Foto: ekulturaTV

(s poljskoga na crnogorski prevela Milica Markić)

Lične mustre

1.

Maja: godina 36; težina 52 kg; visina 160 cm; oči kestenjaste; seksualna orijentacija: hetero sa sklonostima ka drami i eksperimentu; svjetonazor: depresija; nacionalnost: u nestajanju; odnos prema žrtvama Holokausta: empatičan.

Autobus je stajao zaglavljen između dva vozila i u nepravilnom frazeološkom obrtu. Klima uređaj je bio pokvaren i ispuštao je vruć vazduh kroz ventilacione otvore iznad glava putnika. Maja nikad nije posmatrala ventilacione otvore; njihovo prisutstvo bilo je deduktivne prirode, proisticalo je iz čitanja naljepnica na vratima i prozorima. (Vozilo je klimatizovano. Zabranjeno otvaranje prozora).

            Junsko sunce nemilosrdno je zagrijavalo staklene, plastične i metalne elemente autobusa. Ljudi su se pretvorili u razmjenjivače toplote. Maja je śedela između suvog stakla i ovlaženog čovjeka; śedela je s velikom crnom vrećom uguranom među noge. Sve nasrtljivije i sve nelagodnije dobijala je utisak da je posrijedi nekakva greška. Greškom je śela u neodgovarajuć prostor, u skladište polovnih rezervnih djelova.

            Kroz prozor je gledala mladu ženu u skupom autu. Tamo klima sigurno nije bila pokvarena.

            Nije podnosila javni prevoz, ljudi su baš prećerivali s korišćenjem autobusa i nikad se nijesu vozili svak za sebe. Povezla bi se taksijem da nije jučerašnje činjenice (pokvarila joj se mašina za pranje veša ) i današnje činjenice (na računu ima sedam zlota), kad se, zapravo, obje te činjenice uzmu u obzir, to jeste istina, ma koliko nategnuta.

            Čula je kijanje. Kinuo je čovjek pored nje. Primjetila je da se poslije kijanja kapljice pljuvačke i sluzi razilaze lepezasto iz usta i nosa. Ili kupasto, mada susjed nije kijao oblikujući baš precizno geometrijska tela. Uopšte uzev, izgledao je kao Čečen. Maja se zarumenjela, kao i uvijek kad se u rasnom pogledu pokazivala neučtiva ili vizuelno pristrasna.

            Čečen koji kija: uzrast 17 godina; težina 77 kg; visina 178 cm; oči tamne; seksualna orijentacija: zajebati Ruse; svjetonazor: volim majku; nacionalnost: čečenska; odnos prema žrtvama Holokausta: nedefinisan.

            Redukovana. Racionalizovana. Optimalizovana.

            Razmišljala je kako da to saopšti Simonu.

            Ljubavi, pretrpjela sam… Racionalizaciju? Optimalizaciju? Jel ti drago? Meni jeste. Rebnuli su me.

            Do dvanaest sati zaposlena u redovnoj službi, sat vremena kasnije priključila se nezaposlenima; naravno, obavijestili su je prije tri mjeseca, uručili su joj pismeno saopštenje, ipak, niko je nije upozorio da će se ośetiti tako čudnovato. Niko nije pomenuo žegu, pokvarenu mašinu za pranje veša i finansijska sredstva koja isključuju pristup taksiju.

            Provela je dvije godine radeći u institutu i sigurno ni za kim neće čeznuti, mada nije mogla da isključi da neke saradnike neće sanjati. Čak i preko dana Maja nije bila stopostotno hermetički zatvorena, a šta je tek noću bilo – u njenu glavu mogao bi se prokrasti bukvalno svako.

            Pobjednička postolja snovnih košmara popunila je već prvih mjeseci. Bronza direktoru instituta, kog je prozvala gos’n Trorogo Maramče alias gos’n Ne Sad. Srebro neposrednoj načelnici, gospođi Agati, zlato, međutim, za Mateuša, drugara iz ekipe.

            Žitne oranice, kukuruzna polja, bale jednovrsnog materijala, vozila koja pritiskaju meki asfalt – te slike izgledale su dinamično, intrigantno i pune tajni u poređenju s Majinim poslom. Razmnožavala je, modifikovala, ubijala bakterije, pila kafu i čaj, spremala je, zapisivala rezultate, tražila rukavice kojih je uvijek nedostajalo, sanjala je pipete i laboratorijsko staklo. Razmnožavala je, modifikovala, ubijala, zapisivala, pila. Ručak u menzi je koštao petnaest zlota. Svinjska šnicla, pileća džigerica, u petak riba koja miriše na plažu zatvorenu po nalogu sanitarno-epidemiološke stanice.

