu se tast poče opijati i zbog onoga što mu šura Stevan ijed na Petroviće bačaše. I Stevan umrije mlad iznese ga vod vojnika iz sadašnje Gradske kafane koja tada bješe kuća Radonjića. Pri provodu za Njeguše, komandir voda Ilija Nikov Martinović ošesta korbačem sotonova Marka Ivova Počeka što mu poremeti počasni špalir. Zbog ovoga izbi tragedija, „dobrotovori“ pošpignuše Marka te na vrh godine skoro mučki ubi Boška Nikova koji nikakve veze sa ovim nije imao.
Od Stevana osta đevojka Bose, vjerna kompanjolka ređine Jelene, sa kojom je čamila nostalgične sate po Rimu kad joj je trebalo crnogorskog jezika i Crne Gore. Stanko imaše Iva koji je naslijedio vojvodstvo od oca ali ono mu malo pristajaše. Bješe mlad, moderan konjički potporučnik koji je odrastao i školovao se u građanstvu. Pripadao je onoj malojbrojnoj grupi crnogorskih oficirskih kicoša. Na Lovćenu 1914. bio je komandir kvartira, a u januaru 1916. godine odsutpi iz Crne Gore sa Petrom, najboljim drugom. U emigraciji je služio kao ordnonas oficir i kralju i Danila. Kasno se vratio u Crnu Goru, među potonjim, priključi se crnogorskim federalistima. Dođe i rat i vojvoda bez vojvodstva posta gradonačelnik Cetinje u teškim ratnim godinama. Sin mu Dušan, artiljerijski oficir, posta sve što mu otac nije. Između istine i laži, ovaj nacionalista, veliki anglofil i simpatijama i obavještajnim radnjama, bješe glavna veza Crne Gore i Engleza. Šuškalo se da je u italijanskom poslanstvu bio radio na kojem se mogla čiuti engleska komunikacija. Dušan Ivov ode za Italiju da se sretne sa Englezima i nikad se vrati. Provrtan kakvog je Bog dan, oženi se kćerkom Milana Stojadinovića, oca bez sinova. Krckajući blago svojeg tasta, koje je zapravo jugoslovensko, povučeno iz rezervi, postade argentiski magnat, vlasnik najveće luke i najveće grobnice. Luku u Buenos Airesu nazva Antivari da ga sjeća na domovinu, a višespratnu grobnicu kupi na najpestižnijem groblju na svijetu Rigoletu, među kojima nema nijedan drugi Balkanac bez jedan Hrvat i trojica „ludih“ Crnogoraca. Neka što u je tast bio Stojadinović, savjentik Peronov, nego mu tasta pašenog bi Nikola Popović, general i narodni heroj, sin Krsta Popovića, očevog saboraca. Tako se nekako u krvi na obalama Retira povezaše četnik i sin zelenog vojvode, radikal predsjednik jugoslovenske vlade i crveni general zelenaškog porijekla. Samo je Crna Gora mogla ovako da ispreplijeta ljudske sudbine.
Na kraju od Guverandurovića i Žutkovića malo što osta, a Radovići nastaviše da budu Radonjići. Odavno su počeli da zapisiju o sebi, ističući svoje plemenstvo, pritvrđujući ga u svojoj borbi za vlast. Više kneževa, tri guverandura kao najvaažnije ličnosti nakon mitropolita, potom jedan serdar i trojica vojvoda, ministar inostranih djela bile su niti jednog porodičnog gnijezda. Kada ovom priključimo obrazovanu i ispred svoga vremena Katarinu Radonjić, pisca i političkog mislioca iz sredine 18. vijeka i školovanog oficira Mila nesmuljivo je da je ova ugledna porodica dala valjane i krupne figure crnogorske istorije. Iako rano glavari, njihova nit je davno i dosta rano prekinuta, a njihovo prvijenstvo nije trajalo vijek, a obilježiće ga ne toliko borba za Crnu Goru koliko borba sa Petrovićima. Kao gubitnici ove borbe, istorija je prema njima bilaa prilično stroga i nepravedna. Iako sa snažnom hipotekom, nijesu sebe smatrali izdajnicima, niti su to bili, možda baš zato 1918. godine znali su birati stranu znajući jasno da razdvajaju svoje jogunstvo prema Petrovićima od interesa Crne Gore.
Uspon i pad jedne crnogorske porodice kroz četiri njene generacije
Matanovići iz Ćeklića za vrijeme vladavine knjaza Danila i kralja Nikole dali su niz istaknutih i zanimljivih ličnosti iz različitih oblasti društvenog života. Slovo o njima je zapravo priča o četiri uspješne generacije jedne porodice od njenog naglog uspona do nestanka u periodu od nepunih 70 godina.
