Foto: Luka Ratković
Selo gori, a što radi baba? S češljem u rukama?
…mada, slavna izreka, koja je poslužila i za naslov jednog TV igranog serijala, dala bi se filozofski pretresti i, što da ne, izokrenuti njena suština, i to recimo na ovaj način: zbilja, da li selo uopšte gori, odnosno, da li baba jeste?
Onome ko makar kao dijete nije živio pajtonovske nadrealiste iz Sarajeva, krajem osamdesetih, sve do početka rata u SFRJ, ne treba zamjerati što je izabrao da vjeruje u nešto drugo, a ne u “proročke moći” skeča, tj. ne treba mu zamjerati što ne vjeruje u snagu uma intelektualca kome je imanentno predviđanje krupnih društvenih gibanja.
Ne treba zamjeriti ni kritičarima jedinog “skeča” na temu života savremene Crne Gore, pjesme-spota Booksovaca, posvećene domovini, što sa obnaženom Plesačicom, vulgarizmima i “rimama” metaforički slikaju našu zbilju.
Ne treba im zamjeriti naročito ako se prepoznaju kao dio problema zbog kojeg je stanje s Crnom Gorom upravo kao na spotu Booksovaca. Ima, naime, onih noćobdija kojima promiču krupni razlozi teškog stanja u kome Crna Gora jeste, ali koji ne opraštaju parodijskim ili sarkastičkim opisima političkog sistema…
A u tom spotu Plesačicu posmatra žiri, ocjenjuje je, mjerka, dok ona strastveno nudi svoje resurse. Žiri nije ravnodušan prema “resursima” ali prolaza – nema.
Bili Popaj, Gajo, Zonjo i Goran proroci ili ne, tek njihov spot svojevrsna je performativna anticipacija nedavnog “predstavljanja” crnogorskih vlasti regionalnom “žiriju”. U pitanju je jedna od najtežih manifestacija naše društveno-političke zbilje – gostovanje gradonačelnika iz Crne Gore i predśednika crnogorskih lokalnih parlamenata u Skupštini Republike Srbije. Neskriveno su đetići, štaviše veoma strastveno, nudili resurse kojima raspolažu.
Valjda su sad i posljednjem nevjernom Tomu očite “proročke moći” skeča. One jesu, kao što jesu i karte za povratni let ka Podgorici, organizovan od strane članova “žirija”, što su najprije uživali u performansu đetića… Kao što, uostalom, jeste i neznanje, naročito nepoznavanje vlastite istorije i kulture. Jer, ne bi farisejima palo na pamet da putuju za Biograd, da su čuli za dramske paskvile “Đetići u Parlamentu” i “Đetići van parlamenta”, koje su u Beogradu bile popularne zbog ismijavanja nečijih duhovnih predaka. Eto, i Milutin Tomić se, za račun režima, posprdavao s onovremenim parlamentarnim đetićima, ne sluteći da će se skoro vijek kasnije oni – ponoviti…
Razumije se, sve ovo, “u duhu praznične atmosfere”, treba posmatrati i sa vedrije strane. Jer, koliko god bile oštre osude posljednjega gostovanja đetića u srpskome parlamentu, one su ipak isijale jednu iskru. Ako se pažljivo čitaju reakcije na besramni podanički akt, primjetiće se da tim reakcijama, koje stižu sa raznih političkih, čak i nerijetko suprotstavljenih adresa, ima nešto zajedničko – transfer blama. Nikome od onih koji su osuđivali taj čin nije bilo ugodno gledati kako fariseji bacaju pod noge nacionalni ponos.
I kao što ne treba sumnjati u “proročke moći” skeča, ne treba ni u lošu farisejsku karmu. Ona će rezultirati jačanjem građanske svijesti i formiranjem linije građanskog otpora. Prije svega zato što nema niti jednog otresitog i časnog građanina koji se može identifikovati s politikom besramnog nuđenja.
No, da li je taktika osluškivanja i iščekivanja tuđih grešaka dovoljna?
Nije, razumije se.
Ali, dok se na političkoj pozornici ne pojave novi likovi, na nju smo primorani dok god Grinčevi ne iziđu iz svojih hladnih dvoraca i pridruže se građanima na prazničnim svetkovinama.
Grinčevi, čije babe očito ne shvataju da “selo gori”, te svoje vlasi nastavljaju da glade…
A sela – gore. I jesu babe.
