Foto: ISK
Na staroj panjezi duboko utisnutoj u zid godinama je stojala požućela fotografija s potpisom Anastasa Jovanovića. Jedna od prvih talbotipija kojom je vrsni umjetnik ovjekovječio samo rijetke Crnogorce toga vakta. Kasno u mrkli mrak kad svi poliježu, dizao se Đikan, đetić od nepune dvanaest godina. Primakne stolovač, a po vrh njega stavi kušin da bi dofatio fotografiju. Śedne u oni stolovač, utajgari se, ne mo’š mu čuti ni najmanji pokret i pilji beščujno po uru ili dvije u staru fotografiju svoga oca. Prelazi nježnom đečjom rukom preko slike, prvo od kape od čistog samura na očevoj glavi pa sve do sablje optočene suhim zlatom, koju je vladika Danilo nakon istrage dao starome knezu Tomašu. Njegov otac Nikola Bogdanov ne bješe ka’ i ostali velikaši. Glavarstvo je naslijedio još od starih, koji su na sablju gradove otimali. Vele da su pljevaljskog pašu ufatili i osamarenoga poslali na dom. Visoka figura vojvode Nikole naslonjena na drveni astal prikazivala ga je poput srednjevjekovnih martira.
Staru fotografiju Đikan je držao kao relikviju i gledao je satima. A kad dođe januar, tako svu dragu noć do zore. Baš na oni dan kad mu oca doniješe na civare poslije krvavoga boja pod Ostrogom. Ne śeća se Đikan ni januara ni toga dana, bješe jedva napunio dvije godine. Jedino što pamti kao kroz maglu, a ni to nije siguran jesu li mu kasnije pričali ili je stvarno zapamtio. Kad su mu više mrtvog očevog tijela stričevi i rođaci ukrstili džeferdare i zavjetovali se da će svetiti kako valja mrtvu bratovu glavu. Makanja je Đikan i danas, a kamoli ti dan koji ga obilježi za čitavi vijek.
Sreća je prevarna rabota, za tren te obaspe, a za čas pod noge bači. Jedva je čekao Đikan da mu prva vlas nikne pod nozdrve, da počne i on brkove da suče. Posezao je često za očevo oružje. Krijući od svih, šćaše uzeti očevu ledenicu iz bauna đe ih je majka Grana od ostalih ukućana krila. Nije voljela Grana što joj prvijenac čezne da zamijeni oca u plemenu. Micala je sve iz kuće što bi mu moglo tu misao ugnati u malu glavu. Ali džaba je sve bilo, Đikan je maštao o danu kad će se latiti oružja i osvetiti oca koji mu pade na drugi dan Božića. Više puta je pitao: „Kako Lazu majka oružje mimo očevoga znanja daje? Nosi ga ponekad i u školu“. Majka mu odgovori: „Tupo je njihovo oružje sine.“ Đikan je bio uporan: „Ali, majko, Lazova majka kaže da je precizan kad iz puške meće“. „Teško džeferdaru đe kuđelja sudi“. Omače joj se, ne htjede pred sinom ništa grdno za Lazova oca reći iako se znalo da je zbog žene u Skadar uskočio s dušmanima, orijatio protiv Cetinja. No svakome je ono njegovo ili najbolje ili najgrđe. Nema sredine. Valjda je do karaktera više no do stvarnosti.
