Foto: privatna arhiva

divan dan za smak svijeta.
danas je divan dan za smak svijeta, rekla sam u
praznu sobu i soba je odjeknula, a mačke su me
gledale viseći naglavačke s prozora i čekale da ih
nahranim pa sam ustala, provirila kroz rupicu u
roleti i vidjela: iz izloga marketa prekoputa ljudi
su izvlačili auto i pijanog vozača, prodavačice su
partvišima mele staklo, policiju, vatrogasce, kola
hitne pomoći, ali granulo je sunce nakon deset
dana kiše i bila je napokon subota nakon deset
dana ponedjeljka, grad je vrvio i u novinama je
pisalo: novi salon namještaja od danas u vašem
gradu, a narod stao u redove i čeka da mu otvore
vrata, besplatno će dobiti tabure i loptu za plažu,
puhali su u gumu i uzdisali: huh, huh, a što se tiče
smaka: kako ćemo? lako ćemo, dočekat ćemo ga na
ganc novim foteljama, na kaučima s pepita uzorkom,
s nogama dignutim na plišane tabureiće, inače nas
nerviraju i samo smetaju kod usisavanja i spotičemo
se o njih i padamo na nos preko njih, ali jednom će
nas netko naći okamenjene, kao one u pompejima,
kaže jedan iz naroda, a jeste li vidjeli, kaže drugi, i
na trgu vam je danas besplatno, da, da, stavili su
parkić i jabukovo drvo s njihaljkama, skupio se
narod i stao u red, zmija lijeno odmara ispod stabla
dok se adam i eva naginju i dijele sok svima, i netko
je još rekao: možda nam je zadnji jer danas je smak
svijeta, i narod je počeo da se smije, i neko je dijete
počelo da plače, i njegova majka je na to rekla: jezik
pregrizo dabogda, i zmija se na to protegla i rekla: šta
vas briga, ako i udari, barem znate da ste završili u raju.

niz moj hodnik trči arijevac.

što to trči niz moj hodnik? niz moj hodnik trči arijevac. uspravan
je, visok, mišićav i jak. kamera ga voli. noga mu se dočekuje na
tlu, gaz je čvrst, odbacuje se prstima i grabi naprijed kao poluga
u mašini prekooceanskog broda. jedan-dva, jedan-dva. niz moj
hodnik trči stroj od krvi, kostiju i mesa. pogled mu je uperen u
točku ispred sebe, nozdrve se pravilno skupljaju i šire u ritmu
aparata srce-pluća. stroj je fokusiran na čistu budućnost. on trči.
u ušima mu bubnja krv. rata tata, rata tata, rata tata. niz moj
hodnik trči arijevac. što? bože, arijevac. nadmen je i strog. budi
se u pet, radi sklekove, doručkuje proteine. žena, djeca i dovoljno
sna. i. što i? disciplina. rad, rad, rad. niz moj hodnik trči šaraf.
kakav je to šaraf, bože. izmjenjuje se u pravilnom ritmu. ruka,
srce, noga, pluća, noga, srce, ruka, pluća. niz moj hodnik trči
metak. niz moj hodnik trči tenkovska granata. ako baš hoćete,
niz moj hodnik trči mlado cvrčeće topovsko meso. ne znoji se
i ne trepće. usta mu nisu suha. kosa mu probija kroz tjeme kao
mlada božićna pšenica ispod jelke. zamiče za ugao, vide mu se
leđa, još samo malo i nestat će ga. još samo malo i za njim će
ostati još samo topot. rata tata rata tata rata tata, besprijekorno,
neprekidno, rata tata do duboko u noć.

previše grada oko mene.
nikad više grada oko mene nego u silvestarsko poslijepodne,
dok čekam zeleno na semaforu prema bolnici, nespremna da
primim sve te ulice koje naviru odasvud, slijeva i zdesna i sa
svih strana svijeta. prolaze kroz mene kao da sam upravo stigla
s one strane, pritišću mi pluća, masiraju krvna zrnca. previše
grada je to odjednom, strujnih kablova, vodovodnih cijevi, o
kad bi se samo moglo pobjeći. kad bi se barem otvorila zemlja
i pojela me pred ovim nadiranjem sivog, betona, pješačkih
prelaza, tog mjesta, tog takozvanog grada. umjesto toga, otvara
se glava i prima sva kucanja satova, sva zijevanja mačaka, sve
kućne svađe, dječje bolesti, artroze, sva kopulacijska dahtanja.
na receptore mi se lovi poskakivanje jaja u plehnatoj zdjelici s
nečijeg šporeta, za kremastu salatu u predstojećoj najluđoj noći.
u prednjem režnju mi se svađaju pas i papagaj, erupcija vulkana
u gvatemali, prodavač voća i dostavljač na motoru u burkini
faso iz novina na kiosku s prodavačicom pokvarenih zuba. nikad
više grada nego sad, dok u džepu kaputa vlažnim dlanom gnječim
papirnatu maramicu. želim poletjeti kao tonkica-palonkica, frrrr,
brzo zaželim želju i još više ubrzam korak, na putu prema bolnici,
u silvestarsko poslijepodne u gradu koji me pritišće kao vojnička
čizma glavu neprijatelja, moje tijelo je kaca za kiseli kupus.

noćne misli.
nikada misli ne žele toliko ući u čovjeka kao noću.
otkuda stižu, gdje su bile? padaju na pamet iz svih
smjerova koji su noću, kao i noć, svugdje. misao
prva: svi smjerovi noću postaju svi smjerovi. desno
postaje lijevo, dolje postaje gore i čovjek misli:
ovako mora da je i u grobu. sa zatvorenim očima ili
s otvorenim očima, isto je. misao druga: svaka stvar,
izolirana i definirana samom sobom, pronalazi svoje
mjesto na mjestu koje je mjesto za tu stvar. noć je
u ormarima i ladicama. misli su u glavi. teške misli,
lake misli, misli s predumišljajem. misao treća: ako
se noću prođe kroz vrata, ući će se a) u istu tu noć,
b) u sasvim drugu noć? četvrta misao: noćne misli
jedu čovjeka koji gubi svoj oblik i on je do jutra neki
sasvim drugi čovjek. tada se, pozdrav, zbogom, misli
vraćaju natrag odakle su došle i nikad i nigdje više misli,
nikad nigdje više noći, nego noću.

danima već nešto udara na hodniku ispred mog stana.

danima već nešto udara na hodniku ispred mog
stana. trebalo bi smoći hrabrosti, otvoriti vrata i
vidjeti što to remeti mir danji, mir noćni. umjesto
toga, radije ulazim u dijelove svoga tijela. razgovaram
s krvnim zrncima i s bilirubinom. razgovaram s
aminokiselinama i bakterijama. promatram e-coli
kako se nastanjuje u maternici, nagovaram fosfataze,
hemoglobin i transaminaze da budu blagi prema mom
snu. ignoriram činjenicu da je to što vani lupa nečije
obješeno tijelo ili puknuta plinska cijev. moja kičma kaže:
prošetaj me. ustajem do vrata i hvatam se za ključ. možda
to vani saturn gubi prstenove. možda se tkivo svemira
raspada na proste činjenice. kroz prozor se nazire
plavetnilo neba dok čekam kraj vrata kao ugasla zvijezda
da netko uperi svoj teleskop u mene, da me otkrije.