Foto: privatna arhiva
(fragmenti neobjavljenoga rukopisa, sa španskoga na crnogorski jezik prevela Isidora Grgur)
U jednom mjestu na obali, čije mi ime je, ispostaviće se, bilo nemoguće zaboraviti, od pamtivijeka zajedno žive različiti likovi, raznolikog porijekla, prenoseći istu legendu s generacije na generaciju. Legendu o Migelu, španskom pjesniku i zatočeniku, i begovoj kćerki; legendu o njihovoj ljubavi i tužnoj sudbini, koja je potom pretočena u jedinu priču sa srećnim završetkom u Kihotu.
„Princezo Dulsinea, gospodarice ovog zatočenog srca!“ „Smatrao je da je njeno ime, kao i ostala imena koja je dodijelio sebi i svima oko sebe, milozvučno, čudno i znakovito.“
S jednoga mjesta na obali, ovjenčanog vjekovnom tvrđavom, s onoliko istorijskih slojeva koliko i arheoloških, naziru se brodovi koji odlaze i dolaze iz Evrope u Afriku, istim putevima još od vremena Lepanta. Sunčev odsjaj nad nepreglednim plavetnilom jednako i sad zasljepljuje, kao što je i zatočenika koji bi napunio dvadeset pet ljeta u tamnici čiji zasuni prkose vremenu i vremenima. Kao i topovska đulad koja su branila to uporište pirata od napada hrišćanskih armada.
Svi – piše čovjek u svojoj staroj kući u madridskoj stepi – čuvaju usmenu tradiciju i priču o Migelu i mavarskoj princezi, kao da su ih upravo viđeli kako se spuštaju niz kaldrmu koja vodi ka bazaru od kamenog tornja, čiju istorijsku vrijednost pokazuju urezane riječi na latinskom i arapskom.
***
Migel de Servantes rodio se u septembru 1547. godine, na dan Svetoga Migela, što znači da bi 1572. godine napunio dvadeset pet ljeta. Bitka kod Lepanta odigrala se u neđelju, sedmog oktobra 1571. Savršeno se poklapa sa prvim dijelom Servantesova zatočeništva, onoliko koliko nam Kihot dozvoljava da doznamo.
***
Je li se onđe usidrio mladi Migel de Servantes, ranjen, otet u ropstvo od numidijskih pirata koji su osvojili ulcinjsku tvrđavu? Je li napad na Lepantu bio nedovoljan, sa svim nedaćama koje je proizveo, da spriječi Otomane da otmu mletačku naseobinu? Ili se možda Servantes, jednostavno, zaljubio u tu riječ, kao i u mnoge druge, i ispripovijedao značenja njenog zvuka, ne bi li ponovo oživio godine provedene u tvrđavi preplavljenoj svjetlošću i mirisima mora, stvarnim koliko i dalekim…
***
Kažemo da je Kihot najprije djelo fantazije, a potom imaginacije. Imaginacija je sposobnost uma da predstavi slike stvarnosti ili slike ideja. Fantazija je, s druge strane, sposobnost predstavljanja onog dalekog, onog prošlog, kroz slike; predstavljanje idealnog, kao razumnog, i stvarnog, kao idealnog. Imaginacija je kao čvor razuma u srži fantazija duše. Servantes i Dulsinium, Dulsinea i Kihot, jedno drugom su samo ono što je fantazija imaginaciji, a ona fantaziji… objedinjeno śećanje, idealizovano ośećanje, racionalni sistem fantazija putnika koji, vraćajući se u svoju zemlju naizgled slobodan, na neki način čezne za svojom mladošću u zatočeništvu. Jedna ljubav, pretpostavlja se platonska, sročena, kroz fantaziju, u riječi. Konačno, ostaje nemogućnost povratka na ono što je bilo prije traumatičnih, neobjašnjivih okolnosti. Parabola putnika koji se ne može vratiti svojoj domovini, a ni ona njemu, jer se više ne prepoznaju. Niko od njih nije isti. Putnik više ne pripada svojoj domovini, sad je sin cijelog svijeta.