Grana je ustajala rano, u cik zore, da namiri živo i pristavi ručak da se vari. Otkad je poginuo vojvoda, raspuštila je sve pristave iz kuće. Đikan i obraz kutnji bili su joj jedina briga. Đeca su sreća najveća, ali i briga velja. Otkad vojvoda nesta, svi je bjehu zaboravili. Nije joj za nju bilo krivo no za Đikana. „E koliko su se puta s ovih veriga sitani najeli, a koliko su ispod ovoga šljemena dobra primili. No se sve kao zaboravi, ma nije ništa, no su pogan vazda tako s ljudima činjeli. Sad kad Đikan osta sam svi postaše neobično zauzeti, a dok vojvoda bi u životu, isti ti imahu vremena da satima titraju mu oko trpeze. Eee kad nestade mrsa, nestade i ljudi.“ Mislila je Grana često, ali se ne davaše da joj se vidi. Kudžala je u sebe svoju muku, ali i bruku drugih. Tako je to s ljudima koji obraz imaju, tuđi kastig na svoju brigu meću kao da je njihov. Naučila je bila dobro na svojoj čapri. Ne očekuj da ti iko išta učini za ono što si mu učinio, nego samo za ono što češ mu učinjeti.
Zbog svojih noćnih bdijenja Đikan je znao i prispati. Nije da Grana nije slutila što čini njen đetić, ali nije ga mogla od svega odvojiti. Ma su joj mnogo brige zadavale misli da ni njega boj neće mimoići. Omer mušir je ponovo zadigao vojsku da pohara Crnu Goru. Prvi put prije tačno deceniju bi grdne sreće. Stukoše mu Crnogorci i nizam i redifu. Sad je opet pohrlio da namiri izgub. Đeveri su joj evo po godine i više na vojsku. Zadnji aber šiljali su kad su se tukli oko Planinice. Sve joj se crnoj kukavicali činjelo da će minuti ovi rat. Ali bojevi se primicahu. Više jutara čula je grohot bitaka u daljini. Sve se u Boga nadala da će Đikan ostati miran na konak. Znala je da u njemu plamte oči prađedove, pa ga suzbijaše. Tako mu se i ocu, znamenitom vojvodi sve činjaše da je malo dao za otačastvo. Mislio je da treba još. Mogao je drugačije. Da se čuva u bojeve, ali ga je gonilo nešto. Na Granine prekore da se svije doma, sve govoraše: „Još malo. Samo ovaj put“. Ma potraja to još malo. Sve dok ne plati glavom, a nije mu bila preša. Kao da hitaše da pogine, da ne okasni. Sve oružje po kući bješe pozabivala, jedino staru arnautku nije ticala. Ostavila je da visi o klin đe je prvi vojvoda iz kuće joj domaćina poperio prije dva vijeka.
Đikan je išao u školu rano. Kod učitelja Steva Kape nije se smjelo zakasniti. Naročito on, osmi u vojvodskom nizu, nije imao pravo na grešku. Iako je bio dijete, vodio je konta da sačuva ime predačko. Đikan koji se spremao da jednog dana naslijedi glavarstvo nad najuglednijim plamenom od najranijih dana znao je težinu te dužnosti. Bio je savjesno dijete, ali vazda zagledan u neke samo njemu znane visine i daljine. Najstarije muško u kuću. Postao je čvršći pređe roka. Ali u duši još bijaše u đečinjim snovima. Put do osnovne škole nije bio dugačak. Vojvodska kuća je bila nasred plemena kako i priliči. Osnovna škola još od Njegoševa vremena bila je na istom mjestu, ispod Vlaške crkve.
Učitelj je bio strog, mlad čovjek. Zapopio se rano, kad mu je bilo ljeta koliko je Đikanu sad. Bješe i sam nekada đak cetinjske škole za vrijeme učitelja Steva Petanovića. Gusta crna brada ne bješe mu preduga. Znatno duža mu je bila kosa. Padala je niz vrat do pola ramena. Učitelj nije nosio mantije popovske, niti ih je nosio ijedan crnogorski pop u ono doba. Na glavi kapa crnogorska nešto dublje deravije no ostale i omanji krst na prsima bili su jedini biljege popovskoga zvanja. Stasiti pop Kapa, davao je nauk u sva četiri razreda cetinjske škole. Posebno mu bješe važno da mu svi đaci dobro račun savladaju. Rat je bio, ali savjesni učitelj pokušavao je da đeci skrene misli, da im olakša teške dane koji su ih čekali. Dok ih je učio tablicu množenja, najmanji od njih Ilija Nikičin ga stidljivo pita: „Učitelju, traje li rat koliko?“ „Ilija, sve najvažnije u životu najkraće traje, pa tako i rat“, umio je učitelj da kaže melemne riječi svojim đacima. I Ilija oca nije zapamtio, ostade mu na Grahovcu, nikad ga ne donesoše. Na velikom odmoru bezbrižno su fatali leptire i igrali visa i piljaka.