            Od početka je u njoj klijala sumnja, nježna i ozima kao žitarica, sumnja da ono što je bajagi, što je neistinito – to više nije nego što jeste. Prepotopski PVC, pločice koje otpadaju, česme koje cure, smeđe pruge u klozet šolji, plata mizerna, laboratorija koja podśeća na očiglednu sliku laboratorije otprije petnaest-dvadeset godina, pa i ljudi, nekako, više s fotografije za reportažu nego iz životne stvarnosti.

            Prvih mjeseci u neku ruku to ju je zabavljalo, čitava ta situacija i pločice koje otpadaju, pa i bakterije. Zamišljala je da je dobila angažman za serijal pod nazivom Hirurzi. Ili nekim drugim naslovom. U takvom raspoloženju bojala se mračnih likova, prije svega Trorogog Maramčeta i Agate, gotovo sa emfazom, kao bajagi, obratno – kroz objektiv hiperrealizma.

            Njena predanost je bila bezrezervna, smatrala je da niko u toj seriji s takvim umjećem nije odigrao preneraženost Agatom, Maji niko nije bio ni do koljena u odbacivanju Mateušovih udvaranja, pored Trorogog Maramčeta je pak naučila da umakne za zid kao mišić, na šta je bila jako ponosna, na kraju krajeva taj zadatak je glumački nelak – preuzeti na sebe boju plavog zida s rićkastim packama bez pomoći šminkera.

            Glumila je da radi, vrlo posvećeno, držeći sebe za najistaknutiju glumicu u čitavom tom višeodjeljenskom institutu, i uprkos tome nije stekla ni slavu ni novac. Godinu dana kasnije, Maju je obuzela potištenost ili profesionalna pregorelost. Razmnožavala je, modifikovala, ubijala bakterije, pila je kafu i čaj, spremala, zapisivala rezultate, tražila rukavice koje su vazda nedostajale, dosta vremena je provodila zagledana u vratanca mikrotalasne pećnice.

            Posao u institutu bio je ispod njenih kvalifikacija, pristala je na to, jer joj je bilo potrebno zaposlenje, sad se pak pokazalo da su dosada i rutina nesavladive. Iz ogorčenosti je negovala u sebi astmu dok nije više mogla da izdrži bez inhalatora. I elektronske cigarete. Uvlačila je na smjenu, čas jedno, čas drugo. Kod kuće muž, sin i feretka.

            Posle tronedjeljnog odmora vratila se u drugu sezonu serije. Kinjila je bakterije, ornije ih je ubijala nego što ih je razmnožavala. (Pomenuta činjenica dovela je do neprijatne razmjene mišljenja s Trorogim Maramčetom). Najzad, došla je na ideju da pokrene svoj blog. Pozajmila je likove iz instituta, prenijela ih u bajkovitu zemlju, tačnije u još jedan Mordor. Trorogo Maramče postao je Sauron, Agata upravnica Nazgula, a Mateuš Gimli, sin Gloina. Najprije je pisala kod kuće; toliko se dobro zabavljala da je počela da piše i na poslu.

            Gimli, Gloinov sin vrijebao je na načelnicu Nazguli, ne zna se čiju ćerku, baš poslije održanog Mjesečnog savjeta, na bočnom hodniku koji se slijepo završavao s natpisom: Laboratorijski otpad. Tamo su se sastajali da bi kovali otrovne zavjere i zađevice, koje su jezicima posluživali jedni drugima iz usta u usta kao na tacni. U utvrđenju Barad Dur niko za to nije znao sem Kaja-Maje, svjetlonosnog bića iz drugog svijeta, princeze Bijelih delfina, zarobljene u Sauronovoj tvrđavi moćnom i neuklonjivom kletvom. Uzročno-posljedičnim tokom i ekonomskom nužnošću. Kaja-Maja ne bi za tajne sastanke ni znala da jednom nije zalutala u tunelima Barad Durua. Čuvši korake i smijeh, šmugnula je za prva i jedina vrata, ugurala se u ćošak sa starim mop podnim brisačima i četkama. Na tako dramatično odigran način došla je do saznanja koje slijedi, a slijedi da se Gimli nabacivao načelnici Nazguli, dok je ona, iz pozicije startovane nimfe, rado cugala.

