“I Palavestra je primijetio da je Đilas u Tamnici i ideji (1984) naveo kako je u prozu što je nastajala u ćelijama (takve su skoro sve koje su ušle u drugi tom Sabranih pripovjedaka, s izuzetkom narativa Mrtvo selo) utkao zatvorske strahove, ośećanja i misli. Pa iako je dobrim dijelom nastajala kao plod autoterapije, ovoj prozi nanosila bi se nepravda ako bi se tretirala kao takva, a ne kao posljedica rada i nadahnuća, kao prirodan uzlet prozaiste ośetljivoga na sve muke svijeta, pa i lične. Zato u ovom tomu i prepoznajemo onoga ranog Đilasa, darovitog mladog pisca, koji je sad zreo književnik i nastupa s golemim životnim, ratnim, političkim i stvaralačkim iskustvom, u mjeri da, savladavajući te nametnute prepreke, nudi lijek i terapijsko ishodište čitaocima spremnim da proniknu u dubine i tajne ljudskoga trajanja i postojanja.
Đilas je do kraja života bio očinski vezan za svoja djela. O tome svjedoče i ispravke koje je unosio u prva izdanja knjiga, ostavljajući napomene budućim izdavačima, s preciznim uputstvima kako da se u budućnosti tretiraju njegovi izdanci. Na osnovu tih ispravki i uputstava da se zaključiti da je Đilas pronikao u bit jezika i stila, odnosno da se njima služio kao alatima kojima treba da omogući procese što će se odvijati u dušama čitalaca. Neđe je upisivao „j“ ili „je“, neđe je kratio sintagmeme, neđe umetao zaboravljene zareze i crtice. I sve što je učinio bilo je po pravilima korekture i tehnike naučnoga rada, da i najmlađim istraživačima, ako slijede uputstva, ne bude tegobno da njegove tekstove privedu u najvećoj mogućoj mjeri oblicima kojima je sam težio.”
Vladimir Vojinović, Fokalizator