Ilija je piljkao Đikana svako malo, zadijevao ga i zvao vojvodičićem. Nije se Đikan ljutio na njega, osobio ga je, ni brat rođeni da mu je. Donosio mu je iz kuće razne preslačke. Povazdan su se igrali i mimo škole. Zajedno su u prvu skamiju śeđeli. Skamije su sve bile iste, od punog drveta, povezanog śedala i ploče. Na pločama bješe udubljene za olovke i ćase sa mastilom da se ne kotrljaju, a ispod mjesto za knjige. Ilija je bio zadužen da kanavacom čisti tablu. Katihizis, istorija opšta i crnogorska, račun, zemljopis i pojanje bjehu njihova glavna briga.
Toga dana na drugom času čuše se topovi kako gruvaju u daljini. Ratna buka bila je sve bliža. Zveket oružja gotovo da se primakao na prag od škole. Počeše da stižu i vijesti s bojišta. Omer pašine snage stezale su obruč oko Cetinjskog plemena. Sve su oči bile uprte u vojvodu Mirka i njegovu jedinicu koja još jedina pružaše snažan otpor neđe oko Rijeke Crnojevića. Učitelj oglasi i potonji čas, dok sebi u bradu prozbori: „Kam da mi je, dati nije potonji ovoj školi i mojima đetićima“. Zatrese mu brk ma ustavi se od daljih crnih misli. Pročulo se da više vojske nema, da jedinice nema više ko popuniti. Zanijemlje igra među časovima. Brzo dječačku bezbrižnost zamijeniše ratne teme. Niko Perunov, učenik trećeg razreda prošaputa Iliji: „Kaživa mi je stričan da su đaci prve vladičine škole ostavili učitelja sama među četiri zida i pošli da se kolju na Grahovu. Š njima tada pogibe Piljo, brat vladičin“. Uskomešali se bjehu đetići crnogorski, svašta im prolazaše kroz male glave. Đaci gledahu u učitelja, dostina njih bješe već pod oružjem. Oni kojima je bliže kuća bila potrčaše i u čas se vratiše. Donese ko kuburu, ko handžar, a pođekoji i jedno i drugo. Vični bjehu oružju, srasli od malena. I Đikan je još jutros čapa očevu kremenicu i čeka da se prvi put okuša, pa zavika: „Ajmo očeve da zamijenimo, što čekamo više“. Ośećao je da mu pripada da prvi nešto kaže, ipak mu je otac prednjačio pred vojskom dugo godina. Bastalo mu je iako ne bješe mnogo teži od burila vode. Pofermaše mu svi, ali čekahu i učitelja da se oglasi. Učitelj bješe ujedno i paroh cijeloga Cetinjskoga plemena. Čovjek od glasa i ugleda. Đaci sva četiri razreda okupiše se na jednome mjestu. Uzkuljala bješe mladalačka krv, nije je lasno bilo ustaviti. Ilija nosi bukvar štampan na Cetinju u jednoj, a kuburu malu u drugoj ruci. Mnogi bjehu i bez knjiga, ali ne i bez oružja. Ne bješe ni jedan još napunio petnaest godina, a najmlađi Ilija tek koji dan preko jedanaest. Ali prvi se uskokotio da ide: „Đikane, ja ću s tobom da razgonimo askere na buljuke“. Galijot se privijaše uz vojvodinog sina da ga kao najmlađeg ne izostave. I Lazo je doša’. Oće i on porodični glas da povrne. Jedan fistun prekide đečju graju i stade ispred učitelja držeći u silavu kratki nož: „Učitelju, ’oćemo li đe moramo?“ Bijaše to Risto đak četvrtog razreda. Majka mu još ne bijaše rekla da mu je otac pao na vrh Sađevca prije dva dana. Učitelj ćutke poređa malu četu đaka sva četiri razreda pred školom. Skide kapu i put neba pogleda: „Sudnji je dan, đeco moja. Vaših su otaca kosti već pobodene. A glave im se suše na nikšićke i mostarske bedema. Vi ste potonja nada našem otačestvu. Mi nemamo kuđ nako pod barjak da založimo i potonju smjenu crnogorsku. Meni nije ža’ mrijet, ali vas voditi u rat za mene je rana neprebolna. Za mnom, sokolići, pred nama je dušmanin, a za nama otadžbina. Natrag nema, a naprijed smrt čeka. Nek vam nam pane na prađedova kletvu. Ko umire za otadžbinu taj se iznova rađa. Ja ću pred vama pa što nam Bog da.“