Dolazak knjaza Danila na vlast 1852. godine pratio je brojne ozbiljne političke konfrotacije njegovih pristalica i protivnika okupljenih oko Pera Tomova, Đorđa Savova i serdara Mila Đikova Martinovića. Drugu političku grupaciju podržavale su uglavnom starija bratstva koja su se već snažno etablirala i u političkom, vojnom i ekonomskom pogledu, dok je mladi knjaz morao da traži saveznike među pojedinicima i bratstvima koja u tom trenutku nijesu imala tako snažan uticaj u Crnoj Gori. U tom periodu početka 1850-ih godina tragajući sa saveznicima među pojedinicima ali i crnogorskim plemenima i bratstvima uzdigao se jedan novi društveno-bratstvenički sloj koji su mnogi označavali „novim ljuđima“. Zapravo radilo se pojedincima ili grupama pojedinaca koji nijesu ranije bili visoko na društvenoj ljestvici, a koje je trebalo „podići“, a da bi bili vjerniji i pouzdaniji. Tako je uz snažnu podršku novog knjaza iz velikog bratstva Kaluđerovića iz Ćeklića izdvojila se jedna porodica i po svom starijem pretku Matanu uzela prezime Matanović. Najistaknutiji predstavnik ovog novog prezime bio je pop Staniša Kaluđerović sa četiri sina – Đurom, Savom, Stevanom i Špirom. Uz njih tu je bilo još svega nekoliko članova koji su uzeli novo prezime Matanović, među kojima su Krsto i Andrija. Sva četiri sina popa Staniše rođeni su Kaluđerovići i duže vremena su ih tako i drugi oslovljavali, tek u prvoj deceniji vladavine knjaza Nikole, oni će definitivno preuzeti prezime Matanović.
Uspon ove porodice počinje ženidbom popa Staniše Kaluđerovića sa kćerkom Novaka vojvode Stijepa Martinovića, čija je porodica snažno stojala uz vlast knjaza Danila. Ubrzo četiri Stanišina sina kao bistri ljudi uspinju se na važne državne i službeničke pozicije u novoj Knjaževini. Đuro Stanišin je zaslužio titulu vojvode, a ubrzo je ostao i član Senata kao najviše upravne i sudske vlasti u državi. Vojvoda Đuro nije bio velik rastom na svojege ujaka Mišana Martinovića, crnogorskog hrvatbašu, njemu se jedino sličio po snažnim prodornim zelenim očima i dijelom po liku. Vojvoda i senator bio je ličnost od povjerenje knjaza Danila, a kasnije i knjaza Nikole. Postavljen je za predsjednika Velikog suda, za potrebe crnogorskih vladara obavljao je povjerljive poslove u zemlji i inostranstvu. Iz Ćeklića se preselio na Cetinje, bavio se trgovinom i zahvaljući povlasticama ubrzo je stekao priličan imetak. U njegovom vlasništvu bila je kuća Matanovića na susretu trga sa tadašnjom Katunskom ulicom (današnji Atelje „Dado“). Upravo vojvoda Đuro je pomagao Valtazaru Bogišiću prilikom njegovog istraživanja koje je prethodilo donešenju Opšteg imovinskog zakonika 1888. godine. Vojvoda Đuro Matanović u ratovima nije bio posebno nadaren vojskovođa, pa je učestvovao više sa počasnim položajima nego stvarnim komandnim ingerencijama. Za razliku od njega koji je bio više fokusiran na ekonomske poslove daleko uspješniji ratnici bili su njegova braća Pero koji se okitio titulom serdara i komandir Stevan koji je u Veljem ratu uspješno komandovao Cucko-ćeklićkim bataljonom. Podvig komandira Stevana opjevao je knjaza Nikola u jednom od svojih kola u kojem navodi da su jedinice komandira Stevana zbog zasluga dobile čast da uđu prve u tek oslobođeni Nikšić.Četvrtog sina popa Staniše, knjaz Danilo je uzeo kod sebe na perjaničku služu, a kasnije tokom 1860-ih i 1870-ih bio je perjanički kapetan, odnosno rukovodio je jedinicom koja se starala o sigurnosti vladara i njegovog doma. Kada je došao na vlasti knjaz Nikola, on je i dalje nastavio da drži Matanoviće kao svoje bliske saradnike. Međutim u drugoj polovini njegove vladavine članovi ove porodice su više angažovani na diplomatskim, ljekarskim i drugim civilnim pozicijama, dok se njihov ratnički nerv manje razvijao. Ovoj generaciji Matanovića pripada i protojerej Krsto koji je jedno vrijeme boravio u Srbiji, naročito se ističući kao pripadnik Letećeg crnogorskog kora tzv. Jatagan odreda koji se istakao junaštvom u borbama za Aleksinac 1877. godine za vrijeme Srpsko-turskog rata.
