Foto: privatna arhiva
Poznam te u ukusima
Nađem te u slaniku
U nekim tubama ljutine
Nađem te u isteklim rokovima
U uzavrelom vinu
U svim grkostima
U mirisima te ima
Kad sve zagori
Kad strvina isparava
Poznam te u mučnini
Ośetim te na koži
Kad god se procijepi
Ili kad žari kopriva
Kad se trnje zarije pod nokat
Kad nacikne kost
Poznam te kad me glas ne oda
U trpnji te poznam…
Ima nas…
Ima takvih koji ne prebole,
I neće…
Kuvao je njene fotografije…
Kad je čovjeku muka,
Sve čini da se izliječi…
Pa je s krpom preko glave
Udisao onu paru od fotografija…
Ima takvih koji…
A znao je da pojede onu smješu,
Tek kad se ohladi, jer takvu je pamti…
Sivu, bez krvi.
Lani je sve svoje nade položio u svijeće:
Da je utople, da je probude…
Aleksandrija
Grade, Aleksandrijo, damari moji ištu te.
Razrušen molim Hebu
tvojom mladošću da uzdigne sva moja slova,
da te govorim, slavna Aleksandrijo.
Da se ponovo rušim zagledan u tebe.
Nutrino moga kamena, živ sam!
Ako smo predskazanje –
Vječnost smo prije i poslije njega.
Naša kruna se ne kruni, grade.
Mi znamo da kujemo besmrtne kapije
oko hramova śećanja.
I ja volim svoju žeđ za tobom, daleka Aleksandrijo!
Iz pepela knjiga, iz drugosti svijeta, ja te stvaram!
Žilo mojih prošlih budućih života,
besmrtnice smrti puna,
okomili su se neumi, srcem nijemi.
A mi stameni, stameni… i gledaju kako gorimo slavno!
Aleksandrijo, tvoj sam Daorson.
