Foto: Fokalizator
Afan Latić piše za Fokalizator o dr Senadinu Pupoviću Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzike i muzikologije, teatra… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Postoje ljudi koje vrijeme ne uspijeva ni potrošiti ni definisati. Njihov hod svijetom nije ni karijera ni putanja, već svjetlosni trag. Dr Senadin Pupović je takav – čovjek čija biografija ne staje u titule, ni u bibliografske fusnote, jer se on ne iščitava, nego se doživljava.
Rođen u Plavu, među gordim planinama koje kao da su ga učile kako se čuva dostojanstvo i šutnja, Pupović od početka nije bio samo „student medicine“, nego tragač za suštinom čovjeka – kako ga izliječiti, ali i kako ga razumjeti. Njegovo školovanje u Nišu, Beogradu i Kragujevcu bilo je mnogo više od sticanja diplome. To je bilo oblikovanje jednog pogleda na svijet – pogleda koji ne dijeli tijelo od duše, bol od pjesme, znanje od milosti.
Kao ljekar, otorinolaringolog, Pupović je poznavao putanje zvuka, ali je još bolje znao put do tišine u čovjeku. On je slušao – ne samo dijagnoze, već i ono što ostaje neizrečeno. Onaj drhtaj glasa, pogled izgubljen u nečemu većem od simptoma. Bio je ljekar koji ne liječi samo ušnu šupljinu, već i tišinu u kojoj čovjek nosi svoju tugu.
Ipak, nije se zaustavio tu. Njegova ruka, koja je pisala recepte, pisala je i stihove. Njegovo oko, istrenirano da prepozna upalu, prepoznavalo je i nijanse svjetla u kapima rose. Onaj isti um koji je analizirao audiometrijske krivulje, znao je tumačiti krhkost ljubavi i lom duše. Njegova poezija – od „Postojanih staza“ do „Tihog zaborava“ – nosi miris zemlje i boju tišine. Napisana iz mjesta gdje se srce ne dokazuje nego prepoznaje.
Kao pripovjedač, Pupović nije bio fikcionalista. On je bio hroničar unutrašnjih zemljotresa, onih koje niko ne vidi, a koji mijenjaju pejzaž čovjeka. U njegovoj zbirci „Tijesne obale“, život ne stanuje u krupnim radnjama, nego u sitnim pokretima, u pauzi između dva daha, u nemuštom grču onih koji pate, ali ne umiju o tome govoriti.
A onda – slika. Jer ono što ne može da napiše, on naslika. Akvarelom, tušem, pastelom – alatkama koje koristi kao što hirurg koristi skalpel: precizno, tiho, sa punom sviješću da boja može biti isto tako ljekovita kao i lijek. Njegove izložbe, često skromne po najavi, bogate su po utisku. Gledajući njegove slike, čovjek ne zna da li stoji pred pejzažom ili pred ogledalom.
No, možda ono najvažnije nije ni medicina ni književnost ni slikarstvo. Možda je to – humanost. Ona svakodnevna, bez bliceva i mikrofonâ. Kada se sa Vojskom Crne Gore penje do planinskih sela da liječi one koje niko ne vidi ili po vrletima Afganistana u kojem je boravio izvjestan period u svojstvu “doktora bez granica”. Kada daje svoje znanje onima koji nemaju glas. Kada ostaje u ordinaciji i poslije radnog vremena, ne zbog obaveze, nego zbog onog unutarnjeg glasa koji kaže: „Ovaj čovjek me treba.“
Dr. Senadin Pupović je više od doktora, više od pjesnika, više od slikara. On je most – između znanja i srca, između nauke i ljepote, između onoga što se može izliječiti i onoga što se samo može razumjeti.
U vremenu u kojem stručnost često isključuje nježnost, a poezija bježi od preciznosti, Senadin Pupović pokazuje da je najviša tačka ljudskosti upravo tamo gdje se one susretnu. U njegovoj ordinaciji i u njegovim stihovima, u njegovim slikama i u njegovom osmijehu – prebiva jedna tiha revolucija: da se čovjek ne mjeri po onome što zna, nego po onome što daje.
I zato – ne čitajmo ovog čovjeka da bismo ga upamtili.
Čitajmo ga da bismo sebe pronašli u vlastitim vrletima duše.
