Foto: privatna arhiva
Na ulazu u ograđeni prostor čita se
pažljivo postavljen poziv-opomena:
PARK ZA PSE (i njihove vlasnike).
Velika i mala slova upućuju na nešto
osobito i važno. Bačeni bijeli pas trči
do crvene prepone i nazad.
Lavež je na petom katu. Nebo se spušta
u podrum. Ljubitelji zatvaraju oči. Tko
zna kako ugriz može završiti.
Sljeme je zeleno i oblaci putuju na drugu
stranu. Daleko od laveža, daleko od vlasnika,
tamo daleko od parka.
Večer
Zgrada zamre i njezina ravna krovna
ploča postane neočekivano postolje za
nagrađene zvijezde i (poneki) zalutali pad noćnih ptica lutalica.
Vani su dva dječaka na stepenicama
u spasonosnom i važnom razgovoru.
Prvi: Što jedino na svijetu želiš raditi?
Drugi: Plesati.
(i točka)
Što je njihova najviša i najniža životna
točka? Koliko ne znaju. Koliko već znaju!
Nevidljivo pitanje.
Nevidljive zvijezde.
Ptice. Zvijezde.
(i točka)
Pismo
Draga, tako počinje pismo.
I onda se zaustavi. Zastidi se kao siromašna
majka na ulici, ali o suprotnom je riječ.
Kad poslije „draga“ upiše njezine ime,
odustane i nastavi sjediti pokraj prozora.
Ostao je toliko-toga-dužan toj djevojci,
sad već ženi, koja je napustila rodni grad
i jezik u kojem su se ljubili.
Nije morala. Nije morala.
Ali bilo je jednostavnije.
Zove se Draga i napisao je: „Draga Draga“.
I odustao, kao toliko puta do sada.
Ne zbog imena. Ne zbog drugog jezika.
Naprotiv.
