Foto: privatna arhiva

Kao i sve legende ovoga svijeta i Legenda o ljubavi Servantesa i Dulćinee, španskog pisca i starogradske plemkinje – lijepa je i neistinita. Puna je nelogičnosti: istorijskih, folklornih, nacionalnih, vjerskih; brkaju se vremena, narodi, vjere i običaji. Anahrona je i obiluje klišeima ta priča… Ipak, izvan svih konteksta, sama priča živi od zanesenosti, a ljepota i ljubav su najveće onda kad su – van konteksta. Dakle, da ispričamo tu priču koja je u Starom  gradu,  među običnim svijetom ostala da traje kao još jedna ljubavna skaska iz inače prebogate ali i haotične prošlosti grada koga su Mlečani zvali Dulcigno in Dalmatia, dȁli zbog masline i njenog slatkog ulja, kojih je i u mletačkom periodu ovdje bilo u izobilju, ili baš u spomen na ime mjesne ljepotice Dolćinee, koja se zaljubi u zatočenog španjolskog pisca Servantesa; Dolćinee, usto i ljubimice Don Kihota, junakinje Servantesovog svevremenog romana ”Don Kihot”.

Nakon Bitke na Lepantu, Uluči Alija, gusar ali i admiral osmanske flote, koji se iz ove bitke jedini vratio neporažen, vraća se doma sa nacionalnom zastavom (?!) i bogatim plijenom. Među robljem nalazio se i slavni pisac Servantes koji je (vele, pa da im vjerujemo), u pomenutoj bitki izgubio ruku. Za vrijeme svog robovanja, a ono (valjda zbog ugleda koji je, moguće, među stanovnike Starog Grada stigao uz pisca) nije bilo kruto, Servantes se, čekajući da stigne otkup za njegovu punu slobodu, mogao šetkati po Trgu robova, oko Balšića kule, romanske crkve, carinarnice. Sem šetkanja jednoruki pisac je i pjevao. Navečer bi se vraćao u svoju ćeliju i sam zatvarao vrata svoje zatočnice, ali bi, sanjar, i u vlažni sumrak iz svojih zlaćanih usta izvijao melodije svoje domaje. Servantes je, dakako, imao izvanredan glas, čija je milozvučnost Starograđanima otklonila nelagodu što je pjevač bio jednoruk. Pjevao je on pjesme španjolske koje su, i jezikom i melodikom bile nalik na govor mjesnog stanovništva. Legenda, doduše, ne pominje da li je taj jezik u Starom Gradu bio španjolski ili albanski, ali je očito da je pjevanje grlatog pisca bilo prijemčivo slušaocima.

I ču tu pjesmu mlada gospa starogradska, kći jedinica gospara starogradskog. Dolćinea, ljupka šećerlema Ču jednom, ču drugi put, ču više puta, i od te se podoknice njeno mlado biće zanese. Ustreptala je, srce joj je toliko tuklo da su i njene grudi udarale o rešetke uskog prozora njene sobice, uzdišući sve jače i duže, pa se, jednom, sjuri niz skaline, i onako lakokrila, lepršajući haljinama od muslina i kosom od svile, stade pred pjevača. On gleda nju, ona gleda njega, ona njega on nju, i kad su se tako nagledali jedno drugoga (a mora da je ta vizuelna sondaža trajala valjano vrijeme) puče glas starogradskim ulicama da su Dolćinea i Servantes jedno u drugo zaljubljeni.

Otac i mati jedinici branili nisu ništa. Ali su (analogije ovakvih legendi nas tome redovito uče), valjano počeli da rade na što skorijom oslobođenju čuvenog pisca i ovjerenog pjevača. Uluči Alija, tadanji vlasnik Servantesovog tijela, duše i glasa, mirno i zadovoljno je gledao na kvasanje emocija dvoje mladih, češkajući noktima dlanove. Noktima lijeve ruke dlan desne ruke: znak da će uskoro naići dobitak. Neće dugo čekati, jer, veli izreka narodna: kad se ljubav rodi nikne i briga, a kad on dobije novac od otkupa neće ga zanimati ostatak izreke narodne: kako ljubav raste briga embrion svija…

Kad je jednog lijepog dana, snagom ljubavi dvoje mladih, upornošću i novcem dvoje starih, i  nehajnim pristankom jednog gusara, zaokružena sudbina glavnih junaka starogradske legende, bješe preostala još samo ceremonija vjenčanja, klicanje naroda – obožavaoca Servantesove pjesme, i suze gorke starih roditelja koji su dugo mahali maramicama za brodom koji je zaljubljene odvodio u nepoznato. Zapravo u Španiju, kamo se već oštrilo dobro otupjelo Servantesovo pjesničko pero…

