Foto: privatna arhiva

(odlomak romana Anomalija)

Znamo… užasi totalitarizma. Grozan je totalitarizam, grozan – nama to nije potrebno objašnjavati. Nismo li mi prvi i najslavniji – ili, ako insistiramo na preciznosti: najozloglašeniji – ustanik protiv njega? Za šta smo se, majka mu stara, mi sve ove milenije borili, ako ne za demokratiju, slobodu i jednakost? Pali smo, ne jednom, ustavši protiv najvećeg tiranina kojeg univerzum poznaje. Pa ipak, čak i danas, kada su pobijedile naše ideje, bilo bi odveć naivno da očekujemo punu rehabilitaciju: vrata doma izgrađenog po našim nacrtima pred nama su i dalje zaključana. Znate kako kažu… Svaka velika ideja prolazi kroz tri faze. U prvoj, nailazi na ignorisanje. U drugoj, na nasilan otpor. U trećoj, biva prihvaćena kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Niko to ne zna bolje od nas.

Molim vas… Ko se borio protiv totalitarnih komunističkih režima? Hrišćanski zapad, eto ko. Nacije oca‑tiranina ustale su protiv gruzijskog tiranina. Jer za njih je tiranija, u kojoj su proveli čitav život, neprihvatljiva. Hrišćanin koji se pod zastavom slobode bori protiv komunizma ne razlikuje se u bitnom od pedofila koji traži oštrije kazne za incest: njegova bizarna pozicija očita je svima osim njemu.

Djecu, međutim, pitate li ih, svi vole: i hrišćani i komunisti, i bankari i dužnici, i očevi koji su sinove kastrirali i majke koje će svoje kćeri uništiti brigom i ljubavlju, i pijani vojnici i seljanke koje su, nakon što su im pobili sadržaj kolijevki i spalili kuće, ti vojnici silovali. Vole ih i pedofili, dakako.

Pod teretom tolike ljubavi djeca, jasno, grcaju i posrću. Tu i tamo će poneko od njih smoći snage da glavu podigne, samo da bi je, opomenuti fijucima svih bičeva ovog svijeta, pokorno pognulo.

Za vas imamo priču o djeci dva puta bačenoj u svijet: najprije rođenjem, potom onda kada su ih roditelji napustili onako kako se dotrajali, prašnjavi kauč za koji u kući više nema mjesta, ostavlja kraj kontejnera.

*

Bio je prvi mrak i bilo je hladno. Bilo je veče uoči Nove godine.

To su je jutro izbacili iz kuće jer majka kiriju nije platila već pet mjeseci.

Kada je otac uhapšen, njena je mati otišla u drugi grad. Tamo sam našla posao, rekla je mama, ti čuvaj kuću a ja ću ti svake nedjelje slati pare, vidimo se brzo, ne brini, staćemo mi opet na noge. Nikada se više nije javila.

Preživljavala je prodajući stvari iz kuće. Već danima gladuje. Već nedjeljama spava na podu, otkako je prodala svoj crveni krevet, poklon pokojne bake, Bog da joj dušu prosti. Čitav njen imetak sada je jedna kutija šibica, koju je strpala u džep jakne a jaknu navukla preko spavaćice, prije nego je policajac povukao za ruku i gurnuo je van, u snijegom prekriveno dvorište.

Mamine stare papuče u kojima je napustila dom sada su mokre i pocijepane. Nije imala kamo poći, pa je lutala zaleđenim ulicama, nadajući se da će nabasati na čudo. Sada je iscrpljena, promrzla, sjedi u kutu mračne ulice i pokušava prodati šibice.

Dok je imala glasa, vikala je: šibice, šibice, kupite šibice. Na njenu ponudu niko se nije ni osvrnuo. Ljudi su žurili, tek tako su prolazili kraj nje, kao da je nema.

Upalila je jednu šibicu, ne bi li ugrijala ruke. Na tren je osjetila kako je obliva toplina, no već narednog časa stud je opet spustila svoje kandže na nju. Upalila je još jednu šibicu, onda još jednu. Hladnoća bi uzmakla pa bi opet nasrnula. Djevojčica je znala: ne može joj umaći.

Onda je grad postao tih, kao miš noću, u kuhinji. Nije više čula korake prolaznika ni muziku koja je dopirala iza ugla. Dok je tonula u san iz kojega se, pomislila je, neće probuditi, pred njenim se očima širio bljesak. Iz svjetlosti koja joj se primicala zakoračila je baka. Bila je odjevena u raskošnu bijelu balsku haljinu niz koju je padala duga, sniježna kosa. Baka je pružila ruke ka njoj i baš kada je trebala podići i ponijeti gore, u oblake, djevojčica je na obrazu osjetila šamar i čula piskavi glas koji je ponavljao: budi se.