Svoju moć i ugled učvršćivali su stičići bogatstvo ali i orođavajući se sa uglednim porodicama, kao da su bili duboko svjesni da iza njih nekoliko pojedinaca koji su sačinjavali ovu porodicu, ne stoji tzv. bratstvenička i plemenska jarka i sami su tražili oslonce vlastitog opstanka. Iako se još i danas šaputa da je čak i kralj Nikola „zajmao u Matanoviće“, ipak njihova moć bila je čvrsto u njegovim apsolutistički šakama. Sva četiri brata duži vremenski period obavljala su odgovorne i važne funkcije na crnogorskom Dvoru i nosili su najveće glavarske titule toga vremena. Pored jednog vovjode i serdara, u njihovim rukama nalazila se senatorska dužnost, zatim komandirstvo nad junačkim i brojnim Cucko-ćeklićkim bataljonom, ali i predsjedništvo nad Velikim sudom i perjaničko kapetanstvo. Može se reći da ovoj druga generacija crnogorskih Matanovića po položaju i titulama malo je mogla da parira koja porodica. Za svega deceniju, iako bez formalnog obrazovanja, koje je tada bilo svakako rijetko, uzdigli su se od pastira i vojnika, popovih sinova do ličnosti koje su zauzimale neke od najvažnijih pozicija u crnogorskom društvu. Koristeći naklonost crnogorskih vladara, svoju društvenu poziciju i ekonomsku moć za svoje sinove osigurali su uglavnom obrazovanje na prestižnim školama i institutima u inostranstvu. Ova tzv. treća generacija ove porodice bila je veoma obrazovana i uspješna u diplomatiji, pravu i medicini. Sin vovjode Đura, Nikola-Niko školovao se u Francuskoj krajem 1850-ih godina u Liceju Luja Velikog, kada je upućen zajedno sa prijestolonasljednikom Nikolom Petrovićem, Božom Dragovim Petrovićem i Stankom Ivovom Radonjićem. Završio je vojnu akademiju na poznatoj akademiji na Sen Siru nadomak Pariza. Iako vojnik po obrazovanju nije se bavio vojničkim dužnostima već je obavljao dužnost ađutanta mladog knjaza Nikole, a potom u ministra finansija u crnogorskoj Vladi. Niko Đurov Matanović po očima i liku ličio je na svog oca, a rasta je bio nešto višeg. Učestvovao je u pregovorima oko razgraničenja Crne Gore, a obavljao je i druge dužnosti. Nakon ozbiljne bolesti preminuo je relativno mlad. Komandir Stevan Stanišin sva svoja tri sina školovao je u inostranstvu. Jovan Stevanov školovao se u Parizu i Njemačkoj, bio je diplomatski predstavnik Crne Gore u Carigradu, kasnije je obavljao visoke dužnosti u državnoj upravi. Tokom Prvog svjetskog rata predvodio je crnogorsku misiju u SAD-u za kupljenje dobrovoljaca, a bio je i određen kao jedan od delegata za pregovore o predaji sa predstavnicima Austrougarske. Jedno vrijeme proveo je u emigraciji. Jedan je od prvih koji su kreirali i zalagali se za koncept federativnog uređenja buduće južnoslovenske države, međutim preminuo je relativno mlad 1918. godine. Drugi sin komandira Stevana, Milo se školovao u Dubrovniku, a potom u Rusiji na vojnoj akademiji. Po povratku avanzovan je i služio je kao oficir, učestvujući u svim operacijama crnogorske vojske tokom balkanskih i Prvog svjetskog rata u činu brigadira crnogorske vojske. Brigadir Milo Stevanov se povlačio 1916. godine prema Krfu, da bi se na svoje insistiranje priključio kralju Nikoli u Francuskoj. Od strane kralja biran je za predsjednika Vlade i ministra vojnog međutim njegova neagilnost i mlak karakter odrazili su se i na rezultate vlade. Dragutin Stevanov školovao se u Kotorskoj gimnaziji, a potom u Njemačkoj. Kasnije je bavio diplomatijom. Sinovi Špira Stanišina, perjaničkog kapetana Dušan, Krsto i Stanko takođe su se školovali u inostranstvu. Dušan Špiro završio je u Beču i stekao stepen doktora nauka, a u Kraljevini Crnoj Gori bio je sekretar Velikog suda itd. Krsto Špirov gimnaziju je učio u Beogradu, a potom je završio studije farmacije stekavši stepen magistra nauka. Na Cetinju je držao gradsku apoteku. Stanko Špirov učio je gimnaziju u Kotoru, a Medicinski fakultet završio je u Njemačkoj. Svojim stučnim znanjem dao je veliki