Budući da je u Servantesovom ”Don Kihotu” Dolćinea bucmasta, gegasta i glupasta, ostaje sumnja: pisac se u starogradskoj plemkinji – prevario. U srdžbi rad slobode on je najvjerovatnije prestao da pjevuši, ali je, moguće je pretpostaviti, da je u liku Kihotove izabranice stala sva jed na dane zatočeništva u Starom gradu. Koje mu, na kraju balade, nije lako palo. Jer on se, očito, za Dulćineu nije samo svezao. On se njome – objesio…

Proklet da je onaj koji je prvi izgovorio rečenicu da se lijep glas daleko čuje.

p.s. Prije nekoliko godina mladi (danas sredovječni) crnogorski pisac Ognjen Spahić, spremajući se da za potrebe hrvatskog izdavača, napiše priču, piscu ovih redova je pomenuo sjajnu ideju: za zbirku ”Sinovi” namjeravao je da napiše storiju o sinu Dolćineje i Servantesa. Sinu koga su nehajni roditelji, odlazeći u Španiju, ostavili starim gosparima da ga ovi odgajaju. A mladić potom o jadu zabavio djeda i baku, praveći, tokom svog kratkog ali burnog života, ršum u Starom Gradu, čije posljedice ta naseobina osjeća do dana današnjeg. Na sreću, odustao je pisac od te inače lijepe ideje. Jer da je Ognjen napisao priču, njegova postmoderna tvorba ubila bi varijaciju koju je čitalac upravo pročitao. Glupost pučka najduže uzgaja zablude.

SAKUPLJAČI MASLINA

Danas sam vidio nepoznatu albansku porodicu, premještali su se sa vrha brijega na dno maslinove šume, čeprkaju po travi uz rub makije. Slažu na dlanove, među grsti, modra zrnca maslinova. Vrijeme je prozrnice. Sitni su par, krhki, dječica kao grudve, svi umotani u staru odjeću. Ali veseli, nešto brbljaju, ne mogu razabrati što zbore, jer sam visoko nad njima, sa stijene gledam kako se, umorni, sagibaju, a raduju, glasovi im zvonki, a dječiji kikot zarazan. Kako silno poželim da se i meni dogodi takva bezbrižnost u oskudici, meni, koji ni u čemu ne oskudijeva, osim u naivnosti i zdravom snu…

Gledao sam sa koliko je spretnosti ta radišna porodica, kad je osuo pljusak, pobadala u meku zemlju kolčeve, ukrug, spajajući im vrhove u snop, kao što su radili Indijanci, pa preko njih širila najlonski pokrivač, a krajeve mu pritiskala oblucima koje djeca užurbano donose, tutkajući ih ocu i majci u otvorene šake. Pa se uvlače podno pokrivala i cvrkuću, cvrkuću, dok im roditelji, ispod ofucanih lumbrela nastavljaju posao. Meni je na visu, ispod komotnog kišobrana lagodno, uživam gledajući porodičnu slogu, i ne mislim odlaziti, makar ćuskije sa neba krenule na nas.

Kad je albanska porodica, pokupivši svako zrnce koje se vidjelo, krenula na drugu stranu, a ja ih izgubio iz vida, stala je i kiša, pa sam se lakim koracima vraćao u svoj dom, u svoju tvrđavu; što stariji sve mi više znače ti zidovi, velika ulazna vrata i tamne zavjese na prozorima radne sobe. Nisam slutio da ću s toliko volje ulaziti među četiri zida, bio sam na glasu kao skitač, šetač. Onaj plastični indijanski šator sakupljači maslina nisu valjda zaboravili.  Samo da ga sve jače jugo ne odnese nizastranu i ne baci u mutnu vodu zaliva. Neka ga vrijedni ljudi nađu kad se sjutradan vrate u maslinjak.

