Foto: Fokalizator


Nije znao odgovor.

Nije znao ni pitanje. Samo je sjedio za stolom i čekao da neko drugi odluči umjesto njega. Ekran je svijetlio, tastatura je ćutala. Ljudi su dolazili, tražili rješenja. A on je pružao papir. Sa pečatom. I osmjehom koji nije bio njegov.

Nije znao odakle da počne. Znao je samo gdje je sve počelo – ona koverta, ona vrata, ona šolja kahve u hodniku. I onda zvuk štampača. Zvanje. Diploma. Uniforma. Sistem. Sad ponosno nosi kravatu. I osjećaj da vara svakim udisajem.

Jer tako se to danas radi. Uđeš, platiš, izađeš kao “stručnjak”. Kao neko ko zna. A ne znaš. I znaš da ne znaš. I svi znaju da znaš da ne znaš. I niko ne pita. Samo klima glavom i prolazi pored tebe kao pored bandere: zna da si tu, ali ne očekuje da svijetliš.

Jedni kupuju diplomu. Drugi zbog toga gube priliku. I niko ne prigovara. Jer to više nije vijest. To je praksa. Stil. Unutrašnji dogovor da ćemo svi šutjeti, jer jednog dana možda i mi…

A onda dođe neko i pita: “Kako se piše fusnota?” I on odgovori: “To se nosi uz lakovane cipele.” Postalo je normalno da onaj što ne zna bude šef onome što zna. Da onaj što prepisuje ocjenjuje onoga što piše. Pa kako da vjeruješ ljekaru kad ne znaš je li diplomu dobio uz espreso? Što ‘no reče jedan mi poznanik: “Profesore, mene je danas više strah doktora nego bolesti.”

Kako da slušaš profesora kad ne znaš je li mu najduža rečenica bila na meniju u pekari?

U Crnoj Gori, kažu, ima preko dvadeset hiljada lažnih diploma. Dvadeset hiljada pečata. Dvadeset hiljada “stručnjaka” koji nisu znali, ali su znali koga treba poznavati. Dvadeset hiljada radnih mjesta – kao grobnih mjesta za znanje koje nikad nije ni dobilo priliku da se rodi.

Zamislite samo dvadeset hiljada ljudi koji nikad nisu pročitali knjigu do kraja, a sad pišu izvještaje, presude, recepte, odluke. Dvadeset hiljada prstiju koji potpisuju tuđe snove. Dvadeset hiljada stolica na kojima sjede lica bez znanja, a iza kojih stoje hiljade onih koji su učili, nadali se, vjerovali i ostali na nogama.

Ali to je valjda u redu. Dogovor je da ćutimo. Da se pravimo da ne vidimo kako puca sve ispod površine. Jer šta ako neko vikne da je car go? Šta ako sistem ne izdrži istinu?

Zato – oprostite. Razmišljao sam naglas. A nisam smio. Trebao sam gledati u pod i pružiti papir. S pečatom. I osmjehom. Ispod neonske rasvjete kancelarije, gdje je svaka diploma svjetlija od uma. Jer, danas, diploma blješti. A znanje sjedi u mraku.

Papir gori. Društvo dimi.

“Sledeći!”, povika uglađena mu sekretarica…