Foto: Nebojša Radović

Nekad je važilo „Zdrav Nikšiću perjanice…“ da bi došlo „O Nikšiću kukavice“. Gledajući oko sebe, zapitah se, u kom pravcu ode ovaj grad? Kako je moguće da se „perjanica“ sunovratila u ambis, u kome će, kako sada stvari stoje, ostati, do kad, ne zna se. Šta se desilo sa avangardnim gradom koji je bio primjer ne samo u zemlji, nego i dalje ali, već je rečeno, nešto slično kao, glasali ste, trpite. Na žalost, ostvarile su se neke od zabilježenih sentenci, neponovljivog Milana Duga Krivokapića, jednog iz ekipe slavnih, po kojem je ovaj grad i bio i ostao poznat,.

Ozbiljno nas civilne i vjerske vlasti vraćaju vjeri, (đe je progres, ako ne tamo) pa se bojim da će se ostvariti ona „Sve će ovo Bog pozlatiti, a narod platiti“ a ko preživi, pričaće. Nekadašnji grad radnika i studenata (ostao je samo studenta) a za radnike se obistinila ona Dugova „Kažu da je radnička klasa avangarda, mislim da joj bolje pristaje hajvangarda“. Glume se neke akcije, glume partije, glume protesti, šalju proglasi, dok glavni glumci „spavaju kao da su na skupštinskom zasijedanju“ i imaju samo jedan cilj „Žele pošto poto da uđu u vladu, a iz vladanja imaju čistu jedinicu“. Ma važno je da su se lideri „zakravatili“ i uskočili u fotelje, to što radnici imaju isto što i prije, tj. ništa, nema veze, izborili su se za šefove, a kad su šefovi zadovoljni i oni su. Naravno, za lidere se može reći „Uvijek je iz pravopisa imao visoku ocjenu. Partija je pisao velikim slovom P“. Dio pismenosti se može vidjeti i na bilbordima. Napr. naši opštinski rukovodioci, su nam na jednom od njih napisali da je 21. maj 2022. godine dan nezavisnosti. Zamisli, to nijesmo znali, pa neka su nam rekli! Možda će neke od narednih godina na tom bilbordu dodati i ono da nam čestitaju taj dan. Ima se šta čestitati, ko voli ovu zemlju! Opravdavam ih, iz samo jednog razloga, jer su izgleda shvatili da nijesu za to đe su se našli, pa se ponašaju po principu „Odgovarajući na čestitanja, jedan novoizabrani funkcioner je uzvraćao: Ovo nije za čestitku, nego za saučešće. Nije samo reko kome treba izjaviti saučešće: njemu ili narodu koji ga je izabrao“. Nama je jasno, kome treba izjaviti saučešće. Isto je sa ukrašavanjem grada povodom istog praznika, diskretno su nam provukli trobojke, jer iako je državni praznik, morala se staviti plava zastava grada, da mi ne bi pomislili da možda živimo u Pljevljima ili Ulcinju, i ne bi razumjeli što se kiti grad (jer je onaj bilbord daleko i tamo ne prolaze svi), pa su „morali“ na bijeloj zastavi napisati 21. maj. Shvatili smo poruku od tri boje! Nijesmo ništa drugo ni očekivali od vas. Od koga je, dosta je, na što bi Dugo rekao „Pametniji nikada ne može toliko da popušti, koliko budala može da zategne“.

Nadležni još uvijek ne shvataju da „Narodu ne treba “hleba i igara. Narod je izigran, sad mu treba hljeba“. Takođe, njima nije jasno da „Jedan od najvećih unutrašnjih neprijatelja je prazan stomak“ dok su rukovodioci, i dalje spremni za promjene, po principu „Promijenio bi manji za veći položaj“ i „narod dajem, ali vlast ne dajem“ iako smo drugu priču slušali, ne tako davno. Doduše, kad ih pogledamo sta rade, reklo bi se da „Pojedini narodni poslanici dobri su samo za svatova“, ako se nekom padne na pamet da ih zovne, jer su postali primjer, kakav ne treba biti.