STARA DOBRA PRIČA

Godinama je Nikola sa Mikulića podno Rumije, gdje su dimile ćumure, snosio ugalj do Varoši i prodavao ga kafedžijama i domaćinstvima. Uštedio bijaše novac od tog mukotrpnog kiridžiluka, pa od te dobiti kupi on u Pekarskom sokaku gotovu doganju sa svom opremom. Odavno se spremao da obnovi od rođaka iz Amerike naslijeđen pekarski zanat, ali su ga neprilike koje mu je vrijeme donijelo smele u namjeri. Sad se sa porodicom bio ustalio u varoši, djeca mu stasala za ispomoć, pa mu je volja rasla, jednako snažno kao i napredak varoši kojoj je bila potrebna još jedna pekara. Monopol nad brašnom imala je magaza gazde Jakuba i Nikola se uputi ka njemu na razgovor, da isposli sirovinu i s božjom pomoći počne proizvodnju. Nađe u dvorištu, za stolom sjedi poznato društvo: Damjan, prometnik kožom i solju, imam Selvedin, kočijaš Zajo i Jakub  trgovac. Piju šerbet-čaj i tiho razgovaraju. Pozdravi ih sa ‘merhaba’ (oni mu sa ‘merhaba’ odgovoriše), i sjede na ponuđeno mjesto.

– Što ste se stisli sa pričom, da nije ko iselio na ahiret, upita on društvo.

Niko mu u prvi mah ne odgovori, srčući jednako gusti čaj od sagorelog šećera, ali uskoro sazna o čemu je vođen nevoljni razgovor, te se i on uvuče u šaputanje. Razmijenili su potom novosti iz skadarske Paruce, komentarisali prispjeće italijanskog trabakulina u Portu Mileni, pomenuše mrtve i pohvališe žive, dok mu Jakub najzad ne uputi pitanje: ‘Hajirli, zogu me bishtë te gjatë? ’, koje je Nikola čekao.

– Čuo si da sam kupio simitdžihanu?

– Čuli smo, sa srećom ti bio posao.

– Ali brašna nemam, gazda Jakube!

– Brašna!? A što će brašno pekari, grohotom se nasmija Jakub.

– Da njime potpalim peć, gazda Jakube, mudro odgovori Nikola.

Kiselo se nasmijaše šali, ali razgovor opet skrenu na upravo protekli događaj koji ih je jutros i okupio za istim stolom. Komentarisali su ga bez bijesa, ali sa sjetom: krivac je bio poznat, ali se njegova nepodopština kod ovih ljudi, koji su svakoj nevolji i nesreći pridavali fatalizam, nije umjela prenijeti na odabranu družinu ni mržnjom ni prijekorom na počinioce. Zlo se trpi, u strahu od većeg.

Tražili su u razgovoru rješenje koga nije bilo, nije ga moglo biti. Opet ih svlada brižna tišina. U jednom trenu, Jakub se okrenu Nikoli, maši se za pojas, iz njega izvadi na sto svežanj ključeva, nanizan na pô prsta debelom srebrnom lancu.

– Brašna nemaš, veliš, a pekaru imaš, je li tako, Nikola? osmjehivao se  trgovac sebi u bradu, prebirajući po ključevima.

– Tako je, Jakub efendija!

Jakub u svežnju nađe poveći kalauz, skide ga s lanca, i  spusti ga na sto.

– Ti znaš za moju magazu u Totošima?

– Znam.

– Ovo je ključ od te magaze. U njoj su naslagane vreće kukuruznog i crnog brašna. U kartonskim bačvama je bijelo, puder-brašno iz Soluna. Uzimaj što ti treba i koliko ti treba. Kad staneš na svoje noge – vrati mi kalauz.

Nikola ga pogleda u čudu, ali se pribra, dohvati ključ i stavi ga u njedra. Ostali uskratiše komentar na dar, a Damjan se opet vrati pričom na nemili događaj. Sramota, grijeh božji. Jakub pozva sluškinju da gostima donese novu turu šerbet-čaja, te se tihi razgovor među prijateljima oduži do podna.

Teški prijestup, i razgovor kome su čitaoci svjedočili, desio se iste godine, iste nedjelje i istog dana kada su na Pristanu, uz kraj pješčanog žala, zlotvori srušili Džamiju pomoraca. Prijatelji, muslimani i hrišćani, su, za istim stolom, bez jeda ali sa tugom, razgovarali, o tom besudnom zločinu srpskog okupatora.

Nepunu godinu nakon toga, Nikola je, kad je njegova pekara ‘stala na noge’, proizvodeći najbolje simite u varoši (“Simita me mille e grunit, na ka pjek Kolja e Naumit”) uredno vratio sve posuđeno brašno, a kalauz na isti način kako ga je uzeo, ustupio gazdi Jakubu. Koliko je brašna iz magaze uzeto, a koliko vraćeno na isto mjesto, o tome gospoda onog vremena nisu trošili riječi ni trud. Vjerovalo se na riječ.

(Početkom juna 2012, nakon osam decenija, obnovljena je Džamija pomoraca na Pristanu. Među mnogim donatorima, koji su od srca dali prilog za obnovu vjerskog spomenika, našlo se i ime Nikolinog unuka.)