Bjehu se i Crnogorke okupile. Zle vijesti brzo lete. Čule da se đaci za boj spremaju. Znale su da ih ne mogu ustaviti ali mogu bar ispratiti. I Grana došla prva, njoj je najbliže: „Oni moj je jutros s oružjem u školu krenuo“, zabrinuto Grana reče gledajući oće li đe Đikana viđeti. Pofermaše joj i ostale, Milica Golubova ka’ iz topa: „A znala sam da će i ovi dan doći. ali ne nadah se ovako brzo. Sve sam mislila da makar porastu.“
Skamenila se Grani vilica, potonje muško ispraća, da se nikad više ne vrne. Preteško joj je, ne smije ni suzu puštati, a da može dušu bi utukla u sebi. Pođe joj ruka da pomiluje Đikana među strojem. Ali ne dade joj on; pod oružjem bješe drugačiji. Stid ga bješe da se majci umiljati, ali mu zaiskriše oči punane suza. Da mu je da je zagrli i pomiriše joj kosu, ali ponos mu nije davao da drugi vide vojvodinog sina đe se s majkom cmače pred boj. I ostale majke stojahu kao ukopane. Sazreše im sinovi preko noći, pade Crna Gora na mlađana pleća. Idu golobradi da životima među postave, da ne dadu da se surva gorski prijesto. Majka, kao svaka majka, čedo bi da prigrli i privije, a čedo joj danas u potonju četu stupa.
U odsudnom momentu, kad je Crna Gora upućivali svoju posljednju smjenu da vaskrsne ili zauvijek zamukne, bogobojažljiva ruka je otvorila sakriveni otvor ispod počivala svetih moštiju. Vladika Ilarion koji je jedini od sveštenika ostao na Cetinju da pazi na nejač, ispod ćivota Svetog Petra izvadi zastavu, simbol opstanka i postojanja Crne Gore. U tišini manastirskog mira, prekstio se vladika prije nego je dotakao znamenje. Bješe i mladi knjaz došao. Oće srce od jada da mu presvisne. S fronta mu pristižu ćitapi da treba nove čete šiljati, da mrtve nema više ko mijenjati ni kopati. Otac mu piše: „Nikola sine, i mrtvi se bore, ali Turke ne ustavljaju. Šilji za Crnu Goru sve što imaš, jer nam śutra neće trebati.“
Nije to obični barjak no svečeva zastava koju je u teške bitke nosio. Na Kruse je umalo pretekla, ali se vijorila na najtvrđe klance. Vele da je blagosilja’ lično Sveti i to u crkvicu u Štitare prije samoga boja. Starija je i od njega; otac učiteljev se kleo da je još od Ivana Gospodara na Cetinju ta čudotvorna zastava crvene boje. Drugi su tvrdili da se śećaju kad je Sveti vladika zaiskao da se skroji od pokrova Svetog Vasilija, zastava Ivana Crnojevića. Zablista široki bijeli krst jednakih sva četiri kraka. Bijela obruba sva isprošikana, sve zrnobojima, jedne preko druge. Krv se otomanska i crnogorska skorčala po njemu. Krv je svaka istina, kad teče podjednako boli. Smiješale se u jednu, njinu i našu. A krst nedirnut. Vas se sjakti i sija. Učitelj Kapa je već bio ušao u manastir, ne da se pričesti već da blagoslov uzme. Kad ga viđe preko porte, knjaz mu reče: „Na ti, pope Stevo, ovo sveto znamenje. Mi od ovoga nemamo prečega. Pod njime su naši stari na carstva udarali. Dajem ti ga jer u vas je naša snaga. On se ne ište no dariva. Đe se bude ovi barjak leprša, biće žive Crne Gore.