Pred njom je stajala djevojčica nalik na nju. No ta je djevojčica bila lijepo i toplo odjevena. Jedino je odlijepljeni đon tri broja većih čizama svjedočio da se radi o sirotici. Ne smiješ zaspat’, nisi smjela sjest’, kad staneš, gotovo je, tad dolazi po tebe, diži se, za mnom, rekla je djevojčica u čizmama i za ruku povukla djevojčicu u crvenim papučama.

Žurile su uz strmu ulicu, uz skliske stepenice, ispod prijetećih ledenica koje su se nad njih nadvile kao zubi zvijeri. Bile su bez daha kada su zastale pred velikom kućom u kojoj nije gorjelo niti jedno svjetlo.

Preskočile su ogradu i sa zadnje strane vrta uvukle se u zaklon kroz odškrinuta podrumska vrata.

Ne pali svjetlo, šapnula je djevojčica u čizmama i udarila po ruci djevojčicu u papučama.

Njihove oči brzo su se navikle na mrak. Koji, uostalom, nije bio potpun: u kuću je kroz velike prozore prodirala ulična rasvjeta.

Nakon što su na prozore navukle zastore, upalile su kamin u dnevnoj sobi i sjele u fotelje pred njim. Skini robu, stavi je da se osuši, rekla je djevojčica u čizmama. Pa dodala: šta je sad, što plačeš?

Zbog ovoliko drva moj je otac u zatvoru, rekla je djevojčica u papučama i pokazala na gomilu goriva pred kaminom.

Jel’ sjeko državnu šumu?, pitala je djevojčica u čizmama.

Samo jedna kolica, samo da se ne smrznemo, rekla je djevojčica u papučama.

Moj je za prošli Božić zdipio šunku iz prodavnice delikatesa. Uspio mi je predat’ prije neg’ su ga ćapali, rekla je djevojčica u čizmama. Šta da ti kažem, zatvori su za sirotinju, pa ti plakala ne plakala.

Djevojčica u papučama je obrisala suze i mokru odjeću primakla vatri.

Djevojčica u čizmama je iz ostave donijela kruh, sir, pečenje i dvije tegle pekmeza od šljiva.

Nema sad spavanja, domaćini se vraćaju ujutro, rekla je djevojčica u čizmama kada su završile objed, a sitost i toplota ih naumile povesti u san.

Djevojčica u papučama pažljivo je slušala njene instrukcije:

Prvo ćeš bacit’ te papuče i pronać’ dobre čizme. Onda ćemo nać’ kofere. Stare, po mogućnosti. Ti i ja ne možemo imat’ skupe, nove kofere, takvi bi policiju privukli pravo na nas. U te kofere stavićeš samo ono što misliš da ćeš najlakše prodat’. Kada ih digneš, koferi ne smiju zveckat’: najbolje je kad nas ne vide i ne čuju. Ne budi pohlepna, nemoj uzet’ više neg’ što možeš nositi. Kad to završimo, ako baš ne možeš izdržat’, ti odspavaj koji sat. Kuću moramo napustit’ za mraka…

Zaspala je kasnije, dok joj je djevojčica u čizmama objašnjavala kako da pronađe podzemna skloništa u kojima noće djeca poput njih.

U zoru, kada su se rastale, dok je sa koferom u ruci stajala na trgu kojim je prolazio prvi tramvaj, i dalje je mislima bila u toj bogataškoj kući, pred kaminom. Vidjela je sebe kako na hrpu drva spušta kutiju sa šibicama koju je čuvala u džepu jakne. Moje šibice za vaše stvari, rekla je tiše no što pada snijeg.

*

Kraj naše priče više je nalik Bierceovoj parodiji nego Andersenovom originalu. Nećemo – a i zašto bismo – odoljeti da ne uputimo koju riječ hvale jednom od rijetkih doista velikih pisaca…

Ambrose Bierce je, kamo god bi krenuo, nosio revolver. Ili dva. Danas zloglasni Drugi amandman američkog Ustava pružao je kakvu‑takvu zaštitu čovjeku svjesnom da je broj njegovih bijesnih čitalaca, voljnih da ga ubiju, višestruko premašivao broj metaka koje je on mogao ponijeti u šetnju gradom.