doprinos razvoju crnogorske medicine naročito hirurgije, radilo se o velikom humanisti, koji je obavljao važne rukovodne dužnosti u Sanitetsko odjeljenju, a jedno vrijeme bio je i upravnik cetinjske bolnice. Ovoj izuzetno školovanoj generaciji Matanovića treba dodati i ime Mihaila i Alekse sinova popa Krsta Matanovića. Prvi je za vrijeme Kraljevine Crne Gore završio studije Medicine i radio kao fizikus u Podgorici. Dok je Aleksa Krstov zvaršio gimnaziju i Pravni fakultet u Beogradu. Treča generacija Matanovića dala je osam naročito uspješnih i školovanih ličnosti od Njemačke, Beča, Kotora i Zagreba sve do Beograda i Petrograda. Ovoj generaciji svakako pripada i finansijski službenik odnosno kapetan Marko Andrijin Matanović koji je živio i radio u Nikšiću. Kao jedan od glavnih organizatora Božićnog ustanka u Nikšićkom kraju 1919. godine otišao je za Gaetu. U sastavu crnogorske vojske u emigraciji proizveden je u čin komandira crnogorske vojske. Sa grupom brigadira Krsta Popovića iz Napulja u januaru 1922. godine zauvijek je napuštio Crnu Goru. Već u poznim godinama, sa još par visokih oficira živio je u Buenos Airesu i General de Mdariagi, a tamo je i preminuo. Njeni članovi bili su neobičnog izgleda, osim markantih Stevana i Špira, potomci su bili više omanji i crnomanjasti, male glave ali istrajni i zaježljivi ljudi, čije su intelektualne mogućnosti nadmašivale one ih prve i druge generacije.
Treća i četvrta generacija Matanovića suočiće se sa brojnim i ličnim, porodičnim problemima ali i ukupnim društvenim okolnostima. O školovanju Đorđa i Pavla sinova Nikole Nika Đurova nakon njegove rane smrti, brigu je preuzeo kralj Nikola. Kako je Niko bio stariji, njegovi sinovi su bili bliži trećoj generaciji ostalih Matanovića. Đorđe Nikov srednju školu učio je u Francuskoj, a vojnu akademiju u Italiji. Pripadao je crnogorskoj emigraciji 1916-1921. godine. Posljednji put se pominje kao diplomatski službenik prve Ambasade Kraljevine Crne Gore u Vašingtonu. Pavle Nikov se školovao u Francuskoj na Pravnom fakultetu. Kao doktora prava kralj Nikola ga je proizveo u potporučnika crnogorske vojske. Završio je Kurs avijatike u Šartru kod Pariza, a poginuo je 1917. godine kao prvi crnogorski vojni avijatičar u vazduhoplovi braneći Pariz od njemačkih aeroplana. Pavle Nikov je okončao život u odbrani Pariza, Đorđe Nikov je branio interese u dalekom SAD-u. Sva tri sina komandira Stevana bila su u emigraciji tokom Prvog svjetskog rata. Jovan Stevanov kao zakleti federalista ostavio je kosti u tuđini, Milo Stevanov je kraljevog ministra, brigadira i predsjednika vlade svoju karijeru okončao kao provincijski pukovnik, dok se Dragutin Stevanov vratio i priključio sistemu vladavine Kraljevine SHS. Aleksa Krstov i Dušan Špirov bili su pristalice bjelaške omladine i učesnici Podgoričke skupštine. Aleksa Krstov srpski školovanik u toku Drugog svjetskog rata stao je na strani kvislinga i nacionalista. Ljekar Mihailo Krstov se zaljubio i otišao sa američkom misijom Crvenog krsta u SAD, a uglednog hirurga Stanka Špirova ubio je u nervnom rastrojstvu njegov sin u Vojvodini. Apotekar Uroš imao je teško bolesnog člana porodice, nastavio je da drži apoteku na Cetinju, koketirajući familijarno sa predstavnicima nacionalista. Od naglog uspona, svojim školovanjem i obrazovanjem postali su ugledne ličnosti Knjaževine i Kraljevine Crne Gore u period od 1854. do 1921. godine. Kao da je sudbina porodice Matanović, ma na kojoj strani bili njeni članovi, pratila suton dinastije i porodice sa čijim podizanjem su doživjeli i vlastiti uspon. Razasusti širom svijeta, danas sa malo živih potomaka, prekriveni patinom zaborava, pa i onom najbolnijom da i oni živi o onim prije njih vrlo malo ili gotovo ništa i ne znaju, nastala je i ova priča da strgne vječnu prašinu i kaže slovo o usponu i padu jedne ugledne crnogorske porodice kroz četiri generacije njihovog bivstvovanja.