Dugo bi rekao „Gospodo, bar u nečemu da se složimo: da je kod nas složena situacija.“ Samo kako izaći iz nje? Možda za početak  „Pored Biroa za izgubljene stvari treba nam i Biro za izgubljene slučajeve“ pa da ih sa funkcija tamo premjestimo. Ako neko ostane, prije nego se raziđu po svijetu, ako više iko voli ovakav grad, i ovakvu zemlju, ako neko ima snage i volje da radi za njihov napredak da pokuša vratiti nekadašnji sjaj jer i dalje kod pametnih važi ona „Ko nije za Crnu Goru, crnio mu se obraz!“ Ako potraje, ostaće nam ona „Neki idu na more da pocrne. Ja ne moram. I ovdje u Nikšiću sam, pocrnio – od muke.“

Preplavljeni smo nekim novim likovima koji se prema niti jednom kriterijumu ne bi smjeli pojaviti u javnosti, osim kao loš primjer, ali oni nam sada „kroje kapu“ i diktiraju „vrijednosti“. Kao da je ovo već doživio, Dugo je u jednom od svojih zapisa istakao „Na TV se u poslednje vrijeme pojavljuje masa književnika i umjetnika. Ili je suficit genija ili deficit kriterija“. Na žalost, kako izgleda, jedini kriterijum koji danas u Nikšiću važi je da kriterijuma nema. Večina sadašnjih promotera i perjanica kulture nijesu ni prolazili pored institucija kojima danas „vladaju“, a ne da su se neđe pojavili. Vidimo kako se ponašaju kad dođu u pozorište, sjedaju đe im se sviđa, pa ih vozaju stalni posjetioci, jer su im zauzeli mjesto, dok im hostese ne objasne da na karti piše red i broj sjedišta. Posebna priča je stajling koji ih krasi, čiji se opseg kreće od sportskog (trenerka, još je dobro ako nije uvučen gornji u donji dio) do ležernog (kao domaćica koja je izašla da izbaci smeće posle spremanja kuće). Od nekadašnjeg grada sa književnim susretima koji su bili visoko rangirani u jugoslovenskim okvirima, festivala za koje se raspitivala Evropa i na njih se dolazilo iz Evrope, grada u koji sa željom dolazila najveća imena kulture i umjetnosti, sada smo poslednja stanica, iz koje se samo ide, u koju se ne dolazi, kojom se niko ne bavi, osim da okači kakvu ceradu na listru od zgrade sa likom onoga što nas se kleo i u kamen zatucao, ili da se vidi kada ide autobus za …

Ide nam u susret turistička sezona, a prilazi gradu više liče na nek grad u Ukrajini, koji su Rusi „obradili“, nego na najveću opštinu ekološke države. Niko od nadležnih ne obraća pažnju da nas smeće zatrpava i jedino čemu se broj povećava su lutalice. I za ovo je Dugo imao rješenje. “Namnožili su se psi lutalice. Nema problema, ionako većinu od nas nemaju za što da ujedu.“ Što bi se bavili nekim životnim pitanjima kad imamo politiku. „Ako je bavljenje politikom posao, onda u Crnoj Gori nema nezaposlenih“ što je u Nikšiću očigledno. Samo se na lokalnom radiju pola sata čitaju oglasi o otvorenim radnim mjestima u gradu i primorju, ali koga za to briga. Bolje biti nezaposlen i kukati, ili se kao pravi vjernici boje kletve „kome se radi o glavi mu se radilo“. Opet je davno Dugo predvidio „Kod nas je moderno tržište preraslo u buvlju pijacu“, a pravila na buvljaku značajno liberalnija i lakše ih je ispoštovati nego bilo kakav zakon. To što nam važi da „Zahvaljujući cijenama mesa narod u mesare ulazi kao što je u crkve ulazio posle drugog rata“  šta nas briga. Važno je da smo se duhovno nahranili, a ove biološke potrebe će neko drugi riješiti. Važno je da su redovi pred crkvama, a biro za zapošljavanje neka uveze neke strance, da odrade to što smo mi mogli. Od ovakvih duhovnika i njihove braće, tačno bi se talibani postiđeli, i rekli bi, daj smanji malo, imaš okle.       

Kako stvari stoje, razilazimo se polako, to što valja ode đe mu je bolje, ili važi ona „bolji bolje zapadoše“, a ođe nas zatrpava smeće, smrad, dim i prašina. Dolaziće se samo kad se bude moralo, na saučešće, ili u prolazu. Ako budu imali koga, putnici namjernici će se raspitati o nekadašnjim vremenima i slavnim imenima, i tu je kraj. 

Dugo bi rekao „Gospodo, nijesam ja gladan, nego sam sit vas.“