“ Dok primaše barjak na dlanove, Stevo ośeti mekotu svile i probode ga nešto u prsi. Sagnuo je glavu i primakao barjak ustima. Nekako svečano cjeliva krst na barjaku. Stade ispod moštiju sveca, koji kao da još bješe živ. Pokloni se i užurbano zaminu govoreći više za sveca i sebe: „Š njim ili na njemu“.
Kad viđeše đaci barjak, obradovaše se. Laknu im ka’ da se pod njim ne može mrijeti. Dok su zamicali Katunskom ulicom, Cetinje ih je ispraćalo svečano i dostojanstveno. Osim vladike ne bješe ni jedne muške glave, sve majke, babe i sestre. A đetići ponosno koračahu, bi im milo što kreću u boj. Dobrovoljno se oružja prifatiše. Radije idu u boj no u školu. Zamomčili se, iako mnozini handžari zemlju dodirivahu. Još nejake ruke stegle čelični kokot na oružju. Kupe snagu da se bolje pokažu. Učitelj pred njima razvio barjak, pođoše pored škole. Đačke klupe ostadoše puste. Sve se diglo na oružje i pošlo na krvavi megdan. Zamijenili su đaci dobrovoljno lapise i učila krvavom poljanom. Idu da oštrim jataganima urezuju po bojištu krvava slova.
Pred četom učitelj Kapa, u lijevoj stiska svečev barjak, pri srcu, a u desnici sablju damaskiju. Vodi četu uz Belveder. Znao je da današnjim svakim korakom ispisuje ratnu istoriju svoje zemlje, ali steglo ga preko krsti i rtenice. Nije mu teža dužnost mogla dopanuti. Đecu u rat vodi. Mislio je: „Ovo me još nije snaodilo, a ne znam je li koga prije mene. Jedno je nauk davati, kad se čas svrši svako doma ide. A danas treba u boj oditi. Pod Grahovac sam se borio, nije mi megdan stran no drugačije je ovo. Budućnost Crne Gore može danas u tren poginuti. Nema lekcije koja ih je mogla naučiti kako se gine. Nemaju ničesova straha. Nije dobro. Neće se čuvati. Kako li je majkama i sestrama? Mnogo mi je jedinaca u četu. Đikanovoj, Ilijinoj, Ristovoj i majkama još dostine na dom ni kolijevka ne ostade. Zauvar bi sad i đevojka bila. Su čim ću pred Svetitelja ako mi ijedan prije mene pane.“
Ženski glas prenu učitelja iz misli. Sestre bačahu prvo proljećno cvijeće za njima, koje bjehu na brzinu uz džadu ubrale. Još nestasalog glasa počeše đaci, iz svega grla pjevati: „Odoh mati, odoh sestro, u smrti, u slavu da svetimo očevu mrtvu glavu…“ Nastavljali su drugi pjesmu: „Zora sviće, đačka četa u boj kreće, od nas niko vratiti se doma neće…“
Mlade noge pod srcem ustreptalim od želje i ponosa nosijahu dječake hitro do bojišta. Ma ni učitelj ne posustajaše, bješe lak na noge. Ne odvaja se od svojih đaka. Sve se priokreće da ga Ilija ne prevari. Zabranio mu je bio da ide š njima, dva puta ga je škaljicama gađa’, ne bi li ga poćera, da se ostavi rabote. Drugi put niz Kruševo ždrijelo mišljaše da je odustao. Radili su to često stariji Crnogorci kad su u bojeve išli, za njima bi i đeca trčala, šćela su i ona da hajdukuju, a nijesu se još bili ni majčina mlijeka čestito napili.