Nakon Mjesečnog savjeta Kaja-Maja je preuzela na sebe obavezu i trud da prati Gimlija i nač. Nazguli, sve dok nijesu dospjeli do mjesta sastanka na kom su učestvovala neotkrivena treća lica u ličnosti Kaja-Maje. Kaja-Maja je prisluškivala, za vrijeme savjeta Sauron je još jednom natuknuo o reorganizaciji i racionalizaciji tvrđave, i o zarobljenim u njoj bijelim delfinima. Bližila se – navodno – Četvrta era, a skupa s njom i – Planovi. Planirano je podizanje modernog mučilišta snabdjevenog opremom nove generacije, direktno iz EU, nove novcijate, a ujedno je planirana i likvidacija Socijalnog mira, osnovanog još s početka Druge ere. Govorilo se takođe i o klanju u Menzi. Bijele delfine tamo zaposlene poslati u polja koja okružuju utvrđenje vilenjaka, svijetli Zavod za zapošljavanje, tako se to zvalo, strah i trepet za orke koje su do guše u kreditima za televizore i godišnje odmore.

            Sjajno je Maji išlo to pisanje, često se smijala, nerijetko uzbuđivala, dok je udisala inhu i e-cigaretu, dva oblačića blagotvornih supstanci. Jednog tmurnog dana, potamanivši hiljade bakterija, i samu sebe takođe, riješila je da rasvijetli mračnu atmosferu u institutu. Jasno ko sunce, njena zamisao je tako bila jasna – uputiti svoje saradnike na link svog bloga. Bez dvojbe će pronaći sebe i razgaliće se.

            Ako se i jesu razgalili – onda vrlo introvertno. U menzi nije nailazila na govor mržnje, već na bijesne poglede, bijesne i ujedno totalno lišene izraza.

            Proljeće se više nije moglo ignorisati kad se stvarnost iz Mordora stekla sa stvarnošću instituta. Uvedene su te prijeteće racio- i reo-, a kao njihova žrtva, barem u prvoj etapi, bila je jedna jedina orka – Maja. Obustavila je aktivnost u blogosferi, zaobilazila je u luku mikrotalasnu pećnicu, pokušala je da se sprijatelji sa svim živim stvorenjima, pobijedivši u sebi predrasude prema višećelijskim bićima, pa ipak je dobila otkaz.

            Posljednjeg dana u crnu kesu za smeće strpala je stvari manje ili više lične. Između ostalog i nov novcati par laboratorijskih rukavica, dvije kecelje, nekoliko maski, pipetu i papuče, prevelike za nekoliko brojeva, ali zato nekorišćene.

            Izišla je iz autobusa i zaglavila se. Prvo – u prevozu. Drugo – u omorini. Treće – u sebi. Jagodicom prsta dotakla je vrh nosa. Jednom je baba svojoj unuci ispričala da se od visokih temperatura ljudima izdužuju nosevi. Vjerovatno je baka mislila na laganje i na Pinokija, demencija je ipak učinila svoje, kao i lakovjernost. (Maja je povjerovala babi).

            Prislonila je palac podnožju nosa, u udubljenje između usta i hrskavice. Obično se nos završavao iza nokta, ali ispred prvog članka. Danas se nos završavao na polovini drugog članka prsta.

            Najradije bi nos, šiljat kao toranj Isengarda, sakrila u sijenku šešira. Već sada, ocijenila je, trebao bi mi gigantski meksički sombrero, a ako temperatura poraste, ništa me neće pokriti, eventualno sijenka koju baca genocid, najbolje svjež i blizak.

            Srebrenica: datum rođenja: jul 1995; roditelji: holandski bataljon OUN i srpski odredi; broj potomaka: oko 8000 ubijenih bosanskih muslimana; osobiti znaci: trag od metka; seksualna orijentacija: neaktuelna; svjetonazor: neaktuelni; nacionalnost: neaktuelna; odnos prema žrtvama Holokausta: neaktuelan; bačena sijenka: neotklonjiva.

            Kad je izišla iz autobusa, već je bila olupina od čovjeka, još gore – maketa olupine. Nesrećno, preznojeno stvorenje s nedefinisanim perspektivama za prošlost i nezanimljivim za budućnost, kao i sa povelikom crnom kesom za smeće, ne suviše teškom; vukla ju je ispred sebe kao vantjelesni trudnički stomak, plug&play. 

Dovukla se do stana, ośećala je da se napad približava, u pravom svijetlu, izula je sandale, progutala Xanax ispijajući tabletu ostatkom tople mineralne vode, da bi kupila još malo vremena. Ispružila se na pod, na hladne pločice u kuhinji. Uključila je e-cigaretu i duboko uvukla nikotin. Zatim je štrcnula inhalatorom u usta.