Da se poslužimo Bierceovim riječima: privrženost istini i zdravom razumu, kao i to što je svijet vidio onakvim kakav jeste a ne onakvim kakav bi trebao biti, dovela ga je na zao glas. I danas ga opisuju kao “mizantropa, mračnog, cinika” i dovode u vezu sa piscima kakvi su Swift, Voltaire i Céline. Time, mada to ne znaju, hoće reći da je pisao dobro i pokazivao nezainteresovanost za to da se čitalaštvo složi sa njim. Za zagovornike humanizma kanibali su prihvatljiviji od mizantropa – oni, naime, vole ljude. Šta da se radi… Živimo u svijetu koji ne podnosi iskrenost a istinu tretira kao najcrnju uvredu. U tom svijetu možeš voditi multinacionalni hedge fond, opljačkati stotine miliona ljudi, onda mrvicu tog bogatstva podijeliti gladnima i bolesnima, što će ti se višestruko isplatiti jer popravlja imidž i, time, diže profit + umanjuje porez – pa zemljom koračati odjeven u auru humaniste. Sa druge strane možeš, kao što je učinio Thomas Bernhard, svjestan da svijet postojanje duguje gluposti svojih žrtava, saopštiti kako “razgovarati sa čovjekom znači razgovarati sa idiotom” – pa biti žigosan kao mizantrop.

Elem, Bierce je autor znamenitog Đavolovog rječnika. U pitanju nije – u to se barem razumijemo – satanističko, nego duhovito i ljekovito štivo. Rječnik bi, moguće, bio obimniji da Bierce nije zaključio da je ismijavati zle i glupe ljude dobro, a pucati na njih još bolje. Otišao je u Meksiko, pridružio se revoluciji i poginuo jašući uz Pancha Villu. Vjerovatno poginuo, trebalo bi reći. Zvanično, Bierce je nestao. Nestao tačno kad, nestao gdje – nije poznato. Mislim: vama nije poznato… Nije vam poznat ni njegov grob, ako je Bierce uopšte sahranjen. Konjanici, naročito konjanici revolucije, naime, znaju odjahati poslušavši Hristov savjet: “neka mrtvi sahrane mrtve”…

Kod Biercea, sjetimo se, nesretna je djevojčica pustila mašti na volju: želi ovo, želi ono, i ono tu i ono tamo pa, povrh svega, hoće još. Lijepo kaže Biblija: tražite i daće vam se. Nebo napokon odluči da joj se smiluje. Na nju baci sve što je tražila, pa djevojčica skonča zgnječena ispunjenjem vlastite želje. Da vas Bog zaista voli, učinio bi samo jedno: zaštitio vas od vaših želja.

Naša djevojčica, koja je veče dočekala u maminim papučama a zoru u otuđenim čizmicama, sa glavnog se trga, nakon što je zastala kraj kioska sa štampom, jer je njenu pažnju privukao naslov: “Kruzer se nasukao u Sarajevu, 240 kilometara od mora”, zaputila uz strmu ulicu koja je vodila ka katedrali. Smatrala je, šta da vam kažemo, kako je dužna da se dobrom Bogu zahvali na stvarima koje je ukrala iz kuće u koju je provalila.

Njenu časnu namjeru spriječio je niz njoj – no ne i nama – neobjašnjivih a moćnih eksplozija koje su odjeknule u katedrali, nakon čega su se kapije zdanja otvorile i kroz njih pokuljala nepresušna bujica krvi. Ulica je, rekosmo, bila strma, pa se grimizna bujica velikom brzinom sručila na djevojčicu sa šibicama, koja bi se možda spasila – utrčala u neki haustor – da pohlepa, na koncu, nije odnijela prevagu nad instinktom za održanjem, zbog čega se dijete, odlučno da se ni po koju cijenu ne odrekne kofera punog dobara steknutih lopovlukom, nije na vrijeme sklonilo od smrtonosne opasnosti.

Čini se da je, teško nam je izgovoriti tu riječ, no prevalićemo je preko usta zarad ironijskog efekta, SVETI Pavle imao pravo kada je u svojoj poslanici nestrpljivim gladežima što su ga opsjedali u Efezu i zahtijevali sve i to sve odmah, poručio da se manu klasne borbe i pravde (mogao je, kada iskrenost i preciznost u iskazu ne bi bilo više no što se može zahtijevati od hrišćanskog sveca, reći: pohlepe i zavisti); da ne prave pometnju na svijetu te da na njemu ostanu onako kako su na njega pozvani.