Ocrta se pred očima visoka glavica što je od pamtivijeka zovu Rasina. Učitelj pohita prvi, a za njim sva četa njegova. Jurnuše koliko ih noge nose. Na vrhovima provirivahu osmanski bajoneti i kumpare. Učitelja tanad probiše na osam mjesta. Prvi mu kuršum prebi desnu nogu, a drugi desnu ruku. Lijevu nogu i ruku probiše po tri kuršuma. Još se snažno učiteljevo tijelo držaše iako osam dopanuo rana, a barjak mu još vijori. Pade na koljena na zelenu travu, ali ruke visoko drži, katarkom vije da krstom bijelijem vojsku sokoli. Niti kuka nit zapomaže. Priskočiše mu dva đaka, Risto Kovačević sa Grahova i Stojan Popović s Korjenića. Brane učitelja ne daju mu da ga Turci pośeču. Skoči i đak Đuro Knežević iz Građana u živu vatru od megdana i prigrabi barjak od učitelja da ga više razvije. A za njima pristigoše i ostali. Živi zid oko popa postavili. Isukani jatagani u nevine đečje ruke vještno se klate ma i śeču. Đikan zakojeviteza i zagon učinje. Dobio je nekakvu posebnu snagu, biće da se junaštvo njegovih starijeh sve taj dan u njega slilo. Liše Rista i Stojana koji ne puštahu svog učitelja, svi đaci za Đikanom polećeše. I Ilija izleće uz Đikana. Pojavi se izubaha. Pratio ih je krišom u stopu. Dofatiše se borbe žestoke. Neprijatelj je nemilosrdno ubijao jednog po jednog učenika cetinjske škole. Đaci su prifaćali jedan drugoga i borili se. Ne posustajahu ni za živu glavu.
Na oberima Rasove glavice pade pola đačke čete. Među njih se za tren oka umiješaše i žene. Došle stopanice za sinovima kao nekad za očevima im. Nose gazu i rakiju da rane čiste i previjaju, a poneka se latila i oružja ako ustreba. Grana prva iznese beživotno tijelo sina. Snijela ga je preko ramena skoro s vrh glavice. Bješe mu guša sva u krv. Šikljala joj je vrela sinovljeva krv niz pleći. Činjaše joj se da još živ bješe. Kad viđe da mu još oči gledaju, počinu na jedan krš i u naručje ga prebači. ’Oće crna da mu plave oči gleda. Da ga zapamti dok se sa dušom rastaje. Dok se probijala kroz kuršume strmom glavicom naniže iznoseći sina, viđe đe učitelja, prebijenoga na četvoro, nose đaci među sobom. Kad je ugleda, učitelj skloni pogled s majčinoga lica. Znao je da je Granu snašla strašna sudbina – pogibe joj danas sve. Grana se ustavi: ,,Pope, položi ti četa malu maturu danas“. A on smognu snage iako bješe vas u krvi i prozbori: „Ma i živote, moja Grana. Ma i živote“.
Zaminu Grana za oštrim kršima, a za njom i zanijemljele majke godišnjaka s tijelima svoje đece. Nedoraslih, hrabrih crnogorskih ratnika. Ne primijeti ojađela majka da mrtvome sinu iz džamadana ispade očeva fotografija, na kojoj kanuše tri kapi Đikanove krvi posred vojvodine glave.
